Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3475/15 (Ž.B.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3475/15

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3475/15, rješavajući apelaciju Ž.B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. srpnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ž.B. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 007846 15 Kž od 18.

ožujka 2015. godine i S1 3 K 007846 14 K od 28. studenog 2014.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž.B. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 007846 15 Kž od 18.

ožujka 2015. godine i S1 3 K 007846 14 K od 28. studenog 2014.

godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ž.B. (U daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Muselimović i Ana Primorac“ iz Mostara, podnijela je 10. srpnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 007846 15 Kž od 18. ožujka 2015. godine i S1 3 K 007846 14 K od 28. studenog 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 5. svibnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH odgovor na apelaciju dostavili su 9. i 12. svibnja 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 007846 14 od 28. studenog 2014. godine apelantica je proglašena krivom, zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinila kazneno djelo povreda tajnosti postupka iz članka 237. stavak 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Sud BiH apelantici je za počinjenje navedenog kaznenog djela izrekao uvjetnu osudu kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Sud BiH zaključio je da je Tužiteljstvo BiH dokazalo da je apelantica, radeći na poslovima sudskog pripravnika u Sudu BiH, nakon sto je došla do informacija o provođenju posebnih istražnih radnji i imenima osumnjičenih, neovlašteno otkrila informacije o predmetu pod oznakom „OTA MORE“, preciznije navedenom u izreci presude. U svezi sa time, Sud BiH naveo je da je svjedok M.M., koji je uposlen u Federalnoj upravi policije, iznio opširna saznanja o tijeku i rezultatima poduzetih istražnih radnji koje su se provodile protiv osam osoba koje su se sumnjičile da su proizvodile cigarete na području BiH, nezakonito ih pakirale i prevozile na područje Republike Hrvatske. Svjedok je objasnio da je po naredbi Suda BiH od 15. studenog 2011. godine vršio prisluškivanje telefonskih brojeva i da je 15. studenog 2011. godine uočio da je do tada nepoznata ženska osoba ostvarila telefonsku komunikaciju (kasnije je utvrđeno da se radi o apelantičinom telefonskom broju) sa osumnjičenim I.T. u kojoj nije bilo ništa značajno, osim što je navela da je zaposlena u Sudu BiH, a zatim je sa istog telefonskog broja 19. studenog 2011. godine ostvarila telefonsku komunikaciju sa I.T. i tom prilikom je inzistirala da se vide navodeći „da ona njemu treba nešto kazati, a to što mu treba kazati tiče se njega osobno“. Također, zabilježili su da je osumnjičeni G.H. u telefonskom razgovoru od 1. prosinca 2011. godine rekao N.N. osobi „da ne govori ništa, da zna da mu se telefon sluša i njemu i onome gore“. Navedeni svjedok je u nastavku svjedočenja naglasio da su, nakon upozorenja da se prisluškuju, osumnjičene osobe u predmetu koji je bio pod nadzorom promijenile telefonske brojeve ili su ih samo ostavile aktivnim. Prethodna tvrdnja svjedoka provjerena je kroz neposredno preslušane komunikacije na glavnom pretresu, a ista komunikacija opisana je i u službenim zabilješkama. Sud BiH je dalje naveo da je apelantica prilikom saslušanja u Federalnoj upravi policije od 17. svibnja 2012. godine priznala da je na opisani način komunicirala sa I.T., a tom prilikom je pojasnila da je I.T. njen kum i prijatelj i da redovno kontaktiraju. Navela je da je koncem 2011. godine kontaktirala sa I.T. kada mu je rekla da se trebaju hitno vidjeti i da se ono što mu treba kazati tiče njega osobno. Kada se sastala sa I.T. ispred teretane u Ljubuškom, rekla mu je da je saznala da se u Sudu BiH vodi neka istraga koja se tiče krijumčarenja cigaretama i da se njegovo ime, između ostalih, nalazi u njoj, te da je za taj podatak saznala privatnim vezama koje nije željela objasniti.

7. U pogledu apelantičinog iskaza na glavnom pretresu u kojemu je negirala da je I.T. prenijela navedene informacije, Sud BiH istakao je da je apelantici predočen zapisnik o saslušanju u istrazi, u svezi sa kojim je istakla da je dala takav iskaz da je ne bi zatvorili, jer joj je u policiji rečeno da, ako ne prizna, ostaje u pritvoru. Na poseban upit suda tko joj je rekao da će ostati u pritvoru, je li joj ta osoba rekla točno što će reći i kako je znala što da kaže na zapisnik, apelantica je izjavila da je ušao neki čovjek nakratko u prostoriju u kojoj su je saslušavali i rekao što ona treba reći, a njen branitelj je bio tu. Sud BiH je zaključio da je apelantica na nejasan i konfuzan način objasnila tu situaciju. Naime, sud je od apelantice tražio da pojasni način na koji joj je ta osoba sugerirala što da kaže (je li on ispričao priču koju je ona trebala ponoviti ili na drugačiji način), podsjetivši da je, prije odluke o svjedočenju, upozorena na mogućnost takvih pitanja, na koja ne mora odgovoriti, apelantica je odgovorila da ne želi objašnjavati, odnosno dati odgovor na navedeno pitanje suda. Iz zapisnika o ispitivanju apelantice od 17. svibnja 2012. godine vidljivo je da je apelantica bila upozorena o svim pravima i obvezama, između ostalog i o tome da se njen iskaz koji je dan u nazočnosti branitelja može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je apelantičino svjedočenje na glavnom pretresu ocijenio neuvjerljivim, jer u njenom kazivanju ima niz nelogičnosti a sama činjenica da nije željela objasniti detalje navodnog pritiska koji je vršen na nju u policiji dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza na pretresu, zbog čega je apelantičin iskaz dan u istrazi ocijenjen kao vjerodostojan.

8. Nadalje, Sud BiH zaključio je da apelantičina obrana provedenim dokazima nije dovela u sumnju dokaze optužbe. U svezi sa iskazom svjedoka I.T., koji je tvrdio da nije znao da se nad njim provode posebne istražne radnje i da mu to apelantica nikada nije rekla, te iskazom svjedoka G.H. koji je naveo da nije imao kontakt sa apelanticom i da nije imao informaciju da se protiv njega vodi kazneni postupak, Sud BiH je naveo da su ti iskazi dani u radi umanjenja ili otklanjanja odgovornosti apelantice, te da su neuvjerljivi, odnosno suprotni utvrđenim činjenicama. Naime, iz komunikacije od 19. studenog 2011. godine koja je vođena između apelantice i svjedoka I.T. nesporno proizlazi da je apelantica zvala navedenog svjedoka da se vide, jer mu ima kazati nešto što se tiče njega osobno. Dakle, apelantica je tada jasno navela da se ta informacija odnosi na njega osobno, a nije spomenula njegovog sina, zbog čega je neuvjerljiva apelantičina tvrdnja da je svjedoku prenijela neke informacije vezane za njegovog sina, a i svjedok je neuvjerljivo površno rekao da mu je apelantica prenijela neke informacije osobne prirode, ne dajući detaljno uvjerljivo obrazloženje o kakvim se informacijama radi. Osim toga, apelantica je u svom iskazu tijekom istrage priznala da je I.T. prenijela podatke vezane za postupak protiv njega. Glede iskaza svjedoka G.H., koji je naveo da nije znao da se protiv njega vodi kazneni postupak, Sud BiH je naveo da iskazu navedenog svjedoka nije poklonio vjeru zbog toga što je svjedok M.E. (čiji je iskaz ocijenjen kao detaljan i uvjerljiv, suglasan ostalim dokazima) pred Sudom objasnio da je apelanticu pitao za postupak najviše po nagovoru G.H. (koji je sa njim bio u istom postupku pred Sudom BiH) i pri tome je G.H. inzistirao da on kontaktira sa apelanticom jer su oni susjedi. Osim toga, G.H. je u komunikaciji sa N.N. osobom 1. prosinca 2011. godine rekao da mu se slušaju telefoni i da se mora sa njim naći u četiri oka i to vidjeti. Ova komunikacija neprijeporno upućuje na činjenicu da su osumnjičeni iz predmeta „OTA MORE“ saznali da im se slušaju telefoni i da su nakon toga posebne istražne radnje postale bespredmetne, jer više se nisu mogli prikupiti dokazi na takav način, a zbog čega je, u konačnici, istraga u tom predmetu obustavljena zbog nedostatka dokaza.

9. Glede prigovora apelantičine obrane da su posebne istražne radnje provedene nezakonito, Sud BiH je naveo da je taj prigovor neutemeljen prvenstveno imajući u vidu da je za kazneno djelo povreda tajnosti postupka iz članka 237. stavak 1. KZBiH propisana kazna zatvora u trajanju do tri godine, a člankom 117. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) propisano je da se posebne istražne radnje mogu odrediti za kaznena djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U svezi sa apelantičinim tvrdnjama da naredbom o određivanju posebnih istražnih radnji od 11. studenog 2011. godine nije bila obuhvaćena, da nema njenog imena, niti se spominje njen broj telefona, Sud BiH naveo je da je točno da citiranom naredbom apelantica nije bila obuhvaćena, jer se postupak vodio protiv skupine osumnjičenih osoba, te da je naredbom od 7. prosinca 2011. godine određeno poduzimanje posebnih istražnih radnji, između ostalih i protiv N.N. osobe, odnosno broja telefona za koji se kasnije utvrdilo da ga koristi apelantica. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH zaključio je da su radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija u odnosu na apelanticu izvršene na zakonit način.

10. U svezi sa apelantičinim prigovorom da kao sudski pripravnik nije imala pristup bazi CMS-a, pa tako nije ni mogla otkriti podatke, te da nije potpisala izjavu da je upoznata sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka, Sud BiH istakao je da je nesporno da je apelantica obrazovana osoba, da je morala znati da se ne smiju iznositi podaci iz predmeta koji su tajni. Način na koji je priopćila podatak I.T. iz predmeta „OTA MORE“ i način na koji je priopćavala podatke iz drugih predmeta govori o tome da je bila svjesna da je iznošenje takvih podataka nedopušteno. Osim toga, naredba Suda o posebnim istražnim radnjama sadržajno se ne unosi u CMS, tako da nije od značaja činjenica da nije imala pristup CMS-u. Spomenute naredbe u sudskom spisu (kao i prijedlog Tužiteljstva) drže se u zatvorenim kovertama, sa oznakom tajnosti, tako da sadržaj naredbe i prijedloga nije vidljiv običnim pregledom i uvidom u spis, ali je vidljiva oznaka tajnosti na zatvorenim kovertama. Naredbe o posebnim istražnim radnjama na samom dokumentu imaju oznaku tajnosti. Dakle, apelantica kao diplomirana pravnica morala je znati što znači oznaka tajnosti, a logično je da je mogla imati pristup sudskom spisu i vidjeti da određeni dokument nosi oznaku tajnosti. Apelantica je, objašnjavajući način na koji je došla do određenih podataka (koje je prenijela M.E.) navela da je podatak saznala kroz druženja sa radnim kolegama, a sama je bila nazočna pojedinim suđenjima, a u odnosu na podatak da se protiv I.T. i drugih osoba vodi istraga, apelantica je navela da je taj podatak saznala privatnim vezama o kojima nije željela pričati. Dakle, imajući u vidu navedene činjenice, odnosno način na koji je apelantica došla do podatka iz spisa sa oznakom tajnosti - nije od značaja da li je potpisala izjavu da je upoznata sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka, pa tu činjenicu nije bilo potrebe razjašnjavati.

11. Vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) je Presudom broj S1 3 K 007846 15 Kž od 18. ožujka 2015. godine apelanticinu žalbu odbilo kao neutemeljenu i potvrdilo prvostupanjsku presudu Suda BiH.

12. U pogledu apelantičinih prigovora kojima je osporavala zakonitost korištenja „slučajnih nalaza“, navodeći da spornim naredbama za posebne istražne radnje nije bila obuhvaćena sve do donošenja naredbe od 7. prosinca 2011. godine, Apelacijsko vijeće je istaklo da snimke pribavljene na takav način, kojima izvorno zakonitost nije upitna, mogu poslužiti kao dokaz i u odnosu na osobu koja je snimljena tonski ili videozapisom u pripremi ili izvršenju kaznenog djela zajedno sa osobom prema kojoj je mjera bila izdana, ali samo pod uvjetom da bi se radnjama i te osobe radilo o kaznenom djelu za koje je dopušteno izdavanje takve naredbe. Apelacijsko vijeće je zbog toga zaključilo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se kazneno djelo povreda tajnosti postupka, koje se apelantici stavlja na teret, nalazi u katalogu kaznenih djela iz članka 117. ZKPBiH obzirom da se i za to kazneno djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine. Stoga su i informacije iz drugog predmeta mogle biti osnova za izdavanje nove naredbe za posebne istražne radnje u odnosu na apelanticu, te su se ti dokazi mogli koristiti za donošenje prvostupanjske presude. S tim u svezi, Apelacijsko vijeće smatra da u prilog navedenom ide i odredba članka 116. stavak 3. ZKPBiH, prema kojoj se primjena posebnih istražnih radnji može odrediti i prema osobama za koje postoje osnove sumnje da učinitelju navedenih kaznenih djela prenose informacije u svezi s djelom, odnosno da se učinitelj koristi njihovim sredstvima telekomunikacija, te da je u konkretnom slučaju u prvostupanjskom postupku dokazano da je apelantica prenosila informacije osumnjičenim osobama u predmetu „OTA MORE“, vezano za kaznena djela koja se nedvojbeno nalaze u katalogu kaznenih djela iz članka 117. ZKPBiH.

13. U svezi sa apelantičinim navodima da Sud BiH u prvostupanjskoj presudi nije pozorno i savjesno ocijenio iskaze svjedoka I.T., M.E. i G.H., kao i njezin iskaz dan u svojstvu svjedoka, niti su ti iskazi dovedeni u međusobnu vezu sa drugim dokazima, Apelacijsko vijeće je istaklo da su u pobijanoj presudi dani razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za donošenje odluke, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, apelantičina obrana je u žalbi samo fragmentarno ukazala na pojedine dijelove iskaza svjedoka I.T., M.E. i G.H, navodeći da je neshvatljivo da je prvostupanjski sud ove iskaze ocijenio na navedeni način, odnosno da nije došao do zaključka koji sugerira obrana. U tom smislu, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno navodi da obrana provedenim dokazima nije dovela u sumnju dokaze optužbe obzirom da iskazi svjedoka obrane, osim što su očito upravljeni u smjeru umanjenja ili otklanjanja odgovornosti optužene, za sud su neuvjerljivi, te suprotni utvrđenim činjenicama. Također, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio apelantičin iskaz iz istrage kao istinit i vjerodostojan iz razloga što je apelantica tom prilikom upozorena o svim pravima i obvezama, između ostalog i o tome da se njen iskaz dan u prisutnosti branitelja može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. Naime, nesporno je da je prilikom njenog ispitivanja u istrazi bio prisutan branitelj iz čega proizlazi da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za korištenje apelantičinog iskaza danog u istrazi. U svezi sa razlikama u iskazu koji je apelantica dala na glavnom pretresu u odnosu na izjavu danu u istrazi, Apelacijsko vijeće je istaklo da je prvostupanjski sud slobodnom ocjenom dokaza došao do zaključka da je apelantica na nejasan i konfuzan način objasnila situaciju kada joj je navodno sugerirano što da kaže. Naime, apelantica je na upit suda da pojasni način na koji joj je sugerirano što da kaže odgovorila da ne želi objašnjavati, odnosno dati odgovor na navedeno pitanje suda. Navedene okolnosti je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kada je zaključio da je iskaz apelantice na glavnom pretresu neuvjerljiv, jer u njenom kazivanju ima niz nelogičnosti, a sama činjenica da nije željela objasniti detalje navodnog pritiska koji je vršen na nju u policiji dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da pobijana presuda sadrži valjane i argumentirane razloge u pogledu ocjene iskaza navedenih svjedoka, te prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da njihovi iskazi nisu pouzdani i objektivni, jer su očito dati radi umanjenja ili otklanjanja odgovornosti apelantice, da su neuvjerljivi i suprotni utvrđenim činjenicama. Sukladmo tome, Apelacijsko vijeće je zaključilo da obrana kroz žalbu, nezadovoljna zaključcima prvostupanjskog suda, samo iznosi vlastito viđenje i ocjenu izvedenih dokaza, ne navodeći objektivne razloge zašto smatra da prvostupanjski sud nije izvršio pravilnu ocjenu dokaza sukladno relevantnim zakonskim odredbama.

14. Najzad, glede apelantičinih navoda da nije imala pristup predmetima sa oznakom tajnosti, kao ni bazi predmeta CMS i da nije upoznata sa odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka, Apelacijsko vijeće je navelo da se u pobijanoj presudi pravilno ukazuje da je apelantica obrazovana osoba, da je morala znati da se ne smiju iznositi podaci iz predmeta koji su tajni, a način na koji je prenijela podatak I.T., te način na koji je priopćavala podatke iz drugih predmeta govori o tome da je bila svjesna da je iznošenje takvih podataka nedopušteno. Osim toga, pravilno je ukazano da se naredba o posebnim istražnim radnjama sadržajno ne unosi u CMS, tako da nije od značaja činjenica da apelantica nije imala pristup CMS-u na što je obrana ukazivala. Spomenute naredbe u sudskom spisu (kao i prijedlog Tužiteljstva) drže se u zatvorenim kovertama, sa oznakom tajnosti, tako da sadržaj naredbe i prijedloga nije vidljiv običnim pregledom i uvidom u spis, ali je vidljiva oznaka tajnosti na zatvorenim kovertama. Također, naredbe o posebnim istražnim radnjama na samom dokumentu imaju oznaku tajnosti. Sukladno tome, pravilnim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da je apelantica kao diplomirana pravnica morala znati što znači oznaka tajnosti, a logično je da je mogla imati pristup sudskom spisu i vidjeti da određeni dokument nosi oznaku tajnosti. Dakle, imajući u vidu navedene činjenice, nije od značaja da li je apelantica potpisala izjavu da je upoznata sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelantica tvrdi da se iz obrazloženja osporenih presuda može zaključiti da su predočeni dokazi i činjenice proizvoljno ocijenjeni, te da se njenim radnjama ne stječu obilježja kaznenog djela koje joj je stavljeno na teret. S tim u svezi, apelantica smatra da osporenim presudama nisu pozorno i savjesno ocijenjeni iskazi svjedoka I.T., M.E. i G.H., te iskaz apelantice, niti su dovedeni u međusobnu vezu sa drugim dokazima. Apelantica dalje smatra da su dokazi koji su korišteni tijekom postupka, i to razgovori od 15. studenog 2011. godine, 19. studenog 2011. godine i 1. prosinca 2011. godine, nezakoniti obzirom da u naredbama Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji nije navedena apelantica, niti njen broj mobitela, te smatra da zaključci redovitih sudova da se u konkretnom slučaju radi o slučajnim nalazima na kojima se može zasnovati presuda nisu utemeljeni. Apelantica navodi da u konkretnom slučaju ona nije, niti je mogla imati saznanja o vođenju sudskog postupka, niti saznanja da su neki od podataka tajni, jer nije, niti je mogla imati pristup predmetima Suda BiH sa oznakom tajnosti. Najzad, apelantica smatra da je u predmetnom postupku bila opravdana primjena načela in dubio pro reo, jer izvedeni dokazi Tužiteljstva BiH po svojoj kvaliteti nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da je apelantica počinila radnje koje joj se optužnicom stavljaju na teret.

b)Odgovor na apelaciju

16. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u drugostupanjskoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, te smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje.

17. Tužiteljstvo BiH je istaklo da su apelantičini navodi bili predmet završnih riječi i žalbe protiv prvostupanjske presude o kojima je kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski sud dao iscrpne argumente, zbog čega smatra da takvim postupanjem nije povrijeđeno niti jedno Ustavom zagarantirano apelanticičino pravo.

V.Relevantni propisi

18. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Povreda tajnosti postupka Članak 237. stavak 1.

(1) Tko neovlašteno drugom otkrije činjenicu ili sredstvo koje sadrži informaciju i u čiji je posjed došao iz istražnog, sudskog, prekršajnog ili upravnog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili od strane ovlaštene osobe označeno kao tajni podatak, kaznit će se "kaznom zatvora do tri godine".

19. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nedužnim za kazneno djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, Sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog članka.

Slobodna ocjena dokaza Članak 15.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima

GLAVA IX – POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Članak 116.

Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama ili s drugim osobama sudjelovala ili sudjeluje u počinjenju kaznenog djela iz članka 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stavka 1. ovog članka su:

(a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. (…) (3) Istražne radnje iz stavka 2. točka a. ovog članka mogu se odrediti i prema osobi za koju postoje osnove sumnje da učinitelju, odnosno od učinitelja kaznenog djela iz članka 117. ovog zakona prenosi informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije.

Članak 117.

Kaznena djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz članka 116. stavak 2. ovog zakona mogu se odrediti za kaznena djela:

a) protiv integriteta Bosne i Hercegovine,

b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,

c) terorizma,

d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Članak 118. stavak 1.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz članka 116. stavak 2. ovog zakona određuje naredbom sudac za prethodni postupak (…).

Članak 120.

“Slučajni nalazi” Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobiveni poduzimanjem radnji iz članka 116. ovog zakona ako se ne odnose na kazneno djelo iz članka 117. ovoga zakona.

Članak 121.

Postupanje bez sudske naredbe ili izvan njezinog okvira Ako su radnje iz članka 116. ovog zakona poduzete bez naredbe suca za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, Sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može utemeljiti svoju odluku.

Članak 122.

Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u kaznenom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz članka 116. stavak 2. tačka e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz članka 116. stavka 2. tačka f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o tijeku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 281.

(1)Sud presudu temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Apelacijskog vijeća odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda Suda BiH kojom je apelantica proglašena krivom da je počinila kazneno djelo povreda tajnosti postupka iz članka 237. stavak 1. KZBiH, te joj je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istodobno određuje da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

23. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), pod lišavanjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi, Europski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. studenog 1980. godine, Serija A broj 92). Pri tome kod razgraničenja uhićenja, lišavanja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, duljina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osoba koje su u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišavanje slobode u smislu članka 5. Europske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje osobe u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišavanje slobode iz članka 5. Europske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi, Europski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. prosinca 1986. godine, Serija A broj 54).

24. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se pod "lišavanjem slobode" podrazumijeva "zadržavanje osobe na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme", bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici (čak i kada je osoba došla dragovoljno, ali je od te osobe zatraženo da ostane u policijskoj stanici). Dakle, ono što ukazuje da je došlo do "lišavanja slobode" jeste postojanje "prinude" - zadržavanje osobe na određenom mjestu, tj. onemogućavanje osobe da napusti određeno mjesto od javne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelantica nije "pod prinudom zadržana na određenom mjestu", već da joj je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora koja se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da se u takvom slučaju (tj. u situaciji kada se apelantica nalazi na slobodi) ne mogu primijeniti garancije iz članka 5. Europske konvencije, slijedom čega zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3684/14 od 21. listopada 2014. godine, točka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Stoga, imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. b)Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom, prava na učinkovit pravni lijek i prava na žalbu u kaznenim stvarima

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila Presudu Suda BiH broj S1 3 K 007846 15 Kž od 18. ožujka 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelantica osporenu presudu primila 16. svibnja 2015. godine, a da je podnijela apelaciju 10. srpnja 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.[…]

32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelantice u svezi sa izvršenjem kaznenog djela povreda tajnosti postupka, te je nesporno da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija pribavljeni na nezakonit način. Također, apelantica smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda može zaključiti da su predočeni dokazi i činjenice proizvoljno ocijenjeni, da u konkretnom slučaju apelantica nije mogla imati saznanja o vođenju sudskog postupka, niti saznanja da su neki od podataka tajni, jer nije, niti je mogla imati pristup predmetima Suda BiH sa oznakom tajnosti, te da se njenim radnjama ne stječu obilježja kaznenog djela koje joj je stavljeno na teret. Najzad, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

35. Ustavni sud, također, napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza –primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujka 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpnja 2009. godine).

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa člankom 116. stavak 2. točka

a) ZKPBiH, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, kao jedna od posebnih istražnih radnji, može biti određena kada postoje osnove sumnje da je neka osoba sama ili zajedno s drugim osobama sudjelovala ili sudjeluje u izvršenju nekog od kaznenih djela navedenih u članku 117. ZKPBiH. Nadalje, prema članku 116. stavak 3. ZKPBiH, istražne radnje iz stavka 2. točka a) članka

116. ZKBiH mogu se odrediti i prema osobi za koju postoje osnove sumnje da učinitelju, odnosno od učinitelja kaznenog djela iz članka 117. ovog zakona prenosi informacije u svezi s kaznenim djelom, odnosno da učinitelj koristi njezino sredstvo telekomunikacije. Također, u skladu sa člankom 117. ZKPBiH ove radnje mogu se odrediti za kaznena djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pored toga, u skladu sa člankom 118. ZKPBiH ove radnje određuje naredbom sudac za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužitelja. Člankom

120. ZKPBiH ustanovljeno je ograničenje da se kao dokazi ne mogu koristiti informacije i podaci ako se ne odnose na kazneno djelo iz članka 117. ZKPBiH. Člankom 121. ZKPBiH je propisano da, ako su posebne istražne radnje poduzete bez naloga suca za prethodni postupak ili u suprotnosti s njim, sud na pribavljenim podacima i dokazima ne može utemeljiti svoju odluku. Najzad, člankom

122. ZKPBiH propisano je da se tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Sukladno navedenim odredbama proizlazi da ne postoji prepreka da se dokaz, pribavljen provođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug osoba prema kojima se mogu odrediti takve istražne radnje, iskoristi i u postupku prema osobi prema kojoj ta radnja nije određena naredbom suda, uz uvjet da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na kazneno djelo iz članka 117. ZKPBiH (članak 120. ZKPBiH), te da je posebna istražna radnja poduzeta po naredbi suda, odnosno sukladno njoj (članak 121. ZKPBiH), tj. da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (članak 122. ZKP).

37. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je, između ostalog, protiv I.T. na prijedlog Tužiteljstva, naredbom Suda BiH od 15. studenog 2011. godine određeno provođenje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja a koje su naložene u kontekstu istrage kaznenopravnih radnji u okviru predmeta pod oznakom „OTA MORE“, te da su prilikom provođenja ovih radnji zabilježene „tehničke snimke telefonskih razgovora“ između I.T. i apelantice za koje je utvrđeno da su vođeni radi otkrivanja informacija o provođenju posebnih istražnih radnji osumnjičenih, a koje čine obilježje kaznenog djela povreda tajnosti postupka iz članka 237. stavak 1. KZBiH za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine (propisana je kazna zatvora do tri godine). Prema tome, imajući u vidu da su tehničke snimke telefonskih razgovora između I.T. i apelantice pribavljene na temelju naredbe Suda BiH od 15. studenog 2011. godine provođenjem istražnih radnji iz članka 116. stavak 2. točka a) ZKPBiH, te da se za kazneno djelo koje se apelantici stavlja na teret mogla izreći kazna zatvora u trajanju do tri godine u smislu članka 117. točka d) ZKPBiH, Ustavni sud, imajući u vidu odredbu članka 122. ZKPBiH, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da se informacije i podaci dobiveni provođenjem takvih istražnih radnji nisu mogli koristiti kao dokazi u kaznenom postupku protiv apelantice. Stoga, ne može se prihvatiti kao utemeljena apelantičina tvrdnja da se radi o nezakonitim dokazima, jer nije postojala naredba za provođenje ove radnje i u odnosu na nju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2079/13 od 20. travnja 2016. godine, stavak 58, i AP 4393/11 od 17. rujna 2014. godine, stavak 40, dostupne na www.ustavnisud.ba).

38. Također, u svezi sa apelantičinim navodima da Sud BiH u osporenim odlukama nije dao zakonita, valjana i logična obrazloženja, da su predočeni dokazi i činjenice ocijenjeni proizvoljno, te da se u apelantičinim radnjama ne stječu bitni elementi kaznenog djela povreda tajnosti podataka iz članka 237. stavak 1. KZBiH, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud dalje ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 281. ZKPBiH) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

39. Razmatrajući apelantičine navode kojima se, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i u svezi sa time proizvoljnu primjenu materijalnog prava u pogledu činjenice da li je apelantica I.T. otkrila informacije o predmetu u kojemu je vođena istraga, te da li je mogla imati saznanja o podacima koji su tajni, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore isticala tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbi pred Apelacijskim vijećem o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelantica otkrila informacije I.T. da se protiv njega vodi istraga detaljno analizirao sadržaj provedenih posebnih istražnih radnji, doveo ih u svezu sa iskazima saslušanih svjedoka M.M., I.T., M.E. i G.H., te apelantičinim iskazima danim u istrazi i na glavnom pretresu, kao i drugim materijalnim dokazima. Osim toga, Sud BiH razmotrio je i za svoje zaključke dao detaljno obrazloženje u pogledu navoda apelantičine obrane kojima je ukazivano da joj je tijekom ispitivanja u istrazi sugerirano što će reći, zaključujući da je apelantičino svjedočenje na glavnom pretresu neuvjerljivo, jer u njenom kazivanju ima niz nelogičnosti a sama činjenica da nije željela objasniti detalje navodnog pritiska koji je vršen na nju u policiji dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza danog na glavnom pretresu. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH razmotrio i navode apelantičine obrane kojima je isticano da apelantica nije mogla imati saznanja o vođenju sudskog postupka, niti saznanja da su neki od podataka tajni, jer nije, niti je mogla imati pristup predmetima Suda BiH sa oznakom tajnosti. Dalje proizlazi da su apelantičini navodi bili predmet dodatne analize Apelacijskog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantičinu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantičinim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

40. U pogledu apelantičinih navoda da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode ničim nije konkretizirala, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza. U svezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Europski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su redoviti sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelantica počinila kazneno djelo koje joj je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci osporenih odluka, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantičinim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantici stavljeno na teret, ili od koje ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu kao optuženu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelantica smatra joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju navedenih prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantici stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, u situaciji kada apelantica kršenje tih prava temelji na navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3475/15 (Ž.B.) | Sudska praksa | Aktio