Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-880/17 (LJ.I.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Statut federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-880/17
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 880/17, rješavajući apelaciju LJ. I., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija LJ. I.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Federalnim zavodom za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar u predmetu broj 01047618464.
Nalaže se Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar da, u skladu s člankom 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča predmetni upravni postupak, shodno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici LJ. I. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici LJ. I. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. LJ. I. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda, Gorjana Šajin i Luka Božić, odvjetnici iz Čitluka, podnijela je 7. ožujka 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu ostvarivanja prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, odnosno prava na starosnu mirovinu. Apelantica je 21. travnja dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe za HNK Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 28. ožujka 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 6. travnja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod 14. travnja 2017. godine. Služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 5. prosinca 1997. godine pokrenula postupak za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu.
6. Privremenim rješenjem Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 01047618464 od 15. siječnja 1998. godine apelantici je, između ostalog, priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, te je utvrđeno da će se iznos mirovine odrediti naknadno, a do tada će se isplaćivati akontacije mirovine u iznosu od 210,00 KM mjesečno, kao i da joj isplata pripada od 1. prosinca 1997. godine.
7. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Zavod je donio novo privremeno rješenje od 21. travnja 1998. godine, a 9. svibnja 2000. godine rješenje kojim je apelantici, između ostalog, priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u iznosu od 148,08 KM mjesečno, počevši od 1. listopada 1997. godine.
8. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Federalni zavod je, u predmetu ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu, donio rješenje od 13. lipnja 2002. godine kojim je žalbu uvažio i poništio pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
9. Federalni zavod je donio rješenje od 14. veljače 2003. godine kojim je apelantici, korisnici prijevremene starosne mirovine, određena starosna mirovina u iznosu od 174,30 KM mjesečno, počevši od 4. svibnja 1999. godine.
10. Rješenjem Službe od 6. prosinca 2005. godine apelantici je određen novi iznos prijevremene starosne mirovine u iznosu od 165,93 KM mjesečno, počevši od 1. listopada 1997. godine.
11. Rješenjem Službe od 8. prosinca 2005. godine, kojim je zamijenjeno rješenje od 6. prosinca 2005. godine, apelantici, korisnici prijevremene starosne mirovine, određen je iznos starosne mirovine u iznosu od 193,51 KM mjesečno, počevši od 4. svibnja 1999. godine. Služba se u obrazloženju rješenja pozvala na odredbe članka 100. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO).
12. Odlučujući o apelantičinoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Službe od 6. prosinca 2005. godine i 8. prosinca 2005. godine, Federalni zavod je, u predmetu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, donio rješenje od 4. svibnja 2006. godine kojim je žalbu odbio kao neutemeljenu.
13. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-U-06-000 349 od 5. listopada 2007. godine, u predmetu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, apelantičinu tužbu uvažio, poništio rješenje Federalnog zavoda od 4. svibnja 2006. godine i predmet vratio na ponovni postupak.
14. U ponovnom postupku Federalni zavod je, u predmetu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, donio rješenje od 6. veljače 2008. godine kojim je apelantičina žalba odbijena kao neutemeljena.
15. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 001487 08 U od 1. listopada 2009. godine, u predmetu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, apelantičinu tužbu uvažio, poništio rješenje Federalnog zavoda od 6. veljače 2008. godine i rješenje Službe od 8. prosinca 2005. godine i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak.
16. U ponovljenom postupku Služba je donijela rješenje od 22. travnja 2010. godine kojim je apelantici, korisnici prijevremene starosne mirovine, između ostalog, određena mirovina u iznosu od 193,51 KM mjesečno počevši od 4. svibnja 1999. godine. Istim rješenjem je zamijenjeno rješenje od 8. prosinca 2005. godine.
17. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Federalni zavod je, u predmetu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, donio rješenje od 31. svibnja 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neutemeljenu.
18. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 004320 10 U od 26. listopada 2011. godine, u predmetu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, apelantičinu tužbu uvažio, poništio rješenje Federalnog zavoda od 31. svibnja 2010. godine i rješenje Službe od 22. travnja 2010. godine i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak.
19. Iz dopune apelacije kao i iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Služba u izvršenju presude Kantonalnog suda od 26. listopada 2011. godine donijela rješenje od 17. rujna 2012. godine, kojim je apelantici, korisnici prijevremene starosne mirovine, između ostalog, određena starosna mirovina u iznosu od 193,51 KM mjesečno, počevši od 4. svibnja 1999. godine. Predmetno rješenje apelantica je zaprimila 8. travnja 2017. godine, a 21. travnja 2017. godine je podnijela žalbu Federalnom zavodu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je navela da postupak za priznavanje prava na starosnu mirovinu koji je pokrenula zahtjevom od 5. prosinca 1997. godine još uvijek nije okončan, da se radi o predmetu od posebnog, egzistencijalnog značaja za apelanticu, da prvostupanjski i drugostupanjski upravni organi uopće nisu postupili po uputama iz presuda Kantonalnog suda od 5. listopada 2007. godine, 1. listopada 2009. godine i 26. listopada 2011. godine. Nadalje, apelantica je istakla da skoro 20 godina čeka da se riješi njezin zahtjev, čime je na najgrublji način povrijeđeno njezino pravo na donošenje odluke u razumnom roku. S obzirom na dužinu predmetnog postupka, apelantica je istakla i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. Apelantica je uz dopunu apelacije dostavila rješenje Službe od 17. rujna 2012. godine.
b)Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je naveo da u sudskom postupku po apelantičinoj tužbi nisu povrijeđena njezina prava, jer je sud presudom od 26. listopada 2011. godine uvažio njezinu tužbu, te stoga ostaje pri obrazloženju navedene presude, dok je postupak okončan u razumnom roku u smislu odredbe članka 6. Europske konvencije.
22. Federalni zavod je opisao kronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, i to od donošenja rješenja Službe od 22. travnja 2010. godine. Nadalje, Federalni zavod je istakao da je u izvršenju presude Kantonalnog suda od 26. listopada 2011. godine Služba donijela rješenje od 17. rujna 2012. godine, za koje „nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li je [...] otpremljeno stranci [...]“.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana [...] što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
[...] Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge sudionike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Članak 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Članak 244. stavak 1.
(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
24. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju i temeljne odredbe („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 100.
(1) Pravomoćno rješenje o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja može se izmijeniti novim rješenjem, ako je pravomoćnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava.
(2) Pravo po novom rješenju iz stavka 1. ovog članka pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava, ali najduže šest mjeseci unazad od dana donošenja tog rješenja.
(3) Rješenje kojim je priznato pravo na mirovinu, odnosno novčanu naknadu, izvršno je danom donošenja.
25. Zakon o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/01 i 18/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2.
1. Za poslove mirovinskog i invalidskog osiguranja utemeljuje se Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod).
2. Obavljanje pravnih, gospodarstvenih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizira se u Središnjoj administrativnoj službi mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i županijskim administrativnim službama mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: županijska služba). Članak 5. st. 1. i 2.
1. Federalnim zavodom upravlja Upravni odbor.
2. Upravni odbor se sastoji od jedanaest članova koje imenuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije). Od toga, deset članova se imenuje na prijedlog vlada županija, a jedan član na prijedlog Udruge umirovljenika u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Članak 6. stavak 1. točke e. i g.
1. Upravni odbor vrši sljedeće poslove:
e) imenuje i razrješava ravnatelja i zamjenika ravnatelja Središnje i županijskih službi;
g) ureduje organizaciju Središnje i županijskih službi, sistematizaciju poslova i broj izvršitelja poslova u tim službama;
26. Statut Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje („Službene novine Federacije BiH“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5. stavak 2.
Federalni zavod osigurava pružanje svojih usluga osiguranicima i korisnicima prava u Federaciji Bosne i Hercegovine, putem svojih organizacionih jedinica.
Članak 22. stavak 2.
Ravnatelj županijske službe i zamjenik ravnatelja županijske službe za svoj rad odgovorni su Upravnom odboru i ravnatelju Federalnog zavoda.
VI.Dopustivost
27. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje – razuman rok
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje.
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
35. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23).
Razdoblje koje se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantičinog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu započeo 5. prosinca 1997. godine, u kojem je doneseno pravomoćno rješenje koje je Služba u smislu članka 100. Zakona o MIO-u izmijenila, odnosno donijela novo rješenje 6. prosinca 2005. godine, a taj postupak je, prema stanju spisa, još u tijeku pred Federalnim zavodom. Dakle, apelantica više od 19 godina nema pravomoćno rješenje u predmetu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, pa je to razdoblje koje će Ustavni sud ispitati.
Analiza razumnosti trajanja postupka
37. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog ostvarivanja apelantičinog prava na starosnu mirovinu, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Ustavni sud zapaža i da je postupak od velikog značaja za apelanticu jer je riječ o starijoj osobi, te da o ishodu postupka ovisi mogućnost ostvarivanja prava na starosnu mirovinu.
38. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku prvostupanjski organ donio rješenja u sedam navrata (15. siječnja 1998. godine, 21. travnja 1998. godine, 9. svibnja 2000. godine, 6. i 8. prosinca 2005. godine, 22. travnja 2010. godine i 17. rujna 2012. godine), te da je drugostupanjski upravni organ u pet navrata odlučivao o apelantičinoj žalbi (13. lipnja 2002. godine, 14. veljače 2003. godine, 4. svibnja 2006. godine, 6. veljače 2008. godine i 31. svibnja 2010. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u tri navrata (5. listopada 2007. godine, 1. listopada 2009. godine i 26. listopada 2011. godine) odlučivao o apelantičinoj tužbi kojom je pokretala upravni spor protiv rješenja drugostupanjskog upravnog organa, te da je u sve tri slučaja poništavao akte koje su donijeli organi uprave, i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet vraćao na ponovni postupak. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Služba, postupajući u izvršenju presude Kantonalnog suda od 26. listopada 2011. godine donijela rješenje od 17. rujna 2012. godine, koje je apelantici dostavila tek nakon četiri i po godine (8. travnja 2017. godine), odnosno tek nakon što je zaprimila pismeno Ustavnog suda kojim je zatraženo da se izjasni na navode iz apelacije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka koji traje preko 19 godina u konkretnom slučaju snosi Služba, koja nije ponudila razumno i objektivno opravdanje za dugo trajanje postupka, niti to proizlazi iz njezinog odgovora na apelaciju. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
41. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima u kojima je dosudio naknadu nematerijalne štete, a koji se analogno mogu primijeniti na konkretni slučaj (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2395/15, AP 4101/15 i AP 1724/16 od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija za apelanticu.
42. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na način organizacije organa koji provode poslove iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dužna je apelantici platiti navedenu naknadu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b)Ostali navodi
43. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantičine navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, jer se ti navodi temelje na istim razlozima.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak utvrđivanja visine ostvarivanja apelantičinog prava na starosnu mirovinu nije završen ni nakon 19 godina od dana podnošenja zahtjeva, za što u najvećem dijelu odgovornost snosi Služba.
45. Na temelju članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman