USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1205/08, rješavajući apelaciju Dragislava Mirosavljevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije Dragislava Mirosavljevića i Luke Kapora.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Dragislava Mirosavljevića i Luke Kapora u dijelu koji se odnosi na navodno kršenje prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma iz čl. II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Dragislav Mirosavljević iz Niša, kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, i Luka Kapor iz Novog Sada (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 21. aprila 2008. godine i 30. juna 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama budu upisani kao njihovi vlasnici.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1205/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1205/08 i AP 1939/08.
III. Činjenično stanje Činjenice iz apelacije broj AP 1205/08
- 3.Apelant Dragislav Mirosavljević je 4. novembra 2003. godine u Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), i opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 15. juna 2005. godine predložio da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je apelant stekao pravo vlasništva na stanu u ul. Maršala Tita broj 11/3, za koji je 16. marta 1992. godine sa SSNO-om, pravnim prednikom tuženog, zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-7310-4, te narediti da tuženi trpi da se apelant na predmetnom stanu uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 i uvede u posjed tog stana.
- 4.Općinski sud je donio Presudu broj P-1851/03 od 10. oktobra 2005. godine, potvrđenu Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000167 od 25. januara 2008. godine, kojom je utvrđeno da je apelant na osnovu zaključenog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, dok je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se omogući uknjižba prava vlasništva i uvođenje u posjed predmetnog stana odbijen uz ocjenu suda da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.
- 5.Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, izrazio stav da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ali da mu, budući da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva prema zaključenom ugovoru pripada pravo na naknadu od FBiH utvrđenu članom 18. citiranog zakona, umanjenu za amortizaciju.
- 6.Općinski sud je obrazložio da je zaključak da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH izveo iz Naredbe o odlikovanju i Naredbe o prestanku profesionalne vojne službe koju je donio komandant Treće armije Vojske Jugoslavije 19. februara 2001. godine i Rješenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Vojske Jugoslavije od 14. juna 2001. godine, iz kojih proizlazi da je apelant u trenutku prestanka profesionalne vojne službe imao čin potpukovnika u Vojsci Jugoslavije. Zatim, obrazloženo je da je uvidom u potvrdu VP 1313 Beograd utvrđeno da apelant nema riješeno stambeno pitanje po trajnom osnovu, odnosno da je u posjedu stana po osnovu privremenog zakupa, pa mu, shodno članu 39.e st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto prava upisa vlasništva u zemljišnim knjigama pripada pravo na naknadu od FBiH, utvrđenu članom 18. istog zakona, odnosno na naknadu u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju u smislu odredbe člana 39.e stav 3. Zakona o prodaji stanova, kako je obrazložio Kantonalni sud.
- 7.Općinski sud je obrazložio da je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju spornog stana u posjed zbog toga što je apelantu odbijen stvarnopravni zahtjev koji bi predstavljao osnov odlučivanja o predaji u posjed stana.
- 8.Općinski sud je, na kraju, obrazložio da nije odlučivao o pripadajućoj naknadi apelantu s obzirom na to da se kretao u granicama postavljenog zahtjeva, shodno odredbi člana 2. Zakona o parničnom postupku.
Činjenice iz apelacije broj AP 1939/08
- 9.Apelant Luka Kapor je u Službi za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo 18. aprila 1997. godine pokrenuo postupak za vraćanje u posjed stana u Sarajevu za koji je 11. februara 1992. godine sa SSNO-om zaključio kupoprodajni Ugovor broj 3513-2902-4. Služba je Rješenjem broj 05-23-853/06 od 8. juna 2006. godine odbila apelantov zahtjev uz obrazloženje da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, pa mu ne pripada pravo na povrat stana i upisa prava vlasništva. Rješenjem Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Kantona Sarajevo broj 25-31-6430/06 D od 8. septembra 2006. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Službe.
- 10.Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001200 od 24. decembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Uprave. U obrazloženju presude je navedeno da su upravni organi pravilno primijenili pravo kada su odbili apelantov zahtjev. Kantonalni sud je, između ostaloga, obrazložio da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da mu, budući da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva prema zaključenom ugovoru pripada pravo na naknadu od FBiH, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH.
- 11.Kantonalni sud je obrazložio da je zaključak da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH izveo iz činjenice da je apelant 30. aprila 1991. godine bio građansko lice na službi u JNA, a potom je ostao a i danas je civilno lice na službi u Vojsci Jugoslavije, odnosno Republike Srbije, dakle van teritorije Bosne i Hercegovine, te slijedom relevantnih odredbi Zakona, apelant se ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Istina, apelant nije iz istog stambenog fonda bivše JNA niti novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Kantonalni sud je iz Rješenja Vojne pošte 1313 Beograd UP-1 broj 4468-9/2001 od 3. marta 2004. godine utvrdio da je odbijen apelantov zahtjev, civilnog lica u VP 1307 Novi Sad, za davanje stana u zakup na neodređeno vrijeme i da mu je prestalo pravo na stambeno osiguranje prema Zaključku VP 5003 Novi Sad od 2. oktobra 2000. godine, ali je zaključio da apelantu ne pripada pravo na uknjižbu prava vlasništva jer je u toku postupka utvrđeno da nije stekao pravo na povrat stana u posjed, niti da legalno koristi stan, pa je apelantov zahtjev neosnovan.
- 12.Umjesto upisa prava vlasništva i vraćanja stana u posjed, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe člana 39.e st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova, budući da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnom sastavu oružanih snaga Jugoslavije, uputio apelanta na njegovo pravo na naknadu od FBiH.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelanti su podnijeli apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama budu upisani kao njihovi vlasnici. S tim u vezi, istakli su da su im zbog nemogućnosti povrata u posjed njihovih stanova i nemogućnosti uknjižbe vlasništva na predmetnim stanovima na njihovo ime u zemljišnim knjigama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su naveli da su im stanovi svojevremeno bili dodijeljeni na korištenje kao „vojni stanovi“ iz stambenog fonda bivše JNA i da su početkom 1992. godine, prije izbijanja ratnih djelovanja u BiH, zaključili kupoprodajne ugovore za otkup tih stanova. Apelanti su vodili postupke na različitim nivoima, od nadležnih upravnih organa, prvostepenih i drugostepenih redovnih sudova, pa se praksa rješavanja ovih predmeta razlikuje od jednog do drugog organa pojedinačno po predmetima.
- 14.Apelanti su istakli da su njihovi zahtjevi za povrat stana i uknjižbu stanova za koje su zaključili ugovore o otkupu odbijeni na osnovu odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), te su u obrazloženjima osporenih odluka upućeni da svoje pravo ostvare tako što će im Federacija BiH, umjesto povrata u posjed stana i upisa vlasništva na predmetnim stanovima, isplatiti zakonom utvrđenu naknadu.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Ustavni sud je, na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene strane pribavio odgovore na apelaciju u predmetu broj AP 1205/08.
- 16.U navedenom predmetu, Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima iz svoje presude.
- 17.Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iz svoje presude, kako u pogledu činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, smatrajući da osporenom presudom nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo koje je u apelaciji istakao.
- 18.Tuženi je u podnesku od 3. aprila 2012. godine istakao da je tek 30. marta 2012. godine dobio podatke Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH broj 03/1-23-2/09 sa aktom i obavijesti Komisije za razmjenu podataka o vojnim stanovima Ministarstva odbrane Republike Srbije. Ovim aktima, kako je dalje navedeno, potvrđeno je da je apelant po istom osnovu otkupio stan i riješio svoje stambeno pitanje u Republici Srbiji, u Nišu, u ulici Mokranjčeva broj 79, stan broj 23. U prilogu je dostavljen akt Ministarstva odbrane Republike Srbije u kojem je navedeno da je apelant predmetni stan u Nišu otkupio po osnovu Rješenja Opštinskog suda u Nišu broj 1 P 324/2006 od 24. oktobra 2006. godine, koje je postalo izvršno 9. januara 2007. godine. Osim toga, u navedenom aktu je istaknuto da apelant još nije konačno riješio stambeno pitanje po propisu o stambenom osiguranju u Ministarstvu odbrane Republike Srbije.
- 19.Budući da se apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud smatra da nije potrebno navoditi odgovore na drugu apelaciju iz spojenih predmeta.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3a.
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a koji su na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
- 21.U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom u predmetu broj AP 1205/08 je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000167 od 25. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U predmetu broj AP 1939/08 predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-001200 od 24. decembra 2007. godine, koju je apelant primio 7. maja 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2008. godine, u roku od 60 dana. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelanti osporavaju presude redovnih sudova i nadležnih upravnih organa tvrdeći da su im tim presudama, odnosno rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se u suštini odnose na nemogućnost apelanata da se vrate u posjed stanova koji su bili predmet kupoprodajnih ugovora i da se nad njima uknjiže kao vlasnici.
- 27.U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu sa poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
Pravo na imovinu
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 29.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 30.Prilikom razmatranja toga da li su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su apelanti imali „imovinu“ u smislu navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
- 31.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) sa pravnim prednikom tuženog. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je i Evropski sud prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 32.U vezi sa pitanjem da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u imovinu apelanata, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, 23. septembar 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, do objave u službenim glasilima dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 33.U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u predmetu Đokić protiv BiH zaključio da složenost pravne situacije sprječava njegovu klasifikaciju u određenu kategoriju (s jedne strane, osporavani kupoprodajni ugovor je pravno valjan, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da se vrati u posjed stana i uknjiži se kao vlasnik), pa spornu situaciju treba ispitati u svjetlu općeg pravila koje izražava princip neometanog uživanja imovine. Ustavni sud smatra da nema razloga da i konkretne slučajeve ne razmotri u svjetlu navedenog općeg principa.
- 34.U vezi sa pitanjem da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1512/06 od 3. aprila 2008. godine) zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je, također, u predmetu Đokić protiv BiH zaključio da je došlo do miješanja u aplikantovo pravo na mirno uživanje imovine, pozivajući se na praksu nadležnih organa u Bosni i Hercegovini, ističući da su zakonski uvjeti u pogledu povrata vojnih stanova i upisa prava vlasništva u okviru domaćih vlasti uvijek smatrani kao ograničenje postojećeg prava na imovinu. Dakle, nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu.
- 35.Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud ostaje da odgovori na pitanja: (a) da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) da li je miješanje proporcionalno cilju, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
- 36.U odgovoru na postavljena pitanja Ustavni sud će razmotriti da li su redovni sudovi, odnosno nadležni organi uprave u osporenim odlukama imali „relevantne i dovoljne razloge“ da preduzmu mjere koje su preduzeli, odnosno da donesu osporene presude, na koji su se način umiješali u pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i nadležni organi uprave, primjenom relevantnog prava, zaključili da apelanti, prema članu 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nemaju pravo da se vrate u posjed stanova koje su koristili prije rata, ali, budući da imaju pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom.
- 37.U vezi sa pitanjem da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“ i u javnom interesu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, kroz analizu ustavnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao izuzetak od općeg pravila prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica – nosilaca stanarskih prava nad takozvanim stanovima JNA, utvrdio da navedeni zakon, kako je navedeno: „[…] ima za cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem 'građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu' (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili osobe koje su bile prisiljene da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja“ (loc. cit., stav 53), te je zaključio da odredba člana 3a. Zakona slijedi legitiman cilj.
- 38.Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 15/11, odbacujući kao nedopušten zahtjev za ponovnu ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zaključio da je riječ o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Ustavni sud je tom prilikom podsjetio na to da su, prema sistemu Evropske konvencije, nacionalne vlasti te koje daju inicijalnu procjenu postojanja problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivnih postupaka koji se trebaju preduzeti. Dakle, prema sistemu Evropske konvencije, pri rješavanju složenih pitanja kao što je povrat tzv. vojnih stanova država ima širok stepen slobodne procjene da odredi šta ima opći interes. Ustavni sud je zaključio da je i član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima rezultat takve slobode procjenjivanja, te da je još u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da su odredbe tog člana u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer uspostavljaju pravičnu ravnotežu između javnog interesa i nosilaca stanarskog prava.
- 39.U Odluci broj U 15/11 Ustavni sud je, razmatrajući da li se član 39.a Zakona o prodaji stanova miješa u pravo na mirno uživanje imovine, konstatirao da je ovom odredbom javna vlast lišila nosioce stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu prijeratnih stanova prava da ostvare uknjižbu vlasništva u nadležnom sudu, te zaključio da se ovom odredbom javna vlast miješa u imovinska prava nosilaca stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu svojih stanova. Ispitujući da li se, prema standardima Evropske konvencije, može smatrati da je ovo miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud je zaključio da je javni interes koji se želi postići odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u suštini, isti kao i javni interes koji je Ustavni sud objasnio prilikom ocjene ustavnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Odluci broj U 83/03. Osim navedenog, Ustavni sud je naglasio da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima javna vlast regulirala pitanje povrata stana, a Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisala je uvjete za sticanje prava vlasništva. Dakle, predmetni zakon regulira pitanje sticanja prava vlasništva kao jačeg prava u odnosu na pravo na povrat stana. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, još je jači javni interes da ovim zakonom javna vlast nametne strože kriterije za sticanje prava vlasništva, što su upravo kriteriji koji su propisani odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
- 40.Stoga, Ustavni sud ostaje pri iznesenim stavovima, te smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća na to da je i Evropski sud, razmatrajući ovo pitanje u predmetu Đokić protiv BiH, istakao da oduzimanje imovine, izvršeno pri provođenju zakonskih, socijalnih, ekonomskih i drugih politika, može biti „u javnom interesu“ čak i ako zajednica u cjelini nema neposredne koristi niti uživa oduzetu imovinu. U predmetnom slučaju, Evropski sud je prihvatio da su sporne mjere bile usmjerene ka unapređenju socijalne pravde, kao što je tvrdila tužena strana, i da, stoga, slijede opravdan cilj, a ovakvo stanovište iskazao je i Ustavni sud u citiranoj Odluci broj U 15/11, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj U 83/03 nakon koje je donesena presuda u predmetu Đokić protiv BiH, u kojoj je zaključeno da ta presuda Evropskog suda nije osnov za ponovno odlučivanje, odnosno da nema osnova za ponovno odlučivanje o ocjeni ustavnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
- 41.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je poštovan princip proporcionalnosti, odnosno da li miješanje uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
- 42.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, također, analizirao u citiranoj Odluci broj U 83/03 u okviru prava na imovinu, a stavovi navedeni u toj odluci reafirmirani su u Odluci Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, u kojoj je, između ostaloga, zaključeno da ograničavanje imovine nosilaca prava na „JNA stanovima“, na način da im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan, zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa.
- 43.Ustavni sud naglašava da je kroz vlastitu praksu u pogledu analize principa proporcionalnosti zaključio da član 3a. Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03), uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa. Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da prvo, član 3a. Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države izvan teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće.
- 44.Razmatrajući pitanje proporcionalnosti člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 15/11 konstatirao da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su u vezi sa lišavanjem imovinskih prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Ustavni sud je istakao da lišavanje imovinskih prava pojedinaca bez naknade ne bi bilo pravično, jer bi se na pojedince stavio pretjeran teret koji ne bi bio u duhu zaštite koncepta „imovine“ koju pružaju član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 45.Ustavni sud se, također, u Odluci broj U 15/11 bavio pitanjem vojnih stanova kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredbi domaćeg prava koje reguliraju ovu materiju u svjetlu presude Đokić. Analizirajući odredbu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sa aspekta kompenzacije koju propisuje navedena odredba, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj U 15/11, prije svega, istakao da navedena odredba regulira pitanje prava na naknadu nosiocima prava iz kupoprodajnog ugovora koji su zaključili pravno obavezujući ugovor umjesto upisa prava vlasništva. Također je konstatirano da navedena odredba pravi razliku između lica koja su nakon napuštanja prijeratnog stana stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu i lica koja su ostala u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, koja nisu stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Također, konstatirano je da navedena odredba tretira i nosioce prava iz kupoprodajnog ugovora za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana. Suština odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jeste da se nosiocima prava iz sve tri prethodno navedene pravne situacije, umjesto upisa prava vlasništva na tzv. vojnim stanovima i njihovog povrata u posjed prizna pravo na naknadu.
- 46.U odgovoru na pitanje da li odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uspostavlja pravičnu ravnotežu između nosioca prava i javnog interesa (proporcionalnost), Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 15/11 konstatirao da bi nosioci prava koji su lišeni prava na uknjižbu morali imati pravo na naknadu kao vid satisfakcije zbog nemogućnosti da se vrate u svoje stanove i uknjiže pravo vlasništva na njima. U toj odluci Ustavni sud je reafirmirao svoje ranije stavove izražene u Odluci broj U 83/03 u kojoj je Ustavni sud odlučivao o ustavnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te zaključio da lišavanje imovine nosioca prava na „JNA stanovima“, na način da im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan, zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosioca prava i javnog interesa.
- 47.Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed.
- 48.Ustavni sud zapaža da se Evropski sud u predmetu Đokić, budući da se aplikant Đokić izričito izjasnio da želi naknadu, bavio pitanjem da li je naknada koja aplikantu pripada prema zakonu Federacije BiH adekvatna, podsjećajući pri tome na to da se čak i potpuno odsustvo naknade može smatrati opravdanim prema članu 1. Protokola broj 1 u izuzetnim okolnostima, za koje je smatrao da u tom predmetu nisu takve prirode, te da trenutno lica koja spadaju u ovu kategoriju imaju pravo samo na povrat novčane sume koju su platila za svoje stanove u 1991/92. godini, plus kamata prema stopi koja se primjenjuje na kratkoročne pologe, a da je prvobitno ta naknada izračunavana na drugi način: vrijednost stana prvo je izračunavana prema cijeni od otprilike 300 eura po m², zatim se u obzir uzimala i starost stana uz oduzimanje od 1% od njegove vrijednosti za svaku godinu starosti. Ustavni sud u tom smislu zapaža da je Evropski sud u toj odluci primijetio da je pripadnicima JNA Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA ponuđeno 6. januara 1991. godine da otkupe stanove na kojima imaju stanarsko pravo po smanjenoj tržišnoj cijeni. Pri tome se Evropski sud nije bavio razradom ove činjenice, već je odlučio da se aplikantu Đokiću, za stan površine 60,45 m², koji mu je dodijeljen na korištenje 1986. godine i za koji je 31. januara 1992. godine platio iznos od 379.964,00 YU dinara, od ukupne vrijednosti predmetnog stana u iznosu od 654.812,00 YU dinara prije odobrenih popusta, dakle stan starosti najmanje 24 godine, ima isplatiti „tržišna cijena stana u vrijednosti od 60.000 eura i to bez bilo kakvih poreza“, ne upuštajući se uopće u stvarne tržišne cijene stanova u Bosni i Hercegovini u vrijeme donošenja navedene odluke nakon rata i u toku svjetske ekonomske krize.
- 49.Ustavni sud, također, podsjeća na to da se u Odluci broj U 15/11, donesenoj u svjetlu odluke Evropskog suda Đokić protiv BiH, bavio istim pitanjem, ali, erga omnes, te, između ostalog, zaključio: „Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud ovakvim odlučenjem utvrdio da se naknadom, kako je to sada predviđeno odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne uspostavlja pravična ravnoteža u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Ustavni sud je u navedenoj odluci podržao stav Evropskog suda o tome da naknada koju propisuje odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao satisfakcija zbog lišavanja prava na povrat stanova (restituciju) nije adekvatna, te da, stoga, ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava, zbog čega nije u skladu sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 50.Iako je ustanovio da naknada koja je propisana članom 39.e Zakona o prodaji stanova ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca stanarskog prava, Ustavni sud je zaključio da Ustavni sud ne može određivati kakva ta naknada treba biti, već je naložio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da kao nadležno tijelo, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, uskladi odredbu člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na određivanje naknade, sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prilikom određivanja naknade Parlament Federacije Bosne i Hercegovine bi trebalo da uzme u obzir okolnosti kao što su uvjeti u kojima su predmetni stanovi otkupljeni, ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, kao i to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira uvijek potpunu naknadu.
- 51.S obzirom na sve navedeno, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante.
Pravo na pravično suđenje
- 52.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 53.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 54.Iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti u okviru prava na pravično suđenje žale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
- 55.Ustavni sud zapaža da su apelanti pred redovnim sudovima pokrenuli parnične postupke radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu kupoprodajnog ugovora, uknjižbe i predaje u posjed, te da su osporenim odlukama djelimično usvojeni zahtjevi na način što je utvrđeno da apelanti imaju pravno valjane ugovore o otkupu predmetnih stanova na osnovu kojih su stekli pravo vlasništva, ali su odbijeni njihovi zahtjevi za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim stanovima i predaju u posjed zbog primjene odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
- 56.U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim presudama, odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se tiče uknjižbe i predaje stana u posjed, pozivajući se na relevantne propise, utvrdili da apelanti nemaju pravo na predaju predmetnih stanova u posjed, odnosno na uknjižbu prava vlasništva na spornim stanovima, o čemu su dali dovoljne i relevantne razloge. Također, sudovi su naveli da apelanti, umjesto upisa prava vlasništva prema zaključenim ugovorima, imaju pravo na naknadu od Federacije BiH. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud ne nalazi razlog da odstupi od svoje prakse o istom pravnom pitanju, a naročito od Odluke o ustavnosti Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, te najnovije Odluke broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine.
- 57.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 53.
Pravo na poštivanje doma
- 58.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
- 59.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 60.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
- 61.U vezi sa navodima apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su apelanti do 1992. godine predmetne stanove koristili u svojstvu nosilaca stanarskog prava, nakon čega su zaključili ugovore o kupovini tih stanova, i da se, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, predmetni stanovi mogu smatrati „domom“ apelanata u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
- 62.Dalje, nesporno je da osporene odluke kojima su odbijeni zahtjevi apelanata za uknjižbu prava vlasništva i predaju u posjed predmetnih stanova predstavljaju miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje doma. Stoga, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“ i da li je proporcionalno cilju, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa.
- 63.U vezi sa pitanjem da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na iste razloge koji su izneseni prilikom razmatranja navoda apelanata o povredi prava na imovinu, budući da je na osnovu istih pozitivnih propisa miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo „u skladu sa zakonom“.
- 64.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo proporcionalno cilju, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa. S tim u vezi, Ustavni sud će razmotriti da li su redovni sudovi u osporenim presudama imali „relevantne i dovoljne razloge“ da preduzmu osporene mjere, odnosno da donesu osporene presude. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odnosno nadležni organi uprave tokom postupaka iz kojih su proizašle osporene odluke nesporno utvrdili da su apelanti nakon 14. decembra 1995. godine ostali u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, zbog čega ne ispunjavaju uvjete propisane odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo da im predmetni stanovi budu vraćeni u posjed. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je isto činjenično i pravno pitanje već ranije analizirao u svojoj praksi, pa je u predmetu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine (odluka objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 68/06) zaključio da je ovakvo miješanje u pravo na mirno uživanje doma u skladu sa zakonom i da slijedi legitiman cilj. Naime, Ustavni sud je u toj odluci ukazao na svoju već citiranu Odluku broj U 83/03 u kojoj je kroz analizu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, u vezi sa tzv. vojnim stanovima, utvrdio da navedeni zakon ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskih prava i da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije BiH i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove usljed ratnih djelovanja, te zaključio da odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene slijedi legitiman cilj. Ustavni sud napominje da je u nizu svojih odluka, analizirajući ovo pitanje, utvrdio da postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja u slučajevima kada se licima koja su učestvovala u vojskama stranih država ne dopušta povrat stana u posjed (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2044/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 34/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ostaje pri ovakvom stavu i smatra da je miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo proporcionalno legitimnom cilju i da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa, te da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 65.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, isključivo zbog nemogućnosti uknjižbe i povrata stana, neosnovani.
- 59.
VIII. Zaključak
- 66.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante.
- 67.Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma iz čl. II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dosljedno primijenili relevantne zakone (za koje je Ustavni sud utvrdio da su u relevantnom dijelu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno standardima Evropske konvencije) i kada su za svoje odluke u usvajajućem i odbijajućem dijelu tužbenih zahtjeva apelanata iznijeli jasna, relevantna i argumentirana obrazloženja. Osim toga, miješanje javnih vlasti u pravo apelanata na dom izvršeno je u skladu sa zakonom, za koji je Ustavni sud utvrdio da se u javnom interesu i ne dopušta povrat u posjed stana licu koje je nakon 19. maja 1992. godine ostalo u službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, niti uknjižba prava vlasništva na tom stanu, iako je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno postojanje pravno obavezujućeg ugovora, budući da su osporenim odlukama redovnih sudova upućeni da u skladu sa zakonom ostvare propisanu naknadu umjesto naturalne restitucije.
- 68.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 69.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
Sudska praksa po ovom aktu
1 odluka iz 0 članova
Sentence iz baze sudskapraksa.pravosudje.ba koje citiraju članove ovog akta. Klik otvara odluku.