Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-501/15 (A. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Krivično djelo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine · čl. 3
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 33
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-501/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 501/15, rješavajući apelaciju Asima Kanlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Asima Kanlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049961 13 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049961 11 Gž od 23. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049961 08 P od 22. septembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Asim Kanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupaju Izet Laličić i Salko Pilav, advokati iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049961 13 Rev od 23. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049961 11 Gž od 23. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049961 08 P od 22. septembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, koju u postupku zastupa Federalno pravobranilaštvo u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 7. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju 11, 18. i 19. aprila 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65-0-P-049961-08-P od 22. septembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu kao tužiocu naknadi materijalnu štetu za neostvarene plaće na način da mu plati iznos od 165.861,30 KM za period od 15. juna 2004. do 21. marta 2008. godine na ime naknade za godišnji odmor u iznosu od 6.972,91, i to za 2004, 2005, 2006, 2007. i 2008. godinu, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 21. marta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, da izvrši uplatu doprinosa za PIO za period od 15. juna 2004. do 21. marta 2008. godine u korist apelanta kod Federalnog zavoda za PIO, te da mu na ime naknade nematerijalne štete za duševne boli zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud se pozvao na odredbe člana 435. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), prema kojima pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima lice koje je pravomoćno osuđeno, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka postupak obustavljen, oslobođeno i sl., što u apelantovom slučaju ne stoji jer apelant nije pravomoćno osuđen, odnosno oslobođen je po redovnom pravnom lijeku, žalbi podnesenoj na odluku Kantonalnog suda u Zenici. S tim u vezi, prema mišljenju prvostepenog suda, slijedi da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete u vezi sa zaposlenjem iz člana 444. ZKPFBiH, a kako se sam apelant u tužbi poziva obrazloženjem da je funkciju sudije izgubio zbog postupka koji je proveden protiv njega.
7. Prema mišljenju Općinskog suda, apelant ne može protiv FBiH podnijeti tužbu u konkretnom slučaju jer je članom 437. stav 1. ZKPFBiH određeno da se tužba podnosi protiv FBiH, ali ne van konteksta člana 435. navedenog zakona u kojem je striktno određeno u kojim slučajevima se može tražiti naknada štete.
8. Općinski sud obrazlaže da apelant u svom slučaju u kojem nije bio pravomoćno osuđen ne može tražiti naknadu štete od FBiH čija odgovornost nije propisana za slučajeve kakav je apelantov. Stoga, kako nedostaje odgovornost za štetu FBiH utvrđena posebnim propisima to apelantu ostaje da na odgovornost pozove odgovorne organe po općim propisima koji se odnose na štetu i naknadu štete, tj. one koji apelantu i jesu počinili štetu, a kako to apelant smatra.
9. Istaknuto je da je Vrhovni sud kao sud na nivou FBiH donio oslobađajuću odluku u krivičnom predmetu koji je vođen protiv apelanta. Kantonalni sud u Zenici, postupajući po optužnici Kantonalnog tužilaštva u Zenici, donio je osuđujuću odluku iz čega proizlazi da se radi o kantonalnom organu koji je donio odluku koja je prema stavu tužbe proizvela štetne posljedice za apelanta, i to na način da je VSTVBiH (tijelo koje također nije u ingerenciji FBiH, niti je bilo u vrijeme donošenja predmetne odluke) donijelo odluku o prestanku mandata za tužioca kao sudije.
10. Pri tome, prema mišljenju prvostepenog suda, nije od značaja sam zakon (da li je federalni ili kantonalni) po kojem je organ postupao. Ukazano je da sud neće ulaziti u ispitivanje mogućnosti utvrđivanja odgovornosti apelanta i sudija za štete koje proisteknu iz njihovih odluka, odnosno organa koji bi mogli biti odgovorni kao pravna lica kod odgovornosti za drugoga (stav da sudije, niti lica odgovorna za rad sudija ne odgovaraju za štetu koja proističe iz sudskih odluka je stav sudske prakse potvrđen odlukama Vrhovnog suda u FBiH iako u okruženju, a u EU pogotovo, postoji tendencija utvrđivanja takvih vrsta odgovornosti kao tendencija pooštravanja odgovornosti za rad sudskih i državnih organa općenito). Stoga, prema navedenom, prvostepeni sud zaključuje da tužena FBiH nema pasivnu legitimaciju u predmetnoj pravnoj stvari, zbog čega je odbijena apelantova tužba protiv tužene.
11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 049961 11 Gž od 23. maja 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da je tužena nezakonito vodila krivični postupak protiv apelanta, te da zbog toga apelantu treba naknaditi prouzrokovanu štetu. Istaknuto je da prema članu 172. stav 1. ZOO pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Ukazano je da je za odgovornost pravnog lica po ovom osnovu potrebno da je šteta nastala zbog nezakonitog ili nepravilnog rada njegovih organa. Da bi tužena bila odgovorna za naknadu štete istaknuto je da je potrebno da je šteta nastala i da postoji uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada njezinih organa i nastale štete.
13. Navedeno je da u konkretnom slučaju organi gonjenja nisu bili federalni nego kantonalni, i to Kantonalno tužilaštvo u Zenici koje je optužnicom od 6. februara 2004. godine teretilo apelanta da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, pa je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda o nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene Federacije BiH.
14. Dalje je navedeno da samo vođenje krivičnog postupka koji je pravomoćno okončan oslobađanjem od optužbe ne predstavlja dokaz o nezakonitom vođenju postupka od strane organa gonjenja, nego se ta činjenica mora i dokazati, a što je apelant propustio učiniti. Ukazano je na odredbu člana 439. stav 1. a) ZKPFBiH, te navedeno da apelantu nije određen pritvor, te da stoga u smislu navedene odredbe nije mogao ostvariti naknadu štete.
15. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant neosnovano prigovara nemogućnosti pozivanja na krivičnu odgovornost sudije radi preispitivanja sudske odluke, te se u tom smislu pozvao na odredbu člana 87. stav 1. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV). S tim u vezi je navedeno da iz stava 2. navedenog člana proizlazi da se protiv sudije može voditi krivični postupak zbog nezakonitog postupanja, kao i da niko nije izuzet od krivične odgovornosti, koji se vodi protiv sudije i tužioca u skladu sa zakonom.
16. Ukazano je da je članom 3. Zakona o VSTVFBiH propisano da vijeće ima svojstvo pravnog lica, te da je u tom pravcu, pozivajući se na odredbe člana 1. stav 2. i 91. citiranog zakona, pravilan zaključak prvostepenog suda o nepostojanju pasivne legitimacije FBiH jer i VSTVFBiH i VSTVBiH kao njegov pravni sljednik imaju svojstvo pravnog lica, pa je jedino VSTVBiH mogao biti nosilac obaveze naknade štete koja je nastala nezakonitim radom VSTV, kako smatra apelant.
17. U odnosu na neprovođenje dokaza od strane prvostepenog suda uvidom i čitanjem teksta objavljenog u listu „AS“ od 24. juna 2003. godine, drugostepeni sud je naveo da postoje nejasnoće u pogledu izvođenja ovog dokaza s obzirom na to da taj dokaz nije predložen na pripremnom ročištu od 5. aprila 2009. godine. Ukazano je da je sud na ročištu za glavnu raspravu od 14. oktobra 2009. godine dozvolio izvođenje dokaza uvidom u taj materijalni dokaz. Međutim, prvostepeni sud je promjenom postupajućeg sudije na ročištu od 14. juna 2010. godine stavio van snage sve radnje preduzete na prethodnim ročištima za glavnu raspravu, između ostalih, i radnje preduzete 14. oktobra 2009. godine. Istaknuto je da je prvostepeni sud, bez prethodnog ispitivanja uvjeta iz člana
102. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na glavnoj raspravi od 12. septembra 2003. godine izveo dokaz uvidom u izvod iz dnevnog lista „AS“ od 24. juna 2003. godine, čemu se punomoćnici stranaka nisu protivili, pa je, prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud mogao dati ocjenu ovog dokaza.
18. Ukazano je da je drugostepeni sud, cijeneći navedeni dokaz, utvrdio da se radi o faksimilu u kojem je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Sarajevo dostavilo Kantonalnom sudu u Sarajevu zahtjev za provođenje istrage protiv apelanta i trećih lica zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, te da se nastavak teksta odnosi na premještanje mjesne nadležnosti na drugi stvarno nadležni sud zbog osiguranja načela nepristrasnosti i objektivnosti, a da je Federalno tužilaštvo uputilo prijedlog Vrhovnom sudu FBiH da to bude Kantonalni sud u Zenici. Ukazano je da je iz sadržaja ovog faksimila, objavljenog u novinama, utvrđeno da je vođen krivični postupak protiv apelanta, te da je Federalno tužilaštvo predložilo prenošenje mjesne nadležnosti na Kantonalni sud u Zenici što, prema mišljenju drugostepenog suda, ne može predstavljati dokaz o pasivnoj legitimaciji tužene jer tužena nije preduzimala krivično gonjenje apelanta nego Kantonalno tužilaštvo.
19. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 049961 13 Rev od 23. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovanu. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
20. U obrazloženju revizione presude je navedeno su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na ocjenu teksta objavljenog u listu „AS“ od 24. juna 2003. godine koji se odnose na faksimil dopisa federalnog tužioca Zdravka Kneževića, a bez davanja njihove ocjene. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da prvostepeni sud povodom navedenog dokaza nije dao svoju ocjenu, te da je drugostepeni sud u sjednici vijeća reproducirao njegov sadržaj. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije počinio povredu postupka time što ovaj dokaz nije proveo na raspravi pred tim sudom budući da je drugostepeni sud iznio stav da navedeni dokaz ne može predstavljati dokaz o pasivnoj legitimaciji tužene, dakle ne predstavlja dokaz čija bi dokazna snaga mogla dati osnova za izvođenje navedenog zaključka.
21. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno izveli zaključak o izostanku pasivne legitimacije tužene. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant neosnovano navodi da je tužena odgovorna za nastalu štetu apelantu zbog pogrešnog, štetnog i nepravilnog rada organa tužene, prije svega, glavnog federalnog tužioca i VSTVFBiH, čime je uspostavljen kauzalitet između tih radnji i nastanka štete, te na osnovu Zakona o Federalnom tužilaštvu kojim je određeno da Federacija odgovara za štetu koju u vršenju službe načini glavni federalni tužilac, zamjenici glavnog federalnog tužioca i federalni tužioci građanima ili pravnom licu svojim nepravilnim i nezakonitim radom, gdje visina štete proizlazi iz provedenih vještačenja, uz činjenice o ličnim svojstvima apelanta koji je svoj ugled stekao radom kao sudija u trajanju od više od 28 godine na okružnom nivou.
22. Prema mišljenju Vrhovnog suda, za razrješenje spornog odnosa relevantna je odredba člana 172. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da slijedeći praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1514/10 od 25. aprila 2013. godine u kojoj je navedeno da član 172. stav 1. ZOO kao uvjet odgovornosti za štetu ne propisuje nezakonit ili nepravilan rad organa, već samo uvjet da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi s vršenjem dužnosti, a da apelant u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazao upravo pravno relevantnu činjenicu da mu je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi s vršenjem dužnosti tužene. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je tužena učesnik materijalno-pravnog odnosa proizašlog iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova koji bi opravdao postojanje njezine pasivne legitimacije povodom apelantovog zahtjeva za naknadu štete. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da je obavljao funkciju sudije okružnog nivoa više od 28 godina. Međutim, glavni federalni tužilac Zdravko Knežević je izdao obavezno uputstvo kantonalnom tužiocu za pokretanje krivičnog postupka protiv apelanta zbog sudske odluke koju je apelant kao sudija donio u redovnom sudskom postupku. Ističe da se nakon saznanja da je na osnovu obaveznog uputstva glavnog federalnog tužioca pokrenut krivični postupak protiv apelanta više puta pismeno obraćao federalnom tužiocu da preispita ovaj postupak ili da slučaj razmatra na Kolegiju tužilaca, što je i obećao, ali što nikada nije učinio. Prema apelantovom mišljenju, predmetni krivični postupak se protiv apelanta vodio neosnovano, kao i da je nezakonito pokrenut. Ukazuje da je zbog obaveznog uputstva glavnog federalnog tužioca i izvještaja istražitelja apelantu prekinut mandat sudije Kantonalnog suda, kao i da zbog toga nije ni razmatrana njegova aplikacija podnesena za izbor za sudiju Vrhovnog suda FBiH. Prema tome, po apelantovom mišljenju, navedeno mu je prouzrokovalo materijalnu i nematerijalnu štetu budući da je apelantu mandat sudije trebao teći do 70 godina života, tj. do 10. februara 2014. godine jer nisu postojali drugi razlozi za prekid njegovog mandata. Navedeno posebno kada se uzme u obzir Preporuka broj R (94) 12 Vijeća Evrope prema kojoj će imenovane sudije imati zajamčeni mandat do obavezne dobi za penzionisanje ili do isteka mandata gdje takvo rješenje postoji.
24. Dalje navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku jer je samo naveo izvedene dokaze na glavnoj raspravi, uz propust da navede i provođenje dokaza uvidom i čitanjem teksta objavljenog u listu „AS“ od 24. juna 2003. godine koji se odnosi na faksimil generalnog federalnog tužioca Zdravka Kneževića. Ukazuje da je drugostepeni sud, razmatrajući žalbu, samo konstatirao propust prvostepenog suda u sjednici vijeća bez održavanja glavne rasprave i odlučio dati ocjenu ovog dokaza, propustivši da ga cijeni u cjelini njegovog sadržaja. Također, prema apelantovom mišljenju, proizvoljan je stav Vrhovnog suda kada se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1514/10 budući da gubi iz vida činjenicu da je prema članu 27. stav 1. Zakona o Federalnom tužilaštvu propisano da Federacija BiH odgovara za štetu koju u vršenju službe načini glavni federalni tužilac, zamjenici glavnog federalnog tužioca i federalni tužioci građaninu ili pravnom licu svojim nepravilnim ili nezakonitim radom. Stoga se, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud umjesto pozivanja na odluku Ustavnog suda, koja se ne dovodi u pitanje, trebao pozvati na citiranu odredbu Zakona o Federalnom tužilaštvu koja direktno propisuje odgovornost tužene odnosno FBiH. Smatra da da nije vođen krivični postupak protiv njega ne bi došlo do donošenja odluke o prekidu njegovog mandata kao sudije.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i odredbama Ustava i Evropske konvencije, te da su neosnovani apelantovi navodi u ovom pogledu.
26. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda donesena na zakonit način uz jasno obrazloženje, te da njom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
27. Općinski sud je naveo da je u svojoj presudi taj sud detaljno obrazložio sve činjenice koje apelant navodi.
28. Tužena je navela da su nižestepeni sudovi na jasan i prihvatljiv način dali obrazloženje svojih odluka, te da su apelantovi navodi koje iznosi u apelaciji neosnovani.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
30. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 435.
Nadoknada štete zbog neopravdane osude (1) Pravo na nadoknadu štete zbog neopravdane osude ima lice kojem je bila pravosnažno izrečena krivičnopravna sankcija ili koje je proglašeno krivim, a oslobođeno od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravosnažno obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe, ili je optužba odbijena osim u sljedećim slučajevima:
a) ako je do obustavljanja postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužilac odustao od krivičnog gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma sa osumnjičenim odnosno optuženim,
b) ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužilac je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom.
(2) Osuđeni nema pravo na nadoknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.
(3) U slučaju osude za krivična djela u sticaju, pravo na nadoknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična djela u pogledu kojih su ispunjeni uslovi za priznanje nadoknade.
Član 437.
Podnošenje tužbe nadležnom sudu za nadoknadu štete (1) Ako zahtjev za nadoknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Federalno ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda da podnese tužbu za nadoknadu štete.
(2) Ako je postignut sporazum samo u dijelu odštetnog zahtjeva, oštećeni može da podnese tužbu u pogledu ostatka zahtjeva.
(3) Tužba za nadoknadu štete podnosi se protiv Federacije. U slučaju da Federacija nadoknadi štetu zbog neosnovanog lišavanja slobode ili neopravdane osude ona stiče pravo regresa od kantona čijim je zakonom osnovan sud koji je donio pravosnažnu presudu odnosno rješenje.
Član 439. Stav 1. (a) Ostala lica kojima pripada pravo na nadoknadu štete (1) Pravo na nadoknadu štete pripada:
a) licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena, Član 444.
Pravo na nadoknadu štete u vezi sa zaposlenjem (1) Licu kom je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišavanja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje se radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bilo na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišavanja slobode staž izgubilo. U staž se uračunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je došlo zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišavanja slobode, a koja nije nastala krivicom tog lica.
(2) Prilikom svakog rješavanja o pravu na koje utiče dužina radnog staža odnosno staža osiguranja, nadležni organ ili pravno lice uzeće u obzir staž priznat odredbom stava 1. ovog člana.
(3) Ako organ ili pravno lice iz stava 2. ovog člana ne uzme u obzir staž priznat odredbom stava 1. ovog člana, oštećeno lice može zahtijevati da sud utvrdi da je priznavanje ovog vremena staža nastupilo po zakonu. Tužba se podnosi protiv organa ili pravnog lica koje osporava priznavanje staža i protiv Federacije.
(4) Na zahtjev organa ili pravnog lica kod kog se pravo iz stava 2. ovog člana ostvaruje, isplatiće se iz sredstava Budžeta Federacije propisani doprinos za vrijeme za koje je odredbom stava 1. ovog člana staž priznat.
(5) Staž osiguranja priznat odredbom stava 1. ovog člana u potpunosti se uračunava u penzioni staž.
31. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću FBiH („Službene novine FBiH“ br. 22/02, 41/02, 42/02, 19/03 i 67/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pravni status Vijeće ima svojstvo pravne osobe.
32. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 2.
Osnivanje (2) Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravne osobe. Član 87.
Imunitet sudija i tužilaca (1) Sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru niti može odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti.
(2) Posjedovanje imuniteta neće spriječiti ili odgoditi istragu u krivičnom ili građanskom postupku koja se o nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije ili tužioca.
Član 91. stav 1. i 2.
Ukidanje svih dosadašnjih vijeća i prijelaznih aranžmana (1) Danom stupanja na snagu ovog zakona ukidaju se Visoka sudska i tužilačka vijeća ustanovljena Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, sa izmjenama i dopunama ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02 i 35/02), Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske, sa izmjenama i dopunama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/02 i 55/02) i Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine, sa izmjenama i dopunama ("Službene novine Federacije BiH" br.
22/02, 41/02, 42/02 i 19/03).
(2) Vijeće je pravni sljednik bivših Visokih sudskih i tužilačkih vijeća iz stava 1. ovog člana.
33. Zakon o federalnom tužilaštvu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 42/02 i 19/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27. stav 1.
(1) Federacija odgovara za štetu koju u vršenju službe načini glavni federalni tužilac, zamjenici glavnog federalnog tužioca i federalni tužioci, građaninu ili pravnom licu svojim nepravilnim i nezakonitim radom.
34. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049961 13 Rev od 23. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
44. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete od tužene koju je tražio zbog prestanka njegovog mandata kao sudije Kantonalnog suda, a zbog vođenja krivičnog postupka protiv njega, u kom postupku je u konačnici oslobođen krivične optužbe. Naime, iz činjenica koje su utvrdili redovni sudovi proizlazi da je prvostepenom presudom Kantonalnog suda u Zenici (koji je bio nadležan za vođenje krivičnog postupka protiv apelanta kao delegirani sud) od 23. aprila 2004. godine apelant osuđen zbog počinjenog krivičnog djela zloupotrebe službene dužnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te da je presudom Vrhovnog suda od 21. marta 2005. godine usvojena apelantova žalba i apelant oslobođen optužbe da je počinio predmetno krivično djelo. Dakle, apelant je u predmetnom postupku po žalbi (redovan pravni lijek) oslobođen optužbe da je počinio predmetno krivično djelo.
46. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 435. ZKPFBiH propisana naknada štete zbog neopravdane osude koju ima lice koje je pravomoćno osuđeno, a kasnije povodom vanrednog pravnog lijeka bude oslobođeno optužbe. Dakle, uvjet za primjenu navedene odredbe je da je lice oslobođeno optužbe u postupku po vanrednom pravnom lijeku, a ne po redovnom pravnom lijeku. Dovodeći navedenu odredbu u kontekst konkretnog predmeta proizlazi da je apelant oslobođen optužbe u žalbenom postupku, dakle po redovnom pravnom lijeku, a ne po vanrednom pravnom lijeku što je uvjet za primjenu ove odredbe. Prema tome, jasno proizlazi da se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a kako su to obrazložili i redovni sudovi u osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni ove odredbe od strane redovnih sudova.
47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 27. stav 1. Zakona o Federalnom tužilaštvu FBiH propisana odgovornost Federacije za štetu koju u vršenju službe načini federalni tužilac, zamjenici glavnog federalnog tužioca i federalni tužioci građaninu ili pravnom licu svojim nepravilnim i nezakonitim radom. Dovodeći navedenu odredbu u kontekst konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da prema načelu pravila o teretu dokazivanja u konkretnom slučaju apelant nije dokazao nepravilan i nezakonit rad federalnog tužioca, osim što smatra da je zbog njegovog obaveznog uputstva pokrenut predmetni krivični postupak koji je prouzrokovao prestanak njegovog mandata sudije. S tim u vezi, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant je imao obavezu da dokaže nepravilan i nezakonit rad federalnog tužioca u predmetnom postupku, a što nije učinio. Sama činjenica vođenja krivičnog postupka protiv apelanta, njegova osuda u prvostepenom postupku, te kasnije oslobađanje u žalbenom postupku ni u kom slučaju ne ukazuje da je rad federalnog tužioca u izdavanju obaveznog uputstva bio nepravilan i nezakonit.
48. Prema tome, proizlazi da su redovni sudovi u osporenim presudama veoma detaljno objasnili zbog čega apelant ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužene po osnovu relevantnih odredbi ZKPFBiH, posebno odredbe člana 435, kao ni po Zakonu o Federalnom tužilaštvu (član 27. stav 1). Dakle, proizlazi da apelant u predmetnom postupku nije dokazao pasivnu legitimaciju tužene od koje je tražio naknadu štete. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega tužena ne može biti odgovorna ni za rad VSTVFBiH i VSTVBiH koji su samostalni pravni subjekti, a čijom odlukom je apelantu prestao mandat sudije.
49. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali jasne odgovore na apelantove navode u pogledu izvođenja dokaza uvidom i čitanjem teksta objavljenog u dnevnom listu „AS“ od 24. juna 2003. godine, te da u tim razlozima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u smislu zahtjeva i garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju za rješavanje predmetnog pravnog spora relevantna odredba člana 172. ZOO na koju su se pozvali redovni sudovi, kao i da nema proizvoljnosti u pozivanju Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 1514/10, u kom kontekstu apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je njemu šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi s vršenjem dužnosti tužene. Dakle, u predmetnom postupku, na tri sudske instance, apelant u smislu primjene pravila o teretu dokazivanja nije uspio dokazati pasivnu legitimaciju tužene, o čemu su redovni sudovi dali veoma detaljno i jasno obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost kako prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u primjeni materijalnog i procesnog prava. Stoga, imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne može zaključiti da su odluke redovnih sudova na bilo koji način suprotne zahtjevima i garancijama koje predviđa odredba člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, kao i na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
54. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman