Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5703/14 (M. Š.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5703/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5703/14, rješavajući apelaciju Mate Šimića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. srpnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mate Šimića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 012831 14 Kž 8 od 30. lipnja 2014. godine i S 1 2 K 012831 13 K od 17. ožujka 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mate Šimić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 29. prosinca 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 012831 14 Kž 8 od 30. lipnja 2014. godine i S 1 2 K 012831 13 K od 17. ožujka 2014. godine.

2. Apelant je dopunio apelaciju 12. srpnja 2016. godine i dostavio rješenja Suda BiH br. S 1 3 I 020859 16 I od 14. travnja 2016. godine i S 1 2 K 012831 13 K od 12. kolovoza 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 26. siječnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su odgovore dostavili 6. veljače 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 012831 13 K od 17. ožujka 2014. godine apelanta i optuženog B. Š. proglasio krivim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude pod toč. 1. i 2. počinili kazneno djelo, i to: apelant kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), u svezi s produljenim kaznenim djelom neovlašteni promet opojnih droga iz članka 195. stavak 1. u svezi sa člankom 54. KZBiH, radnjama pod točkom 3. kazneno djelo neovlašteni promet opojnih droga iz članka 195. stavak 1. u svezi sa člankom 54. KZBiH, radnjama pod točkom 4. kazneno djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz članka 371. stavak 1. u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te radnjama pod točkom 5. kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. stavak 1. KZFBiH. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. U skladu sa člankom 195. stavak 4. KZBiH, a u svezi sa člankom 74. KZBiH od apelanta i optuženog B. Š. je oduzeta označena količina opojne droge marihuane, oduzeta po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta označenog broja od 17. prosinca 2012. godine.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju dokaza koje je na glavnom pretresu izveo tužitelj zaključeno izvan razumne sumnje da je apelant počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZBiH. U svezi s tim je ukazano da su saslušani svjedoci optužbe I. K.,V. J., I. M. i D. Č. određeno, razložno i krajnje uvjerljivo opisali način na koji su, zajedno sa apelantom, vršili nabavljanje i prebacivanje opojne droge preko granice BiH i Republike Hrvatske. Njihovi opisi sadrže detalje koji se odnose na prostorne lokacije i radnje izvršenja, kao i širi kontekst zajedničkog djelovanja, pa je zaključeno da prosto ne bi bilo moguće na tako uvjerljiv, jasan i detaljan način iznositi iskaz koji ne odgovara realnosti, odnosno koji se ne odnosi na stvarni događaj.

8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je iskaz svjedoka I. K. korišten na glavnom pretresu kao izuzetak od neposrednog provođenja dokaza u skladu sa člankom 273. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), a na obrazložen prijedlog tužitelja. Naime, tužitelj je obavijestio sud da je ovaj svjedok dobio imunitet odlukom Tužiteljstva BiH uz obvezu da svjedoči u ovom predmetu, da je nakon toga otišao u Hrvatsku i odbija pojaviti se pred sudom bez jasnog obrazloženja. Nakon što je svjedok uredno obaviješten o održavanju pretresa i nakon što se nije odazvao pozivu Suda BiH, Sud BiH je s njim ostvario telefonski kontakt u kome mu je predočio posljedice neodazivanja pozivu, nakon čega je svjedok zatražio da bude saslušan putem videolinka. Uz suglasnost tužitelja, Sud BiH je, u suradnji sa Županijskim sudom u Zagrebu, organizirao svjedočenje putem videokonferencije. Svjedok I. K. se pojavio pred Županijskim sudom i izjavio da ne želi svjedočiti u ovom predmetu. Sud BiH se pozvao na članak 16a. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima kojim je regulirano saslušanje svjedoka putem videokonferencije, a prema kome se prema svjedoku koji odbije da dâ iskaz ne mogu primijeniti mjere bilo kakve prinude (stavak 9.). Nakon ove procesne situacije tužitelj je predložio da se iskaz ovog svjedoka iz istrage pročita, a obrana se tome protivila jer je tvrdila da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti, kao i da je neophodno utvrditi zbog čega je svjedok odbio svjedočiti putem videokonferencije.

9. Razmotrivši nastalu situaciju, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni uvjeti za čitanje iskaza svjedoka I. K. koji je dao u istrazi. Obrana je imala mogućnost komentirati pročitani iskaz i na taj način dovoditi u sumnju njegov procesni značaj i relevantnost. Svjedok I. K. je u svom iskazu danom u istrazi naveo da je u razdoblju od 2004. do 2007. godine, oko 40 do 50 puta, po apelantovim uputama prenosio preko granice količine od 10 do 20 kilograma opojne droge „marihuane“ (jednom čak i 50 kg). Svjedok je detaljno opisao način na koji se to prenošenje odvijalo, način na koji je vršeno preuzimanje droge nakon prenošenja preko granice i dalje odvoženje u Zagreb i Šibenik. Svjedok je objasnio i svoje odnose sa apelantom, posebno ističući da se često kod njega zaduživao i da je vraćanje duga bio motiv za njegovo sudjelovanje u prebacivanju droge. Iskaz svjedoka I. K. Sud BiH je doveo u vezu sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka kako bi se uvjerio temelji li se njegov iskaz na činjenicama iz događaja kojima je prisustvovao i postoje li činjenice i okolnosti koje bi svjedoka mogle diskreditirati.

10. Svjedok V. J. je na uvjerljiv i određen način opisao na koji način je apelant u kasnijim periodima (2008. godine) organizirao prebacivanje opojne droge preko granice, izjavljujući da je bio prisutan pakovanju droge („na otpadu“), te na koji način je hrvatska policija blokirala put i lišila ga slobode. Svjedok je također razložno opisao na koji način su svjedok I. K. i optuženi B. Š. u više navrata „po apelantovom nalogu“ vozili drogu za Zagreb, te da mu je poznato da je za apelanta drogu u Zagreb prevozio i V. M. Prihvaćajući iskaz ovog svjedoka Sud BiH je imao u vidu dijelove svjedočenja zaštićenih svjedoka M-2 i M-3 koji su potvrdili da su apelant i optuženi B. Š. nabavljali drogu i sakrivali je u plastičnim vrećama u „kući Stipića“, te da su gotovo svi svjedoci apelanta opisivali kao ličnost sklonu prijetnjama, osveti, zlostavljanju i raznim oblicima fizičkog maltretiranja (što se potvrđuje i izvodom iz njegove kaznene evidencije).

11. Svjedok D. Č. je u svom iskazu potvrdio da je u ljeto 2009. godine zajedno sa apelantom išao u Stolac radi preuzimanja 50-70 paketa droge, da je čuo da ju je apelant kasnije prodao, te da je on osobno od optuženog B. Š. kupio heroin za 500 KM. Prihvaćajući iskaz ovog svjedoka sud je cijenio i da je sam izjavio da je od apelanta pozajmio označeni novčani iznos, zaključivši da su njihovi prvobitni odnosi (poznaju se od 2006.) bili zasnovani na povjerenju, zbog čega je svjedoku zaista moglo biti poznato sve ono o čemu je razložno svjedočio. Prema ocjeni Suda BiH, nesporazumi koje su imali kasnije, kao i svjedokova sumnja da mu je optuženi zapalio dva automobila, nisu uvjerljiv razlog za lažno optuživanje.

12. Na temelju iskaza ovih svjedoka optužbe, Sud BiH je zaključio izvan razumne sumnje da je apelant organizirao skupinu za organizirani kriminal koja se dulje vremensko razdoblje bavila rasturanjem opojnih droga, te da je zajedničkim djelovanjem počinila dva kaznena djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH. Apelantovo svojstvo organizatora proizlazi iz svjedočenja saslušanih svjedoka koji svoje kontakte, kao i ključne događaje i radnje izvršenja vezuju isključivo za njega. Kao članovi ove skupine, pored apelanta, pojavljuju se optuženi B. Š. i I. K., te nepoznate osobe od kojih je apelant nabavljao opojnu drogu na teritoriju BiH, kao i nepoznate osobe kojima je prodavao drogu na teritoriju Hrvatske (izvjesni Alen u Šibeniku i nepoznata osoba u Zagrebu). Prema ocjeni Suda BiH, sve ove osobe su očigledno imale svijest o zajedničkom djelovanju u lancu prekograničnog rasturanja opojne droge s ciljem stjecanja imovinske koristi. Pri tome je ukazano da nije neophodno da članovi skupine međusobno poznaju jedni druge, niti je neophodno da njihova imena budu poznata sudu. Dovoljno je da izvedeni dokazi pouzdano upućuju na zaključak da takvi članovi skupine postoje, te da je njihovo djelovanje u sastavu skupine bilo izvjesno. Kako se radi o dobro povezanoj skupini koja broji više od tri osobe i kako se radi o izvršenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine, Sud BiH je zaključio da su se u odnosu na apelanta stekla zakonska obilježja organiziranja „skupine za organizirani kriminal”, te tako i bitna obilježja kaznenog djela organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZBiH.

13. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je opojna droga koju optužba povezuje sa apelantom i optuženim B. Š. pronađena prilikom pretresa „kuće Stipića“, koja se nalazi pored kuće optuženog B. Š. i nedaleko od apelantove kuće. Zaštićeni svjedoci M-2 i M-3 su suglasno potvrdili da se vlasnik kuće nalazi u inozemstvu i da su oba optužena ovu kuću koristila za svoje potrebe. Okolnosti koje ovi svjedoci opisuju čine njihove iskaze uvjerljivim, zbog čega ih sud prihvaća kao objektivne. Imajući u vidu prihvaćene iskaze prethodno navedenih svjedoka, te svjedoka M-2 i M-3, Sud BiH je zaključio da i droga pronađena prilikom pretresa u „kući Stipića“ pripada apelantu i optuženom B. Š i da je zajednički nabavljena i čuvana s ciljem ilegalnog prebacivanja preko granice i prodaje na tržištu (u Hrvatskoj), čime je ostvareno bitno obilježje kaznenog djela neovlašten promet opojne droge iz članka 195. stavak 1. KZBiH. Svojstvo pronađene suhe tvari utvrđeno je vještačenjem po vještaku kemijske struke I. P. Sud je u ovom dijelu razmotrio apelantov prigovor da mu je opojnu drogu, koja je pronađena prilikom pretresa „kuće Stipića“, podmetnula policija u organizaciji komesara Z. G., a uz pomoć zaštićenog svjedoka M-2, odnosno da se radi o hajci koja je režirana uz pomoć policije s ciljem osobnih osveta. Za ovakve tvrdnje obrana nije ponudila uvjerljive dokaze. Cijeneće izvedene dokaze, kako dokaze optužbe tako i dokaze obrane, sud nije našao logično uporište za ovakve tvrdnje.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi i da je tužitelj uredio optužnicu u odnosu na točku 4., odnosno promijenio samo blanketni propis na način da se apelant i optuženi terete da su postupali suprotno Zakonu o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tečnosti i gasova („Službeni list SRBiH“ broj 39/89), a ne ( kako je prvobitno navedeno ) Zakonu o nabavljanju, držanju i nošenju oružja („Službeni list SRBiH“ broj 42/90). Naime, tužitelj je, nakon iznošenja nalaza i mišljenja vještaka G. R. R., a prije završnih riječi, izvršio uređivanje optužnice tako što je izmijenio blanketnu normu s obzirom na to da se radilo o privrednom eksplozivu. Apelantove tvrdnje da se radi o izmjeni optužnice koja nije moguća nakon okončanja dokaznog postupka ocijenjene su neutemeljenim. Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni optužnice, nego o prostoj konsolidaciji koja se odnosi na kvalifikaciju kaznenog djela i za koju sud i inače nije vezan.

15. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su apelant i optuženi B. Š. prigovarali korištenju dokaza koji se odnose na pretres „kuće Stipića“ (zapisnik o pretresu i potvrde o oduzimanju predmeta) smatrajući da su pretresi izvršeni nezakonito, te da otvaranje predmeta nije izvršeno u skladu sa člankom 71. ZKPBiH. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantova braniteljica tvrdila da je obavijest o otvaranju privremeno oduzetih predmeta primila s danom zakašnjenja, zbog čega se sumnja u sadržaj paketa sa oduzetim predmetima, kao i u podrijetlo oduzetih stvari. Također je osporavana i zakonitost pretresanja jer je zapisnik potpisala samo jedna ovlaštena službena osoba. U svezi s tim je ukazano da su ovi prigovori isticani i u fazi potvrđivanja optužnice, koje je sudac za prethodno saslušanje odbio kao neutemeljene Rješenjem broj S1 2 K 012831 13 K od 5. studenog 2013. godine, dajući o tome razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud.

16. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 012831 14 Kž 8 od 30. lipnja 2014. godine odbio kao neutemeljene prizive apelanta, optuženog B. Š. i Tužiteljstva BiH i potvrdio prvostupanjsku presudu od 17. ožujka 2014. godine.

17. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neutemeljenim ocijenjeni prizivni navodi glede zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju organizirane skupine. U svezi s tim je ukazano da nema nikakvih dilema da je postojala organizirana skupina koja je funkcionirala po načelu kriminalnog djelovanja i da su apelant i optuženi B. Š. imali svojstvo koje im je utvrdila prvostupanjska presuda. Sud BiH je ukazao da se u toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude konkretno navodi da su skupini kojom je rukovodio apelant pripadali optuženi B. Š. i I. K., te druge njima poznate osobe, odnosno tri ili više osoba, čime je zadovoljen zakonski kriterij konkretizacije subjekata kao uvjet za postojanje kriminalne skupine. Ovakav zaključak utemeljen je na iskazima svjedoka saslušanih na glavnom pretresu koji nesumnjivo sve ključne događaje i svoje kontakte vezuju prevashodno za apelanta, iz čega proizlazi njegovo svojstvo kao organizatora skupine za organizirani kriminal, dok su isti svjedoci posvjedočili da je optuženi B. Š. bio njezin član. Nelogičnim je ocijenjeno da baš svi svjedoci, među kojima i osobe koje su sudjelovale u pojedinim inkriminiranim radnjama, imaju motiv da „iz čista mira ničim izazvani“ pričaju o apelantovim aktivnostima u vezi s prometom droge. Zaključeno je da je apelant organizirao promet droge, a da je optuženi B. Š. u njemu sudjelovalo, te je ukazano na iskaze svjedoka I. K., V. J., I. M. i D. Č. koji su jasno i određeno govorili o načinu nabavljanja i prebacivanja opojne droge marihuane preko granice BiH i Republike Hrvatske s detaljima vezanim za lokacije i način izvršenja, kao i širem kontekstu zajedničkog djelovanja. Nadalje, ukazano je da je u izreci navedeno da su opisane inkriminirane radnje poduzete u namjeri da vrše neovlaštenu međunarodnu prodaju opojne droge. Također je ukazano i da se za egzistenciju inkriminirane skupine ne traži ispunjenost uvjeta koji se odnosi na postojanje formalnog sporazuma o njezinom organiziranju. U svezi s tim je ukazano da postojanje sporazuma o zajedničkom djelovanju skupine kojom je rukovodio apelant i međusobna povezanost članova iste međusobno, proizlazi iz pojedinačnih, konkretno učinjenih inkriminacija, koje su nesumnjivo dokazane.

18. Neutemeljenim su ocijenjeni i prizivni navodi kojim je osporavana zakonitost dokaza. U svezi s tim je ukazano da su identični prigovori već bili predmet razmatranja prvostupanjskog suda koji se pozvao na Rješenje suca za prethodno saslušanje broj S1 2 K 012831 13 K od 5. studenog 2013. godine kojim su oni odbijeni kao neutemeljeni. Nadalje, zaključeno je da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada se pozvao na argumentaciju navedenog rješenja iz ranije faze kaznenog postupka i da u tom smislu ne stoji prizivni prigovor po kojem nije bilo mjesta pozivanju na predmetno rješenje jer ono nije uvedeno u dokaze. U svezi s tim je ukazano da se radi o procesnom rješenju donijetom u fazi kaznenog postupka koji je integralni dio istog predmeta i kao takvo je uvršteno u sudski spis, te nije bilo potrebe za njegovim izvođenjem u dokaznom postupke.

19. Nadalje, ukazano je da je na temelju stanja u spisu utvrđeno da se istraga protiv apelanta i optuženog B. Š. za kaznena djela koja im se stavljaju na teret vodila zajedno sa istragom za kaznena djela krijumčarenje, carinske prijevare, teške krađe, krivotvorenje isprava, i to pod brojem S1 2 K010075 12 Km. Kao dokaz uz optužnicu u ovom predmetu, Tužiteljstvo BiH je dostavilo potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koji su oduzeti po naredbama Suda BiH broj S1 2 K010075 12 Km od 13. prosinca 2012. godine i broj S1 2 K012831 13 Krn od 17. travnja 2013. godine. Uvidom u dokumentaciju koju je dostavilo Tužiteljstvo BiH, a kako to proizlazi i iz rješenja suca za prethodni postupak, zaključeno je da su predmeti čiju je vjerodostojnost apelant osporavao: sadržaj smeđe papirne vreće s natpisom „Trag 15” - pretres kuće Stipe Šimića - napuštena kuća, kao i „Omot 6“ i „Trag 1” - PVC omot očigledno oduzeti po Naredbi Suda BiH broj S1 2 K010075 12 Krn od 13. prosinca 2012. godine u zajedničkoj istrazi, a čije je otvaranje i pregled u smislu članka

71. ZKPBiH izvršeno 15. travnja 2013. godine, o čemu su bili obaviješteni kako apelant i optuženi B. Š. tako i sudac za prethodni postupak. U tom razdoblju, osumnjičeni nisu imali branitelja, ali je tužitelj u pozivu naglasio da na isto mogu doći sami osumnjičeni ili u pratnji branitelja. Da su o datumu otvaranja i pregledanja privremeno oduzetih predmeta bili obaviješteni apelant i optuženi B. Š., utvrđeno je uvidom u kopije obavijesti koje je dostavilo Tužiteljstvo BiH, a koje su im poslane 12. travnja 2013. godine, a otvaranje je izvršeno 15. travnja 2013. godine. U svezi s otvaranjem privremeno oduzetih predmeta, koje je osporavala apelantova braniteljica, utvrđeno je da je ono održano 8. svibnja 2013. godine, da se radilo o predmetima - crna pletena kapa i pvc kesica u kojoj se nalazi NN praškasta materija, oduzetim po Naredbi Suda BiH broj S1 2 K012831 13 Krn od 17. travnja 2013. godine. Zaključeno je da su braniteljica i apelant, te optuženi B. Š. uredno obaviješteni o predmetnom otvaranju, da je braniteljica, po vlastitim navodima, obavijest primila 9. svibnja 2014. godine, ali da to svakako ne isključuje činjenicu da jesu upoznati sa otvaranjem oduzetih predmeta i da nije bilo prepreke da u tom momentu reagiraju radi ostvarenja procesnih prava. To što o provedenoj radnji nije sačinjen zapisnik ne čini predmetne dokaze nezakonitim, odnosno time nije povrijeđeno nikakvo procesno pravo apelanta i optuženog B. Š. U prilog navedenom ukazano je na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Schenk protiv Švicarske, 12. lipnja 1988., broj 10862/84, te zaključeno da se argumentacija iznesena u presudi Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 291/08 na koju se priziv poziva ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da se ne radi o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji.

20. Nadalje, zaključeno je da činjenica da je apelant odbio potpisati tri potvrde o privremenom oduzimanju predmeta označenih brojeva, sačinjene 17. prosinca 2012. godine, ni na koji način ne ukazuje na nezakonitost provedenih radnji pretresanja, niti valjanost i zakonitost sačinjenih potvrda o privremenom oduzimanju predmeta izvršenih u smislu članka 62. ZKPBiH. U svezi s tim je ukazano da tvrdnje glede sumnje u sadržaj oduzetih paketa i njihovo podrijetlo nisu ničim potkrijepljene, a sporni predmeti su poimenično identificirani i opisani u potvrdama. Iz dokaza u koje je izvršen uvid, otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta po naredbama Suda broj S1 2 K010075 12 Km od 13. prosinca 2012. godine i broj S1 2 K012831 13 Km od 17. travnja 2013. godine zaključeno je da je otvaranje i pregled izvršeno u skladu sa člankom 71. ZKPBiH, pa samim tim nema sumnje glede identiteta predmeta koji su dani na vještačenje, odnosno njihove vjerodostojnosti.

21. U svezi s prigovorom da Zapisnik o pretresanju broj 11/5-554/12 od 17. prosinca 2012. godine nije zakonit dokaz jer ga potpisala samo jedna ovlaštena službena osoba, a ne i ostale koje se navode da su bile prisutne za vrijeme pretresa, Sud BiH je ukazao da članak 62. ZKPBiH ne propisuje obvezu potpisivanja na zapisnik svih prisutnih ovlaštenih službenih osoba, te da je uvidom u osporavani zapisnik utvrđeno da je radnja pretresanja provedena u smislu članka 60. ZKPBiH uz prisustvo dva punoljetna građanina kao svjedoka, koji su ga i potpisali.

22. Neutemeljenim su ocijenjeni i prizivni prigovori usmjereni na prihvaćanje iskaza svjedoka I. K. koje je dao pred Tužiteljstvom BiH 27. kolovoza i 23. rujna 2013. godine, te njihovo korištenje na glavnom pretresu kao izuzetak od neposrednog provođenja dokaza u skladu sa člankom 273. ZKPBiH. U svezi s tim je ukazano da je prvostupanjski sud poduzeo sve neophodne mjere u osiguranju svjedočenja I. K., ali da je svjedok, iz njemu poznatih razloga, odbio svjedočiti i tako očigledno izigrao dodijeljeni mu imunitet. Nadalje, zaključeno je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na primjenu članka 16a. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima koji regulira saslušanje svjedoka putem videokonferencije, prema kome se prema svjedoku koji odbije dati iskaz ne mogu primijeniti mjere bilo kakve prinude (stavak 9.). U svezi s tvrdnjom da je trebalo primijeniti stavak 7. navedenog članka po kome svjedok i vještak mogu odbiti iskaz u skladu s kaznenim zakonodavstvom BiH, a u koju kategoriju, u smislu članka 83. ZKPBiH, ne spada I. K., pa da ga je trebao kazniti, ukazano je da ne postoje nikakve garancije da bi i tada, nakon izrečene kazne, pristao svjedočiti. Slijedom navedenog, podržano je stajalište prvostupanjskog vijeća po kome je dozvoljeno tužitelju koristiti iskaz dan tijekom istrage, te ukazano da je predmetni iskaz podvrgnut drugim kontrolnim dokazima u svrhu provjere njegove točnosti i kredibilnosti, da nije korišten kao izoliran i jedini dokaz za osuđujuću presudu, pa da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i procesne jednakosti strana u postupku. Najzad, ukazano je da je teret procjene kod davanja imuniteta na postupajućem tužitelju koji snosi rizik odbijanja svjedočenja osobe kojoj je imunitet dodijeljen i da sud ne može utjecati na takvu odluku.

23. Neutemeljenom je ocijenjena i tvrdnja da je povrijeđen Kazneni zakon kada je po okončanju dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi u odnosu na radnju pod točkom 4. izreke pobijane presude, tužitelj izmijenio i naveo novi blanketni propis, a što je sud prihvatio. U svezi s tim je ukazano na članak 275. ZKPBiH, shodno kojem se optužnica može mijenjati ili precizirati na glavnom pretresu koji se završava nakon iznošenja završnih riječi. Nadalje, zaključeno je da se u konkretnom slučaju radi o uređenju, a ne izmjeni predmetne optužnice u odnosu na točku 4., i to na način da je tužitelj samo promijenio blanketni propis tako da se apelant i optuženi B. Š. terete da su postupali suprotno Zakonu o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tečnosti i gasova („Službeni list BiH“ broj 39/89), a ne ( kao prvobitno ) Zakonu o nabavljanju, držanju i nošenju oružja („Službeni list BiH“ broj 42/90). Izvršenom promjenom blanketnog propisa ni na koji način se nije diralo u činjenice koje određuju identitet djela, odnosno između ranije optužnice i opisa djela u uređenoj optužnici postoji istovjetnost u temeljnim elementima, a shodno čemu je zaključeno da se nije radilo o proširenju optužbe, pogotovu ne, da izvršene izmjene predstavljaju nove i teže optužbe.

24. Sud BiH je Rješenjem broj S 1 2 K 012831 13 K od 12. kolovoza 2015. godine apelanta obvezao na naknadu označenog iznosa troškova kaznenog postupka u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja.

25. Sud BiH je Rješenjem broj S 1 3 I 020859 16 I od 13. travnja 2016. godine odredio da će se povesti izvršenje pljenidbom novčanih sredstava na apelantovom transakcijskom računu, a ako to ne bude moguće ono će se provesti pljenidbom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

27. U svezi s tim apelant najprije tvrdi da su redovni sudovi propustili utvrditi izvan razumne sumnje postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne skupine. U svezi s tim je istaknuo da nije utvrđeno gdje i od koga je sačinjen sporazum o zajedničkom djelovanju, niti je igdje izložen sadržaj takvog plana, da ne postoje dokazi o pribavljanju imovinske koristi, te da na jasan i precizan način nije utvrđeno zašto bi se određena skupina, koju čine on i ostali, svrstala pod pojam organizirane kriminalne skupine.

28. Apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjen Kazneni zakon. U prilog navedenom je istaknuo da je redovni sud, nakon okončanja dokaznog postupka, a neposredno prije iznošenja završnih riječi, protivno ZKPBiH, dozvolio tužitelju da za radnje iz optužnice kojim mu je stavljano na teret kazneno djelo nedozvoljeno držanje eksplozivnih materija iz članka 371. stavak 1. KZFBiH, izmijeni i navede novi blanketni propis. Prema njegovom mišljenju, ovo je za rezultat imalo izmjenu optužnice, a ne, kako je to zaključio Sud BiH, uređivanje optužnice. Prema njegovom mišljenju, Sud BiH je naprijed navedeno dozvolio i kao djelo za koje je proglašen krivim nema elemente kaznenog djela.

29. Nadalje, apelant tvrdi i da se osporene presude temelje na nezakonitim dokazima pribavljenim tijekom istrage pretresanjem prostorija i privremeno oduzetih predmeta. Apelant tvrdi da ni on, kao ni njegov branitelj nisu bili upoznati sa otvaranjem oduzetih predmeta: paketima opojne droge i eksploziva, a zbog čega se postavlja pitanje vjerodostojnosti njihovog sadržaja. Naime, apelant ističe da nije potpisao potvrde o oduzimanju navedenih predmeta jer oduzeta droga i eksploziv nisu njegovi. U svezi s tim je istaknuo da su nađeni u Stipića kući koja je napuštena i u koju su ulazile i druge osobe, da ni njega, ni osuđenog B. Š. nikad nitko nije vidio da su u nju ulazili, te unijeli drogu i eksploziv ili dijelove auta i tu ih ostavili. Nadalje, apelant ističe da otvaranju i pregledu navedenih oduzetih predmeta nisu prisustvovali ni on, kao ni osuđeni B. Š. jer o tome nisu bili uredno obaviješteni. U svezi s tim je istaknuo da je otvaranje i pregled održano 15. travnja 2017. godine, a da su obavijest i on i osuđeni B. Š. primili 16. travnja 2017. godine. Apelant ističe da je u zapisniku o otvaranju navedenih predmeta od 15. travnja 2017. godine netočno konstatirano da je uredno obaviješten, ali da nije pristupio, s obzirom na to da se iz dostavnice jasno vidi da je obavijest primio 16. travnja 2017. godine. Nadalje, apelant ističe i da u zapisniku nije konstatirano na temelju koje naredbe Suda BiH su privremeno oduzeti predmeti, a na temelju čega su izdane potvrde o njihovom privremenom oduzimanju, da u zapisniku nije navedeno u kakvom stanju su oduzeti omoti, navodno s drogom, i drugi oduzeti predmeti, kao i eksploziv, oružje i eksplozivne naprave. Apelant tvrdi da je nakon upita Suda BiH prilikom odlučivanja o prethodnim prigovorima na optužnicu Tužiteljstvo dostavilo netočne podatke da su on i osuđeni B. Š. bili obaviješteni o otvaranju privremeno oduzetih predmeta i tako suca, koji je odlučivao o prethodnim prigovorima, dovelo u zabludu. Također, apelant tvrdi i da o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta nije bio obaviješten ni sudac za prethodni postupak. Apelant tvrdi i da je njegov branitelj obavijest o otvaranju predmeta Tužiteljstva BiH od 7. svibnja 2013. godine primio 9. svibnja 2013. godine, a otvaranje je bilo zakazano za 8. maj 2013. godine. Također ističe i da u obavijesti nije bilo navedeno po kojoj naredbi Suda BiH su predmeti oduzeti, kao ni po kojim potvrdama o privremeno oduzetim predmetima će se vršiti otvaranje i pregled. Apelant tvrdi da Tužiteljstvo BiH ni sudu, a ni obrani nije predočilo niti jednu naredbu Suda BiH po kojoj je vršeno pretresanje objekta i oduzimanje predmeta, a zbog čega nije mogao osporavati ni zakonitost izdanih naredbi i postupanja po njima. Također tvrdi i da je zapisnik o pretresanju od 17. prosinca 2012. godine nezakonit jer ga je potpisala samo jedna ovlaštena osoba, a ne i ostale osobe koje se navode da su, kako navodi, navodno prisustvovale pretresanju. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je na vještačenje poslan materijal koji nije otvoren u skladu sa zakonom, apelant osporava i vjerodostojnost materijala koji je dan na vještačenje. Apelant ističe da niti jedan od navedenih prigovora Sud BiH nije cijenio u osporenim odlukama, već se samo pozvao na razloge i obrazloženja iz rješenja suca za prethodni postupak od 5. studenog 2013. godine kojim su njegovi prigovori odbijeni kao neutemeljeni. U svezi s tim apelant tvrdi da ovo rješenje nije uvedeno u dokazni postupak, pa da se zbog toga sud ne može pozivati na njega kao da je na taj način odlučio o prigovorima. Najzad, apelant se u ovom dijelu pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 291/08.

30. Nadalje, apelant tvrdi i da Sud BiH na temelju provedenih dokaza, iskazima svjedoka I. K., V. J., I. M. i D. Č. izvan razumne sumnje nije mogao zaključiti da je počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZBiH.

31. Prema njegovom mišljenju u svezi s prihvaćanjem iskaza svjedoka I. K. dani su samo paušalni navodi u prilog njegovom prihvaćanju. U svezi sa iskazom svjedoka I. K. apelant ističe da mu je uskraćeno pravo unakrsno ga ispitati, pa da je tako povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku. U prilog navedenom, apelant je istaknuo da su na glavnom pretresu provedeni kao dokazi, odnosno pročitani iskazi ovog svjedoka dani tijekom istrage. Apelant ističe da je ovaj svjedok dobio imunitet, da je nakon toga otišao u Hrvatsku i da je odbio pojaviti se pred Sudom BiH. Prema njegovim tvrdnjama, Sud BiH nije mogao dozvoliti čitanje iskaza iz istrage svjedoka I. K. jer za to nisu postojali uvjeti iz članka 273. ZKPBiH, pa je tako svojom odlukom pogodovao samo jednoj strani, Tužiteljstvu BiH. Apelant smatra da se ovaj postupak ne može opravdati ni pozivanjem na članak 16a. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima s obzirom na to da nije odgovoreno radi li se o svjedoku koji prema kaznenom zakonodavstvu BiH može odbiti svjedočenje. Također je ukazao i na mogućnost sankcioniranja svjedoka koji odbije svjedočiti bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, te da je Sud BiH propustio to učiniti jer je ovog svjedoka upozorio samo na posljedice nedolaženja na glavnu raspravu. Najzad, smatra da ako je svjedok I. K. bio psihički bolestan i zbog toga odbio svjedočiti, a Tužiteljstvo BiH inzistiralo na ovom svjedoku, da je bilo neophodno obaviti medicinsko vještačenje koje se ne može smatrati prinudom.

32. Najzad, apelant ističe i da je svjedok I. B., čiju ocjenu iskaza Sud BiH nije dao, svjedočio bez polaganja zakletve, a što je Sud BiH dozvolio vjerujući na riječ Tužiteljstvu BiH da se radi o svjedoku koji se utemeljeno sumnjiči da je počinio kazneno djelo zbog kojeg se saslušava. Apelant tvrdi da je Sud BiH otklonio ovaj propust ne iznoseći u osporenoj presudi ocjenu iskaza ovog svjedoka, odnosno prihvaća li ga ili ne.

33. U dopuni apelacije, uz koju je dostavio i rješenja kojim je određena obveza naknade troškova kaznenog postupka, odnosno određeno prinudno izvršenje, apelant tvrdi da je Sud BiH, procjenjujući njegovu materijalnu situaciju, cijenio i činjenicu da je svjedoku Z. G. (bivšem komesaru MUPZHŽ, sada ravnatelju Granične policije BiH) pozajmio 50.000 KM, svjedoku D. Č. 12.500 EUR, te svjedoku V. J. 12.000 EUR, te da su navedene osobe priznale ova dugovanja. Apelant tvrdi da je ova činjenica bila relevantna i kod ocjene iskaza ovih svjedoka u postupku u kojem su donijete osporene presude, ali da je Sud BiH odlučujući o njegovoj krivnji propustio da je cijeni.

b) Odgovor na apelaciju

34. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istaknuo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u prizivu na prvostupanjsku presudu, kao takvi razmatrani su i cijenjeni od strane drugostupanjskog suda, te je dano valjano i jasno obrazloženje glede navodnih povreda prava na pravično suđenje. Sud BiH je istaknuo da su neutemeljene apelantove tvrdnje o nezakonitosti dokaza u svezi sa otvaranjem predmeta, te se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporenih odluka u ovom dijelu, ukazujući da je utvrđena vjerodostojnost predmeta koje je apelant osporavao, da je njihovo otvaranje 15. travnja 2012. godine izvršeno u skladu sa člankom 71. ZKPBiH, te da su o tome bili obaviješteni apelant i sudac za prethodni postupak. Također je ponovljeno i stajalište iz osporenih odluka da to što o provedenoj radnji nije sačinjen zapisnik ne čini predmetne dokaze nezakonitim, te da time nije povrijeđeno nikakvo procesno pravo, te je ukazano na praksu Europskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske, te Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 2079/13. Nadalje, ukazano je da je postojanje kaznenog djela i apelantove kaznene odgovornosti utvrđeno na temelju dokaza subjektivne i objektivne prirode koji su provedeni na glavnom pretresu, pa da su neutemeljene tvrdnje da se osporene presude temelje na svjedočenjima „rekla-kazala“. Neutemeljenim su ocijenjeni i navodi u svezi s provođenjem kao dokaza iskaza iz istrage svjedoka I. K., te su u ovom dijelu ponovljeni razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka. Najzad, ukazano je da je postojanje sporazuma o zajedničkom djelovanju skupine kojom je rukovodio apelant, a osuđeni B. Š. postao njezin pripadnik, međusobna povezanost članova iste međusobno, proizlazi iz pojedinačnih, konkretno učinjenih inkriminacija, koje su nesumnjivo dokazane. Apelant i osuđeni B. Š. su imali svijest da zajednički djeluju, bez obzira što se neki od njih međusobno nisu poznavali, za što postoji dovoljno subjektivnih i objektivnih dokaza koje je sud cijenio. To su potvrdili svjedoci optužbe koji su jasno i određeno govorili o načinu nabavljanja i prebacivanja opojne droge marihuane preko granice BiH i Republike Hrvatske s detaljima vezanim za lokacije i način izvršenja, kao i o širem kontekstu zajedničkog djelovanja.

35. Tužiteljstvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaknulo da su u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku cijenjeni dokazi na kojima se optužba temeljila, da je u obrazloženjima osporenih odluka iznijet sadržaj dokaza kojima je poklonjena vjera. Nadalje, ukazano je da apelant ničim nije doveo u sumnju iskaze saslušanih svjedoka, te da su svi dokazi pribavljeni u skladu sa

ZKPBiH.

V.Relevantni propisi

36. Kazneni zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14), koji se primjenjivao u relevantnom razdoblju, u relevantnom dijelu glasi:

Temeljni pojmovi Članak 1.

(…) (22) Grupa za organizirani kriminal je grupa od tri ili više osoba koja postoji u izvjesnom vremenskom razdoblju i koja djeluje sporazumno s ciljem činjenja jednog ili više kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju preko tri godine ili teža kazna, a radi stjecanja materijalne koristi.

(…) Neovlašteni promet opojnim drogama Članak 195.

(1) Tko neovlašteno obavlja međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupnji, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet tvari ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(...)

Organizirani kriminal Članak 250.

(...)

(3) Tko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

(…)

37. Kazneni zakon Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14), koji se primjenjivao u relevantnom razdoblju, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 183.

Ugrožavanje sigurnosti (1)Tko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci (…) Članak 371.

Nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari (1) Tko neovlašteno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, streljivo ili eksplozivne tvari, ili tko neovlašteno drži vatreno oružje, streljivo ili eksplozivne tvari čija nabavka građanima uopće nije dopuštena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine (…)

38. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (…) (2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo od koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.

(3) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima koji su dobijeni temeljem dokaza iz stavka 2. ovoga članka.

Članak 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branitelja tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(...)

Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 47.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) Tijekom istrage, branitelj ima pravo razmatranja spisa i razgledavanja pribavljenih predmeta koji idu u korist osumnjičeniku. To se pravo branitelju može uskratiti ako se radi o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo ugroziti cilj istrage.

(2) Iznimno od stavka (1) ovoga članka, tužitelj će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak, odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičenik, optuženik odnosno branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

(…) Članak 53.

Naloga o pretrazi (1) Sud može izdati nalog o pretrazi pod uvjetima propisanim ovim Zakonom.

(2) Nalog o pretrazi može izdati Sud na zahtjev Tužitelja ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od Tužitelja.

Članak 60.

Postupak izvršenja naloga o pretrazi (1) Prije početka pretrage ovlaštena službena osoba mora dati obavijest o svojoj službi i razlogu dolaska te uručiti nalog o pretrazi osobi kod koje će se ili na kojoj će se obaviti pretraga. Ako je nakon toga ovlaštenoj službenoj osobi pristup uskraćen, može uporabiti silu sukladno zakonu.

(2) Pri izvršavanju naloga o pretrazi kojim se određuje pretraga stana i drugih prostorija, ovlaštena službena osoba nije dužna obavijestiti bilo koga o svojoj službi i razlozima pretrage, već može odmah ući u stan ili druge prostorije ako su one prazne ili ako ovlaštena službena osoba opravdano smatra da su prazne ili ako je ovlaštena službena osoba nalogom izričito ovlaštena ući bez prethodne najave.

(3) Korisnik stana i drugih prostorija pozvat će se da nazoči pretrazi, a ako je odsutan, pozvat će se njegov zastupnik ili netko od odraslih članova kućanstva ili susjeda. Ukoliko je osoba kod koje se pretraga ima obaviti odsutna, nalog se ostavlja u prostoriji gdje se pretraga obavlja, a pretraga se obavlja i bez njene nazočnosti.

(4) Pretrazi stana, ostalih prostorija ili osoba nazoče dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretrazi osobe nazoče svjedoci istog spola. Svjedoci će se prije početka pretrage upozoriti da paze kako se pretraga obavlja te da imaju pravo prije potpisivanja zapisnika o pretrazi staviti svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije točan.

(…) Članak 62.

Zapisnik o pretrazi (1) O svakoj pretrazi stana, prostorije ili osobe sastavit će se zapisnik koji potpisuje osoba kod koje se ili na kojoj se obavlja pretraga i osobe čija je nazočnost obvezna. Prilikom pretrage oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretrage. U zapisnik će se unijeti i točno opisati predmeti i isprave koje se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah uručiti osobi kojoj su predmeti odnosno isprave oduzete.

Članak 63.

Oduzimanje predmeta temeljem naloga o pretrazi (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta temeljem naloga o pretrazi, ovlaštena službena osoba će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv Suda koji je izdao nalog.

(2) Ako je predmet privremeno oduzet određenoj osobi, potvrda iz stavka 1. ovog članka mora se uručiti toj osobi. Ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva se potvrda mora uručiti vlasniku, stanaru ili korisniku.

(3) Nakon oduzimanja predmeta temeljem naloga o pretrazi, ovlaštena službena osoba mora bez odgode vratiti Sudu nalog te predati predmete i spisak oduzetih predmeta.

(4) Nakon prijama stvari oduzetih temeljem naloga o pretrazi, Sud će zadržati predmete pod nadzorom Suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva za izdavanje naloga ili pod nadzorom ovlaštenog izvršitelja naloga.

Članak 65.

Nalog o oduzimanju predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH trebaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku, privremeno će se oduzeti i temeljem sudske će se odluke osigurati njihovo čuvanje.

(2) Nalog o oduzimanju predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.

(…) (8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete će se predmete izdati potvrda.

(...)

Članak 71.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i isprava (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i isprava obavlja Tužitelj. (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i isprava Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili poduzeće kojem su predmeti oduzeti, suca za prethodni postupak i branitelja.

(...)

Članak 81.

Poziv za ispitivanje svjedoka (…) (4) U pozivu se svjedok obavještava da se poziva u svojstvu svjedoka, o mjestu i vremenu kada se treba odazvati pozivu te o posljedicama neodazivanja pozivu.

(5) Ako se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, Sud ga može kazniti novčanom kaznom do 5.000 KM ili naložiti prisilno dovođenje.

(…) (7) Ako svjedok, koji je upozoren na posljedice, bez zakonskih razloga odbije svjedočiti, Sud može na prijedlog Tužitelja donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000 KM. Protiv toga je rješenja dopuštena žalba koja ne zadržava izvršenje.

(…) Članak 151.

Obveza sastavljanja zapisnika (1) O svakoj radnji poduzetoj tijekom kaznenog postupka sastavit će se zapisnik istodobno s obavljanjem radnje, a ako to nije moguće, onda neposredno nakon.

(…) Članak 152.

Sadržaj zapisnika (1) Zapisnik sadrži: naziv tijela pred kojim se radnja obavlja, mjesto gdje se radnja obavlja, dan i sat kada je radnja započeta i završena, imena i prezimena nazočnih osoba i svojstvu u kojem radnji nazoče te oznaka kaznenog predmeta u kojem se radnja poduzima.

(…) (3) Pri poduzimanju radnji kao što je očevid, pretraga stana ili osoba ili prepoznavanje osoba ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na narav takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i dr.), a ako su izrađene skice, crteži, planovi, fotografije, filmske snimke i slično, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.

Članak 154.

Čitanje i potpisivanje zapisnika (...)

(3) Na kraju zapisnika potpisat će se (...) svjedoci čija je nazočnost obvezna pri poduzimanju istražnih radnji, a pri pretrazi i osoba koja se pretražuje ili čiji se stan pretražuje. Ako zapisnik ne piše zapisničar, zapisnik potpisuju osobe koje nazoče radnji. Ako takvih osoba nema ili nisu u stanju shvatiti sadržaj zapisnika, zapisnik potpisuju dva svjedoka, osim ako nije moguće osigurati njihovu nazočnost.

(...)

(9) Zapisnik na kraju potpisuje osoba koja je radnju poduzela i zapisničar.

Članak 171.

Sadržaj osobne dostave (1) Osumnjičeniku, odnosno optuženiku će se osobno dostaviti poziv na prvo ispitivanje u istrazi, poziv na glavnu raspravu i poziv na raspravu za određivanje kaznenopravne sankcije.

(...)

Članak 172.

Dostavnica (1) Potvrdu o obavljenoj dostavi (dostavnicu) potpisuju primatelj i dostavljač.

Primatelj će na dostavnici sam naznačiti dan prijama.

(...)

Članak 233.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

(...)

d) osporava zakonitost dokaza, (...)

(2) Ukoliko sudac za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stavka (1) točka d) ovoga članka, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužitelju.

(3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudac za prethodno saslušanje koji ne može sudjelovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dozvoljena.

Članak 239.

Obveze suca odnosno predsjednika vijeća (…) (2) Dužnost je suca odnosno predsjednika vijeća brinuti se za svestrano raspravljanje predmeta i otklanjanje svega što postupak odugovlači, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(…) Članak 249.

Nedolazak svjedoka ili vještaka na glavnu raspravu (1) Ako je svjedok ili vještak uredno pozvan, a na glavnu raspravu ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudac odnosno predsjednik vijeća može naložiti prisilno dovođenje svjedoka ili vještaka.

(2) Svjedoka ili vještaka koji je uredno pozvan, a izostanak nije opravdao, sudac odnosno predsjednik vijeća može kazniti novčanom kaznom do 5.000 KM.

(3) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, sudac odnosno predsjednik vijeća će odlučiti treba li glavnu raspravu odgoditi.

Članak 268.

Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (1) Ako svjedok odbije svjedočiti bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu do 30.000 KM.

(2) Ako i poslije toga odbije svjedočiti, može biti zatvoren. Zatvor traje dok svjedok ne pristane svjedočiti, ili dok njegovo svjedočenje ne postane nepotrebno, ili dok se kazneni postupak ne završi, ali najdulje 30 dana.

(3) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili naređen zatvor uvijek odlučuje vijeće (članak 24. stavak (7) ovoga Zakona). Žalba protiv rješenja o novčanoj kazni i zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja.

Članak 273.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dani u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U tom se slučaju osobi može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

(…) Članak 274.

Zapisnici o dokaznom materijalu (1) Zapisnik o očevidu na licu mjesta, o pretrazi stana ili osoba, o oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza iznijet će se na glavnoj raspravi da bi se utvrdio njihov sadržaj, a po ocjeni suca odnosno predsjednika vijeća njihov sadržaj se može ukratko unijeti u zapisnik o glavnoj raspravi.

(…) Članak 275.

Izmjena optužnice Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, može na glavnoj raspravi optužnicu izmijeniti. Radi pripremanja obrane, glavna se rasprava može odgoditi. U tome se slučaju optužnice ne potvrđuje.

Članak 276.

Dopuna dokaznog postupka (1) Nakon izvođenja dokaza sudac odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branitelja imaju li još neki dokazni prijedlog.

(2) Ukoliko stranke i branitelj nemaju novih dokaznih prijedloge, sudac odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Članak 281.

Dokazi na kojima se presuda temelji (1) Sud presudu temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz posebice i u vezi s ostalim dokazima i temeljem takve ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana.

Članak 297.

Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

(...)

d) ako je povrijeđeno pravo na obranu, (...)

i) ako se presuda temelji na dokazu na kojem se po odredbama ovoga Zakona ne može temeljiti presuda, (...)

Članak 298.

Povrede Kaznenog zakona Povreda kaznenog zakona postoji ako je Kazneni zakon povrijeđen u pitanju:

a) je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo, (...)

39. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16a.

(Saslušanje očevica i vještaka putem videokonferencije) (1)Kada izravno saslušanje očevica i vještaka iz Bosne i Hercegovine nije moguće na teritoriju strane države, saslušanje se može obaviti putem videokonferencije na zahtjev pravosudnih tijela te države.

(…) (7)Očevidac i vještak mogu odbiti dati iskaz sukladno kaznenom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, kao i sukladno kaznenom zakonodavstvu države koja je dostavila zahtjev.

(…) (9)Ako osoba iz stavka (1) ovoga članka odbije dati iskaz, prema njoj se ne mogu primijeniti mjere bilo kakve prisile.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 012831 14 Kž8 od 30. lipnja 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. studenog 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. prosinca 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

43. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

45. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

46. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

48. Apelant, u biti, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno: jer su redovni sudovi propustili izvan razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne skupine i u svezi s tim da na temelju iskaza navedenih svjedoka nisu mogli zaključiti da je počinio kazneno djelo organizirani kriminal; jer je povrijeđen Kazneni zakon; jer se presude temelje na nezakonitim dokazima.

49. U svezi sa apelantovim tvrdnjama da su redovni sudovi propustili izvan razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne skupine, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. siječnja 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istaknuo (vidi točku 108.) da je dokazivanje „izvan razumne sumnje“ karakteristično za adversarne pravne sustave, u kojima sud nema „dužnost utvrditi istinu“, što je karakteristika kontinentalnih sustava, već je njegova obveza osigurati pravičan kazneni postupak u kojem optuženi ima na raspolaganju potrebne procesne mogućnosti za obranu. Također, u takvom sustavu tužitelj mora dokazati krivnju optuženog „izvan razumne sumnje“, a sud nema dužnost utvrđivati „istinu“ koja kao načelo nije ni proklamirana. Naravno, ni u takvom kaznenom postupku istina nije bez značaja, ali sud za njom ne traga ex officio, već se isključivo oslanja na dokazne aktivnosti stranaka. Nadalje, ukazano je (vidi točku 109.) „da je u BiH na snazi mješoviti sustav, tj. da se odredbama važećeg ZKPBiH uspostavlja ravnoteža između načela istine (inkvizitorski element) i načela adversarnosti, koji se prepliću i stvaraju pretpostavke za novi način „utvrđivanja istine“ koja je kao načelo propisana, mada ne eksplicitno, u članku 239. ZKPBiH kojim je propisana dužnost suca da se 'stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak'. Stoga, iako važeći sustav ima elemente advesarnog postupka, dokazni postupak je zadržao i inkvizitorsko načelo utvrđivanja istine, i to kao dužnost suca. To, naravno, ne znači da sud uvijek realno mora utvrditi istinu, već da sud mora steći uvjerenje da je utvrdio istinu, odnosno mora tijekom cijelog postupka težiti da utvrdi istinu i mimo dokazne inicijative stranaka, a to svoje uvjerenje mora logično i jasno obrazložiti analizom provedenih dokaza“. Najzad, u citiranoj odluci je ukazano (vidi točku 105.) „(…) da Europska konvencija ne nameće državama članicama bilo kakvu obvezu da svoj ukupni pravni, pa i kaznenopravni sustav urede na neki određeni način, pa je i način na koji će se ocjenjivati dokazi pitanje koje se rješava domaćim zakonom (vidi reference u točki 103. ove odluke). Tako je kaznenim procesnim zakonima u BiH slobodna ocjena dokaza propisana kao način na koji će sudovi ocijeniti izvedene dokaze u kaznenom postupku. Imajući to u vidu, Ustavni sud je, kao 'domaći sud' koji predstavlja konačnog zaštitnika ljudskih prava na domaćoj razini, u svojoj praksi usvojio i stajalište da 'slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje' u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je također naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (AP 661/04, ibid, točka 35.). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obveza redovnog suda da se u obrazloženju presude 'opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice' kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., točka 30.)“.

50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazana odlučna činjenica - postojanje kriminalne skupine. Naime, u obrazloženju osporene prvostupanjske presude iscrpno su navedeni iskazi svjedoka na koje apelant ukazuje i u apelaciji, koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, dani su razlozi i obrazloženja zbog kojih su ti iskazi prihvaćeni, a na temelju kojih je zaključeno da su apelant, optuženi B. Š. i I. K., te druge, njima poznate osobe, činili organiziranu kriminalnu skupinu. Ustavni sud zapaža da apelant sadržaj iskaza saslušanih svjedoka ne dovodi u pitanje, izuzev što, u biti, iznosi tvrdnju da se radi o osveti, te da se radi o osobama kojima je posuđivao novac, što potencira i u dopuni apelacije, a koje navode je iznosio i u postupku pred redovnim sudovima i o čemu su se izjasnili i prvostupanjski i drugostupanjski sud, dajući razloge i obrazloženja zbog čega ih smatraju neutemeljenim. Također, oba suda su detaljno obrazložila zbog čega su za zaključak o postojanju organizirane skupine irelevantne tvrdnje o postojanju formalnog sporazuma i kada je on nastao, identitetu članova skupine i poznaju li se uzajamno poznaju ili ne.

51. U ovom dijelu Ustavni sud zapaža da apelant posebno inzistira na tvrdnji da su redovni sudovi dozvolivši čitanje iskaza iz istrage svjedoka I. K. postupili suprotno članku 273. ZKPBiH, te mu tako uskratili mogućnost unakrsno ga ispitati. U biti, iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da prvostupanjski sud nije iskoristio sve zakonom propisane mogućnosti da osigura prisustvo ovog svjedoka na glavnom pretresu i njegovo saslušanje.

52. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud definirao sljedeća načela u slučaju kada svjedok ne prisustvuje pretresu (vidi, Europski sud, Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], aplikacije br. 26766/05 i 22228/06, st. 119.-147., 15. prosinca 2011. godine) koja se mogu sumirati na sljedeći način: a) postoji li dobar razlog zašto se podnosi iskaz odsutnog svjedoka, imajući u vidu opće pravilo da svi dokazi moraju biti izvedeni na glavnom pretresu i da moraju biti učinjeni razumni napori da se osigura prisustvo svjedoka, b) postoje li legitimni razlozi da svjedok ne prisustvuje (smrt, strah od osvete i sl.), c) kada svjedok nije ispitan u prethodnim fazama postupka, podnošenje iskaza ovakvog svjedoka mora biti jedina mogućnost, d) u principu, u kaznenom postupku mora biti dana mogućnost optuženom provjeriti istinitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka na način da se svjedok usmeno ispituje pred njim - bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz ili u nekoj kasnijoj fazi postupka, e) prema pravilu o „isključivom ili odlučujućem“ dokazu, ako je optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri utemeljena na iskazu svjedoka kojeg optuženi ni u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost ispitati, onda će njegovo pravo na obranu nesumnjivo biti ograničeno, f) termin „odlučujući“ treba shvatiti kao ukazivanje na dokaz koji je toliko važan da je odlučujući za ishod konkretnog slučaja, kada je neprovjereni iskaz svjedoka podnesen kao dokaz podržan drugim dokazima, ocjena je li on odlučujući ovisit će o snazi dokaza koji ga podržavaju - što su dokazi koji ga podržavaju jači, to će i ocjena da je iskaz svjedoka koji nije saslušan bio odlučujući biti manja, g) pravilo o isključivom ili odlučujućem dokazu ne može se tumačiti na nefleksibilan način i mora se sagledati u kontekstu pravičnosti postupka kao cjeline, i) kada se optužba pretežno ili u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu odsutnog svjedoka, u svakom konkretnom slučaju postavlja se pitanje postoje li procesne garancije koje dozvoljavaju pravičnu i odgovarajuću ocjenu pouzdanosti takvog dokaza.

53. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je svjedok I. K., kojem je Tužiteljstvo BiH dodijelilo imunitet, napustio BiH i da se nalazio u Hrvatskoj. Nadalje, iako uredno pozvan, odnosno upozoren na posljedice neodazivanja pozivu, ovaj svjedok je odbio svjedočiti. Prema obrazloženjima osporenih odluka, Tužiteljstvo BiH je tvrdilo da je to učinio iz straha. Imajući u vidu da je u obrazloženju osporene prvostupanjske presude navedeno da su svi saslušani svjedoci apelanta opisivali kao ličnost sklonu prijetnjama, osveti, zlostavljanju i raznim oblicima fizičkog maltretiranja, proizlazi da tvrdnja Tužiteljstva BiH nije i bez osnove. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostupanjski sud organizirao saslušanje ovog svjedoka putem videolinka, ali da je i tada odbio svjedočiti. Imajući u vidu naprijed navedenu obvezu suda da se stara o otklanjanje svega što odugovlači postupak iz članka 239. ZKPBiH, te da shodno članku 16a. Zakona o pružanju međunarodne pravne pomoći prema svjedoku koji odbije svjedočenje putem videolinka nije moguće primijeniti prinudu, ne ostavlja dojam proizvoljnosti stajalište iz osporene drugostupanjske presude da i u slučaju da je svjedok I. K. zbog odbijanja svjedočenja i kažnjen, ne postoji vjerojatnoća da bi i tada pristao svjedočiti. Nadalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, iskazi ovog svjedoka iz istrage su pročitani na glavnom pretresu, apelantu nije bila uskraćena mogućnost osporavati ih i u svezi s tim provoditi dokaze. Također, iskazi ovog svjedoka, u svrhu provjere njihove vjerodostojnosti, cijenjeni su u svezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Najzad, osporene presude nisu u odlučujućoj mjeri utemeljene na iskazu ovog svjedoka. Stoga, a kako proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, činjenica da apelant ni u jednoj fazi postupka nije imao mogućnost i da ispita ovog svjedoka, u smislu naprijed navedenih načela proizašlih iz prakse Europskog suda, ne dovodi u pitanje razloge i obrazloženja iz osporenih presuda na kojima je utemeljen zaključak da su se stekli uvjeti za odstupanje od pravila neposrednog provođenja dokaza iz članka 273. ZKPBiH, niti dovode u pitanje uživanje garancija na pravičan postupak na apelantovu štetu (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2143/11 od 24. travnja 2014. godine, točka 61., dostupna na www.ustavnisud.ba).

54. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da Sud BiH nije stekao uvjerenje da je utvrdio istinu u svezi s postojanjem odlučne činjenice - organizirane kriminalne skupine, te da za svoje uvjerenje dao logično i jasno obrazložiti analizom provedenih dokaza.

55. Nadalje, u svezi sa apelantovom tvrdnjom da se osporene presude temelje na nezakonitim dokazima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stajalište Europskog suda prema kojem njegov zadatak nije preispitivati pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ako i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45.-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati da li određena vrsta dokaza - primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89., 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41., 28. srpnja 2009. godine).

56. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan također mora imati u vidu jesu li poštovana prava obrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila dana mogućnost osporavati zakonitost dokaza i protiviti se njegovom korištenju (vidi, Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. prosinca 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući ukazuju li okolnosti u kojima je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stavak 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stavak 49., 25. veljače 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Europski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stavak 42. i Bykov, stavak 90.).

57. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da ni on, kao ni njegov branitelj, odnosno sudac za prethodni postupak nisu bili obaviješteni, odnosno uredno obaviješteni o pregledu i otvaranju oduzetih predmeta (članak 71. u svezi sa člankom 171. ZKPBiH). Zbog toga, dovodi u sumnju vjerodostojnost materijala koji je tom prilikom izuzet i poslan na vještačenje, a kojim je utvrđeno da se radi o drogi, odnosno eksplozivu. Pored toga, apelant tvrdi i da je nezakonito obavljen pretres kuće Stipića jer zapisnik o pretresu ne sadrži potpis svih ovlaštenih osoba koje su prisustvovale pretresu (čl. 62. i 154. ZKPBiH) . Nadalje, apelant tvrdi da ni njemu, ni Sudu BiH nije predočena niti jedna naredba o pretresanju i oduzimanju predmeta (članak 53. ZKPBiH). Također, apelant tvrdi da u zapisnicima o pregledanju i otvaranju predmeta nije konstatirano u kakvom se stanju nalaze (članak 152. ZKPBiH). Apelant je istaknuo i da nije potpisao potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (članak 63. ZKPBiH) koji su pronađeni pretresom u kući Stipića jer, kako navodi, oni nisu njegovi, nikad ga nitko nije vidio da ulazi ili izlazi iz ove kuće, odnosno da tu nešto ostavlja. Shodno navedenom, proizlazi da se apelantovi navodi u ovom dijelu svode na tvrdnju da naprijed provedene radnje i u svezi s tim prikupljeni dokazi nisu u skladu s procedurama predviđenim ZKPBiH.

58. Ustavni sud zapaža da apelant, sa iznimkom vjerodostojnosti materijala koji je dostavljen na vještačenje nakon otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, ne dovodi u pitanje pouzdanost podataka koji su dobiveni provođenjem navedenih radnji. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda, kao i apelantovih navoda proizlazi da je u fazi potvrđivanja optužnice istaknuo ove prigovore i da su oni rješenjem Suda BiH odbijeni kao neutemeljeni. Činjenica da se prvostupanjski sud u svojoj odluci, odbijajući ove prigovore, pozvao na razloge i obrazloženja iz ovog rješenja, te da se drugostupanjski sud s njima suglasio, ne umanjuje mogućnost koju je apelant imao da osporava korištenje dokaza pribavljenih, kako tvrdi, naprijed navedenim povredama odredbi ZKPBiH i ne znači izostanak razloga i obrazloženja u svezi sa istaknutim prigovorima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant uz apelaciju nije predočio i rješenje Suda BiH kojim su ovi prigovori odbijeni kao neutemeljeni prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice, kao i da je drugostupanjski sud, i pored prihvaćanja stava prvostupanjskog suda, posebno ispitivao apelantove tvrdnje u ovom dijelu. Nadalje, dokazi pribavljeni ovim radnjama nisu bili i jedini na kojim su osporene odluke utemeljene. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su zaštićeni svjedoci M 2 i M 3, a čije iskaze u apelaciji apelant ne osporava, potvrdili da su apelant i osuđeni B. Š. koristili kuću Stipića za svoje potrebe, za držanje nabavljene droge, odnosno da iz njihovog iskaza proizlazi da su je koristili i za držanje eksploziva; da je svjedok V. J. izjavio da mu je apelant nudio da postavi eksploziv navedenim osobama, da je kod apelanta na autootpadu lično vidio 3 kg eksploziva, da je bio prisutan prilikom pakovanja droge; svjedok D. Č. je potvrdio da je zajedno sa apelantom išao u Stolac radi preuzimanja označene količine droge, te da je od optuženog B. Š. kupio drogu. Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, pretres kuće Stipića i oduzimanje predmeta, konkretno predmeta čiji je sadržaj apelant osporavao i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji - smeđe papirne vreće s natpisom „Trag 15“ - pretres kuće Stipića - napuštena kuća; „Omot 6“ i „Trag 1“ - PVC omot proveden po naredbi Suda BiH označenog broja od 13. prosinca 2012. godine koja je uložena u spis. Također, a suprotno apelantovim tvrdnjama, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da je zapisnik o pretresanju kuće Stipića sačinjen u skladu sa zakonom, tj. da ga je potpisala ovlaštena službena osoba, te dva svjedoka koja su prisustvovala pretresu. Nadalje, a kako su i utvrdili redovni sudovi, shodno relevantnim odredbama ZKPBiH (članak 63.), ovlaštena službena osoba piše i potpisuje potvrdu o oduzimanju predmeta, navodeći naziv suda koji je izdao naredbu, te se potvrda mora uručiti osobi od koje se predmeti oduzimaju, odnosno osoba od koje se predmeti oduzimaju je ne mora potpisati. Pri tome su redovni sudovi utvrdili i da je uz potvrdu o oduzimanju naprijed navedenih spornih predmeta Tužiteljstvo BiH upravo i predočilo naredbu Suda BiH označenog broja od 13. prosinca 2012. godine. Stoga je neutemeljena i apelantova tvrdnja da naredba za pretresanje nije bila predočena Sudu BiH. U svezi s tvrdnjom da naredba nije predočena ni njemu, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o pretresu napuštene kuće Stipića, a ne apelantove kuće, odnosno stana, a u skladu sa člankom 60. ZKPBiH ovlaštena službena osoba naredbu za pretresanje mora predati osobi kod koje će se izvršiti pretresanje. Nadalje, apelant ne tvrdi da je u bilo kojoj fazi postupka njegovom branitelju, odnosno njemu bio uskraćen uvid u spis u smislu članka 47. ZKPBiH u koji je bila uložena naredba za pretresanje koja mu, kako tvrdi, nije predočena.

59. Najzad, u ovom dijelu apelant inzistira da su redovni sudovi pogrešno zaključili i da je bio obaviješten o otvaranju i pregledu oduzetih predmeta, a u svezi s čim osporava vjerodostojnost uzoraka koji su nakon otvaranja poslani na vještačenje. Apelant se i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, u ovom dijelu pozivao na stajalište Ustavnog suda u predmetu broj AP 291/08. Redovni sudovi su zaključili da je apelant bio obaviješten, ukazujući na obavijest koju je na traženje Suda BiH dostavilo Tužiteljstvo BiH. Iz obrazloženja osporene drugostupanjske presude, također, proizlazi da apelant tvrdnje glede sumnje u sadržaj oduzetih paketa i njihovo podrijetlo nije ničim potkrijepio, te da su sporni predmeti poimenično identificirani i opisani u potvrdama o njihovom oduzimanju. Najzad, zaključeno je da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti stajalište iz Odluke Ustavnog suda broj AP 291/08.

60. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 291/08 od 19. studenog 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje (vidi točku 55.) jer je u kaznenom postupku protiv apelanta korišten dokaz, oduzeti predmet, koji nema potrebnu kvalitetu da bi sudovi na njemu mogli utemeljiti svoje odluke, a pri tome se de facto radilo o jedinom izravnom dokazu, kao i zbog činjenice da nadležni tužitelj nije izvršio otvaranje i pregled oduzetog predmeta. Naime, redovni sudovi su temeljili svoje odluke na dokazu koji je pribavljen pretresanjem apelantovog automobila, a za pretres nije bila izdana usmena naredba u skladu sa ZKPRS, zbog čega je pretres bio nezakonit. Slijedom navedenog, i predmet pribavljen obavljanjem nezakonitog pretresa nije se mogao koristiti kao dokaz jer nema potrebnu kvalitetu u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije da bi sudovi na njemu mogli utemeljiti svoje odluke (vidi točku 44.). Također, u konkretnom slučaju ni otvaranje i pregled na naprijed opisani način oduzetog predmeta nije izvršio tužitelj u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, odnosno to su učinili samo pripadnici policije, a saslušani svjedoci su dali različite iskaze glede boje selotejpa ili trake kojima su bili oblijepljeni predmeti oduzeti apelantu, te na oduzetim predmetima nisu pronađeni tragovi papilarnih linija, tj. otisaka apelantovih prstiju, pa je u nedostatku razloga i obrazloženja u osporenim odlukama u ovom dijelu, Ustavni sud zaključio da redovni sudovi nisu otklonili razumnu sumnju glede identiteta predmeta oduzetih od apelanta (vidi toč. 46. i 51.).

61. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu obrazloženje osporene drugostupanjske presude, ne dovodi u pitanje postojanje naredbi za pretresanje koje je izdao Sud BiH, kao ni zakonitosti pretresa napuštene kuće Stipića, za koju je u postupku utvrđeno da ju je apelant koristio i u kojoj su pronađeni predmeti za koje su apelantu izdane potvrde o privremenom oduzimanju. Također, iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da je o pretresu kuće Stipića sačinjen zapisnik u skladu sa ZKPBiH, a iz čega proizlazi i da je zapisnik sadržavao detaljan popis i opis predmeta koji se oduzimaju. U prilog navedenom govori i činjenica da je apelant zakonitost pretresa kuće Stipića osporavao samo zbog činjenice da je zapisnik potpisala jedna, a ne i sve prisutne službene osobe. Apelantu su također izdane potvrde za oduzete predmete u skladu sa člankom 63. ZKPBiH, pa činjenica da ih je odbio potpisati, imajući u vidu citirani članak, ne dovodi u pitanje zakonitost pretresa i oduzimanja predmeta, kako apelant smatra. Također, apelant ne tvrdi i ničim nije doveo u sumnju konstataciju iz osporenih presuda da su potvrdama o oduzimanju sporni predmeti poimenično identificirani i opisani. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da se u apelantovom slučaju dovodi u pitanje pouzdanost i točnost dokaza pribavljenih na opisani način, a kako je to bio slučaj u predmetu Ustavnog suda broj AP 291/08. Najzad, prema dokumentima predočenim Ustavnom sudu uz apelaciju, posebno predočenih dostavnica o uručenju obavijesti o otvaranju oduzetih predmeta, proizlazi da apelant, odnosno njegov odvjetnik očigledno nisu bili i uredno obaviješteni o vremenu i mjestu otvaranja predmeta. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, kod činjenice da su oduzeti predmeti popisani i opisani u zapisniku u pretresu, te u potvrdi o oduzimanju predmeta, te kada identitet oduzetih predmeta niti jednim dokazom provedenim u postupku nije doveden u pitanje, ne dovodi se u sumnju vjerodostojnost materijala koji je nakon njihovog otvaranja (kojem apelant, odnosno njegov branitelj nije prisustvovao) dostavljen na vještačenje.

62. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na obranu glede provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku utemeljili, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da uporaba naprijed navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. siječnja 2015. godine, st. od 131. do 134.).

63. Nadalje, apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjen Kazneni zakon jer je protivno ZKPBiH nakon okončanja dokaznog postupka, a neposredno prije iznošenja završnih riječi, sud dozvolio tužitelju da za radnje iz optužnice kojim mu je stavljeno na teret kazneno djelo nedozvoljeno držanje eksplozivnih materija navede novi blanketni propis, a ne onaj na koji se pozvao u optužnici. Prema njegovom mišljenju, ovo nije imalo za učinak uređivanje, već izmjenu optužnice.

64. Ustavni sud zapaža da optužnica ima krucijalnu ulogu u kaznenom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pozornost obavještavanju osobe u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzročiti izmjenu pravne kvalifikacije kaznenog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. Nadalje, s obzirom na ovlaštenje tužitelja da, kada ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, optužnicu može i izmijeniti, te da se glavni pretres završava odlukom suda, proizlazi da ne postoje prepreke da optužnica bude izmijenjena i u završnoj riječi. U svakom slučaju, ako intervencije u optužnici rezultiraju njezinom izmjenom, optuženom se mora dozvoliti dovoljno vremena da se upozna sa izmijenjenom optužnicom, a što znači da se glavni pretres u tom slučaju mora prekinuti, bez obzira u kojoj fazi se postupak nalazi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. studenog 2012. godine, točka 63., dostupna na www.ustavnisud.ba).

65. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni optužnice, već o njezinoj konsolidaciji. U prilog navedenom su istaknuli da se intervencijom tužitelja nije mijenjao činjenični opis djela iz potvrđene optužnice, već njegova pravna kvalifikacija s obzirom na to da se tužitelj, nakon provedenog dokaza vještačenja, odlučio pozvati na drugi blanketni propis. Također je ukazano i na članak 275. ZKPBiH shodno kojem se optužnica može mijenjati ili precizirati na glavnom pretresu, a koji se završava nakon iznošenja završnih riječi. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti utemeljenim apelantove navode ni u ovom dijelu.

66. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaj nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili izvan razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne skupine, pored ostalog i ocjenom iskaza saslušanih svjedoka pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te sa ostalim provedenim dokazima, da je povrijeđen Kazneni zakon konsolidacijom optužnice nakon okončanja dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, te da se osporene presude temelje na nezakonitim dokazima.

67. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaj nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili izvan razumne sumnje utvrditi postojanje odlučne činjenice - organizirane kriminalne skupine, pored ostalog i ocjenom iskaza saslušanih svjedoka pojedinačno i u uzajamnoj vezi te sa ostalim provedenim dokazima, da je povrijeđen Kazneni zakon konsolidacijom optužnice nakon okončanja dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, te da se osporene presude temelje na nezakonitim dokazima.

69. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5703/14 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio