Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2490/17 (J. M.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2490/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2490/17, rješavajući apelaciju Joze Markića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. srpnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Markića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6. lipnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 3 od 17. svibnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jozo Markić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru u Pritvorskoj jedinici na državnoj razini, a kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnio je 19. lipnja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6. lipnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 3 od 17. svibnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 22. lipnja 2017. godine da dostave odgovorr na apelaciju.

3. Tužiteljstvo BiH je dostavilo odgovor na apelaciju 3. srpnja 2017. godine, a Sud BiH 11. srpnja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem prvostupanjskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko vijeće) broj S1 2 K 022481 17 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine apelantu (i drugim pet poimenično navedenim osumnjičenim osobama, za koje će se u daljnjem tekstu koristiti termin: ostali osumnjičeni ili osumnjičeni G.N., M.N., F.V., M.M. i Ž.B.) je produžen pritvor koji je određen Rješenjem Suda BiH broj S 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. veljače 2017. godine i produžen Rješenjem Suda BiH broj S 2 K 022481 117 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine, tako da im pritvor može trajati najduže dva mjeseca, odnosno do 17. srpnja 2017. godine, zbog posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Apelantu je pritvor određen zbog postojanja utemeljene sumnje da je skupa sa ostalim osumnjičenim počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH i teška krađa iz članka 287. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u svezi s člankom 53. KZBiH.

6. Razmatrajući postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za zakonitost mjere pritvora, prvostupanjsko vijeće je navelo da utemeljena sumnja proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, pri čemu je zaključilo da protekom vremena ovaj zaključak nije doveden u pitanje, već da je, štoviše, taj zaključak dodatno potkrijepljen dokazima dostavljenim uz prijedlog za produženje pritvora, a koji, također, govore o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela za koja ih Tužiteljstvo BiH tereti.

7. U tom smislu je ukazano da iz dostavljenih dokaza proizlazi postojanje utemeljene sumnje da je osumnjičeni G.N. organizirao skupinu za organizirani kriminal u smislu članka 1. stavak 22. KZBiH, koja je s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi organizirana radi krađe skupocjenih putničkih motornih vozila, te njihovog krijumčarenja i prodaje na području BiH, republika Hrvatske, Srbije i šire, na način da je u neposrednim i posrednim kontaktima sa drugim pripadnicima skupine, koju su činili apelant, M.N., J.C., F.V., M.M., Ž.B., Z.K., V.N. i Z.T., te drugim njemu poznatim pripadnicima naručivao krađe skupocjenih vozila, osiguravao mjesta njihovog skrivanja, mjesta i načine rastavljanja ovih vozila u dijelove, načine prepravljanja identifikacionih podataka za dijelove vozila, prijevoza i prodaje vozila ili dijelova vozila u BiH i inozemstvo.

8. Obrazlažući postojanje utemeljene sumnje u odnosu na apelanta prvostupanjsko vijeće je navelo da su provođenjem posebnih istražnih radnji-tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u svezi s njima, u istražnom predmetu kodnog naziva "Trebević", a po naredbama Suda BiH br. S1 2 K 015388 15 Krn 74 od 25. srpnja 2016. godine i S1 2 K 015388 15 Krn 76 od 16. kolovoza 2016. godine, zabilježeni tonski i videozapisi iz kojih proizlazi utemeljena sumnja da su kao pripadnici skupine apelant i J.C. povezani u međusobnim dogovorima oko krađe i prijevoza otuđenih vozila u inozemstvo s organiziranom kriminalnom skupinom kojoj je pripadao osumnjičeni Z.M. Naime, iz navedenih zapisa proizlazi utemeljena sumnja da su apelant i J.C. otuđivali motorna vozila, zatim ih dovozili na prethodno dogovorenu lokaciju da bi ta motorna vozila sa ciljem prebacivanja u Srbiju ili Crnu Goru preuzeo Z. M. i drugi njima poznati pripadnici skupine. Također je navedeno da su komunikaciju apelanta sa osumnjičenim G. N. potvrdili i svjedoci DT-5 i DT-6. Dalje je navedeno da utemeljena sumnja da je apelant kao pripadnik skupine, u vremenskom periodu od 2012. godine pa do lišavanja slobode, imao ulogu u otuđenju putničkih motornih vozila na području grada Mostara i šire, a kako je to opisano pod toč. od 1 do 6 prijedloga Tužiteljstva BiH, proizlazi iz dokaza DT-9, DT-10, DT-11, DT-12, DT-13. U odnosu na kaznenopravne radnje otuđenja vozila iz točke 1 prijedloga, prvostupanjsko vijeće je ukazalo na iskaz svjedoka (dokaz DT-5) koji je opisao priliku u kojoj je identificirao vozilo, mjesto i osobe koje se dovode u svezu sa apelantom, te osumnjičenog G. N., a što je potvrđeno i iskazima drugih svjedoka. Također je navedeno da iz rezultata provođenja posebnih istražnih radnji-tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u svezi sa njima, Izvješća Granične policije o provođenju posebnih istražnih radnji po naredbi Tužiteljstva BiH i Suda BiH broj 17-10-413-5-1058-1/15 od 29. prosinca 2015. godine proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio inkriminacije iz točke 6. prijedloga Tužiteljstva BiH, te da su osumnjičeni prethodno ukradeno vozilo prevezli na lokaciju Tjentište, Republika Srpska, koje su dalje predali njima poznatim osobama.

9. Imajući u vidu navedene činjenice i okolnosti, prvostupanjsko vijeće je utvrdilo postojanje utemeljene sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. KZBiH u svezi sa kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH, teška krađa iz članka 287. stavak 1. točka a) KZFBiH u svezi sa člankom 53. KZBiH. Pritom, prvostupanjsko vijeće je ukazalo na stav Ustavnog suda da postojanje osnovane sumnje, ocijenjeno na temelju dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, „može zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su osobe koje su u pitanju mogle počiniti kaznena djela koja im se stavljaju na teret“, te da činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti iste razine kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice.

10. Prvostupanjsko vijeće je, zatim, ukazalo da je odredbama članka 135. stavak 3. ZKPBiH propisano da, „ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, za još najviše tri mjeseca“. S tim u svezi, prvostupanjsko vijeće je našlo da u konkretnom slučaju postoje naročito važni razlozi koji opravdavaju mjeru pritvora, naročito imajući u vidu činjenicu da se postupak vodi protiv više osumnjičenih osoba, kao i da se u ovom momentu provode vrlo složene i raznovrsne istražne radnje. Pored navedenog, prvostupanjsko vijeće je našlo da je iz iznesenih sadržaja dokaza jasno uočljiva razgranatost skupine, kao i činjenica da Tužiteljstvo u ovoj fazi istrage nije uspjelo proniknuti u svaki segment aktivnosti te skupine, niti ulogu svakog pojedinog aktera, pri čemu je očigledna i činjenica da imena svih osoba koje su eventualno uključene u aktivnost skupine još uvijek nisu poznata. Osim toga, prvostupanjsko vijeće je smatralo da su osnovani navodi Tužiteljstva da je do ovog trenutka saslušan veliki broj svjedoka, te da je izvršen veliki broj provjera informacija i saznanja do kojih se došlo tijekom istrage, ali da je zbog prirode samog djela i kaznenih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, kao i poteškoća zbog nedostupnosti i identifikaciji drugih suosumnjičenih nužno produžiti mjeru pritvora a sve s ciljem osiguranja dokaza i daljeg provođenja istrage. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjsko vijeće je zaključilo da postoje naročito važne okolnosti iz članka 135. stavak 2. ZKPBiH.

11. Dalje, prvostupanjsko vijeće se bavilo pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKPBiH.

12. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je Tužiteljstvo BiH ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene.

13. U svezi s tim prvostupanjsko vijeće je istaklo da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret, sa brojnim kaznenopravnim radnjama koje je poduzelo više osoba, kao i da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini osoba koje su se duži vremenski period bavile nizom nezakonitih radnji, te da su istražne radnje još uvijek u toku. Dalje je istaknuto da bi provođenje navedenih istražnih radnji bilo otežano ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi, jer je opravdano očekivati da bi oni, radi izbjegavanja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti, mogli ometati kazneni postupak utjecajem na sudionike ili prikrivače, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak. Ovo tim prije što je identitet drugih pripadnika navedene organizirane kriminalne skupine u ovom trenutku nesumnjivo poznat samo osumnjičenima, te da Tužiteljstvo BiH poduzima radnje radi njihove identifikacije i pronalaska, kao i da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji obrazac djelovanja bi mogao na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti, tako i kaznene odgovornosti sudionikaa. S tim u svezi, prvostupanjsko vijeće je posebno istaklo da je u ovoj fazi postupka sasvim očigledno da dokazi u ovom postupku još uvijek nisu osigurani, obzirom da proces osiguranja dokaza i provođenja istražnih radnji tek slijedi. U tom smislu, prvostupanjsko vijeće je navelo da je imalo u vidu da su izdane naredbe za vještačenje autodijelova pronađenih kod osumnjičenih, nakon čega će putem provjere u bazi podataka MUP-a i Interpola biti utvrđeno podrijetlo otuđenih vozila, zatim, vještačenje privremeno oduzetih mobilnih telefona i SIM-kartica od osumnjičenih, te analizu snimljenih videozapisa i njihovo pokazivanje potencijalnim svjedocima. Nakon toga će se identificirati osobe sa kojima su osumnjičeni ostvarivali kontakte, a čiji je identitet poznat samo osumnjičenima, te koje je osobe nakon pronalaska potrebno i saslušati od kojih bi informacija moglo ovisiti utvrđivanje odlučnih činjenica vezano za uloge svakog od osumnjičenih u ovoj kaznenopravnoj stvari, te utvrđivanje potencijalnih suosumnjičenih, posebno imajući u vidu da se osnovano sumnja da se radi o skupini osoba koja je međunarodno obilježena. Dalje, ocjenjujući navode Tužiteljstva BiH da su osumnjičeni, zajedno sa ostalim suosumnjičenim osobama, otuđena vozila i autodijelove skrivali na raznim njima poznatim lokacijama, odnosno garažama, šumama i drugim različitim lokacijama, te da Tužiteljstvo BiH na temelju dosadašnjih rezultata istrage nije uspjelo locirati sve lokalitete, tzv. štekove, što umnogome otežava identifikaciju svih vozila koja su otuđena od ovih pripadnika skupine za organizirani kriminal, prvostupanjsko vijeće je smatralo da je neophodno otkloniti bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, ali i ostale tragove važne za kazneni postupak. Također, ukazano je da iz analize presretnutih razgovora proizlazi utemeljena sumnja da su osumnjičeni u vrijeme izvršenja kaznenog djela ostvarivali kontakte sa drugim pripadnicima skupine, te je iz sadržaja ovih razgovora očita namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenog djela na svaki mogući način otežaju njegovo otkrivanje, i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, korištenjem šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Prvostupanjsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim prigovore obrane osumnjičenih o nedovoljnoj konkretizaciji pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. S tim u svezi je istaknuto da se pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći, a što je navedeno i u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, odnosno u Odluci Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine, gdje se u svezi sa postojanjem ozbiljnog rizika navodi da „Tužiteljstvo jeste primarno dužno dokazati konkretan utjecaj na svjedoke, a tek u iznimnim okolnostima, pritvor se po ovoj osnovi može odrediti i ako postoji ozbiljan rizik da će do nedozvoljenog utjecaja doći“. Slijedom iznesenog, a obzirom na fazu postupka u kojoj se predmet nalazi, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora osumnjičenima na temelju članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.

14. Dovodeći navedene činjenice u svezu sa činjenicom da je uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret motiv prikrivanja zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak, slijedom čega je prvostupanjsko vijeće zaključilo da je osnovan prijedlog Tužiteljstva BiH da se u ovoj fazi postupka osumnjičenima, zbog postojanja koluzione opasnosti, produži pritvor.

15. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je i po toj osnovi osnovano produžiti pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim.

16. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, nesumnjivo je ispunjen prvi uvjet iz ove odredbe u pogledu visine zaprijećenih kazni. U pogledu postojanja "naročitih okolnosti", što predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti po ovoj osnovi, prvostupanjsko vijeće je navelo da ZKPBiH ne određuje što se to ima smatrati „naročitim okolnostima“, te je, rukovodeći se svojim diskrecijskim pravom za njihovo utvrđivanje i vrednovanje, našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenog djela za koje se osumnjičeni terete, kontinuiranosti u poduzimanju radnji izvršenja, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj skupini, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani osumnjičenih. Pri tome prvostupanjsko vijeće je imalo u vidu prirodu i način izvršenja kaznenih djela zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi predmetna istraga, odnosno činjenicu da se radi o skupini za organizirani kriminal, koja se, kako se to osnovano sumnja, sastoji od više pripadnika koji su dobro organizirani i povezani kako međusobno, tako i sa drugim kriminalnim skupinama, te koji su kontinuirano kroz duži vremenski period sudjelovali u vršenju kaznenih djela, posebno imajući u vidu brojnost izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, koje su poduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, kao i mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika skupine, te da određeni pripadnici još nisu identificirani.

17. Kad je u pitanju ocjena naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja kaznenih djela, prvostupanjsko vijeće je ukazalo i na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. svibnja 1993. godine u kojoj je Europski sud zauzeo stav da „u predmetu u kojem je osumnjičeni bio umiješan u organizirani kriminal osumnjičeni bi mogao zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim suradnicima. Europski sud utvrdio je da takve okolnosti opravdavaju pritvor na temelju bojazni od ponavljanja kaznenog djela.“ U tom smislu, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo i međusobnu vezu i kontakte osumnjičenih i ovlaštenih službenih osoba kao pripadnika skupine za organizirani kriminal. Također je navedeno da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi očigledna namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenih djela na svaki mogući način otežaju njihovo otkrivanje, i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, upotrebom šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da sve konkretne okolnosti slučaja, ocijenjene u njihovoj ukupnosti i sudjejstvu, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti predmetno kazneno djelo u slučaju da budu pušteni na slobodu, zbog čega je produženje pritvora prema njima iz razloga članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH opravdano.

18. Konačno, prvostupanjsko vijeće je navelo da je po službenoj dužnosti razmotrilo svrsishodnost određivanja mjera zabrana iz članka 126. ZKPBiH, te našlo da se, iz svih navedenih razloga, niti jednom drugom mjerom, osim mjerom pritvora, u ovoj fazi postupka ne bi moglo osigurati nesmetano i uspješno vođenje postupka istrage u ovom predmetu.

19. U pogledu prijedloga Tužiteljstva BiH da se obrani ne dostave svi dokazi uz prijedlog za određivanje pritvora, Sud BiH je ukazao na odredbe članka 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, te je istaknuo da je Tužiteljstvo BiH dostavilo Sudu BiH dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora radi procjene njegove zakonitosti. Međutim, obzirom da je riječ o dijelu dokaza za koje je Tužiteljstvo BiH ocijenilo da bi njihovo otkrivanje obrani, u ovoj fazi postupka, moglo ugroziti ciljeve istrage, na zahtjev tužitelja i nakon svestranog razmatranja potrebe za ovakvim ograničenjem dostupnosti dokaznog materijala, prvostupanjsko vijeće je, kad su u pitanju spomenuti dokazi, postupilo sukladno odredbi članka 47. stavak 1. ZKPBiH, odnosno obrani je uskratilo uvid u njih. S druge strane, drugi dokazi koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo sudu su dostavljeni obrani.

20. Vijeće Apelacionog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6. lipnja 2017. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja.

21. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostupanjski sud donio ispravan zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao conditio sine qua non za određivanje/produženje pritvora, pri čemu je prvostupanjsko rješenje zasnovao na dokazima Tužiteljstva BiH uz iznošenje neophodnog dijela i obima sadržaja svakog dokaza koje je uzeo u razmatranje. Na taj način je, po ocjeni Apelacionog vijeća, isključen čak i privid proizvoljnosti i zadovoljeni su svi zakonski uvjeti i standardi uspostavljeni u domaćoj praksi, kao i u praksi Europskog suda.

22. U tom smislu, Apelaciono vijeće je našlo da je prvostupanjski sud u mjeri u kojoj je moguća individualizacija radnji svakog osumnjičenog posebno u ovoj fazi postupka, obzirom na njihovo jedinstvo i povezanost u izvršenju kaznenih djela, posvetio dovoljno pažnje činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje za počinjenje predmetnih inkriminacija, pri čemu je dao osvrt na dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja o načinu izvršenja bilo da se taj dokaz odnosi na jednog ili više osumnjičenih.

23. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo neutemeljenim žalbene prigovore da Tužiteljstvo BiH nije postupilo prema nalogu Apelacionog vijeća kojim je u prethodnom rješenju o produženju pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim jasno naznačeno da se istraga u ovom predmetu morala okončati u periodu trajanja pritvora po tom rješenju, a na što se prvostupanjsko rješenje nije ni osvrnulo. S tim u svezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je točno da nedostaje eksplicitno obrazloženje u tom smislu, ali da iz konteksta prvostupanjskog rješenja (posebno iz dijela koji se odnosi na iznošenje argumentacije u pogledu utemeljenosti pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH) može se zaključiti kojim se razlozima prvostupanjsko vijeće rukovodilo u smislu osnovanosti prijedloga Tužiteljstva BiH za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim za dodatna dva mjeseca, a sve na temelju odredbe članka 135. stavak 3. ZKPBiH. U tom smislu, Apelaciono vijeće je uputilo na dio obrazloženja prvostupanjskog rješenja koji se odnosi na zaključak da se radi o izrazito složenoj istrazi čiji rezultati upućuju na postojanje većeg broja sudionika, odnosno potencijalnih osumnjičenih od do sada otkrivenih, te da Tužiteljstvo BiH realno nije bilo u mogućnosti u ovom vremenu ispitati sve svjedoke i osumnjičene dok se u potpunosti ne završi obimna analiza materijala, kako bi se utvrdilo koje su sve osobe imale ulogu u organiziranju i neposrednom izvršenju kaznenog djela. S tim u vezi je ukazano da je prvostupanjsko vijeće uzelo u obzir i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o kaznenopravnim radnjama koje imaju međunarodni karakter, što sve realno upućuje na suradnju Tužiteljstva BiH sa organima drugih zemalja, a sve s ciljem kompletiranja istrage. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da ovi žalbeni navodi apelanta i ostalih osumnjičenih ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost daljeg trajanja pritvora njima.

24. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da pravilnost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u pitanje ni žalbenim prigovorima u pogledu zaključaka prvostupanjskog vijeća o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih člankom 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKPBiH.

25. Suprotno žalbenim navodima iznesenim u tom pravcu, Apelaciono vijeće je ocijenilo prvostupanjsku odluku valjanom i osnovanom i u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. U tom smislu, Apelaciono vijeće je smatralo da je u prvostupanjskom rješenju pravilno ocijenjena činjenica da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi, pri čemu su sama djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret međunarodnog karaktera, gdje su poduzeta sa brojnim kaznenopravnim radnjama od više osoba, što sve ukazuje na dobro organiziranu grupu, a koje okolnosti u svom sudjejstvu upravo opravdavaju i ovaj posebni pritvorski razlog, obzirom na to da je kod ovakvog stanja stvari utemeljeno očekivati ometanje istrage od osumnjičenih. Kao posebno indikativnu činjenicu Apelaciono vijeće je ukazalo na to što su trenutno samo osumnjičenima poznata imena i identitet ostalih suosumnjičenih osoba, te da Tužiteljstvo BiH poduzima sve potrebne aktivnosti na njihovoj identifikaciji, zbog čega, uzimajući u obzir organiziranost i kompaktnost skupine, treba spriječiti njihov direktan ili indirektan utjecaj na svjedoke, pomagače i suizvršitelje, što bi mogli poduzeti s ciljem umanjenja kako vlastite krivice, tako i krivice sudionika. Apelaciono vijeće se u potpunosti složilo sa zaključkom prvostupanjskog vijeća da je za osumnjičene motiv prikrivanja u ovoj fazi postupka, uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Obzirom na to Apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju postoji niz elemenata koji u svojoj ukupnosti zadovoljavaju standard naveden u Odluci Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, odnosno u Odluci Ustavnog suda broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine.

26. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo da su u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ispunjeni i zakonski uvjeti za produženje posebnog pritvorskog osnova iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Postojanje iteracijske opasnosti, u konkretnom slučaju, zasnovano je na ispunjenju pravnog standarda „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, pri čemu je ispunjen uvjet da se za to kazneno djelo može izreći kazna zatvora najmanje tri godine, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. U tom smislu, Apelaciono vijeće nalazi pravilnim stav prvostupanjskog suda da zakon ne određuje što se to ima smatrati “naročitim okolnostima”, pri čemu se slijedom diskrecionog prava suda za njihovo utvrđivanje i vrednovanje, može zaključiti da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, kontinuiranosti njihovog poduzimanja i mreži kontakata, imaju takav karakter koji ukazuje na postojanje iteracijske opasnosti na strani osumnjičenih. Dakle, činjenice navedene u osporenom rješenju sa posebnim osvrtom na one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, kroz duži vremenski period sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela od osumnjičenih, a kako to pravilno u pobijanom rješenju apostrofira i prvostupanjski sud, pritom pozivajući se na sudsku praksu Europskog suda. Apelaciono vijeće smatra ispravnom i ocjenu prvostupanjskog suda u svezi sa činjenicom da su osumnjičeni, kako se to osnovano sumnja, bili u kontaktu sa više drugih osumnjičeni i da se te osobe još uvijek nalaze na slobodi i da njihov identitet do sada nije poznat Tužiteljstvu, slijedom čega bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih..

27. Konačno, Vijeće je ukazalo da je razmatralo prijedlog obrane osumnjičenih o mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka sukladno odredbama članka 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pa je u tom smislu našlo da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera u ovom trenutku ne bi bila svrsishodna.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

28. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te ističe da mu je u postupku produženja pritvora grubo prekršeno pravo na pravično suđenje, što je kao posljedicu imalo da je apelant lišen prava na slobodu uz izostanak zakonitog cilja. Navode o povredi ovog prava apelant temelji na tvrdnji da mu je nezakonito produžen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH. Ističe da mu je pritvor određen na način da mu nije omogućen uvid u dokaze koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga propisanih u članku 132. stavak 1. toč. b) i c), čime mu je povrijeđeno pravo na obranu i princip jednakosti strana u postupku. Također, smatra da Sud BiH nije dovoljno detaljno razmotrio postojanje mogućnosti izricanja blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka umjesto mjere pritvora.

b)Odgovor na apelaciju

29. Tužiteljstvo BiH je istaklo da apelacija sadrži navode koji ne odgovaraju stvarnim činjenicama predmetnog kaznenog postupka i osporenih odluka, ali zbog građenja koncepta obrane apelanta u kaznenom postupku koji je prvenstveno zasnovan na navodnim povredama njegovih prava, činjenice se u apelaciji svjesno izbjegavaju, ili se nepotpuno prezentiraju. Istaknuto je da je Sud BiH u osporenim rješenjima dovoljno jasno obrazložio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora i posebnih pritvorskih razloga. Navedeno je da je točno da dokazi na kojim je Tužiteljstvo BiH temeljilo svoj prijedlog, sukladno članku 47. ZKPBiH, radi zaštite istrage nisu dostavljeni apelantu u obliku i na način kako je to dostavljeno Sudu BiH, ali da je o njihovom sadržaju apelant obaviješten kako prijedlogom Tužiteljstva BiH, tako i na ročištu o razmatranju prijedloga za određivanje pritvora.

30. Sud BiH je istaknuo da je u pobijanim odlukama dao jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodio prilikom njihovog donošenja, te da, u konkretnom, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. Sud Bih je dalje istaknuo da je u osporenim rješenjima dovoljno jasno obrazložio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora i posebnih pritvorskih razloga. Kada je u pitanju postupanje sukladno članku 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, a kako je i konstatirano i u osporenim rješenjima Suda BiH, pravo branitelja da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom je uskraćeno u pogledu pristupa spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok su obrani dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

V.Relevantni propisi

31. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Organizirani kriminal Članak 250. st. (1) i (2).

(1) Tko učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik skupine za organizirani kriminal, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Tko kao pripadnik skupine za organizirani kriminal učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

32. U Zakonu o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Članak 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, Članak 135. st. (1), (2) i (3).

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudac za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju suca za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na temelju rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća ("članak 24. stavak (7)"), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjela Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjela Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

33. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6. lipnja 2017. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 19. lipnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

38. Ustavni sud najprije zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Međutim, apelantovi navodi se eksplicitno odnose na nezakonitost postupka tokom donošenja rješenja o produženju pritvora, što je kao posljedicu imalo da je apelant lišen prava na osobnu slobodu pri čemu je, kako navodi, izostao zakonit cilj. U svezi sa pitanjem da li u takvoj situaciji Ustavni sud može razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Europskog suda koji je zauzeo stav da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Ustavni sud je ukazao i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. rujna 2016. godine, točka 25. sa daljnjim referencama; objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 83/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Obzirom na navedeno a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima apelantovog slučaja osporene odluke ispitati u svezi sa garancijama prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

39. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.

40. Članak 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanom postupku:

c) zakonitog uhićenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne.

3. Svako tko je uhićen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka [ ] mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.

4. Svako kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

41. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iznimke od zabrane lišavanja slobode dane su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Europski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, Serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Europski sud, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. listopada 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.

42. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog uhićenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih tijela gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala utemeljena sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A broj 182, toč. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, sukladno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c. Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Europski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140. 22. svibanj 2012. godine).

44. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Europski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u svezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001.).

45. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Europski sud dosljedno smatra da drugi dio članka 5. stavak 3. Europske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Europski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stavak 104, 12. lipnja 2008. s dodatnim referencijama).

46. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora utvrdio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, prvostupanjsko vijeće a potom i Apelaciono vijeće je razmotrilo sve dostavljene dokaze: zapisnike o saslušanju svjedoka, rezultate provođenja posebnih istražnih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i transportnih sredstava, koji su prikupljeni po naredbama Suda BiH, a iz kojih dokaza proizlaze točno definirane uloge apelanta i ostalih osumnjičenih osoba. U prvostupanjskom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a Apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostupanjskog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.

47. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja Sud BiH na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, op. cit., Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom Suda BiH o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

48. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. i to: b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu i c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano kazneno djelo.

49. U svezi s apelantovima navodima koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Europskog suda, na opasnost od ometanja kaznene istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Europski sud, presuda Becciev protiv Moldavije od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, točka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati kazneni postupak. Naime, Sud BiH je utvrdio da je Tužiteljstvo BiH ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, odnosno koje bi ukazivale da postoji utemeljena bojazan da će oni boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za kazneni postupak, odnosno ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i sudionike. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da su osumnjičeni otuđena skupocjena vozila i njihove rastavljene dijelove skrivali na samo njima poznatim lokacijama, u garažama, šumi i drugim lokalitetima. Ukazano je da iz iskaza do tada saslušanih svjedoka proizlazi okolnost otežanog pronalaska dokaza čiji se značajan broj očito krije na za sada nepoznatim lokacijama, a čiji je pronalazak dodatno otežan uslijed poduzetih kaznenopravnih radnji kojima se ometa identifikacija automobilskih dijelova. Sud BiH je u tom pogledu uvažio navode Tužiteljstva BiH da otkrivanje lokaliteta na kojima su skrivani spomenuti predmeti predstavlja buduće istražne aktivnosti. Utemeljena bojazan da će osumnjičeni ovako skrivena vozila i njihove rastavljene dijelove uništiti proizlazi prvenstveno iz načina na koji su predmeti odlagani, obzirom da je naročita pažnja posvećena očuvanju u tajnosti lokacija koje su formirane kao izvjesna privremena skladišta dijelova rastavljenih automobila, te se može očekivati da će osumnjičeni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Pored toga, Sud BiH je istaknuo da je prilikom odlučivanja nužno ocijeniti i aktivnu ulogu osumnjičenih u izvršenju djela, kao i činjenicu da se predmetni postupak vodi i protiv drugih za sada neidentificiranih osoba koje se nalaze na slobodi. Dovodeći navedeno u svezu sa prirodom i načinima izvršenja djela, te uzimajući u obzir njegov međunarodni karakter, sveobuhvatnom ocjenom predmetnih okolnosti, Sud BiH je zaključio da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji bi obrazac djelovanja mogao bilo na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti, tako i kaznene odgovornosti sudionika. Sud BiH je u tom kontekstu uzeo u obzir navode Tužiteljstva BiH da u narednom periodu slijedi provođenje radnje vještačenja u svrhu utvrđivanja identiteta suosumnjičenih osoba i prikrivača, te Sud BiH nalazi da je neophodno otkloniti opasnost od utjecaja osumnjičenih osoba na još uvijek neidentificirane supočinitelje i prikrivače. Dalje, naglašeno je da se određeni broj pripadnika te skupine još nalazi na slobodi.

51. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Sud BiH nije pozvao samo na apstraktne razloge već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge za postojanje pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH koji, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.

52. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

53. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (op. cit., Ilijkov protiv Bugarske, st. 80-81). Nadalje, opasnost od ponavljanja kaznenog djela mora biti vjerojatna i mjere moraju biti odgovarajuće obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost osobe koja je u pitanju (vidi, već citiranu, Aleksanyan protiv Rusije, stavak 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne skupine, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u svezi sa određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stavak 49, 2. ožujak 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stavak 88, 5. prosinac 2013. godine).

54. Ustavni sud, prije svega, zapaža, imajući u vidu visine zaprijećenih kazni, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, da je nesumnjivo ispunjen prvi uvjet iz citirane odredbe. Nadalje, Sud BiH je ispitao postojanje „naročitih okolnosti“ u konkretnom slučaju, pri čemu je naročito ocijenio ličnost osumnjičenih, njihovu ulogu u izvršenju djela, što proizlazi slijedom rezultata do sada prikupljenih dokaza, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine i vršenja kaznenih djela, te brojnost inkriminirajućih radnji. S tim u svezi, navedene činjenice, ali i one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, kroz duži vremenski period sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenim stavljaju na teret, upravo, po ocjeni Suda BiH, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela od osumnjičenih. Također, Sud BiH je ocijenio i navode iz prijedloga Tužiteljstva BiH da su osumnjičeni bili u kontaktu sa više drugih osumnjičenih i da se te osobe još uvijek nalaze na slobodi i da njihov identitet do sada nije poznat Tužiteljstvu, slijedom čega bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, imajući u vidu kontinuitet djelovanja skupine i kontinuirano vršenje predmetnih kaznenih djela, zaključio da je, u konkretnom, ispunjen i uvjet upornosti u vršenju kaznenih djela, što je značajan kontekst kod procjene ličnosti osumnjičenih kao značajnih kriterija pri procjeni naročitih okolnosti u konkretnom slučaju. Također, imajući u vidu da se radi o veoma kratkom vremenskom periodu od počinjenja kaznenog djela, kao i da se veliki broj osumnjičenih osoba još uvijek nalazi na slobodi, kao i da je za izvršenje predmetnog djela, obzirom na prirodu, način izvršenja djela i kontinuitet djelovanja, korišten dobro uhodan obrazac djelovanja, po mišljenju Suda BiH, puštanjem na slobodu osumnjičenih ova kriminalna organizacija bila bi spremna da nastavi funkcionirati. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH.

55. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz članka 5. stavak 1. točka c), te stavka 3. Europske konvencije.

56. U svezi sa apelantovim navodima kojim faktički ukazuje da je povrijeđen članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoji utemeljena sumnja da je apelant član organizirane skupine koja se bavila krijumčarenjem i teškom krađom automobila na način kako je to opisano u prijedlogu Tužiteljstva BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Tužiteljstvo BiH zatražilo da se, sukladno članku 47. stavak 1. ZKPBiH, dio dostavljenih dokaza ne dostavlja osumnjičenim i njihovim braniteljima zbog toga što bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost istraga, koji je Sud BiH usvojio. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produženju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnje da su suci koji su odlučivali u predmetu u oba stupnja u cijelosti imali uvid u sve dokaze, te da su proveli test izbalansiranosti javnog interesa sa apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu koji se tiče, između ostalog, i otuđivanja automobila.

57. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Konačno, Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za što se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost da podnese zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i da sudjeluje u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće, i bez otkrivanja svih detalja i materijala koje je „optužba“ željela zadržati tajnim do određene faze istrage.

58. Obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. travnja 2011. godine, točka 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije.

59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. i st. 3. i 4. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c), te st. 3. i 4. Europske konvencije kada su odluku o produženju pritvora donijeli zakonom ustanovljeni nadležni sudovi na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redoviti sudovi na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio kaznena djela za koja je osumnjičen, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. b) i

c) ZKPBiH, te kada apelantu nisu, u vrijeme donošenja odluke o određivanju pritvora, dostavljeni svi dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u rješenju o određivanju pritvora u dovoljnoj mjeri da apelant zna što mu se stavlja na teret, te kada su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku vodeći računa o javnom interesu i apelantovim pravima.

61. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2490/17 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio