Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2052/17 (B. L.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Vanparnični postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2052/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2052/17, rješavajući apelaciju Blagice Lovrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Blagice Lovrić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Zenica da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelanticinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Zenica da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Blagica Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantica), koja je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnijela je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), navodeći da želi napustiti Zavod u kojem se nalazi od 20. februara 2003. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je zatraženo 30. maja 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Javne ustanove Centar za socijalni rad Zenica (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) to je zatraženo 14. juna 2017. godine.

3. Zavod je odgovor dostavio 13. juna 2017. godine, dok je Centar za socijalni rad odgovor s pratećom dokumentacijom dostavio 21. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Ljekar neuropsihijatar Službe za psihijatriju Kantonalne bolnice Zenica je Centru za socijalni rad uputio dopis od 22. marta 2001. godine u kojem je predloženo da se apelantica trajno smjesti u neku azilantsku ustanovu. U dopisu je navedeno da je apelantica hronični duševni bolesnik (sa dijagnozom psychosis paranoides) kome je više potreban nadzor, a uz to i psihijatrijsko liječenje, te da joj je stoga potreban trajni smještaj, a ne privremena hospitalizacija u navedenoj bolnici.

6. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-353/02 od 16. januara 2003. godine (koje je postalo pravomoćno 26. januara 2003. godine) u vanparničnom postupku pokrenutom prijedlogom Centra za socijalni rad protiv apelantice radi oduzimanja poslovne sposobnosti apelantici je potpuno oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka saslušan apelanticin privremeni zastupnik Pero Akrapović kojeg je postavio Općinski sud, kao i vještak medicinske struke neuropsihijatar dr. Muhamed Šestić. Dalje je navedeno da je iz provedenih dokaza sud utvrdio da je apelantica hronični duševni bolesnik i da nije sposobna za rasuđivanje, niti je u stanju da se sama brine o sebi, kao ni o svojim pravima i obavezama. Također je navedeno da je Rješenjem tog suda broj R-231/02 od 27. novembra 2002. godine apelantici oduzeto roditeljsko pravo nad njenim djetetom mldb. Jasnom Lovrić. Slijedom navedenog je, primjenom odredbi čl. 29, 31, 34, 35, 38, 42, 43. i 44. Zakona o vanparničnom postupku, odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

7. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu stavljanja pod starateljstvo apelantice (po rješenju Općinskog suda od 16. januara 2003. godine), Centar za socijalni rad je donio Rješenje broj 02/2-35-1-52 od 20. februara 2003. godine kojim je određeno da se apelantica, kao lice kojem se potpuno oduzima poslovna sposobnost, stavlja pod starateljstvo. Rješenjem je određeno da će starateljstvo nad apelanticom vršiti neposredno Centar za socijalni rad kao organ starateljstva. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je doneseno na osnovu čl. 182, 183, 187, 189, 192. i 206. Porodičnog zakona. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Federalnom ministarstvu socijalne politike, raseljenih lica i izbjeglica, ali prema stanju spisa, žalba nije izjavljena.

8. Apelantica je na zahtjev njene sestre Štefice Akrapović od 7. januara 2003. godine i na osnovu preporuke ljekara Službe za psihijatriju Kantonalne bolnice Zenica od 22. marta 2001. godine, Rješenjem Centra za socijalni rad broj 02/6-35-23-5 od 24. februara 2003. godine smještena u Zavod počev od 20. februara 2003. godine.

9. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 02/2-35-1-52/03-1 od 20. jula 2015. godine izmijenjeno je pravomoćno rješenje Centra od 20. februara 2003. godine kojim je apelantica stavljena pod starateljstvo tako što je za vršenje dužnosti staratelja nad apelanticom imenovana zaposlenica Centra Samira Đanan, dipl. socijalni radnik. Navedenim rješenjem su bliže precizirane dužnosti staratelja.

10. Zavod je donio izvještaje o socijalnom statusu korisnika (apelantice) za 2014, 2015. i 2016. godinu (u kojem je rubrika „praćenje i ocjena korisnika za vrijeme boravka u ustanovi“) i izvještaje o zdravstvenom stanju korisnika za navedene periode, iz kojih proizlazi opća slika apelantice za navedeni period.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo povrijeđeno. Istakla je da se prethodno obratila Ustavnom sudu 13. oktobra 2013. godine, ali da su je nakon toga dva socijalna radnika iz Centra za socijalni rad prisilila da potpiše da odustaje od apelacije (apelacija broj AP 4297/13 je odbačena zbog toga što je apelantica odustala od apelacije). Apelantica je navela da je u Zavodu već 14 godina, da se osjeća izliječenom i da želi izaći iz Zavoda i živjeti kod svoje majke koja ima stan u Zenici. Također je navela da je spremna za resocijalizaciju.

b) Odgovor na apelaciju

12. Centar za socijalni rad je u odgovoru na apelaciju istakao da je na zahtjev apelanticine sestre i preporuke ljekara Službe za psihijatriju Kantonalne bolnice Zenica donio rješenje od 24. februara 2003. godine o smještaju apelantice u Zavod. Navedeno je da je postojala inicijativa za premještaj apelantice u „Sumero centar za podršku osobama sa invaliditetom“, međutim da je apelantica odbila ponuđeni premještaj. Također je ukazano na pismene izjave apelanticine majke u pogledu apelanticinog izlaska iz Zavoda za vikende (u kojima je navela da nije spremna preuzeti brigu oko apelantice i imati kontrolu nad njom).

13. Zavod je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelantica, kao korisnik usluga ovog Zavoda, nalazi na smještaju u Zavodu od 20. februara 2003. godine na osnovu pismenog zahtjeva Centra za socijalni rad. Dalje je navedeno da je apelantica dugogodišnji duševni bolesnik čija je uputna dijagnoza psychosis paranoides. Također je istaknuto da bi apelanticine psihofizičke sposobnosti i simptomi bolesti omogućavali vanzavodsko zbrinjavanje, ali da tu mogućnost treba uvidjeti unutar porodice ili sa srodnicima (u vezi čega su u Zavodu skeptični na osnovu dotadašnjih saznanja) ili pak neki drugi vid podrške unutar lokalne zajednice.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09 i 45/16) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

-osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, [….] -finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način.

Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.

Član 45.

Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.

Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.

Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.

15. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase: Član 55. stav 1.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili drugoj porodici ili na drugi način, a pod uvjetima i na način predviđen ovim i Federalnim zakonom.

Član 56. stav 1.

Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuju fizičko i pravno lice, na način propisan članom 54. ovog zakona.

16. U Porodičnom zakonu („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 160.

(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.

Član 163.

Organ starateljstva poslove starateljstva vrši putem imenovanog staratelja ili neposredno preko stručne osobe.

Član 180. st. 1. i 4.

(1) Staratelj je dužan podnijeti organu starateljstva izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine u januaru svake godine za prethodnu godinu, kao i kad to zatraži organ starateljstva.(…) (4) Organ starateljstva dužan je savjesno razmotriti izvještaj i, prema potrebi, poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu interesa štićenika.

17. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

18. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ br.

37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama.

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22.

ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama.

Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantica obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da je rješenjem Centra za socijalni rad od 24. februara 2003. godine smještena u Zavod, čime su joj ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica želi da je puste iz Zavoda i da živi sa svojom majkom, iz čega proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;

[...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

26. Ustavni sud podsjeća da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u svojoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, donesenog na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, smještena u Zavod, a nakon te odluke su slijedile i druge odluke (npr. AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, AP 2485/15 od 10. novembra 2016. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi npr. AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Ustavni sud je također ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu sa navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, ocijenivši da njezino lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

27. Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njezinog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticu prisilno smjestila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

28. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koje je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti (vidi, Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prezentirao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatirao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatirao da su ovi aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Evropski sud je također ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti lica koji propisuje mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišavanja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud, shodno navedenom, naredio nadležnim centrima za socijalni rad da preduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatirao da je, nakon odluka Ustavnog suda, o neophodnosti lišavanja slobode „aplikanata H. i C.“, pravomoćnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da „uprkos ovim odlukama Ustavnog suda, situacija se nije promijenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka“.

29. Evropski sud je nadalje, imajući u vidu sličnost činjeničnog stanja aplikacije aplikanta E. B. s prve dvije aplikacije, zaključio da je i aplikant E. B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, te da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanta u Zavod, koji traje više od 15 godina.

30. Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. S tim u vezi, Evropski sud je konstatirao da je: „Ustavni sud već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud“, te s tim u vezi zaključio da „Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda“ (stav 56. presude).

31. U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica, također, lišena slobode i smještena u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad, odnosno oduzeta joj je poslovna sposobnost, određen staratelj i nakon toga je rješenjem Centra za socijalni rad od 24. februara 2003. godine , koje je izmijenjeno rješenjem Centra od 20. jula 2015. godine samo u pogledu osobe koja je imenovana za vršenje dužnosti staratelja nad apelanticom, određen smještaj u Zavodu, gdje se još uvijek nalazi, a da pri tome sud nije izvršio kontrolu njezinog boravka u Zavodu iako takva obaveza proizlazi iz relevantnih odredbi Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama. Dakle, apelantica se nalazi u Zavodu na osnovu „administrativne odluke“, a ne odluke suda. Činjenica da je nadležni sud odlučivao o oduzimanju poslovne sposobnosti apelantice ne utječe na zaključak da je apelantica smještena u Zavod i da se u njemu i dalje nalazi isključivo na osnovu „administrativnih odluka“.

33. U vezi s navedenim, budući da je u konkretnom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad, a na osnovu odredbi Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Zeničko-dobojskog kantona, i da pritom nisu uzete u obzir relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama kojim je regulirano da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica u ustanovu, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je apelanticin položaj identičan apelanticinom položaju iz predmeta broj AP 2472/11. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenjivi i na konkretni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj Odluci broj AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji kršenje apelanticinog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. e) i stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da prilikom apelanticinog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelanticinom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2052/17 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio