Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4895/14 (D. P. iz Velike Kladuše)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4895/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4895/14, rješavajući apelaciju Dželada Palića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dželada Palića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 013176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dželad Palić iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 013176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se Sudu BiH nalaže da ga ne uputi na izdržavanje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4895/14 od 18. decembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore 24. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 013176 13 K od 24. aprila 2014. godine apelanta proglasio krivim zato što je radnjama bliže opisanim u izreci presude, preduzetim sa optuženim S. K., A. F. i Z., te B. J., počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) pa mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 74. stav 1. KZBiH od apelanta su oduzeti sljedeći predmeti: dva mobilna telefona i SIM kartice označenih karakteristika, označeni broj komada biljaka Cannabis sativa, označeni broj saksija raznih veličina i boja, sistem za ventilaciju, električna grijalica, električne lampe sa prigušnicama i rastvor đubriva.
8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je apelant osporavao zakonitost izjave koju je dao u istrazi ovlaštenim službenim licima Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), da je na njega pri tom vršen pritisak, da ispitivanje nije provedeno u skladu s članom
78. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), jer mu je bilo onemogućeno da sam izabere branioca. Sud BiH je na temelju uvida u zapisnik iz istrage o ispitivanju apelanta, tada osumnjičenog, sastavljenog 19. decembra 2012. godine u prostorijama SIPA-e, utvrdio da radnja ispitivanja nije provedene nezakonito. Uvidom u apelantov iskaz utvrđeno je da je on saslušan u prisustvu branioca, označenog advokata, da je prije ispitivanja poučen o pravima, pa tako i o pravu propisanom članom 78. ZKPBiH. Nakon svih pouka od ovlaštenih lica, apelant je izjavio da ih razumije i da će iznijeti svoju odbranu, a što je potvrdio i svojim potpisom. Također, apelant je, u skladu s članom 78, stav 2, tačka c) i stavom 3. istog člana, upozoren da će sve što izjavi u svoju odbranu biti dopušteno kao dokaz na glavnom pretresu, te da bez njegove saglasnosti može biti pročitano i korišteno na glavnom pretresu, na što je također izjavio da razumije pouku i da pristaje na posljedice, a što je potvrdio i svojim potpisom.
9. Nadalje, Sud BiH je odbio i apelantov prigovor da su oduzeti predmeti nezakoniti, jer su u momentu prezentovanja na glavnom pretresu bili već otvoreni, a branilac i optuženi nisu nikada pozvani u Tužilaštvo BiH na njihovo otvaranje. S tim u vezi je ukazano da iz same priroda oduzetih predmeta, u prvom redu konoplje, jasno proizilazi da se radi o specifičnoj vrsti predmeta koji su zbog svoje karakteristične prirode, kao i sigurnosnih razloga, pohranjeni u skladište SIPA-e namijenjeno za ovakvu vrstu predmeta. Nadalje, uvidom u zapisnik o pretresanju apelantovog stana i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, a u vezi sa sadržajem nalaza i mišljenja vještakinje J. J. koja je vještačila oduzete predmete, zaključeno je da se oni u pogledu ključnih karakteristika oduzetih predmeta u cijelosti podudaraju. Sud BiH je istakao da sadržina svih navedenih dokaza upućuje na činjenicu da se radilo o biljnoj materiji (male i velike biljke konoplje) zasađenoj u manjim i većim saksijama, odnosno plastičnim čašama. Pored navedenog, ukazano je da je iz sadržaja nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je vještak spornu materiju zaprimio u smeđim papirnim vrećama označenim kao tragovi od 1 do 4, kako to i zahtijeva odredba člana 15. stav 3. Pravilnika o načinu i uslovima čuvanja materijalnih dokaza, a koja propisuje: „Manja količina marihuane pakuje se u kovertu odgovarajuće veličine, a veća količina droge može se zapakovati u veće vreće ili koverte“. Konačno, Sud BiH je ukazao i na fotodokumentaciju izvršenog pretresa priloženu uz zapisnik o pretresanju. Slijedom navedenog zaključeno je da se ne dovodi u pitanje autentičnost oduzetih predmeta. Apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 291/08 ocijenjeno je neosnovanim. U vezi s tim je, pored ostalog, ukazano da je, za razliku od konkretnog predmeta, u navodnom predmetu Ustavnog suda konstatovan čitav niz nedorečenosti, kao i da se radilo o situaciji da se presuda temeljila isključivo na oduzetim predmetima, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja.
10. Sud BiH je detaljno interpretirao presretnute telefonske razgovore između apelanta i optuženog A. F. na temelju kojih je zaključeno da su apelant i ovaj optuženi učestvovali u nabavci opreme za laboratoriju koja je bila instalirana u apelantovoj kući, te da se optuženi A. F. raspitivao o stanju zasada, kao i da ga je apelant obavještavao o poteškoćama sa električnom energijom zbog korištenja opreme (četiri lampe), kao i rastom zasada. Iz sadržaja presretnutog razgovora od 24. novembra 2012. godine između optuženih A. F. i S. K., te apelanta i optuženog A. F. proizilazi da se iz laboratorije u apelantovoj kući širio jak miris konoplje, pa je optuženi A. F. tražio od optuženog S. K. da pošalje opremu kojom bi se neutralisao jak miris.
11. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 013176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i žalbe optuženih S. K. i A. F. i u odnosu na njih potvrdio prvostepenu presudu.
12. Iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocijenjene tvrdnje apelanta i ostalih optuženih da su izjava apelanta i optuženog A. F. date u policiji nezakoniti dokazi. S tim u vezi je ukazano da je žalbeno vijeće kao i prvostepeno vijeće imalo u vidu član 78. ZKPBiH koji se odnosi na pouke osumnjičenom o njegovim pravima kada se prvi put ispituje. Također, ukazano je da iz sadržaja zapisnika o ispitivanju kako optuženog A. F. tako i apelanta proizlazi da su obojica, tada u svojstvu osumnjičenih, prije samog ispitivanja poučeni o svim pravima koja im u skladu sa pometnutim članom pripadaju, da su obojica izjavili da razumiju te pouke, te nakon toga, da će iznijeti svoju odbranu, a sve to potvrdili su i svojim potpisom. Nadalje, ukazano je da iz sadržaja oba zapisnika proizilazi da su obojica upozoreni o svojima pravima u skladu s članom 78. stav 2. tačka c) i članom 78. stav 3. ZKPBiH koji se odnose na to da ukoliko se odluče da daju iskaz i to učine pred svojim braniocem, takav iskaz može biti korišten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njihove saglasnosti može biti pročitan na glavnom pretresu. Najzad, ukazano je da iz oba zapisnika proizilazi da su izjave date u prisustvu označenih advokata, njihovih branilaca. Slijedom navedenog zaključeno je da su apelantova izjava i izjava optuženog A. F. zakonite jer su date u potpunosti u skladu sa odredbama ZKPBiH, a iz samog sadržaja zapisnika ne proizilazi da su osumnjičeni na bilo koji način bili prinuđeni dati iskaze sa sadržajem koji je naveden u zapisnicima.
13. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocijenjene i apelantove tvrdnje o nezakonitosti otvaranja sadržaja privremeno oduzetih predmeta i s tim u vezi pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 291/08. Sud BiH je istakao da se žalbom tačno ukazuje da u istrazi nije bilo otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, te da posljedično tome, ne postoji ni zapisnik o otvaranju predmeta i njihovom pregledu, a što je konstatovano u prvostepenoj presudi. Međutim, istaknuto je da iz spisa proizilazi da je opojna droga pronađena u apelantovoj kući i stavljena u posebne vreće, što je urađeno u skladu s Pravilnikom o načinu i čuvanju materijalnih dokaza, te je zbog specifičnosti materije odmah nakon oduzimanja pohranjena u skladište koje je namijenjeno za takvu vrstu predmeta, a što proizilazi iz dokaza Tužilaštva T-20. Žalbeno vijeće je nadalje istaklo da je i u skladu s Pravilnikom o čuvanju i uništavanju oduzete opojne droge, psihotropnih supstanci, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora, koji je donesen u skladu sa KZBiH i ZKPBiH, te Zakonom o sprečavanju i suzbijanju opojne droge, predviđeno da će se za smještaj opojne droge obezbijediti poseban prostor u okviru kriminalističkog centra MUP-a, a što je urađeno i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog zaključeno je da je ovakvo postupanje u skladu s članom 70. ZKPBiH koji omogućava da sud i na drugi način osigurava čuvanje oduzetih predmeta osim u sudu. Sa predmetnim stvarima se postupilo upravo sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, tako što su ti predmeti pohranjeni u prostorije za tu namjenu. Nadalje, ukazano je da je autentičnost predmeta utvrđena jer su postojali drugi dokazi koji potvrđuju da se upravo radi o predmetima koji su oduzeti pretresom apelantove kuće. S tim u vezi zaključeno je da je prvostepeno vijeće u vezi s identifikacijom predmeta pravilno ocijenilo potvrdu koja je prilikom pretresa izdata apelantu, kao i zapisnik SIPA-e, a u kojim su opisani predmeti na isti način na koji su opisani u nalazu vještakinje J. J. koja je vještačila oduzete predmete, opisujući ih na isti način kao i u potvrdi i zapisniku, a o čemu postoji i fotodokumentacija. Također, ukazano je i da apelant u žalbi nije osporavao da su u njegovoj kući pronađeni konoplja i oprema za uzgoj. Najzad, pravilnim je ocijenjen i stav da odluka Ustavnog suda u predmetu AP 291/08 ne može biti primijenjena na ovaj predmet, s obzirom na to da postoje činjenice i okolnosti koje se u bitnom ne podudaraju sa ovim slučajem.
14. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da ne postoje dokazi da je slijedio upute optuženog S. K., jer ne postoji nijedan razgovor, SMS poruka ili bilo koja druga konverzacija između njega i optuženog S. K., kao i da je zabilježena konverzacija između apelanta i optuženog A. F. irelevantna. U obrazloženju presude je ukazano da je prvostepeni sud interpretirao sadržaj razgovora između apelanta i optuženog A. F. iz kojih nesumnjivo proizilazi da su njih dvojica nabavili opremu i da su proizvodili opojnu drogu u apelantovoj kući, te da se radilo o čestoj i kontinuiranoj komunikaciji. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog vijeća da su apelant i optuženi A. F. radili po uputama optuženog S. K. Naime, iako se iz presretnutih razgovora jasno vidi konverzacija između optuženih A. F. i S. K., koja je detaljno opisana u prvostepenoj presudi, ne dovodi se u pitanje zaključak da su se instrukcije koje je davao optuženi S. K. odnosile i na apelanta, s obzirom na to da su apelant i optuženi A. F. krivičnopravne radnje obavljali zajedno, te da su obojica slijedili upute koje im je davao optuženi S. K., a što proizilazi ne samo iz presretnutih razgovora, već i iskaza koje su dali, a koje je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo vjerodostojnim. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Apelant tvrdi da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da je činjenično stanje očigledno proizvoljno utvrđeno.
17. Apelant je najprije istakao da je sud dužan da sudi na osnovu potvrđene optužnice, a u slučaju da je prekorači postaje i tužilac i više nije „nepristrasan tribunal“.
18. Nadalje, apelant ističe da se osporena presuda zasniva na nezakonitim dokazima. S tim u vezi je istakao da je u toku istrage započeo da daje izjavu bez prisustva branioca, da se iz zapisnika o saslušanju jasno vidi u kom trenutku je pristupio branilac, a zbog čega je, kako tvrdi, ovaj dokaz nezakonit. Također, tvrdi i da je na glavnom pretresu, prilikom davanja izjave, istakao da je na njega vršen ogroman pritisak (da će biti „pritvorena“ i njegova supruga, da će oboje dobiti drakonske kazne, da će mu oduzeti svu imovinu, da mu je najbolje da prizna krivično djelo i da će biti pušten, te da mora potvrditi da je S. K. organizator grupe itd.). Apelant tvrdi i da je na glavnom pretresu ukazao na nezakonitost otvaranja sadržaja privremeno oduzetih predmeta odnosno da su prekršeni čl. 70. i 71. ZKPBiH, kao i da u spisu ne postoji zapisnik o pregledu i otvaranju privremeno oduzetih predmeta. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 291/08, te na stav Vrhovnog suda FBiH iz presude od 12. septembra 2012. godine. S obzirom na to da se presuda ne može zasnivati na nezakonitim dokazima, apelant tvrdi da tužilac nije dokazao da je počinio krivično djelo, pa da bi, u skladu sa načelom in dubio pro reo, trebao biti oslobođen odgovornosti.
19. Najzad, apelant tvrdi da ne postoji ni jedan dokaz da je radio s nekim od optuženih i da su ovu činjenicu potvrdili i ostali optuženi. U vezi s tim ističe da konverzacija između njega i optuženog A. F. oslikava uobičajene razgovore između prijatelja i da je irelevantna. Također, apelant ne osporava da je u njegovoj kući pronađena konoplja i oprema za uzgajanje, ali negira da je postavljena po navodima i instrukcijama optuženog S. K. ili nekog trećeg, odnosno da nema dokaza da je optuženi A. F. bio u njegovoj kući i da su zajednički uzgajali konoplju.
b) Odgovor na apelaciju
20. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u drugostepenoj presudi, te da smatra da apelantu nisu povrijeđena prva na koja se pozvao u apelaciji.
21. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije, a u vezi sa apelantovom tvrdnjom da branilac nije bio prisutan na početku ispitivanja u policiji, istaklo da je apelantu stavljeno na teret krivično djelo za koje odbrana nije obavezna, pa da je njegov izbor bio da odbranu iznosi sam do dolaska branioca, koji se na kraju i pojavio. Također, ukazano je da je zapisnik o apelantovom ispitivanju u istrazi uložen kao dokaz u spis Suda BiH. Nepreciznom i proizvoljnom je ocijenjena tvrdnja o nezakonitosti radnje privremenog otvaranja predmeta. Prema mišljenju Tužilaštva BiH iz apelantovih tvrdnji nije moguće zaključiti u čemu se sastoji navedena povreda, odnosno da li su predmeti uopšte otvarani, da li je postojala potreba da se otvaraju, a naročito da li je na takvoj radnji zasnovana presuda. S tim u vezi je ukazano i na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 2079/13. Najzad, ukazano je i da su svi dokazi Tužilaštva BiH uloženi u spis Suda BiH, a da apelant svoje tvrdnje u apelaciji nije potkrijepio niti jednim dokazom.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u dijelu značajnom za ovu odluku glasi:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(…)
23. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (…) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 5.
Prava osobe lišene slobode (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno poučiti da nije dužna dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati (...)
(2) Osobi koja je lišena slobode postavit će se branitelj na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane.
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
(...)
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 45.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja (1) Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(…) Član 63.
Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv Suda koji je izdao naredbu.
(2) Ako je predmet privremeno oduzet od određene osobe, potvrda iz stava 1. ovog člana mora se uručiti toj osobi. Ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva potvrda mora se uručiti vlasniku, stanaru ili korisniku.
(3) Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba mora, bez odlaganja, vratiti Sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.
(4) Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, Sud će zadržati predmete pod nadzorom Suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva za izdavanje naredbe ili pod nadzorom ovlaštenog izvršitelja naredbe.
Član 68.
Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda.
(2) Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti.
(...)
Član 70.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u Sudu ili Sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Član 71.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj. (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.
(…) Član 78.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (...)
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,
b) da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branitelja bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu,
d) da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, (3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude potpisana od strane osumnjičenog. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branitelja ako je njegova odbrana obavezna u skladu s ovim zakonom.
(...)
Član 79.
Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.
(…) Član 100.
Pregledanje predmeta vještačenja (1) Vještak pregleda predmete vještačenja na mjestu gdje se oni nalaze, osim ako su za vještačenje potrebna dugotrajna ispitivanja ili ako se ispitivanja vrše u ustanovi, odnosno organu ili ako to zahtijevaju razlozi morala.
(2) Ako je u okviru vještačenja potrebno izvršiti analizu neke materije, vještaku će se, ako je to moguće, staviti na raspolaganje samo dio te materije, a ostatak će se u potrebnoj količini sačuvati za slučaj naknadnih analiza.
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(…)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (…) (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 013176 16 Kž 7 od 31. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Apelant tvrdi da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da je činjenično stanje očigledno proizvoljno utvrđeno. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da se osporena presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima posebno ukazujući na njegov iskaz iz istrage, te da nije bilo pregleda i otvaranja privremeno oduzetih predmeta. Također, apelant tvrdi i da u postupku nije proveden niti jedan dokaz u prilog zaključku o njegovom zajedničkom djelovanju sa optuženim A. F., odnosno da je djelovao po nalogu i uputama optuženog S. K. Slijedom navedenog apelant smatra da tužilac nije dokazao da je počinio krivično djelo pa da bi, u skladu sa načelom in dubio pro reo, trebao biti oslobođen odgovornosti.
33. U vezi sa apelantovim navodima o nezakonitim dokazima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
34. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49., 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantovu tvrdnju o nezakonitosti iskaza koji je dao u istrazi, te s tim u vezi tvrdnju da je ovaj iskaz od njega iznuđen, da su mu ovlaštena službena lica prijetila, te da davanju iskaza od početka nije prisustvovao branilac. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava da je prilikom ispitivanja u svojstvu osumnjičenog upoznat sa svojim pravima kao i sa činjenicom da ovaj njegov iskaz može biti iskorišten protiv njega u daljnjem toku postupka, te da je tom prilikom potvrdio da razumije upute. Također, prema obrazloženju osporenih odluka, njegovom ispitivanju bio je prisutan i branilac, a apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da je ovaj iskaz od njega iznuđen.
36. Nadalje, apelant tvrdi i da je izostao pregled i otvaranje privremeno oduzetih predmeta, odnosno da ne postoji zapisnik o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta, a zbog čega smatra da su prekršeni čl. 70. i 71. ZKPBiH i s tim u vezi se poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 291/08.
37. Ustavni sud u vezi sa ovim apelacionim navodima zapaža da su redovni sudovi zaključili da nije prekršen član 70. ZKPBiH kojim je propisano da se privremeno oduzeti predmeti pohranjuju u Sudu BiH ili će Sud BiH na drugi način osigurati njihovo čuvanje. Nadalje, u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano je da je opojna droga pronađena u apelantovoj kući i stavljena u posebne vreće, da je to urađeno u skladu s Pravilnikom o načinu i čuvanju materijalnih dokaza, te je zbog specifičnosti materije odmah nakon oduzimanja pohranjena u skladište koje je namijenjeno za takvu vrstu predmeta, a u vezi s čim je predočen i dokaz od Tužilaštva BiH. Žalbeno vijeće je s tim u vezi podsjetilo i da je u skladu s Pravilnikom o čuvanju i uništavanju oduzete opojne droge, psihotropnih supstanci, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora, koji je donesen u skladu sa KZBiH i ZKPBiH, te Zakonom o sprečavanju i suzbijanju opojne droge, predviđeno da će se za smještaj opojne droge obezbijediti poseban prostor u okviru kriminalističkog centra MUP-a, a što je urađeno i u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant ne osporava da je u njegovoj kući nađena droga, da mu je oduzet označeni broj biljaka Cannabis sativa sa navedenim karakteristikama, da mu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju, te da je navedeni broj biljaka sa naznačenim karakteristikama u konačnici presudama Suda BiH i oduzet od njega shodno članu 74. KZBiH. Također, apelant ne osporava ni nalaz i mišljenje vještaka koji je vještačio oduzetu materiju i koji je utvrdio da se radi o navedenoj vrsti droge, odnosno autentičnost materijala koji je dostavljen na vještačenje i vještačen. Stoga, apelantovo insistiranje da se radi o nezakonitom dokazu samo zbog činjenice da nije bilo pregleda i otvaranja oduzetih predmeta ne upućuje na zaključak da je osporena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama proizilazi i da je Sud BiH pravilno zaključio da se konkretna situacija razlikuje od one koja je bila predmet razmatranja u predmetu Ustavnog suda broj AP 291/08 (u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što naredba za pretres apelantovog automobila na temelju usmenog zahtjeva nije izdana sukladno odredbama člana 120. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske).
38. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda kao i obrazloženja redovnih sudova proizilazi da mu je u toku postupka bila data mogućnost koju je i koristio da osporava korištenje pobrojanih dokaza, da su redovni sudovi ove njegove prigovore razmotrili i s tim u vezi dali razloge i obrazloženja. Činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima ne dovodi u pitanje zaključak da je apelant imao i koristio mogućnost da se protivi korištenju pobrojanih dokaza. Najzad, naprijed pobrojani dokazi nisu i jedini na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odabranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131. do 134).
39. Nadalje, apelant tvrdi i da ne postoji niti jedan dokaz o zajedničkom djelovanju sa optuženim A. F., kao i S. K. odnosno da Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je počinio krivično djelo pa da bi, u skladu sa načelom in dubio pro reo, trebao biti oslobođen odgovornosti.
40. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je zaključak o zajedničkom djelovanju apelanta i optuženog A. F. zasnovan na sadržaju presretnutih razgovora između njih dvojice iz kojih proizilazi da su apelant i ovaj optuženi učestvovali u nabavci opreme za laboratoriju koja je bila instalirana u apelantovoj kući, te da se optuženi A. F. raspitivao o stanju zasada, kao i da ga je apelant obavještavao o poteškoćama sa električnom energijom zbog korištenja opreme (četiri lampe), kao i rastom zasada. Iz sadržaja presretnutog razgovora od 24. novembra 2012. godine između optuženih A. F. i S. K., te apelanta i optuženog A. F. proizilazi da se iz laboratorije u apelantovoj kući širio jak miris konoplje, pa je optuženi A. F. tražio od optuženog S. K. da pošalje opremu kojom bi neutralisao jak miris. Imajući u vidu da apelant ne osporava sadržaj interpretiranih razgovora u obrazloženju prvostepene presude, ne može se prihvatiti osnovanom njegova tvrdnja da se radi o „irelevantnim razgovorima između prijatelja“ koji ne mogu biti osnov za zaključak o zajedničkom djelovanju.
41. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da ne postoji niti jedan dokaz o njegovom djelovanju po nalogu optuženog S. K., Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak u ovom dijelu temeljili na sadržaju presretnutih razgovora između optuženog A. F. sa kojim je, kako je već ukazano u ovoj odluci, apelant zajednički djelovao i optuženog S. K. a na temelju čega su i zaključili da su se upute koje je slao optuženi S. K. odnosile i na apelanta i na optuženog A. F. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant, saslušan u svojstvu svjedoka, na glavnom pretresu potvrdio da je od optuženog S. K. dobio lampe koje su oduzete prilikom pretresa. Također, iz sadržaja presretnutog razgovora između apelanta i optuženog A. F. proizilazi da mu se apelant obraća za pomoć zbog mirisa konoplje koja se širi iz njegove kuće, a optuženi A. F. zbog toga traži pomoć od optuženog S. K.
42. Slijedom navedenog ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da u postupku pred redovnim sudovima Tužilaštvo BiH nije predočilo i dokaze na kojim je Sud BiH, ocjenjujući ih u vezi s ostalim provedenim dokazima, na način koji ne dovodi u sumnju, zaključio da je apelant, preduzimajući inkriminisane radnje djelovao zajedno sa optuženima A. F. i S. K., pa i tako ostvario obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Stoga i apelantove tvrdnje da je u skladu sa principom in dubio pro reo, a u nedostatku dokaza predočenih od Tužilaštva BiH, trebao biti oslobođen od optužbi, ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
43. Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku pred redovnim sudovima apelant imao i koristio mogućnost osporavanja dokaza na kojim se temeljila optužba protiv njega, te kada je redovni sud ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi dokaze provedene na glavnom pretresu na način koji ne dovodi u sumnju zaključak o apelantovoj krivici i postojanju krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
45. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman