Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-74/15 (J. I.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Pasivna legitimacija
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-74/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 74/15, rješavajući apelaciju J. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija J. I. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 008905 14 Gž 2 od 13.
novembra 2014. godine i S1 3 P 008905 14 P 2 od 22. aprila 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J. I. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 6. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 008905 14 Gž 2 od 13. novembra 2014. godine i S1 3 P 008905 14 P 2 od 22. aprila 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tužene BiH, za Ministarstvo finansija i trezora (u daljnjem tekstu: tuženo Ministarstvo), zatraženo je 9. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 12. maja 2017. godine. Zakonski zastupnik tuženog Ministarstva u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je tužbom 1. februara 2012. godine kao zaposlenica Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Uprava) posredstvom punomoćnika pokrenula radni spor protiv „Bosna i Hercegovina, za Ministarstvo“, kako je u tužbi naznačeno, radi isplate razlike naknade neto plaće zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
6. Apelantica je posredstvom punomoćnika 12. juna 2012. godine Sudu BiH dostavila podnesak nalovljen kao „Podnesak tužitelja“ u kojem je u napomeni navedeno da je podnesak dostavljen zakonskom zastupniku tužene u kojem su, opreza radi, kao tužene označene Bosna i Hercegovina, za Ministarstvo, za Upravu zastupane po zakonskom zastupniku.
7. Sud BiH je 7. februara 2013. godine apelanticinu tužbu dostavio na odgovor zakonskom zastupniku tuženog Ministarstva, a odgovor Ministarstva dostavljen je prvostepenom sudu 6. marta 2013. godine.
8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Sud BiH je Presudom broj 21 3 P 008905 12 P od 9. septembra 2013. godine usvojio tužbeni zahtjev obavezavši tuženu Bosnu i Hercegovinu – Upravu da apelantici isplati traženi iznos na ime duga zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve preciznije navedeno u izreci presude.
9. Odlučujući o žalbi tužene Uprave, drugostepeno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 3 P 008905 13 Gž od 21. februara 2014. godine prvostepenu presudu ukinulo i predmet vratilo prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je, između ostalog, proizašlo da je razlog za ukidanje presude taj što prvostepeni sud nije razmotrio prigovor tužene BiH, za Ministarstvo, koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe, a za koju radnju je bio neophodan pristanak Uprave koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitno tuženog Ministarstva, pozvavši se u tom pravcu na odredbu člana 25. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Drugostepeno vijeće je naložilo prvostepenom sudu da na pripremno ročište pozove prvobitno tuženo Ministarstvo i tuženu Upravu te pravilno utvrdi da li je u konkretnom slučaju apelantica preinačila tužbu tako što je umjesto prvobitno tuženog tužila drugo lice koje ima stranačku sposobnost, a nakon toga da utvrdi da li su ispunjeni uvjeti iz člana 25. ZPP za daljnje raspravljanje o glavnoj stvari.
10. U ponovnom postupku Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 008905 14 P 2 od 22. aprila 2014. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Prvostepeni sud je u iscrpnom obrazloženju, između ostalog, naveo da je u toku ponovljenog postupka zakonski zastupnik tužene istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije ističući da je apelanticin punomoćnik izvršio subjektivno preinačenje tužbe, a ne precizno označavanje tužene, koji je Sud BiH prihvatio kao opravdan. U tom pravcu je Sud BiH pojasnio da je apelanticin punomoćnik u ponovnom postupku u dva navrata podnescima kao tuženu označio BiH – Upravu, koja nije prihvatila stupanje u parnicu, da je potom na pripremnom ročištu istaknut zahtjev za preinačenje tužbe u subjektivnom smislu tako da je kao tužena trebala biti označena BiH – Uprava, nakon čega je doneseno rješenje kojim se taj prijedlog ne prihvata jer Uprava nije dala svoj pristanak za stupanje u parnicu, što je jedan od uvjeta da bi se prijedlog mogao prihvatiti, nakon čega je apelanticin punomoćnik na glavnoj raspravi kao tuženu označio BiH – Ministarstvo, te je i tužbeni zahtjev preinačio tražeći isplatu naknade štete zbog povrede apelanticinih prava iz radnog odnosa, što je Sud BiH prihvatio.
11. Nakon provedenog postupka Sud BiH je utvrdio da iz odredaba Zakona o finansiranju institucija BiH ne proizlazi odgovornost tuženog Ministarstva za naknadu štete zaposlenicima institucija BiH zbog povreda njihovih pojedinačnih prava iz radnog odnosa. Shodno tome, Sud BiH je utvrdio da zaposlenik pojedinačna prava iz radnog odnosa može ostvariti samo kod svog poslodavca, a to što je odredbom člana 52. stav 1. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH propisano da obračun i isplatu plaće za institucije BiH vrši Ministarstvo ne znači da je Ministarstvo odgovorno za naknadu štete koja je predmet tužbenog zahtjeva. Nadalje je Sud BiH ukazao i na odredbu člana 3. Zakona o Upravi, shodno kojoj Uprava ima svojstvo pravnog lica te samim tim i parničnu i stranačku sposobnost, a uz to Uprava je apelanticin poslodavac od kojeg je apelantica jedino i mogla potraživati isplatu duga. Kako Uprava nije dala svoj pristanak za subjektivno preinačenje tužbe, tuženo Ministarstvo ne odgovora za obaveze Uprave, te se stoga istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog Ministarstva u takvim okolnostima ukazuje opravdanim, pa je iz tog razloga i odlučeno kao u izreci presude.
12. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 008905 14 Gž 2 od 13. novembra 2014. godine žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo.
13. Osvrćući se na ključne apelacione prigovore, drugostepeno vijeće Suda BiH je te prigovore ocijenilo neosnovanim. Tako je drugostepeno vijeće nakon ispitivanja prvostepene presude zaključilo da je prvostepeni sud u cijelosti odlučivao u granicama opredijeljenog zahtjeva kako u pogledu glavne stvari tako i sporednih potraživanja, pri čemu je ukazano da je prvostepeni sud u izreci presude naznačio da se utuženi iznos odnosi na povrat poreza na dohodak, kako je glasio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, što samo po sebi ne predstavlja prekoračenje samog tužbenog zahtjeva, pogotovo kada se radi o odluci kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje je Sud BiH prihvatio stav prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev mogao biti usmjeren samo prema poslodavcu (Upravi), čiji je apelantica bila zaposlenik, te da tuženo Ministarstvo nije odgovorno za štetu koju je na radu i u vezi s radom apelantica pretrpjela.
14. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore da je blagovremeno označila drugog tuženog i da zbog propusta suda novooznačenom tuženom nije dostavljena tužba na odgovor. U vezi s tim je u obrazloženju pojašnjeno da je nakon podnošenja tužbe apelanticin punomoćnik dostavio podnesak od 12. juna 2012. godine iz koga nije bilo jasno da li je umjesto tuženog Ministarstva iz tužbe označeno drugo pravno lice ili je tužba proširena na još jedno pravno lice, pa s obzirom na to da je tužba u međuvremenu dostavljena tuženom iz tužbe, parnica je počela da teče u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZPP. U takvim okolnostima prvostepeni sud je tek nakon apelanticinog izjašnjenja da umjesto tuženog iz tužbe tuži drugo pravno lice mogao preduzeti radnje propisane odredbom člana 25. stav 2. procesnog zakona za pozivanje novooznačenog pravnog lica kao tuženog za stupanje u parnici. Drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom člana 193. ZPP odlučilo kao u izreci presude jer nije utvrđeno da postoje razlozi pobijanja koji su navedeni u žalbi, a ni povrede parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji se detaljno opisuje hronologija postupka s posebnim osvrtom na označavanje tužene i u vezi s tim propustima Suda BiH da blagovremeno reagiraju na njene nerazumljive podneske uključujući i tužbu jer apelantica zapravo u tom segmentu i vidi kršenje svojih prava. Smatra da je Sud BiH, u smislu odredbe člana 33. ZPP, s obzirom na to da je u tužbi kao tužena bila označena „BiH, za Ministarstvo“, radi otklanjanja tog nedostatka jer je tužena bila „neprecizno označena“ trebao vratiti tužbu na uređenje. Prema apelanticinoj ocjeni, Sud BiH je isto trebao uraditi i s podneskom od 12. juna 2012. godine koji je također bio nerazumljiv i neprecizan, pa je Sud BiH radi otklanjanja nedostataka koji se tiču stranačke sposobnosti morao preduzeti potrebne radnje, u skladu s odredbama čl. 239. i 276. ZPP. Nadalje, apelantica podsjeća i na odredbu člana 27. stav 1. ZPP koja propisuje da parnica počinje da teče od momenta dostavljanja tužbe na odgovor tuženog, te u vezi s tim napominje da Sud BiH nakon prijema podneska od 12. juna 2012. godine od apelantice nije tražio pojašnjenje ko je tužena u postupku jer se iz tužbe i podneska to sa sigurnošću nije moglo zaključiti. Umjesto toga, Sud BiH je tužbu, bez podneska, 7. februara 2013. godine dostavio tuženom na odgovor tako da je zakonski zastupnik tuženog dostavio odgovor samo za Ministarstvo. Zbog propusta Suda BiH apelantica je bila prisiljena da postupak nastavi protiv Bosne i Hercegovine tražeći, u skladu s odredbama člana 8. Zakona o upravi, naknadu štete zbog nezakonitog postupanja Ministarstva kao organa BiH, kako bi ostvarila pravo na podnošenje apelacije Ustavnom sudu. Još je navedeno da su se u istom sudu paralelno vodile slične parnice radi isplate razlike plaće (100 tužbi po kojima je prvostepeni sud usvojio tužbene zahtjeve tužitelja, a drugostepeno vijeće ih je potvrdilo) koje su gotovo identične predmetnom slučaju, a u kojima su kao tuženi označeni „Bosna i Hercegovina, za Vijeće ministara BiH, za Ministarstvo, za Upravu“, a prvostepeni sud je prihvatio tako označene tužene obavezavši Upravu na isplatu traženih naknada. Usto, apelantica je problematizirala i dužinu trajanja postupka jer je, prema njenoj ocjeni, postupak trajao neopravdano dugo, tražeći u vezi s tim isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 1. 200,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH se u iscrpnom odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na ključne apelacione prigovore pojasnivši dodatno okolnosti vezane za subjektivno preinačenje tužbe koje nije prihvaćeno jer Uprava nije dala svoj pristanak za stupanje u parnicu. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelanticino pozivanje na druge predmete Suda BiH u kojima je u identičnim i činjeničnim i pravnim okolnostima udovoljeno tužbenim zahtjevima tužitelja, apelanticinih radnih kolega iz Uprave. U vezi s tim, Sud BiH je pojasnio da u tim predmetima nije bilo preinačenja tužbe u subjektivnom smislu jer je tužbeni zahtjev bio usmjeren prema Upravi kao poslodavcu koji je jedino i odgovoran u odnosu na svoje zaposlenike kada je u pitanju radni spor, a ne Ministarstvo koje predstavlja nadzorni organ i kontrolu u izvršavanju obaveza institucija BiH. Prema ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju je ključno da Uprava nije pristala da stupi u parnicu, čime je tužbeni zahtjev koji je usmjeren prema tuženom Ministarstvu ostao bez utemeljenja.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 15.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 23. stav (1) (1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Član 24. stav (1) (1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
Član 25.
(1) Tužilac može, u roku iz člana 24. ovog zakona, tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice.
(2) Za preinačenje tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
(3) Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kom se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.
Postojanje parnice Član 27. stav (1) (1) Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.
Prethodno ispitivanje i dostava tužbe Član 33.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 20. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, Sud će, radi otklanjanja tih nedostataka, preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 239. i 276. ovog zakona.
Član 239. stav (1) (1) Kad Sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvat će tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti s licem koje može biti stranka u postupku.
Član 276. stav (1) (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, Sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 008905 14 Gž 2 13. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radi o radnom sporu, dakle o predmetu građanskopravne prirode, pa je u predmetnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.
28. Ustavni sud zapaža da se ključni prigovori odnose na apelanticine tvrdnje da je prvostepeni sud postupao nezakonito, odnosno suprotno ZPP jer apelanticine „nerazumljive i neprecizne“ podneske nije vraćao apelantici na doradu i pojašnjenja. Dakle, apelantica ne osporava stav redovnih sudova da tuženo Ministarstvo nije odgovorno za naknadu štete u konkretnom slučaju, kako je apelantica konačno opredijelila tužbeni zahtjev, već smatra da joj je zbog procesnih propusta Suda BiH onemogućeno da svoj tužbeni zahtjev pravilno usmjeri prema Upravi.
29. Ustavni sud prije svega zapaža da je apelanticu tokom postupka zastupao advokat koji je procesne radnje tokom postupka preduzimao u njezino ime počevši od sastavljanja i predaje tužbe do dostavljanja podnesaka i korištenja pravnih lijekova. Prema ocjeni Ustavnog suda, nije sporno da je kao tuženi u tužbi označena „BiH, za Ministarstvo“, iako je apelantica zaposlenica Uprave koja ima svojstvo pravnog lica, a ta činjenica je apelanticinom punomoćniku, kojeg je apelantica angažirala kao stručnu osobu, trebala biti poznata prilikom sastavljanja tužbe i označavanja tuženog. U takvim okolnostima se zapravo teret odgovornosti za apelanticin neuspjeh u predmetnoj parnici u cijelosti prebacuje na redovne sudove pri čemu se apelantica ekskulpira od bilo kakve odgovornosti, pa i za podnošenje, kako tvrdi, „nejasnih i nepreciznih“ podnesaka, posebno kada te podneske u apelanticino ime podnosi advokat. Ustavni sud zapaža da se drugostepeno vijeće Suda BiH posebno detaljno bavilo apelanticinim procesnim prigovorima koje ponavlja i u apelaciji. Dakle, Ustavni sud zapaža da je upravo drugostepeno vijeće rješenjem ukinulo prvostepenu presudu zbog propusta tog suda da odluči o prigovoru vezanom za subjektivno preinačenje tužbe. Ustavni sud zapaža da se drugostepeno vijeće u obrazloženju dotaklo ključnog apelacionog prigovora vezanog za apelanticin podnesak od 12. juna 2012. godine pojasnivši u tom pravcu da iz tog podneska nije jasno proizlazilo da li se umjesto tuženog iz tužbe (BiH, za Ministarstvo) kao tuženi označava drugo pravno lice (Uprava) ili se tužba proširuje na još jedno pravno lice, te da je taj nedostatak apelantica otklonila tek u ponovnom postupku nakon što je parnica počela da teče, u smislu člana 27. ZPP, pri čemu se Uprava usprotivila subjektivnom preinačenju tužbe.
30. Imajući i vidu sve navedeno, posebno činjenicu da je apelantica u ponovnom postupku konačno opredijelila tužbeni zahtjev tražeći od tuženog Ministarstva isplatu naknade štete, za koje je tokom postupka utvrđeno da nije pasivno legitimirano za isplatu takve naknade, što apelantica i ne osporava, Ustavni sud u postupanju Suda BiH ne uočava proizvoljnost na način kako to apelantica pokušava prikazati u apelaciji.
31. U vezi s prigovorima koji se odnose na različitu praksu Suda BiH u predmetima koji se, kako apelantica tvrdi, tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u odgovoru na apelaciju posebno osvrnuo na ove prigovore ocijenivši ih neosnovanim. U tom smislu je navedeno da se ne radi o identičnoj situaciji, kako to apelantica neosnovano tvrdi u apelaciji, jer su tužitelji u tim predmetima kao zaposlenici Uprave tužili Upravu tražeći isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa, odnosno da tužitelji u tim predmetima nisu preinačavali tužbu u subjektivnom smislu, kao u apelanticinom slučaju, te se u takvim okolnostima ne može govoriti o identičnim situacijama. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, i ovi prigovori čine neosnovanim.
32. U vezi s prigovorima u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja i ove prigovore smatra neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je postupak na dvije sudske instance pravosnažno okončan nakon dvije godine i devet mjeseci, zatim da su u relevantnom periodu donesene četiri odluke, pa Ustavni sud iz navedenih zapažanja ne uočava da je bilo zabrinjavajućeg odugovlačenja postupka u Sudu BiH koje bi moglo pokrenuti pitanje kršenja apelanticinog prava na suđenje „u razumnom roku“.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
34. U vezi s apelanticinim prigovorima da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu procesnog prava i različitu prasku Suda BiH, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, a apelantici koju je zastupao advokat, suprotno apelacionim tvrdnjama, nisu bila uskraćena procesna prava na način kako to u apelaciji tvrdi, što je Sud BiH u osporenim odlukama obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti je bilo kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“ u situaciji kada je dvostepeni postupak trajao dvije godine i devet mjeseci.
36. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada je pozivanje na krešenje navedenih prava ostalo bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svelo na proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud obrazložio u okviru prava na pravično suđenje.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman