Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3475/14 (M. S.)

Odluka donesena 06. 07. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
  • Pritvor
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3475/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3475/14, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. S.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006076 14 Rev od 14. maja 2014. godine u dijelu odluke u kom je odlučeno o naknadi nematerijalne štete i o troškovima postupka.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006076 14 Rev od 14. maja 2014. godine u dijelu odluke u kom je odlučeno o naknadi nematerijalne štete i troškovima postupka.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. S. podnesena protiv Presude Suda Bosna i Hercegovine broj S1 3 P 006076 14 Rev od 14. maja 2014. godine u dijelu odluke u kom je odlučeno o naknadi materijalne štete u vidu izmakle koristi.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Tišča kod Šekovića, kog zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006076 14 Rev od 14. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i zakonski zastupnik tužene dostavili su odgovor na apelaciju 26. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH od 29. jula 2008. godine apelant je proglašen krivim što je počinio krivično djelo genocid za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 40 godina, nakon čega je u žalbenom postupku Apelaciono odjeljenje Suda BiH presudom od 28. aprila 2010. godine apelanta oslobodilo od optužbi za navedeno krivično djelo. Apelant je tokom trajanja krivičnog postupka u periodu od 23. juna 2005. godine do 27. januara 2010. godine (relevantni period četiri godine, sedam mjeseci i pet dana ili 1680 dana) proveo u pritvoru.

6. Apelant se 2. novembra 2010. godine zahtjevom za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode obratio Ministarstvu pravde BiH, koje je dopisom od 22. novembra 2010. godine informisalo apelanta da o zahtjevu neće odlučivati, te ga je uputilo na sudsku zaštitu.

7. Shodno tome, apelant je 8. juna 2011. godine pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate naknade štete. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 15. maja 2013. godine apelant je tražio isplatu iznosa od 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od podnošenja tužbe pa do isplate na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede slobode, zatim iznos od 55.000,00 KM na ime materijalne štete zbog gubitka zarade na ime poljoprivredne djelatnosti za relevantni period, kao i isplatu kamata na već isplaćene iznose naknada plata i regresa, zatim iznos od 1.287,00 KM na ime troškova vansudskog zahtjeva za naknadu štete, te naknadu troškova postupka.

8. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 006076 11 P od 5. juna 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 006076 13 Gž od 10. decembra 2013. godine, djelomično je udovoljeno tužbenom zahtjevu tako što je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 84.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja presude, te iznos od 13.294,41 KM na ime zakonske zatezne kamate obračunate na već isplaćeni iznos naknade plate za period od 19. marta 2007. godine do 30. novembra 2010. godine, sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 6. juna 2011. godine pa do isplate, te na naknadu troškova postupka u iznosu od 11.610,00 KM. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.

9. Sud BiH je naveo da tokom postupka nije bilo sporno da je apelant u relevantnom periodu bio neosnovano lišen slobode jer je pravosnažnom presudom oslobođen od optužbi da je počinio krivično djelo genocid, te da su se na taj način ispunile pretpostavke odgovornosti za štetu i pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, koje ima u vidu član 436 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP).

10. Prilikom odlučivanja o visini naknade na ime nematerijalne štete Sud BiH je ocijenio težinu i prirodu djela koje je apelantu stavljeno na teret, kao i činjenicu da je apelant oslobođen od optužbe, imajući u vidu i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, koji je Sud BiH prihvatio u cijelosti jer je sačinjen nakon pregleda i razgovora sa apelantom, pri čemu je vještak kao stručno lice mogao ocijeniti u kom intenzitetu su lišenje slobode i pritvor mogli uticati na apelantovo psihičko zdravlje. Sud BiH je u tom smislu naveo da novčana naknada za nematerijalnu štetu kao satisfakcija mora imati trostruko dejstvo i da se u sferi oštećenog mora postići svrha te naknade, a u sferi cjelokupnog društva mora se potvrditi i očuvati sistem vrijednosti u kome element ličnog integriteta oštećenog ima svoje određeno mjesto, dok se u sferi odgovornog lica mora postići efekat koji odgovara svrsi te naknade, tako da je ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja zaključeno da iznos od 84.000,00 KM predstavlja pravičnu naknadu nematerijalne štete. Sud BiH je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva smatrajući da je iznos previsoko opredijeljen i nije spojiv sa prirodom i svrhom ovog vida novčane naknade.

11. Utvrđujući osnovanost apelantovog zahtjeva za isplatu materijalne štete u iznosu od 55.000,00 KM koja se ogleda u gubitku zarade od poljoprivredne djelatnosti, Sud BiH na osnovu sprovedenih dokaza nije na pouzdan način mogao utvrditi da je apelant prije određivanja pritvora obavljao poljoprivredne radove na porodičnom imanju u svoje ime i za svoj račun i da je na taj način ostvarivao dodatnu zaradu. U tom smislu je navedeno da apelant sudu nije prezentovao dokaz da je vlasnik nepokretnosti koje je obrađivao, odnosno motornog vozila kojim je obavljao određene poslove, niti je dokazao da se bavio prodajom poljoprivrednih proizvoda. Dakle, iz sprovedenih dokaza Sud BiH nije mogao utvrditi da se radilo o radovima u takvom obimu kako tvrde apelant i svjedoci, već o radovima koji su se odnosili na obradu zemlje za sopstvene potrebe, na što ukazuje i činjenica da je apelant bio i ostao zaposlenik MUP-a Republike Srpske. Shodno tome, Sud BiH je primjenom pravila o teretu dokazivanja u ovom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

12. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je donio na osnovu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), i to odredbama člana 323 stav 1, čl. 324 i 333, tako da su ukupni troškovi dosuđeni u iznosu od 11.610,00 KM (koji su taksativno navedeni na str. 7 i 8 obrazloženja presude) pri čemu je naglašeno da su traženi troškovi dosuđeni na osnovu relevantnih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u vezi s članom 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH koja se primjenjuje pred Sudom BiH, po Odluci predsjednika Suda BiH broj SU-69/04 od 22. jula 2004. godine.

13. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, reviziono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 006076 14 Rev djelimično usvojilo apelantovu reviziju, te nižestepene presude Suda BiH preinačilo tako da je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zatim iznose od 13.295,41 KM i 660,00 KM na ime zakonske zatezne kamate na već isplaćeni iznos naknade plate, odnosno regresa sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 13.054,00 KM, sve preciznije navedeno u st. 2 i 3 izreke presude, dok je stavovima 4 i 5 izreke odlučeno da u ostalom dijelu osporena presuda ostaje neizmijenjena, te da se revizija tužene odbija kao neosnovana.

14. Nakon što je reviziono vijeće ispitalo i utvrdilo dopuštenost i osnovanost tužbenog zahtjeva, u revizionom postupku je među parničnim strankama i dalje ostalo sporno da li su nižestepeni sudovi pravilno odmjerili visinu naknade na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode proizašle iz neosnovanog pritvaranja kojoj prigovaraju parnične stranke. Reviziono vijeće je u vezi s tim navelo da su nižestepeni sudovi dali određene razloge koji opravdavaju dosuđeni iznos naknade od 84.000,00 KM na ime nematerijalne štete, u smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer osporavana odluka sadrži obrazloženje razloga kojima su se nižestepeni sudovi rukovodili prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete. Nadalje je reviziono vijeće istaklo da nematerijalna šteta za duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Shodno tome, reviziono vijeće Suda BiH je navelo da prema njegovoj ocjeni drugostepeno vijeće nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir okolnosti kao što su: težina krivičnog djela za koje je apelant bio optužen i nepravosnažno osuđen, vremensko trajanje lišenja slobode, nalaz i mišljenje vještaka, ali i druge okolnosti koje su od značaja za ovaj vid štete, kao što su apelantova životna dob, njegove porodične prilike, te činjenicu da je vrijeme provedeno u pritvoru zaustavilo apelantovu profesionalnu karijeru, bez obzira na to što je, nakon donošenja oslobađajuće presude, apelant nastavio rad na istom radnom mjestu i kod istog poslodavca (MUPRS).

15. U vezi s apelantovim revizionim navodima kojima, pored isticanja težine krivičnog djela koje mu je bilo stavljeno na teret, te dužine trajanja pritvora, ukazuje i na povredu ugleda i časti, reviziono vijeće je navelo da čast, kao skup čovjekovih vrlina, predstavlja subjektivnu kategoriju koja podrazumijeva mišljenje koje pojedinac ima o sebi, dok se ugled definiše kao mišljenje koje ima uža ili šira sredina o jednoj ličnosti i predstavlja objektivnu kategoriju. Prema ocjeni revizionog vijeća, povreda ugleda i časti se per se ne podrazumijeva, već se u svakom konkretnom slučaju moraju dokazati, što je apelant tokom postupka propustio da učini. Međutim, prema ocjeni revizionog vijeća, sama ta činjenica ne utiče na značaj i težinu duševnih bolova zbog neosnovanog lišenja slobode u njihovoj ukupnosti. Dakle, prema shvatanju revizionog vijeća, drugostepeni sud je prilikom odmjeravanja ovog vida štete primijenio neku vrstu „matematičke formule“, pri čemu nije dovoljno ocijenio sve okolnosti i specifičnosti konkretnog slučaja, te shodno tome nije ni mogao pravilno primijeniti materijalno pravo i odmjeriti visinu naknade. Reviziono vijeće je još naglasilo da se sporni vid štete ogleda u subjektivnom trpljenju, nesumnjivo teških duševnih bolova, anksioznošću i zabrinutošću za svoju sudbinu, stanje i budućnost članova porodice, a u vezi s tim i osjećanja osramoćenja, povrede časti, ugleda i sl. Prema ocjeni revizionog vijeća, takva stanja predstavljaju osnov za dosuđivanje naknade štete s ciljem pribavljanja satisfakcije oštećenom i ukoliko je to moguće uspostavljanje ravnoteže u poremećenom subjektivnom (psihičkom) stanju oštećenog. Shodno tome, reviziono vijeće je zauzelo stav da dosuđeni iznos naknade koji su utvrdili nižestepeni sudovi nije srazmjeran težini i trajanju duševnih bolova koje je apelant pretrpio, tako da su revizioni prigovori u pogledu visine dosuđene naknade za taj vid štete djelimično prihvaćeni.

16. U vezi s apelantovim revizionim prigovorima kojim osporava nižestepene presude i u dijelu kojim je njegov zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izmakle koriste odbijen kao neosnovan, reviziono vijeće je nakon ispitivanja nižestepenih odluka u svjetlu istaknutih prigovora zaključilo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i da to vijeće ne uočava propuste nižestepenih sudova jer se iz sprovedenih dokaza nije mogla utvrditi visina prihoda od poljoprivredne djelatnosti i iskorišćavanja šume, koje je apelant eventualno ostvarivao u periodu prije pritvaranja, a koji bi bili relevantni za dosuđivanje izmakle koristi (o čemu se reviziono vijeće iscrpno izjasnilo na str. 8 i 9 obrazloženja). Reviziono vijeće je u tom smislu, između ostalog, navelo da se odlučne činjenice u vezi s ovim vidom štete nisu mogle utvrditi ni iz nalaz vještaka, koji je i prema shvatanju tog vijeća sačinjen na osnovu nerealnih parametara, zbog čega i nije prihvaćen kao pouzdan dokaz. Reviziono vijeće je podržalo stav nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je uslijed pritvaranja pretrpio štetu koja bi se ogledala u troškovima oko angažovanja trećih lica za rad na porodičnom imanju, niti je dokazao da je do sušenja stabala šljiva i prodaje traktora došlo uslijed posljedica neodržavanja, s obzirom na to da nisu sprovođeni dokazi kojima bi se utvrdilo njihovo stanje prije apelantovog odlaska u pritvor. Shodno tome, reviziono vijeće je u cijelosti prihvatilo stav drugostepenog suda da apelant nije dokazao postojanje štete na ime izgubljene dobiti, kao ni obične štete, za što su dati valjani i jasni razlozi u obrazloženju osporene presude.

17. Konačno, reviziono vijeće je ocijenilo osnovanim apelantove prigovore koji su se odnosili na odluku o troškovima postupka. U tom smislu je, između ostalog, navedeno da pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu podrazumijeva pravo stranke da izabere branioca po svojoj volji, a sud takav izbor stranci ne može uskratiti, pa je neprimjereno prisiljavati apelanta na izbor advokata u sjedištu Suda BiH, kako je to nepravilno obrazložio drugostepeni sud. Osim toga, kako je u presudi navedeno, slobodno izabrani branilac ima pravo na naknadu advokatskih troškova prema tarifi koja je propisana odredbama advokatske komore čiji je član, na čijem području je registrovao svoju profesionalnu djelatnost, i na kom plaća poreze i doprinose i sve ostale troškove vezane za raspolaganje zaradom od vršenja profesionalne djelatnosti. Shodno tome, reviziono vijeće je navelo da je odluku o troškovima postupka donijelo na osnovu odredaba člana 323 stav 1, čl. 324 i 333 ZPP, i to u ukupnom iznosu od 13.054,00 KM, koji su detaljno prezentovani na str. 8 obrazloženja, a koji su obračunati na osnovu tar. br. 2, čl. 1, 5, 6 i 9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05). Još je navedeno da su troškovi vođenja parničnog postupka obračunati na osnovu odredbe člana 323 stav 2 ZPP u iznosu od 40% apelantovog ukupnog zahtjeva, s obzirom na djelimičan uspjeh u parnici uz dodatak troškova vještačenja u punom iznosu od 1.300,00 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je revizionom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovoj ocjeni, pravilan je stav revizionog vijeća da apelantu pripada naknada na ime nematerijalne štete koju je pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode, primjenom odredaba čl. 155 i 200 ZOO-a, međutim, prema njegovoj ocjeni, citirane odredbe nisu pravilno primijenjene prilikom utvrđivanja visine naknade zbog neosnovanog lišavanje slobode, te je neodrživ zaključak revizionog vijeća da je iznos od 100.000,00 KM primjeren dužini vremena provedenog u pritvoru. Prema apelantovoj ocjeni, reviziono vijeće nije dalo značaj svim elementima bitnim za primjenu odredaba člana 200 ZOO-a, pri čemu je ključni element pravo na slobodu, čijim se oduzimanjem uskraćuju i druga elementarna prava. Apelant smatra da reviziono vijeće očigledno nije dovoljno ocijenilo težinu optužbi, vremenski period u kom je neosnovano bio u pritvoru, porodične prilike, reakcije sredine, ugled koji je apelant uživao u sredini gdje živi, prilike kojim je bio izložen tokom trajanja pritvora, ograničenje komunikacije sa članovima porodice za vrijeme trajanja pritvora, što je sve od značaja za primjenu odredbe člana 200 ZOO-a, pri čemu ukupnost ovih faktora, koji nisu razmotreni, ukazuje na to da je naknada za ovaj vid štete dosuđena u preniskom iznosu. Apelant smatra da iznos koji je tužbenim zahtjevom opredijelio za ovaj vid naknade (200.00,00 KM) predstavlja pravičnu satisfakciju, shodno težini optužbi i trajanju pritvora. Shodno tome je naglašeno da je reviziono vijeće paušalno utvrdilo visinu naknade na ime nematerijalne štete, zanemarujući ključne i neophodne elemente bitne za primjenu člana 200 ZOO-a.

19. Apelant problematizuje i odluku u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izmakle koristi, u smislu člana 189 ZOO-a, odnosno štete koju je pretrpio zbog nemogućnosti da obavlja poljoprivrednu djelatnost na porodičnom imanju za vrijeme boravka u pritvoru. Smatra da je ovaj vid štete dokazao i to nalazom vještaka poljoprivredne struke koji je nalaz i sačinio imajući u vidu činjenicu da je apelant bio službenik u PU Šekovići, gdje još uvijek radi, ali da je na imanju radio van radnog vremena, vikendom i državnim praznicima, što su potvrdili i svjedoci Slobodan Simanić, Mirko Stupar, ali i apelant u svom iskazu kao parnična stranka. Apelant detaljno navodi koliko je imao zemlje, stoke, voćnjaka, šume, zatim mehanizacije i slično, čime se sve bavio, pa je za njega neprihvatljivo da ponuđeni dokazi za redovne sudove nisu bilo dovoljni da mu dosude i ovaj vid štete, te ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza koja je posljedično dovela do pogrešne primjene odredbe člana 189 ZOO-a.

20. Konačno, apelant osporava i dio odluke o troškovima postupka jer smatra da su mu troškovi trebali biti dosuđeni u cijelosti primjenom člana 323 stav 3 ZPP, a ne srazmjerno uspjehu u parnici (40%). Za apelanta je neprihvatljiva činjenica da su mu troškovi postupka odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH koja se primjenjuju pred Sudom BiH po odluci predsjednika Suda BiH, te smatra da su mu troškovi trebali biti dosuđeni primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koja se primjenjuje u Republici Srpskoj, pri čemu nisu dati valjani razlozi zašto u konkretnom slučaju nije primijenjen propis koji se primjenjuje na području Republike Srpske s obzirom na apelantovo prebivalište i njegovo pravo da sam izabere advokata po sopstvenom izboru.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da je osporenom presudom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo zbog čega nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se neosnovano pozvao predloživši da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana, odnosno da se odbije kao neosnovana, ukoliko se ustavni sud upusti u meritorno rješavanje apelacije.

22. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da su sva vijeća Suda BiH, suprotno apelantovim tvrdnjama, sasvim neočekivano i nerazumno udovoljila tužbenom zahtjevu i to u iznosima koji nisu usaglašeni sa sudskom praksom u istim ili istovrsnim predmetima. Nadalje se ukazuje na to da je apelantu pritvor bio određen ex lege, pa bez obzira na to sud je apelantu dosudio naknadu štete primjenjujući opšte principe u pogledu visine naknade štete za duševne patnje, u skladu s članom 200 ZOO-a. Tužena prigovora odluci u dijelu u kom je apelantu dosuđena kamata na već dosuđene iznose naknade plate i regresa jer tuženi nije pasivno legitimisan za isplatu kamata, ni zakonskih, niti procesnih jer tuženi nije apelantov poslodavac, a zahtjev nije bio opredijeljen kao izgubljena dobit. Kako je nesporno da je apelant bio i sada je zaposlenik entitetske službe koja ga je suspendovala, a potom vratila na posao i retroaktivno isplatila plate za vrijeme odsustva, to tužena nije mogla ni u kom slučaju biti odgovorna za kašnjenje u isplati plata, odnosno kamata. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta ili izmakla korist Član 189. st. (1), (2) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

24. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službene novine BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

XXIII - TROŠKOVI POSTUPKA

1. Parnični troškovi Član 320.

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka. (2) Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 321.

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

Član 322.

(1) Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu Suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

(2) Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, Sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove. (3) Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji odredi Sud.

Član 323.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja, Sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 322. stav 4. ovog zakona podmiriti jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova Suda.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 006076 14 Rev od 14. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu revizionog vijeća Suda BiH kojom je predmetni postupak okončan i to posebno u segmentu visine dosuđene naknade na ime nematerijalne štete, zatim u segmentu odbijanja zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi, te u segmentu troškova postupka, pa će shodno tome Ustavni sud ispitati osporenu presudu u segmentima na koje je apelant ukazao.

Prigovori u odnosu na nematerijalnu štetu i troškove postupka

34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu revizionog vijeća Suda BiH u dijelu odluke kojim je odlučeno o visini naknade na ime nematerijalne štete, jer smatra da je dosuđeni iznos paušalno određen, suprotno odredbi člana 200 ZOO-a, bez uvažavanja ključnih okolnosti konkretnog slučaja, između ostalog, dužine trajanja pritvora, težine krivične optužbe i sl. Apelant osporava i odluku o troškovima postupka jer smatra da su mu troškovi trebali biti dosuđeni u punom iznosu, u smislu člana 323 stav 3 ZPP, a ne srazmjerno uspjehu u parnici, te shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05), a ne propisom iz FBiH, koji se primjenjuje pred Sudom BiH na osnovu odluke predsjednika Suda BiH iz 2004. godine.

35. U vezi s ključnim apelacionim prigovorima koji se odnose na visinu dosuđene naknade na ime nematerijalne štete, u smislu odredbe člana 200 ZOO-a, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj novijoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje upravo s tog aspekta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 754/14 od 31. marta 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Budući da predmetna apelacija u ovom dijelu pokreće slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud će u nastavku obrazloženja podsjetiti na ključne dijelove iz citirane odluke.

36. Dakle, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, podsjetio da je njegova nadležnost određena Ustavom Bosne i Hercegovine kao i ograničenjima (kočnicama) koje je Ustavni sud razvio kroz svoju praksu. Jedno od takvih ograničenja (kočnica) principijelan je stav Ustavnog suda da ne ispituje činjenice koje su utvrdili redovni sudovi. Međutim, taj stav nije apsolutan s obzirom na to da praksa Ustavnog suda u tom pravcu dozvoljava izuzetke u slučajevima kada su relevantne činjenice utvrđene „očigledno proizvoljno“. Opravdanje za navedeni izuzetak Ustavni sud nalazi u činjenici da „proizvoljnost“ odnosno „arbitrarnost ili samovolja“ ne može biti u skladu sa principima iz Ustava Bosne i Hercegovine, uprkos tome što utvrđivanje relevantnih činjenica spada u osnovnu nadležnost redovnih sudova. Dakle, navedeni izuzetak je potreban da bi se mogla popraviti odluka koja je potencijalno neustavna. Ovaj izuzetak se mora krajnje oprezno primjenjivati ali ne smije postati apsolutno pravilo, jer bi to u konačnici predstavljalo redukciju ustavnih prava. Naime, postavlja se pitanje da li bi Ustavni sud trebao da odbije zasnovati nadležnost čak (i) da je u konkretnom slučaju na ime naknade štete dosuđen iznos od 1 KM, uz obrazloženje da je utvrđivanje relevantnih činjenica u osnovnoj nadležnosti redovnih sudova?! Po mišljenju Ustavnog suda, tako rigidan princip u pogledu preispitivanja činjenica bi sigurno imao za posljedicu uskraćivanje zaštite koju pružaju ustavom zagarantovana prava.

37. Nadalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na neke stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzete u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Application no. 18139/91 od 13. jula 1995. godine) u kojoj se Evropski sud, osim suštine zahtjeva iz člana 10 Evropske konvencije, dakle prava na slobodu izražavanja, bavio primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u kontekstu dosuđene naknade štete, ukazujući na to da je taj slučaj bio ograničen na prigovor u pogledu iznosa utvrđene odštete i sudski nalog, te da je s obzirom na ostale slučajeve klevete koje je sud do tada ispitivao bio drugačiji. Evropski sud je pri tom podsjetio na to da se njegovo ponovno razmatranje odnosi na odluku o naknadi štete (kako ju je procijenila porota u uslovima sudskog nadzora) i da se ne proteže na to da porota utvrđuje klevetu, iz čega proizilazi da je prostor ocjene još manji nego da se aplikacija odnosila i na klevetu. U konkretnom predmetu, dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete za klevetu je bio tri puta veći od najveće naknade štete za klevetu koja je prije toga donesena u Engleskoj, a nakon toga nije donesena presuda s kojom bi se ona mogla uporediti. Stoga se, kako smatra Evropski sud (tačka 49), iznos dosuđene štete mora dovesti u kontekst mjerodavnog (nacionalnog) materijalnog prava i kontekst zahtjeva razmjernosti (proporcionalnosti).

38. Ustavni sud je upravo imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda zaključio da se Ustavni sud može, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, upustiti u raspravljanje dosuđene naknade štete s aspekta njene proporcionalnosti i to u odnosu na elemente iz kojih se formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za neosnovano lišenje slobode, imajući pri tom u vidu da se taj iznos naknade štete utvrđuje na osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, dakle i ovog, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana naknada bez ulaska u njenu visinu odnosno njen obim. U vezi s tim, Ustavni sud je u pomenutoj odluci ponovo ukazao na stav Evropskog suda da pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004- VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28), što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Nadalje je Ustavni sud u citiranoj odluci podsjetio i na neke stavove iz svoje prakse da se prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. spoljnoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. aprila 2016. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 42).

39. Konačno, Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu iznesene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u kontekstu ključnih apelacionih prigovora, ocijenio da je Sud BiH u žalbenom i revizionom postupku propustio da iznos dosuđene štete dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u prvostepenoj presudi) i s tim u vezi kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao pripadnika određene društvene zajednice i to s njegovog građanskopravnog aspekta, pa proizilazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem dovođenja u vezu specifičnih okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i s tim u vezi proporcionalnosti.

40. Dovodeći navedeno u vezu s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće prilikom razmatranja apelantovih revizionih prigovora, koji su suštinski identični ovim iz apelacija, utvrdilo da su oni djelimično osnovani jer nižestepeni sudovi prilikom odmjeravanja ovog vida štete nisu u dovoljnoj mjeri ocijenili specifične okolnosti konkretnog slučaja kao što su težina krivične optužbe, dužina trajanja pritvora, nalaz i mišljenje vještaka, apelantovu životnu dob, njegove porodične i profesionalne okolnosti i sl. Ustavni sud zapaža da je upravo to i bio razlog da reviziono vijeće poveća iznos naknade po osnovu ovog vida nematerijalne štete (84.000,00 KM iznos koji su utvrdili nižestepeni sudovi) ocijenivši da je iznos od 100.000,00 KM srazmjeran težini i trajanju duševnih bolova. Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće do takvog zaključka došlo na osnovu slobodne sudijske procjene i to analizom relevantnih okolnosti konkretnog slučaja koje su navedene u obrazloženju presude. Ustavni sud isto tako zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH podsjetilo na to da se šteta kod ovog vida nematerijalne štete ogleda u subjektivnom trpljenju, nesumnjivo teških duševnih bolova, anksioznošću i zabrinutošću za svoju sudbinu, brizi za porodicu, njihovu budućnost, te u vezi s tim ličnog osjećaja osramoćenja, povrede časti i ugleda. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da upravo navedene subjektivne okolnosti predstavljaju osnov za dosuđene naknade štete radi mogućeg uspostavljanja ravnoteže u poremećenom subjektivnom stanju oštećenog.

41. U vezi s obrazloženjem revizionog vijeća Suda BiH, Ustavni sud zapaža da je to vijeće djelomično prihvatilo apelantove prigovore ocijenivši ih djelimično osnovanim. Ustavni sud zapaža da je apelant u reviziji posebno ukazao da prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete u okviru nižestepenih sudova nije u dovoljnoj mjeri ocijenjena dužina trajanja pritvora, težina optužbi, činjenica da je apelant bio nepravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina, te njegove porodične prilike, zanemarene roditeljske obaveze, odvojenost od porodice duži vremenski period, reakcije sredine, ugled koji je apelant uživao u sredini gdje živi, prilike kojim je bio izložen tokom trajanja pritvora i sl., što sve navedeno, prema apelantovoj ocjeni, treba uzeti u obzir prilikom primjene člana 200 ZOO-a. Apelant i u apelaciji tvrdi da ni reviziono vijeće Suda BiH ove okolnosti nije u dovoljnoj mjeri ocijenio prilikom odmjeravanja visine štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant proveo u pritvoru četiri godine, sedam mjeseci i pet dana, što zaista predstavlja dug vremenski period, zatim da je bio optužen za krivično djelo genocid, koje spada u grupu najtežih krivičnih djela, za koje je bio nepravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina.

42. U vezi s apelantovim ključnim prigovorima Ustavni sud podsjeća na to da, shodno dosadašnjoj praksi redovnih sudova na području Bosne i Hercegovine, duševni bolovi zbog neopravdane osude, odnosno neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neopravdane osude, odnosno neosnovanog lišenja slobode. Uz to, Ustavni sud podsjeća da se za ovaj vid štete dosuđuje jedan iznos naknade, a da sud prilikom odmjeravanja visine naknade uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije osude, odnosno lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su uticale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova). Konačno, Ustavni sud podsjeća da se pri odlučivanju o visini iznosa nematerijalne štete primjenjuju pravni standardi pravičnosti prilikom odmjeravanja novčane odštete, pri čemu ne postoji matematička formula koja pukim automatizmom služi za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade.

43. Polazeći od navedenih standarda na koje je ukazao i apelant, te podržavajući praksu Ustavnog suda zauzetu u citiranoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju navedeni standardi nisu primijenjeni prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da je reviziono vijeće propustilo da iznos dosuđene naknade dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i zahtjeva proporcionalnosti, pa se iz svega navedenog čini da je iznos nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren.

44. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja presudom revizionog vijeća Suda BiH u dijelu u kom je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. U kontekstu prigovora koji se odnose za visinu dosuđenih troškova postupka Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće odluku o troškovima postupka donijelo na osnovu čl. 323 stav 1, 324 i 333 ZPP dosuđujući troškove u ukupnom iznosu od 13.054,00 KM primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05), pa se u tom smislu čine neosnovanim prigovori da je reviziono vijeće Suda BiH primijenilo propise koji se primjenjuju u FBiH, jer tako što ne proizilazi iz osporene presude. Ustavni sud zapaža da je upravo reviziono vijeće uvažilo apelantove prigovore iznesene u tom pravcu uz detaljno obrazloženje. S druge strane, reviziono vijeće je prilikom konačnog obračuna troškova postupka primijenilo odredbu člana 323 stav 2 ZPP tako da su troškovi dosuđeni u iznosu od 40% ukupnog zahtjeva, srazmjerno apelantovom uspjehu u parničnom postupku, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

46. Međutim, imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu dosuđene visine naknade nematerijalne štete, Ustavni sud iz tog razloga smatra svrsishodnim da osporenu presudu ukine i u dijelu odluke kojim je odlučeno o troškovima postupka, imajući u vidu odredbu člana 323 stav 2 ZPP, koju je Sud BiH imao u vidu prilikom konačnog obračuna troškova. Prigovori u odnosu na naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi

47. Apelant osporava i dio odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu materijalne štete u vidu izmakle koristi, u smislu člana 189 ZOO-a tvrdeći da je sprovedenim dokazima dokazao taj vid štete, a da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze na njegovu štetu. U kontekstu tih prigovora Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na sve tri instance bio saglasan da se na osnovu dokaza koje je apelant prezentovao sudu nije mogla utvrditi visina prihoda od poljoprivredne djelatnosti, iskorišćavanja šume i sl., koje je apelant eventualno ostvarivao u periodu prije pritvaranja, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. U vezi s prigovorima kojima apelant dovodi u sumnju ocjenu dokaza Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Shodno tome, budući da Ustavni sud u ovom dijelu ne uočava proizvoljnost na koju je apelant ukazao, niti se ocjena dokaza doima proizvoljnom jer je Sud BiH na sve tri sudske instance detaljno i argumentovano obrazložio zašto je zahtjev u tom dijelu neosnovan, Ustavni sud ove prigovore ne može prihvatiti opravdanim. Ostali prigovori

48. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke utvrđujući djelimičnu osnovanost istaknutih prigovora, pa shodno tome Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelacione navode i u kontekstu kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je reviziono vijeće Suda BiH propustilo da iznos dosuđene nematerijalne štete dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i u vezi s tim zahtjeva proporcionalnosti, pa proizilazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja odmjeren proizvoljno.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u dijelu odluke o naknadi materijalne štete u vidu izmakle koristi kada je Sud BiH na sve tri instance saglasno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva uz detaljno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Na osnovu člana 43 Pravila Ustavnog suda, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudija Valerija Galić dali su izjave o neslaganju s odlukom većine.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3475/14 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio