Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-630/15 (M. S.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u imovinu
  • Povrat stana
  • Proporcionalnost
  • Šta se smatra imovinom
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-630/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 630/15, rješavajući apelaciju Milorada Stojkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milorada Stojkovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva apelanta.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Stojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Smedereva, Republika Srbija, kojeg zastupa Muzafer Jajagić, advokat iz Ilidže, podnio je 10. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049564 14 Rev od 18. novembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049564 11 Gž od 8. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049564 04 P od 2. decembra 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) i od umješača na strani tužene Fariza Fadžana (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 9. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 12. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, umješač 16. maja 2017. godine, Kantonalni sud 25. maja 2017. godine i Općinski sud 2. juna 2017. godine, dok tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 049564 04 P od 2. decembra 2010. godine kojom je, stavom I izreke, utvrdio da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine zaključen 5. marta 1992. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) između apelanta i države SFRJ-SSNO-Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd. Stavom II izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da na osnovu te presude Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda uknjiži u knjigu položenih ugovora stan koji se nalazi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u njegovu korist s dijelom 1/1. Stavom III izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je raskinut predmetni ugovor i da ne proizvodi pravna dejstva.

6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je između apelanta i države SFRJ- SSNO-Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd 5. marta 1992. godine zaključen ugovor koji je potpisan (ovlašteno lice prodavca, apelant i vojni pravobranilac), a kupoprodajna cijena je utvrđena i isplaćena. Nadalje je utvrđeno da apelantu nije vraćen u posjed predmetni stan (Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo je odbila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana). Također je utvrđeno da je apelant ostao u vojnoj službi Vojske Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine. Konačno, utvrđeno je da je apelant regulirao svoje stambeno pitanje tako što je otkupio stan u Republici Srbiji (Velika Plana).

7. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da iz ugovora proizlazi da je zaključen između apelanta kao kupca i države SFRJ- SSNO - Vojno-građevinske direkcije Sarajevo, da je podnesen Gradskoj upravi društvenih prihoda Grada Sarajeva, te da iz provedenog dokaza (priznanica) proizlazi da je apelant izvršio uplatu ugovorene kupoprodajne cijene predmetnog stana. Imajući u vidu činjenicu da su ugovarači u cijelosti ispunili svoje ugovorne obaveze, Općinski sud je zaključio da je pravno valjan ugovor, dok je odbio protivtužbeni zahtjev tužene kojim je predložila da se utvrdi kako je ugovor raskinut, te da ne proizvodi pravno dejstvo jer tužena nije ponudila dokaze za svoje navode iz protivtužbe.

8. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio uknjižbu predmetnog stana, Općinski sud je istakao da za uknjižbu moraju biti ispunjeni uvjeti iz člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), a kojim je, između ostalog, propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, umanjenu za amortizaciju. Kako je u konkretnom slučaju dokazano da je apelant napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i od Vojnog stambenog fonda Republike Srbije stekao novi stan koji je otkupio 20. juna 2002. godine, to mu ne pripada pravo na upis prava vlasništva na predmetnom stanu, a s obzirom na činjenicu da je ostao u vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 14. decembra 1995. godine, te da mu stoga ne pripada ni pravo na novčanu naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine.

9. Odlučujući o žalbama apelanta, tužene i umješača, podnesenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 049564 11 Gž od 8. novembra 2013. godine kojom je žalbu tužene i umješača djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev tako što je utvrdio da je raskinut predmetni ugovor, a protivtužbeni zahtjev odbio u dijelu kojim se traži utvrđenje da navedeni ugovor ne proizvodi pravna dejstva, dok je u preostalom dijelu žalbe tužene i umješača odbio. Istom presudom Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu u preostalom dijelu potvrdio.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, posebno odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odredbom predviđeno da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu - stjecanjem novog stana, raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni sud utvrdio da je apelant 20. juna 2002. godine otkupio stan u Srbiji, pa imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova, apelantu, iako ima pravno valjan ugovor, ne pripada pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu. S druge strane, Kantonalni sud je, razmatrajući žalbe tužene i umješača, ocijenio da su osnovane u pogledu dijela prvostepene odluke kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu (stav III izreke), dok se tim žalbama neosnovano osporava pravilnost i zakonitost prvostepene odluke u dijelu kojim se djelimično usvaja tužbeni zahtjev i utvrđuje da je ugovor pravno valjan. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije u potpunosti pravilno primijenio odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova kada je u cijelosti odbio protivtužbeni zahtjev. Naime, kod utvrđene činjenice da je apelant otkupio stan iz Vojnog fonda Republike Srbije, valjalo je usvojiti protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut jer raskid dolazi po sili zakona, otkupom drugog stana, pa bez obzira što je utvrđeno da je ugovor bio pravno valjan, valjalo je utvrditi da je uslijed okolnosti koje su naknadno nastupile, tj. otkupa drugog stana, taj ugovor naknadno po sili zakona raskinut.

11. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da ovakav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da raskid ugovora proizvodi dejstvo ex nunc, tj. od trenutka raskida, pa se ne može smatrati da takav ugovor nikada nije nastao i da ne proizvodi bilo kakvo pravno dejstvo. Osim toga, odredbom člana 39e. stav 2. navedenog zakona izričito je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. tog člana ima pravo na odgovarajuću naknadu, pa je i iz ove odredbe vidljivo da, bez obzira što je ugovor raskinut, takav ugovor proizvodi određeno pravno dejstvo.

12. Odlučujući o revizijama obje parnične stranke, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 049564 14 Rev od 18. novembra 2014. godine odbio revizije izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 049564 11 Gž od 8. novembra 2013. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi, prilikom utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva tužene pravilno izveli zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje pravne valjanosti ugovora, a neosnovanosti njegovog zahtjeva za uknjižbu, te, prilikom utvrđivanja osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tužene u dijelu kojim tužena traži da se utvrdi da je raskinut ugovor, a neosnovanosti u dijelu kojim traži da se utvrdi da ugovor ne proizvodi pravna dejstva. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi za svoje odluke dali jasne i potpune razloge, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržana u navedenim odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud pobijanom presudom. Naime, neosnovani su revizioni navodi tužene da je pobijana odluka, u dijelu kojim je utvrđena pravna valjanost ugovora, rezultat pogrešne primjene odredbi čl. 39, 39a. i 39e. Zakona o prodaji stanova budući da nisu ispunjeni uvjeti koje navedene odredbe određuju za valjanost takvih ugovora. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je presudom drugostepenog suda, u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za uknjižbu, pogrešno primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Apelant, iako je zaključio pravno obavezujući ugovor, nije njegov zakoniti posjednik, čime nije ostvaren drugi, zakonom uspostavljeni kumulativni uvjet, što isključuje navedeno apelantovo pravo.

14. Vrhovni sud je također naveo da tužbeni zahtjev za uknjižbu nije osnovan ni kada se posmatra s aspekta primjene odredbe člana 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Naime, prema tim odredbama nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru, uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju. Apelant je, nakon što je ostao u službi u Vojsci Jugoslavije, otkupio stan iz Vojnog fonda Republike Srbije, dosljedno čemu na strani apelanta, nakon što je utvrđena pravna valjanost predmetnog ugovora, izostankom navedenih zakonskih uvjeta, ne predstoji pravo na isticanje zahtjeva za njegovu uknjižbu kao vlasnika predmetnog stana. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane revizione tvrdnje apelanta i tužene u dijelu drugostepene presude u pogledu njegove odluke o preinačenju prvostepene presude u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tužene kojim je usvojen zahtjev tužene za utvrđenje da je ugovor raskinut, a ovaj odbijen u preostalom dijelu za utvrđenje da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev za uknjižbu predmetnog stana. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na odluku Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je naveo da nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da je pobijana odluka donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u presudi.

18. Općinski sud je naveo da je razloge za donošenje osporene odluke dao u obrazloženju presude, te da apelantove navode smatra neosnovanim.

19. Umješač je naveo da je zakoniti korisnik i nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te je, između ostalog, predložio da Ustavni sud donese odluku koja će njemu i njegovoj porodici osigurati konačnu zaštitu prava na dom u smislu člana II/3.f) Ustava BiH, te prava na imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava BiH i poštovanje načela pravne sigurnosti u skladu sa članom I/2. Ustava BiH.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049564 14 Rev od 18. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

27. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, da prvenstveno razmotri apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora i uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Osim toga, osporenim odlukama odlučivano je i o protivtužbenom zahtjevu za utvrđenje da je raskinut ugovor i da ugovor ne proizvodi pravna dejstva.

31. U vezi s prigovorima koji se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant predmetni stan otkupio kao nosilac stanarskog prava. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana i da se, shodno tome, naloži upis prava vlasništva u javnim evidencijama na apelantovo ime. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi konačno zaključili da je ugovor kojim je apelant otkupio predmetni stan pravno valjan u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi sa apelantovim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta apelaciju djelimično usvojio, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (op. cit., AP 1205/08, tačka 51).

33. Osim toga, u Odluci broj AP 5758/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5758/10 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je naveo da se taj predmet činjenično razlikuje od predmeta broj AP 1205/08 budući da je apelant kao vojnik Oružanih snaga Republike Makedonije dobio iz Stambenog fonda Republike Makedonije vojni stan koji je otkupio i na kojem je postao vlasnik i u kojem stanuje, zbog čega je Kantonalni sud raskinuo predmetni ugovor. Ustavni sud je konstatirao: „Međutim apelantu u smislu člana 39.e. stav 2. Zakona o prodaji stanova 'umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana'. Stoga je za Ustavni sud nesporno da je apelantov položaj u konačnici identičan položaju apelanta iz predmeta AP 1205/08.“

34. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta u vezi s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08 Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako je apelant 20. juna 2002. godine otkupio stan u Srbiji, odnosno kako nije zakoniti posjednik predmetnog stana nije ostvaren drugi, zakonom uspostavljeni kumulativni uvjet, u smislu odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova, iako ima pravno valjan ugovor, apelantu ne pripada pravo na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Osim toga, iz obrazloženja presuda slijedi da je osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da je predmetni ugovor raskinut jer je apelant otkupio stan iz Vojnog fonda Republike Srbije, a neosnovan dio tužbenog zahtjeva da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo jer raskid ugovora proizvodi dejstvo ex nunc, tj. od trenutka raskida. Osim toga, odredbom člana 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova izričito je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. tog člana ima pravo na odgovarajuću naknadu, pa bez obzira što je ugovor raskinut, takav ugovor proizvodi određeno pravno dejstvo.

35. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranih predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojima je utvrđeno da je ugovor pravno valjan, ali da apelant nema pravo na uknjižbu prava vlasništva došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto predaje u posjed predmetnog stana i upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, iz čega slijedi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je, u konačnici, sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je stoga nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da je na njega stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.

37. Shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

38. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa prava vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na apelanta je stavljen prevelik teret.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-630/15 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio