Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2788/15 (D. H.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2788/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-2788/15, rješavajući apelaciju Danijele Halilović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57 stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijele Halilović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 485953 15 Pžp od 30. ožujka 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 485953 15 Pr od 11. veljače 2015. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijela Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 4. lipnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 485953 15 Pžp od 30. ožujka 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 485953 15 Pr od 11. veljače 2015. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 485953 15 Pr od 11. veljače 2015. godine utvrđeno je da apelantica nije postupila u skladu sa rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 421777 14 Pr od 26. ožujka 2014. godine kojim su joj izrečene zaštitne mjere i to zabrana približavanja žrtvi nasilja u obitelji – sinu S.R. na bilo kojem području na udaljenosti od pet metara i zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju u trajanju od 12 mjeseci. Općinski sud apelantici je na temelju odredbe članka 45. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.300,00 KM koju je dužna platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, u protivnom će se postupiti sukladno članku 102. do 105. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” broj 63/14, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima).

3. U obrazloženju rješenja je između ostalog navedeno da je Policijska uprava u zahtjevu navela da je 26. prosinca 2014. godine od strane Općinskog suda zaprimila akt koji se odnosi na saznanje o kršenju izrečenih zaštitnih mjera od strane apelantice. Iz toga akta proizlazi da je Općinski sud od strane JU „Centar za socijalni rad Kakanj“ obaviješten da apelantica ostvaruje kontakt sa djetetom - žrtvom nasilja u obitelji koji je smješten kod bake N.T., da je suglasnost za ostvarivanje kontakta dala Služba socijalne zaštite općine Novi Grad Sarajevo, te da je Centar za socijalni rad Kakanj dopisom predložio Općinskom sudu da odluči o daljoj svrsi izrečenih zaštitnih mjera koje se krše. Policijska uprava je također u zahtjevu navela da je 4. veljače 2015. godine zaprimila akt Policijske stanice Kakanj kojim su obaviješteni da je do kršenja izrečenih zaštitnih mjera došlo na području općine Novi Grad Sarajevo, te da je Policijska uprava saslušala apelanticu o čemu je sačinjen zapisnik o ispitivanju osumnjičene.

4. Općinski sud je naveo da je apelantica u izjavi danoj Policijskoj upravi u svojstvu osumnjičene od 5. veljače 2015. godine, navela da nije kršila izrečene mjere jer je dobila suglasnost Centra za socijalni rad Općine Novi Grad od 16. listopada 2014. godine koji joj je omogućio posjetu sinu, te da joj je i njena odvjetnica rekla da može viđati maloljetnog sina uz prisustvo staratelja. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da je apelantica priznala da je maloljetnog sina viđala u Sarajevu u ugostiteljskom objektu, ali da se u zapisniku nije izjasnila da joj je od Centra za socijalni rad Općine Novi Grad dostavljen opoziv suglasnosti od 20. siječnja 2015. godine. Općinski sud je u tom kontekstu naveo da je po službenoj dužnosti, nakon obavijesti Centra za socijalni rad Kakanj obavijestio nadležne institucije, te da je nadležni Centar za socijalni rad pismeno opozvao suglasnost kojom je protuzakonito omogućio apelantici da posjećuje maloljetnog sina, odnosno žrtvu nasilja u obitelji S.R.. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je prijedlog za izricanje novčane kazne apelantici osnovan, jer nije postupila u skladu sa rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 421777 14 Pr od 26. ožujka 2014. godine, kojim su joj izrečene zaštitne mjere, te je stoga apelantici i izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.300,00 KM, cijeneći kontinuitet i intenzitet nasilja koje je nasilna osoba činila svojim radnjama prema žrtvi nasilja kao i posljedice koje mogu nastupiti zbog nepostupanja po izrečenim zaštitnim mjerama u vidu ponavljanja radnji nasilja u obitelji.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 485953 15 Pžp od 30. ožujka 2015. godine, žalba apelantice odbijena je kao neutemeljena.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da se izrečenom novčanom kaznom apelantici ne uskraćuje pravo na pravično suđenje, već da se njome onemogućava nastavak vršenja nasilja prema žrtvi nasilja, čime se sprječava nastupanje eventualno težih posljedica prema žrtvi nasilja. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su u važećem Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji izostavljene odredbe koje su određivale taj postupak kao prekršajni, te da su stoga apelantičini prigovori kojima ukazuje na povredu odredaba Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine u konkretnoj pravnoj stvari irelevantni. Također, ocijenjeno je da apelantica nastoji vlastitom revizijom utvrđenog činjeničnog stanja, davanjem utvrđenim činjenicama drugog smisla od onog kojeg im je dao Općinski sud i pozivajući se na Zakon o prekršajima FBiH, da izbjegne plaćanje novčane kazne propisane člankom 45. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. U svezi sa time, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno da su pravilno na činjenični opis apelantičinih radnji primijenjene odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti nasilja u obitelji koji je relevantan za radnje koje se prijedlogom za izricanje novčane kazne nasilnoj osobi stavljaju na teret. Općinski sud je u pobijanoj odluci detaljno argumentirao svoj stav kojeg prihvaća i taj sud, jer svrha praćenja provedbe izrečenih zaštitnih mjera ima za cilj da se osigura pridržavanje zaštitnih mjera te kažnjavanje za nepridržavanje. Kantonalni sud je naveo da se nije upuštao u razmatranje apelantičinih tvrdnji kojim se nastoji dovesti u pitanje ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, s obzirom da su odredbama članka 26. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, propisani žalbeni osnovi i isti ne predviđaju da se rješenje o novčanoj kazni, a zbog nepoštivanja izrečene zaštitne mjere, može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa je u tom dijelu žalba nedopuštena. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud zaključio je da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je apelantici kao nasilnoj osobi, na temelju članka 45. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici izrekao novčanu kaznu, kojom će utjecati na nasilnu osobu da postupi po pravomoćnom rješenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 421777 14 Pr od 26. ožujka 2014. godine i kloni se sličnog ili istog ponašanja.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelantica tvrdi da su osporena rješenja donesena zbog postojanja zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, bez održavanja usmenog pretresa i povredom načela neposrednosti, a da je Općinski sud apelantici izrekao sankciju bez da joj je omogućio da se brani. Apelantica također tvrdi da je Općinski sud nije saslušao tijekom postupka, već je koristio njenu izjavu koju je dala pred Policijskom upravom u potpuno drugom postupku. Dalje, apelantica je navela da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja izrečenih mjera obzirom da je postupila na temelju Suglasnosti JU Kantonalnog centra za socijalni rad Sarajevo od 16. listopada 2014. godine koja je izdata na temelju čanka 5. i 189. Obiteljskog zakona FBiH i zaključka stručnog tima, a da je suglasnost donesena na zahtjev staratelja, obzirom da je to bila dječakova želja i potreba. Dalje, apelantica navodi da je do postupanja suprotno rješenju kojom su izrečene zaštitne mjere došlo propustom Centra za socijalni rad Novi Grad, odnosno neusuglašenog postupanja Centra za socijalni rad i Općinskog suda, zbog čega apelantica ne bi trebala snositi posljedice. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud ukine osporena rješenja i predmet vrati na ponovni postupak.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak 3. točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 3. točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. S tim u svezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o «kaznenoj» optužbi protiv apelantice.

10. U svezi sa naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), kao i svoju praksu, da je «kaznena optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu nije klasificirano kao kazneno djelo može ipak pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu članka 6. stavak 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije kazneni nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obvezu osiguravanja pravičnog saslušanja (vidi Europski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. lipnja 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. svibnja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Ocjena je li neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja i narav i strogost kazne (vidi Europski sud, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija - opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

11. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao pitanje - da li postupak za izricanje zaštitnih mjera u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji uživa garancije članka 6. Europske konvencije, te zaključio da se navedeni postupak ne odnosi na odlučivanje o «kaznenoj optužbi» u smislu garancija prava na pravično suđenje (vidjeti odluku Ustavnog suda broj AP- 2813/13 od 12. veljače 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u tome predmetu, prilikom utvrđivanja je li suštinski karakter legislative kazneni razmotrio pitanja: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. U svezi sa time, Ustavni sud je istakao da se radi o „…postupku sui generis u kojem je sud dužan da postupa hitno (…) a za izricanje zaštitne mjere nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. Nadalje je evidentno da nadležni sud rješenje donosi bez obveze saslušanja osobe za koju se tvrdi da je nasilna, ali sud može zahtijevati da se nasilna osoba izvede pred sud kao i osigurati nalaz vještaka, kada smatra da je neophodno…“. Zatim, Ustavni sud je naveo da je u svezi sa postupkom izricanja zaštitnih mjera „…sudu potreban najniži traženi nivo sumnje tj. osnov sumnje - vjerojatnost - da su učinjene opisane radnje. U postupku izricanja zaštitnih mjera sud nije nadležan utvrđivati krivicu niti se bavi kaznenom ili prekršajnom odgovornošću osobe za koje se tvrdi da je nasilno. (…) Zbog toga, u postupku po zahtjevu za izricanje zaštitnih mjera sud na osnovu cjelokupnog dojma da su se desile radnje nasilja (uz ispunjenje zakonskih uvjeta) donosi rješenje o zaštitnim mjerama. Dakle, u ovim postupcima sud ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere, koja je opravdana ciljem odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja a ne sankcioniranje počinitelja. …“. Nadalje, u svezi sa pitanjem svrhe izrečenih zaštitnih mjera Ustavni sud je istakao „…Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje mjera liječenja i preodgoja nasilnih osoba. Dakle, karakter zaštitnih mjera je više preventivni (u smislu generalne i specijalne prevencije) nego represivni. Aspekt generalne prevencije se ogleda u „razdvajanju“ od žrtve, odnosno sprečavanju nasilja i ponavljanja nasilja, a aspekt specijalne prevencije se ogleda u činjenici da se pokušava uticati na samu ličnost počinioca nasilja liječenjem. Mjere su određene u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine....“. Najzad, Ustavni sud je istakao „…Ustavni sud primjećuje da donošenjem zaštitnih mjera, u situaciji kada jedna strana tvrdi da su odnosi tako poremećeni i da joj je ugrožen tjelesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo, država, odnosno sud koji donosi zaštitnu mjeru intervenira u cilju sprečavanja ili ponavljanja kaznenog djela ili prekršaja, zaštite osobe koje tvrdi da je žrtva, bez odlučivanja o vinosti ili bilo kojoj odgovornosti osobe za koje se tvrdi da je nasilnik. Iz navedenog dakle slijedi da se predmetni postupak koji je okončan osporenim rješenjima, kojim su apelantu izrečene zaštitne mjere shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nije odnosio na odlučivanje o «kaznenoj optužbi» protiv apelanta u smislu garancija prava na pravično suđenje….“.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz odredbe članka 45. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (kojom je propisano da će novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 1.500,00 KM bit kažnjena za prekršaj osoba koja ne postupi prema izrečenoj zaštitnoj mjeri) proizlazi da je kršenje izrečenih zaštitnih mjera kvalificirano kao prekršaj. Imajući u vidu da je nepoštivanje izrečenih zaštitnih mjera propisano kao prekršaj, proizlazi da osobe kojima se izriču zaštitne mjere moraju imati sve procesne propisane odredbama Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 63/14). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi zaključivao da se u postupcima povodom izricanja kazni za prekršaje, s obzirom na obujam prekršene norme i svrhu sankcije, radi o kaznenoj optužbi, odnosno da je članak

6. Europske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, točke 21. i 22).

13. Međutim, imajući u vidu prethodno izloženu praksu Ustavnog suda (vidjeti odluku Ustavnog suda broj AP-2813/13 od 12. veljače 2014. godine) prema kojoj se postupak izricanja zaštitnih mjera shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ne odnosi na odlučivanje o «kaznenoj optužbi» u smislu garancija prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nema razloga da navedeno ne primijeni i na konkretan slučaj tj. na postupak kažnjavanja zbog nepostupanja po izrečenoj zaštitnoj mjeri. Naime, Ustavni sud smatra da se propisivanjem kažnjavanja zbog nepostupanja po izrečenim zaštitnim mjerama, u suštini osigurava djelotvorna provedba izrečenih zaštitnih mjera, te da se i na taj način dodatno postiže svrha zaštitnih mjera, a koja se sastoji u osiguravanju nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u obitelji, te poduzimanje mjera liječenja i preodgoja nasilnih osoba. Na temelju iznesenog, Ustavni sud, zaključuje da postupak provedbe i kontrole izrečenih zaštitnih mjera, te kažnjavanja počinitelja nasilja u obitelji u slučaju nepostupanja po izrečenim zaštitnim mjerama shodno članku 45. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ne uživa garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da se predmetni postupak nije odnosio na odlučivanje o «kaznenoj optužbi» protiv apelantice, slijedi da su apelantičini navodi u vezi sa povredom prava iz članka 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman