Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2122/17 (E. V.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Trajanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Ratni zločin
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2122/17
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2122/17, rješavajući apelaciju Elfete Veseli, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elfete Veseli podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020147 17 Krž od 9. maja 2017. godine, S1 1 K 020147 17 Kv3 od 24. aprila 2017.
godine, S 1 1 K 020147 17 Kv od 3. aprila 2017. godine i S1 1 K 020147 17 Krn 3 od 24. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elfeta Veseli (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnijela je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020147 17 Krž od 9. maja 2017. godine, S1 1 K 020147 17 Kv3 od 24. aprila 2017. godine, S 1 1 K 020147 17 Kv od 3. aprila 2017. godine i S1 1 K 020147 17 Krn 3 od 24. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 2. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 8. juna 2017. godine. Tužilaštvo BiH, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 5. juna 2017. godine, u ostavljenom roku od pet dana nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilaštvo BiH je 23. novembra 2015. godine Sudu BiH podnijelo prijedlog za određivanje pritvora i izdavanje naredbe za raspisivanje međunarodne potjernice za apelanticom.
6. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 0 20147 15 Krn od 27. novembra 2015. godine apelantici odredio pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, a koji se treba računati od dana i sata lišavanja slobode. Apelantici je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), a iz razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
7. Iz rješenja proizlazi da je Tužilaštvo BiH podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantici zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH na način da je u julu 1992. godine kao pripadnica Armije RBiH u označenom mjestu lišila života dvanaestogodišnjeg dječaka S. S.
8. Sud BiH je zaključio i da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da su nadležna službena lica preduzela mjere radi pronalaženja apelantice, da ona ne boravi na adresi posljednjeg prijavljenog prebivališta u općini Vlasenica, kao i da nije izvršila promjenu adrese prebivališta, a što je u slučaju odlaska iz BiH bila obavezna učiniti. Također, na temelju obavijesti Interpola utvrđeno je da se apelantica nalazi na teritoriji Švicarske, da ne posjeduje državljanstvo BiH, te da nema druge stvarne veze sa BiH gdje se vodi krivični postupak protiv nje.
9. Sud BiH je 7. decembra 2015. godine donio naredbu o izdavanju potjernice za apelanticom. Osporena rješenja
10. Sud BiH je Rješenjem broj S 1 1 K 020147 17 Krn 3 od 24. marta 2017. godine stavio van snage rješenje od 27. novembra 2015. godine. Apelantici je određen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, odnosno do 24. aprila 2017. godine ili do nove odluke suda.
11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Švicarska Konfederacija 24. marta 2017. godine u ekstradicijskom postupku izručila apelanticu organima BiH.
12. Sud BiH je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo zasnovao na zapisniku o saslušanju svjedoka pod mjerom zaštite O1, te zapisnicima o saslušanju svjedoka Đ. H., I. S. i O. Đ., izvodu iz matičine knjige umrlih za malodobnog S. S., zapisniku o identifikaciji i vanjskom pregledu malodobnog S. S. od 14. juna 1993. godine, te aktu Interpola Sarajevo od 2. aprila 2015. godine. Sud BiH je istakao da iz iskaza navedenih svjedoka, a posebno svjedoka pod mjerama zaštite O1, direktnog očevica spornog događaja, proizlazi da su ispred mjesne ambulante u označenom mjestu zatekli N. O., Z. T. i jednu ženu obučenu u maskirnu uniformu i naoružanu puškom i nožem, pripadnike Armije RBiH, da se na biciklu pojavio dječak starosti od 10 do 15 godina, prema kojem je opisana žena „skočila“ i „krenula“, dok se jedan od prisutnih obratio N. O. govoreći mu da će žena ubiti dijete, na što je ovaj odgovorio „da neće, da nema tu petlju“, a Z. T. „možda i hoće, otkud ti znaš, ne poznaješ je“. Nadalje, ovaj svjedok je izjavio da je na očigled svih prisutnih (svjedoka O1, N. O., Z. T. izvjesnog Š, lica zvanog Šošon i komandira jedinice iz Kamnice) žena stigla dijete, uhvatila ga za kosu i svukla s bicikla, prislonila ga uz sebe i nožem mu prerezala vrat, psujući mu „četničku“ majku i govoreći: „Ako sam ja balija, ti si četnik“. Ovaj svjedok je dalje naveo da su svi prisutni potrčali prema ženi i dječaku, te da je neko viknuo N. O.: „Gazda, evo ga Elfeta zakla, jesam li ti rekao da će ubiti dijete“. Najzad, ovaj svjedok je detaljno opisao fizički izgled žene za koju tvrdi da se zove Elfeta, prezimena nije mogao da se sjeti, navodeći da je se sjeća iz učešća u ranijim akcijama, te je apelanticu i prepoznao uz predočeni fotoalbum, što potvrđuje i njegov potpis na fotografiji koja čini sastavni dio zapisnika. Nadalje, u svom iskazu svjedok I. S., otac malodobnog S. S., potvrdio je da mu je M. O. ispričao da je dječaka ubila apelantica na način da ga je mučila, da je sina identificirao 16. juna 1993. godine i da je njegovo tijelo bilo bez ekstremiteta. Apelanticino učešće u spornom događaju potvrdio je u svom iskazu i svjedok O. Đ. koji je naveo da su svi pričali da je dječaka ubila apelantica, koja je bila s njim u jedinici i u kući u kojoj je jedinica boravila. Nadalje, na temelju saglasnih iskaza svjedoka O. Đ. i Đ. H. Sud BiH je zaključio da je apelantica u inkriminiranom periodu bila pripadnik jedinice S. H., a svjedok O1 da je učestvovala u ranijim akcijama u svojstvu vojnika.
13. Neosnovanim je ocijenjena apelanticina tvrdnja o navodnim kontradiktornostima u iskazima svjedoka u pogledu načina izvršenja krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano da je iskaz svjedoka O1 kao očevica spornog događaja potvrđen i zapisnikom o identifikaciji i vanjskom pregledu S. S. iz kojeg proizlazi da je pored brojnih i teških povreda na tijelu dječaka, konstatirano i da je lobanja odvojena od trupa što, po ocjeni suda, osnovano ukazuje da je dječak lišen života klanjem, kako je i opisao svjedok O1, bez obzira na eventualne naknadne povrede tjelesnog integriteta.
14. Sud BiH je zaključio i da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da je sud imao u vidu da je prilikom apelanticinog lociranja utvrđeno da ne boravi na adresi posljednjeg prijavljenog prebivališta u općini Vlasenica, već da se, prema obavijesti Interpola, nalazi na teritoriji Švicarske, odakle je i izručena organima BiH. Nadalje, ukazano je da je apelantica boravila na teritoriji druge države, a da pri odlasku iz BiH nikad nije izvršila promjenu adrese prebivališta, što je imala dužnost, a što upućuje na zaključak da se krila i bila nedostupna organima gonjenja, zbog čega je i određen pritvor rješenjem od 27. novembra 2015. godine i raspisana međunarodna potjernica. S tim u vezi je ukazano da, i pored apelanticinih tvrdnji, ne postoji dokaz da posjeduje državljanstvo BiH, kao ni druge stvarne veze sa BiH u kojoj se vodi krivični postupak. Dovodeći u vezu navedene okolnosti s činjenicom da je apelantica sada upoznata da se osnovano sumnjiči za teško krivično djelo za koje se može izreći dugogodišnja zatvorska kazna, zaključeno je da postoji realna bojazan da bi apelantica mogla pobjeći.
15. Sud BiH je zaključio da se u datom trenutku opasnost od bjekstva može spriječiti samo izrečenom mjerom pritvora i da blaže mjere u ovoj fazi postupka ne bi bile svrsishodne.
16. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020147 17 Kv od 3. aprila 2017. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu na rješenje o određivanju pritvora od 24. marta 2017. godine.
17. Sud BiH se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje nakon što je ostvario uvid u dokaze Tužilaštva BiH predočene uz prijedlog za određivanje pritvora, koje je detaljno i interpretirao u obrazloženju rješenja. Neosnovanim su ocijenjene tvrdnje da je iskaz svjedoka O1 kontradiktoran iskazu svjedoka O. Đ. S tim u vezi je ukazano da svjedok O. Đ. nije očevidac spornog događaja kao svjedok O1, kao i da je u svom iskazu i naveo da ne zna tačne okolnosti pod kojim se sporni događaj odigrao, ali da su svi pričali da je to uradila apelantica. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor u vezi sa zapisnikom o vanjskom pregledu lica S. S. te je ukazano da je u prvostepenom rješenju pravilno konstatirano da je lobanja odvojena od trupa, pa da prvostepeni sud nije pogriješio kada je zaključio da se osnovano ukazuje da je dječak lišen života klanjem, kako je naveo i svjedok O1, bez obzira na eventualne naknadne povrede tjelesnog integriteta. Također, zaključeno je i da u predmetnoj fazi postupka nije pogrešno utvrđeno da je apelantica bila pripadnica Armije RBiH, te da je bila na području Srebrenice, s obzirom na saglasne iskaze svjedoka O. Đ. i Đ. H., pa da u ovoj fazi postupka nije neophodan zvaničan akt organa o pripadnosti vojnoj formaciji.
18. Sud BiH se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da se apelantica krila, da je uspješno locirana tek uz pomoć Interpola i organa Švicarske, da je bila nedostupna organima BiH i da je zbog toga za njom raspisana međunarodna potjernica. Apelanticine tvrdnje da je iz medija saznala da se protiv nje vodi postupak ocijenjene su neosnovanim, te je ukazano i da je po saznanju da se traži njeno izručenje bila dužna obavijestiti organe BiH o svom trenutnom boravištu. Također, istaknuto je i da, suprotno apelanticinim tvrdnjama, težina krivičnog djela nije bila jedina okolnost na temelju koje je ocijenjeno postojanje razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.
19. Konačno, Sud BiH se saglasio i sa zaključkom da u konkretnom slučaju nema mjesta izricanju mjera zabrane. S tim u vezi je ukazano da činjenica da je apelantici zagarantiran boravak i ishrana u hotelu BM u Sarajevu nije dovoljna za zaključak da apelantica ima stvarne veze sa BiH, te da bi na taj način bilo osigurano da neće ometati krivični postupak tako što bi pobjegla.
20. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020147 17 Kv3 od 24. aprila 2017. godine apelantici produžio pritvor određen rješenjem od 24. marta 2017. godine za jedan mjesec zbog postojanja razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, tako da pritvor po ovom rješenju može trajati do 24. maja 2017. godine ili do nove odluke suda.
21. U obrazloženju rješenja Sud BiH je ukazao da je zaključak o postojanju osnovane sumnje utvrđen prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora apelantici, što proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora: zapisnik o saslušanju svjedoka pod mjerom zaštite O1, zapisnici o saslušanju svjedoka Đ. H., I. S. i O. Đ., izvod iz matičine knjige umrlih za malodobnog S. S., zapisnik o identifikaciji i vanjskom pregledu malodobnog S. S. od 14. juna 1993. godine, akt Interpola Sarajevo od 2. aprila 2015. godine. Sud BiH je detaljno interpretirao sadržaj pobrojanih dokaza, posebno iskaz svjedoka O1 i svjedoka I. O., O. Đ. i Đ. H., koje je ocijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi, te u vezi sa zapisnikom o identifikaciji i vanjskom pregledu S. S.
22. Nadalje, Sud BiH je zaključio i da je ispunjen uvjet iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U vezi s tim je ukazano da je prilikom apelanticinog lociranja utvrđeno da ona ne boravi na adresi posljednjeg prebivališta u Vlasenici, da je prema obavijesti Interpola utvrđeno da se nalazi na teritoriji Švicarske, iz koje je i izručena organima BiH, da apelantica nikad nije promijenila adresu prebivališta nakon odlaska iz BiH, što joj je bila dužnost, da nije predočila niti jedan dokaz da je državljanka BiH, kao ni da ima druge stvarne veze sa BiH gdje se vodi krivični postupak protiv nje, te da sada kada je upoznata s težinom optužbi i dugogodišnjom zatvorskom kaznom propisanom za djelo za koje se sumnjiči proizlazi realna sumnja da se apelantica krila pa da bi mogla i pobjeći. Također, Sud BiH je imao u vidu i da je apelantica, kako je sama navela, napustila BiH krajem 1992. godine, da je našla utočište u Švicarskoj gdje se stalno nastanila, kao i da nema kontakte sa svojom porodicom.
23. Sud BiH je zaključio i da se opasnost od bjekstva u ovoj fazi postupka ne bi mogla preduprijediti nekom drugom, blažom mjerom od mjere pritvora. Imajući u vidu razloge i obrazloženja na temelju kojih je utvrđeno da postoji opasnost od bjekstva, Sud BiH je istakao da se u prilog mjerama zabrane ne može prihvatiti dokaz da je apelantici osiguran smještaj i ishrana jer ne pruža dovoljno garancija o osiguranju apelanticinog prisustva u postupku.
24. Odlučujući u žalbenom postupku, Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020147 17 Krž od 9. maja 2017. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu na rješenje o produženju pritvora od 24. aprila 2017. godine.
25. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je neosnovanom ocijenjena apelanticina tvrdnja o neblagovremenosti prijedloga za produženje pritvora, zbog čega je trebao biti odbačen. U vezi s tim je ukazano da je tužilac podnio prijedlog za produženje pritvora 21. aprila 2017. godine, a da je pritvor po prethodnom rješenju bio određen do 24. aprila 2017. godine. Činjenica da nije poštovan rok od pet dana prije isteka roka iz rješenja o određivanju pritvora ne govori u prilog odbacivanju prijedloga za produženje pritvora s obzirom na to da se to ne zahtijeva članom 131. stav 3. ZKPBiH jer se radi o instruktivnom roku, tj. za njegovo nepoštovanje nisu predviđene procesne posljedice. Kako je apelantici i njenom braniocu odmah dostavljen prijedlog za produženje pritvora, te su imali mogućnost da se o njemu usmeno izjasne, zaključeno je da su poštovana apelanticina procesna prava. U vezi s apelanticinom tvrdnjom da nije ispitana u Tužilaštvu BiH prije ročišta povodom prijedloga za određivanje pritvora, ukazano je da fazom istrage rukovodi tužilac i on određuje dinamiku istrage, da je apelantica identičan prigovor isticala i u postupku donošenja rješenja o određivanju pritvora, te najzad da je priliku da se izjasni o krivičnom djelu koje joj se stavlja na teret imala i prilikom održavanja ročišta povodom prijedloga za određivanje pritvora.
26. Neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da je prvostepeno rješenje o produženju pritvora u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje identično prvostepenom rješenju o određivanju pritvora. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud prijedlog za produženje pritvora ocijenio na osnovu dokaza koji su već ranije bili dostavljeni i koji su očigledno i dalje na snazi, a koji nisu osporeni drugim dokazima, pogotovo kad se radi o dokazima koji direktno impliciraju dato lice kao što je konkretni slučaj. Nadalje, istaknuto je da su jasno identificirani dokazi na kojim se temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje, te da su dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. U vezi s prigovorima koji su se ticali nedosljednosti u iskazima svjedoka, ukazano je da nije moguće očekivati da svi svjedoci na isti način percipiraju istu situaciju, jednako primijete sve detalje i nakon 20 godina imaju jednaku količinu sjećanja. U vezi s tim je ukazano da je svjedok O1 bio očevidac spornog događaja, a svjedoci O. Đ. i Đ. H imaju posredna saznanja o svemu, da će se vjerodostojnost iskaza preispitivati nakon provedenog dokaznog postupka u slučaju da optužnica bude i podignuta odnosno potvrđena, zbog čega se ovi prigovori ukazuju i preuranjenim. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori u vezi sa zapisnikom o identifikaciji i vanjskom pregledu S. S., te je ukazano da je u ovom dokumentu konstatirano da je pored brojnih i teških povreda na tijelu dječaka lobanja bila odvojena od trupa, a što osnovano, u ovoj fazi postupka, ukazuje da je dječak lišen života klanjem, kako je i opisao u svom iskazu svjedok O1, očevidac spornog događaja. Najzad, u vezi s apelanticinom pripadnosti vojnoj formaciji ukazano je da su ocijenjeni kao saglasni iskazi svjedoka O. Đ. i Đ. H. prema kojim je u inkriminiranom periodu apelantica bila pripadnik jedinice S. H., a iz iskaza svjedoka O1 proizlazi da je učestvovala u ranijim akcijama u svojstvu vojnika. Također, ukazano je da, suprotno apelanticinim tvrdnjama, pripadnost vojnoj formaciji i nije uvjet za postojanje krivičnog djela koje joj se stavlja na teret, odnosno da počinilac ovog krivičnog djela može biti i lice koje nije borac. U vezi s tim je ukazano da član 173. KZBiH posebno ne propisuje svojstvo učinioca krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva već počinioca ovog djela označava riječju „ko“.
27. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve relevantne okolnosti koje upućuju na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da su pravilno ocijenjene sve relevantne okolnosti i činjenice koje upućuju na ispunjenost ovog pritvorskog osnova: da je prilikom apelanticinog lociranja utvrđeno da ne boravi na adresi posljednjeg prebivališta već da se, prema obavijesti Interpola, nalazi na teritoriji Švicarske iz koje je i izručena BiH, da je sporno posjedovanje državljanstva BiH kao i da ne postoje druge stvarne veze sa BiH, a na drugoj strani postoji veza s drugom državom u kojoj je provela 24 godine, da apelantica nakon odlaska iz BiH nikad nije izvršila svoju obavezu promjene adrese prebivališta. Ove su okolnosti, po ocjeni suda, pravilno ocijenjene u vezi s činjenicom da se apelantica tereti za izvršenje teškog krivičnog djela za koje je zaprijećena višegodišnja kazna zatvora, čega je u ovoj fazi postupka nesumnjivo svjesna. Slijedom navedenog, zaključeno je da je pravilan zaključak da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelantica mogla pobjeći ili sakriti se.
28. Irelevantnom je ocijenjena apelanticina tvrdnja da je u odluci Federalnog krivičnog suda od 1. marta 2017. godine donesenoj povodom izručenja u BiH označena kao građanka BiH (raseljeno lice iz BiH) jer ona ne dokazuje da je državljanka BiH. U vezi s tim je ukazano da to nije ni naznačeno u navedenoj odluci, kao i da ta odluka u svakom slučaju ne obavezuje organe BiH pri utvrđivanju statusa državljanstva. Neosnovanom je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da iz BiH nije odselila u mirnodopskim uvjetima da bi mogla odjaviti svoje mjesto prebivališta. S tim u vezi je ukazano da je ovu obavezu mogla izvršiti i nakon prestanka rata u BiH, što je propustila učiniti.
29. Najzad, zaključeno je da svi razlozi koji govore u prilog opravdanosti pritvora posmatrani u međusobnoj vezi ne čine svrsishodnim u ovoj fazi postupka izricanje blažih mjera osiguranja. Zbog toga priložena izjava o osiguranom smještaju i hrani za apelanticu ne pruža dovoljno garancija o osiguranju njenog prisustva.
30. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 020147 17 Kv4 od 22. maja 2017. godine apelantici produžio pritvor za jedan mjesec, koji po tom rješenju može trajati do 24. juna 2017. godine. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije.
32. U vezi s tim apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima povrijeđena navedena prava jer ne postoji osnovana sumnja kao uvjet sine qua non za određivanje pritvora. Po njenom mišljenju, iskaz svjedoka O1, na kojem je, kako navodi, zasnovan zaključak u ovom djelu, kontradiktoran je iskazima svjedoka O. Đ., Đ. H. i I. S, a što se ne može opravdati činjenicom da su O. Đ. i Đ. H. samo prepričavali ono što su čuli. Ističe da je svjedok O. Đ. rekao da je dječak odveden na neko drugo mjesto, a svjedok Đ. H. da je čuo da je dječaku pucano u glavu. Apelantica ukazuje i da navodi svjedoka O1 nisu potkrijepljeni ni zapisnikom o identifikaciji i pregledu S. S. jer iz njega ne proizlazi da je S. S. lišen života klanjem, odnosno tako nešto u njemu i nije naznačeno. U prilog toj tvrdnji apelantica je istakla da je u zapisniku konstatirano da se na lobanji odvojenoj od trupa nalazi ustrijelna šupljina od zrna iz vatrenog oružja, te da postoji izlazna šupljina.
33. Apelantica tvrdi i da Tužilaštvo BiH ne postupa u skladu sa zahtjevom hitnosti u pritvorskim predmetima. S tim u vezi je ukazala da je Tužilaštvo BiH naredbu o provođenju istrage donijelo 16. oktobra 2015. godine i u njoj se pozvalo na iskaze navedenih svjedoka koji su pribavljeni 2007., 2014. i 2015. godine, te je navedeno koje se još istražne radnje trebaju provesti s ciljem razrješenja okolnosti krivičnog djela. Međutim, prilikom stavljanja prijedloga za određivanje i produženje pritvora nije podnijet niti jedan drugi dokaz koji bi potvrdio inkriminacije protiv nje. Dalje, ističe da je Tužilaštvo BiH tek u aprilu 2017. godine uputilo zahtjev Ministarstvu odbrane BiH radi provjere njene pripadnosti vojnoj jedinci. Apelantica ističe da je na ročištu za određivanje pritvora Tužilaštvo BiH najavilo donošenje tužilačke odluke, te zatražilo produženje pritvora za jedan mjesec, da je na ročištu za produženje pritvora od 24. marta 2017. godine zatražilo produženje za još jedan mjesec koliko je potrebno za okončanje istrage. Apelantica ističe i da joj je rješenjem od 22. maja 2017. godine, koje ne osporava apelacijom jer nije odlučeno o njenoj žalbi na to rješenje, pritvor ponovo produžen za još jedan mjesec.
34. Nadalje, apelantica neosnovanim smatra i zaključak redovnih sudova da je ispunjen uvjet iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. S tim u vezi najprije je istakla da nije ukazano niti na jedan dokaz iz kojeg proizlazi da se krila ili da postoje okolnosti koje ukazuju na to da bi pobjegla. Apelantica ističe da je prva okolnost na koju se Tužilaštvo BiH poziva da je od rata pa do izručenja bila u Švicarskoj. Pri tom, u cijelosti su zanemareni njeni navodi da su je iz Vlasenice protjerale vojne jedinice 1992. godine i da nije pobjegla zbog počinjenja bilo kojeg krivičnog djela; da Vlasenicu nije napustila u mirnodopskim uvjetima; da je sve vrijeme u Švicarskoj bila prijavljena na istoj adresi i pod svojim imenom; da je doživjela traumu – otac joj je svirepo ubijen i ovaj zločin nije procesuiran, te da je zanemareno i njeno zdravstveno stanje. Zbog toga smatra da je proizvoljan i neodrživ zaključak da je imala dužnost da promijeni adresu prebivališta, odnosno da se krila i bila u bjekstvu. S obzirom na to da je Tužilaštvo BiH već 2. aprila 2015. godine na osnovu obavijesti Interpola znalo za njenu tačnu adresu, apelantica smatra da je bila dostupna vlastima BiH, te da je prije raspisivanja potjernice Tužilaštvo BiH, u skladu s čl. 13. i 14. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, bilo obavezno da joj uputi poziv za saslušanje u svojstvu osumnjičene, kojem bi se sigurno odazvala. Nadalje, apelantica tvrdi i da Tužilaštvo BiH nije predočilo niti jedan dokaz da nije državljanka BiH, odnosno čija je državljanka ili da je lice bez državljanstva. S tim u vezi ističe da je u postupku tvrdila da jeste državljanka BiH, te ukazuje i na garanciju (na francuskom jeziku) na kojoj se vidi da je državljanka BiH, te odluku Federalnog krivičnog suda u kojoj je naznačeno da je građanka BiH (raseljeno lice iz BiH). Apelantica smatra da je na taj način teret dokazivanja neosnovano prebačen na nju. Najzad, ističe da težina zaprijećene kazne ne može biti okolnost koja bi opravdala određivanje ili produženje pritvora u smislu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
35. Nadalje, apelantica tvrdi i da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu mogućnosti izricanja blažih mjera. S tim u vezi je istakla da je Sud BiH propustio da obrazloži zbog čega notarski ovjerena izjava kojom se potvrđuje da su joj za vrijeme boravka u BiH osigurani smještaj i hrana u hotelu BM u Sarajevu nije adekvatna garancija za njeno boravište u BiH. Također, ukazuje i da je potpuno zanemarena ljekarska dokumentacija koja je uložena u spis, a koja govori o njenom lošem zdravstvenom stanju.
36. Apelantica tvrdi i da je Sud BiH zanemario da je Tužilaštvo BiH prijedlog za produženje pritvora podnijelo nakon isteka roka od pet dana u smislu člana 131. stav 3. ZKPBiH, pa da ga je trebalo odbaciti, a zbog čega smatra da su zanemareni proceduralni zahtjevi propisani citiranom odredbom.
37. Apelantica tvrdi i da njeni žalbeni navodi kojim je osporavala postojanje osnovane sumnje kao i posebnog razloga za određivanje pritvora nisu ocijenjeni, odnosno da Sud BiH o njima i nije meritorno odlučivao kako u prvostepenom tako i u postupku povodom žalbe.
38. Najzad, u prilog tvrdnji o povredi prava istakla je i da joj je nepotrebno određena zabrana posjeta brata i sestre rješenjem Suda BiH od 31. marta 2017. godine, a koje je po njenoj žalbi preinačeno rješenjem istog suda od 13. aprila 2017. godine.
b) Odgovor na apelaciju
39. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju najprije istakao da apelantica samo ponavlja tvrdnje koje je već iznijela u postupku donošenja osporenih rješenja. Nadalje, ukazano je da je zaključak o postojanju osnovane sumnje utemeljen na jasnim i valjanim razlozima koji su dati u obrazloženjima osporenih rješenja, te da su identificirani dokazi na kojim se temelji ovakav zaključak i da su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Nadalje, ukazano je da je postojanje razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ocijenjeno na temelju konkretnih razloga koji su razmatrani u međusobnoj interakciji, a slijedom kojih je i zaključeno da u ovoj fazi postupka nema mjesta izricanju blažih mjera. U vezi s apelanticinom tvrdnjom da prijedlog za produženje pritvora nije blagovremeno podnesen, Sud BiH je ukazao na razloge i obrazloženja u svom rješenju u vezi s identičnim žalbenim navodom. Najzad, ukazano je da je apelantica imala i koristila mogućnost ulaganja pravnih lijekova, a u osporenim rješenjima sadržani su valjani razlozi i obrazloženja u vezi s njezinim žalbenim navodima koji su ocijenjeni neosnovanim.
V.Relevantni propisi
40. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 173.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:
(…) kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora (…)
41. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (...)
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(...)
Član 131.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(...)
(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
(...)
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (…) Član 443.
Uvjeti za izdavanje potjernice (1) Izdavanje potjernice može se narediti kad se osumnjičeni, odnosno optuženi protiv kojeg je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna nalazi u bjekstvu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora.
(2) Izdavanje potjernice naređuje Sud.
(…) Član 446.
Ko raspisuje potjernicu ili objavu (…) (2) Ako je vjerovatno da se osoba za kojom je izdata potjernica nalazi u inozemstvu, nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine može raspisati međunarodnu potjernicu VI.Dopustivost
42. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020147 17 Krž od 9. maja 2017. godine, koje je apelantici uručeno 15. maja 2017. godine, i Rješenje broj S1 1 K 020147 17 Kv od 3. aprila 2017. godine, koje je apelantici uručeno 4. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2017. godine. Stoga, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
46. Apelantica tvrdi su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
48. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
49. Apelantica tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju te produženju pritvora izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga, tj. postojanje osnovane sumnje, kao i razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Također, tvrdi i da Tužilaštvo BiH u konkretnom slučaju ne postupa s potrebnom marljivošću. Apelantica smatra i da prijedlog za produženje pritvora nije podnesen blagovremeno pa da je zbog toga trebao biti odbačen. Najzad, tvrdi da je Sud BiH propustio meritorno ispitati njene prigovore i žalbene navode, odnosno da ih je potpuno zanemario, te da nije ponudio valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju blažih mjera zabrane i zašto garancija da joj je osiguran smještaj i ishrana nije dovoljna da neće pobjeći.
50. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tom, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
51. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
52. U konkretnom slučaju apelantica najprije tvrdi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na dokazima koji su kontradiktorni i koji ne govore u prilog zaključcima da se sporni događaj za koji se tereti odigrao onako kao što je to opisao zaštićeni svjedok O1. Ona smatra da njegov iskaz nije potkrepljen niti jednim od provedenih dokaza na koje se Sud BiH poziva u obrazloženjem osporenih rješenja.
53. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih rješenja iskaz svjedoka O1, koji je bio očevidac spornog događaja, detaljno interpretiran, te je ocijenjen najprije u vezi s materijalnim dokazom, zapisnikom o identifikaciji i vanjskom pregledu S. S., te iskazom svjedoka I. S. Najzad, ovi dokazi ocijenjeni su u vezi s iskazima svjedoka Đ. H. i O. Đ. Iz iskaza svjedoka O1 kao očevica spornog događaja, te svjedoka Đ. H., O. Đ. i I. S. kao lica koja su imala posredna saznanja o spornom događaju, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, proizlazi da su svi izjavili da je apelantica preduzela inkriminiranu radnju odnosno lišila života malodobnog S. S. Nadalje, Sud BiH je istakao i da se ne može očekivati da iskazi svih svjedoka o jednom događaju budu identični, s obzirom na protek vremena, činjenicu da je svjedok O1 bio očevidac, a ostali samo prenosili saznaje do kojih su došli od drugih, kao i da razlike i nepodudaranja u iskazima svjedoka nisu takve da bi dovele u pitanje, u ovoj fazi postupaka, zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo za koje se sumnjiči. Imajući u vidu da se krivični postupak protiv apelantice nalazi u fazi istrage, kojoj je svrha da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojim je apelanticino lišavanje slobode i zasnovano, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, a s obzirom na, kako apelantica tvrdi, protivrječnosti u predočenim dokazima.
54. Nadalje, apelantica tvrdi da nije predočen niti jedan dokaz u prilog zaključku da se krila i da bi mogla pobjeći, pa da je pogrešan i zaključak Suda BiH da je ispunjen uvjet iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
55. Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na temelju kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi također ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno opada i protekom vremena koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu za slučaj osude na kaznu zatvora što predstavlja pogodnost za osumnjičenog odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).
56. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja najprije proizlazi da je prilikom apelanticinog lociranja utvrđeno da ne boravi na adresi u BiH na kojoj ima prijavljeno prebivalište. Apelantica tvrdi da je BiH napustila 1992. godine jer je prognana, u ratnim okolnostima kad se nije moglo očekivati da odjavljuje prebivalište, pod traumom da joj je ubijen otac, čiji leš nikad nije pronađen i niko za zločin nije procesuiran. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH već razmotrio ove apelanticine navode i istakao da apelantica ni dugi niz godina nakon završetka rata nije ispunila svoju obavezu u vezi s odjavljivanjem prebivališta. Nadalje, apelanticina adresa u Švicarskoj utvrđena je na temelju obavijesti Interpola. Slijedom navedenog, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, nije nerazumno zaključiti da se apelantica krila i bila nedostupna organima gonjenja u BiH. Sama činjenica da je Tužilaštvo BiH saznalo za adresu i s tim u vezi mogućnost da se apelantica pozove radi saslušanja korištenjem mehanizma međunarodne pravne pomoći, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nisu dovoljni za zaključak da se nije krila i da je bila dostupna organima BiH, kojim je i predana tek nakon provedenog postupka ekstradicije. Nadalje, Sud BiH je u pogledu veze koju apelantica ima sa BiH u kojoj se vodi krivični postupak ocijenio i činjenicu da apelantica nema državljanstvo BiH. Apelantica tvrdi da ovu činjenicu Tužilaštvo BiH nije dokazalo, kao i da je u toku cijelog postupka tvrdila da je državljanka BiH, te da je ukazivala na odluku Federalnog krivičnog suda u kojem se navodi da je građanka BiH, odnosno da je u Švicarskoj registrirana kao izbjeglica iz BiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža i da je u izreci prvostepenog rješenja o produženju pritvora od 24. aprila 2017. godine kao mjesto apelanticinog rođenja označena općina Uroševac, R Srbija, te da je, „po vlastitoj izjavi, državljanka bivše Jugoslavije“. Nadalje, u osporenim rješenjima je konstatirano i da odluka Federalnog krivičnog suda ne sadrži podatak da je apelantica državljanka BiH, odnosno da navedena odluka ne bi mogla ni biti dokaz o državljanstvu BiH. Također, Sud BiH je razmatrajući apelanticine veze sa BiH istakao i da apelantica nema neke druge veze sa BiH, a što apelantica i ne osporava, odnosno da je prekinula kontakte i sa svojom porodicom, te s tim u vezi činjenicu da postoji veza s drugom državom u kojoj je provela 24 godine. S obzirom na to da je i sama tvrdila da je BiH napustila 1992. godine, da je našla utočište u Švicarskoj, gdje se nastanila i živjela 24 godine, a pri činjenici da je suočena s optužbama za teško krivično djelo za koje je propisana visoka zatvorska kazna, zaključak Suda BiH da bi mogla pobjeći, suprotno apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, temeljem navedenih okolnosti, garancija o osiguranom smještaju i ishrani apelantici dok boravi u BiH, po mišljenju Ustavnog suda, ne mogu predstavljati okolnost – vezu sa BiH, koja bi otklonila opasnost od skrivanja i bjekstva i određivanje blažih mjera, a kako je zaključio i Sud BiH.
57. Nadalje, apelantica tvrdi i da Tužilaštvo BiH prijedlog za produženje pritvora nije podnijelo blagovremeno pa da je Sud BiH trebao da ga odbaci. Ustavni sud zapaža da je ispitujući identičan apelanticin navod Sud BiH istakao da je rok iz člana 131. stav 3. ZKPBiH prema kojem se prijedlog za produženje pritvora podnosi najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o određivanju pritvora instruktivni rok, te da zbog nepoštovanja tog roka nisu predviđene procesne posljedice. Ustavni sud podsjeća na to da je ispitujući identične tvrdnje, te razloge i obrazloženja redovnog suda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/17 od 15. juna 2017. godine (vidi tačke 42. i 43, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da su takve tvrdnje neosnovane. Naime, i u konkretnom slučaju kao i u citiranoj odluci, to što je Tužilaštvo BiH kasnilo jedan dan u podnošenju prijedloga za produženje pritvora nije dovelo u pitanje svrhu člana 131. stav 3. ZKPBiH, tj. osiguranje sudske kontrole pritvora, kao ni apelanticino pravo da sud preispita postojanje zakonskih uvjeta i opravdanost daljnjeg pritvora.
58. Nadalje, apelantica tvrdi i da Tužilaštvo BiH ne postupa u skladu s obavezom hitnog postupanja u pritvorskim predmetima, da joj je pritvor u istrazi produžen na temelju istih dokaza koje je Tužilaštvo BiH imalo i u trenutku donošenja naredbe o provođenju istrage, odnosno da nakon toga Tužilaštvo BiH nije predočilo niti jedan novi dokaz pribavljen provođenjem istražnih radnji.
59. Ustavni sud zapaža da je u skladu s članom 5. stav 3. Evropske konvencije obaveza javnih vlasti da pokažu naročitu marljivost u vođenju postupka (vidi Evropski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
60. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja o produženju pritvora apelantici proizlazi da je u periodu od donošenja prethodnog rješenja kojim je apelantici određen pritvor Tužilaštvo BiH preduzimalo radnje s ciljem identifikacije i saslušanja pojedinačno pobrojana četiri lica, koja su prema iskazima do sada saslušanih svjedoka bili pripadnici iste jedinice kojoj je pripadala i apelantica, te koja su bila prisutna u vrijeme kada je malodobni S. S. boravio u navedenom mjestu, da je zatražen i odobren uvid od Ministarstva odbrane BiH u materijalnu dokumentaciju koja se odnosi na interventni vod kojem je pripadala apelantica. Stoga, suprotno apelanticinim tvrdnjama, proizlazi da je Tužilaštvo BiH preuzelo radnje kako bi došlo do lica koja mogu biti svjedoci i koja su mogla biti i očevici spornog događaja, odnosno da preduzima radnje s ciljem rasvjetljavanja okolnosti zbog kojih je apelantica i lišena slobode. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža i da je u obrazloženju rješenja Suda BiH od 22. maja 2017. godine, koje apelantica nije osporila jer još uvijek nije odlučeno o njenoj žalbi na to rješenje, pored ostalog, konstatirano da je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv apelantice i S. H., ali da je sudija za prethodno saslušanje obavijestio postupajućeg tužioca da je potrebno da prijedlog za eventualno produženje pritvora uputi vanraspravnom vijeću zbog kratkog vremena za odlučivanje o optužnici u kojoj je istaknut i prijedlog za produženje pritvor apelantici nakon potvrđivanja optužnice. Slijedom navedenog, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne može se zaključiti i da Tužilaštvo BiH ne postupa s potrebnom marljivošću.
61. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticine tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije neosnovane.
62. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi i da joj je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije jer se Sud BiH nije izjašnjavao meritorno o njenim prigovorima kako u pogledu osnovane sumnje tako i razloga za određivanje odnosno produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, te u pogledu izricanja blažih mjera od pritvora.
63. Ustavni sud podsjeća na to da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na uopćenije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Slijedom navedenog, apelanticini navodi u ovom dijelu bit će ispitani u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije.
64. Ustavni sud zapaža da je, u smislu navedenih stavova, apelantica imala i koristila mogućnost ulaganja žalbe kako na rješenje o određivanju pritvora tako i na rješenje produženju pritvora. Iz obrazloženja osporenih rješenja Suda BiH kojim je odlučivano o izjavljenim žalbama proizlazi da su apelanticine tvrdnje kako u pogledu materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora (osnovane sumnje i razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH) tako i procesnih pretpostavki (blagovremenost podnošenja prijedloga za produženje pritvora), kao i u pogledu određivanja blažih mjera, detaljno ispitani, te su dati razlozi i obrazloženje u vezi sa zaključkom da su neosnovani i da ne dovode u pitanje zakonitost apelanticinog pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
65. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge, ocjenjujući predočene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, za zaključak o ispunjenosti zakonom propisanih uvjeta za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, te kada je apelantica imala i koristila mogućnost da ih preispita nadležni sud koji je detaljno ispitao apelanticine tvrdnje i za zaključak o njihovoj neosnovanosti dao relevantne i dovoljne razloge koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman