Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2741/17 (G.N.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2741/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2741/17, rješavajući apelaciju G.N., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija G.N. podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6.

lipnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 3 od 17. svibnja 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. G.N. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Mostar, kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 30. lipnja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6. lipnja 2017. godine i S1 2 K 022481 17 Kv 3 od 17. svibnja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 5. srpnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 13. srpnja 2017. godine, a Tužiteljstvo u ostavljenom roku, koji je istekao 11. srpnja 2017. godine, nije dostavilo odgovor. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem prvostupanjskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko vijeće) broj S1 2 K 022481 17 Kv 3 od 17. svibnja 2017. godine apelantu (i drugim pet poimenično navedenim osumnjičenim osobama, za koje će se u daljnjem tekstu koristiti termin: ostali osumnjičeni ili osumnjičeni M.N., J.M., F.V., M.M. i Ž.B.) produljen je pritvor koji je određen Rješenjem Suda BiH broj S 2 K 022481 16 Krn 10 od 22. veljače 2017. godine i produljen Rješenjem Suda BiH broj S 2 K 022481 117 Kv 2 od 17. ožujka 2017. godine, koji može trajati najdulje dva mjeseca, odnosno do 17. srpnja 2017. godine, zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Apelantu je pritvor određen zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa kaznenim djelima krijumčarenje iz članka 214. KZBiH i teška krađa iz članka 287. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u svezi s člankom 53. KZBiH.

6. Razmatrajući postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za zakonitost mjere pritvora, prvostupanjsko vijeće je navelo da utemeljena sumnja proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, pri čemu je zaključilo da protekom vremena ovaj zaključak nije doveden u pitanje, već da je, štoviše, taj zaključak dodatno potkrijepljen dokazima dostavljenim uz prijedlog za produljenje pritvora. U tom smislu u rješenju je ukazano da iz dostavljenih dokaza proizlazi postojanje utemeljene sumnje da je apelant organizirao skupinu za organizirani kriminal u smislu članka 1. stavak 22. KZBiH, koja je s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi organizirana radi krađe skupocjenih putničkih motornih vozila, te njihovog krijumčarenja i prodaje na području BiH, Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska), Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija) i šire na način da je u neposrednim i posrednim kontaktima sa drugim pripadnicima skupine koju su činili: M.N., J.C., J.M., F.V, M.M., Ž.B., Z.K., V.N. i Z.T., te drugim njemu poznatim pripadnicima naručivao krađe skupocjenih vozila, osiguravao mjesta njihovog skrivanja, mjesta i načine rastavljanja ovih vozila u dijelove, načine prepravljanja identifikacijskih podataka za dijelove vozila, prijevoza i prodaje vozila ili dijelova vozila u BiH i inozemstvo.

7. Obrazlažući postojanje utemeljene sumnje u odnosu na apelanta, prvostupanjsko vijeće je navelo da utemeljena sumnja da je apelant kontaktirao osobe koje su vršile krađu vozila, te da je otkupljivao prethodno ukradena vozila i dogovarao njihovu daljnju prodaju, također, proizlazi iz zapisnika o saslušanju svjedoka, koji je uložen kao dokaz DT-4. Ovaj svjedok je opisao kako je nakon telefonskih kontakata, obavljenih sa osobom pod nadimkom, dogovoren otkup otuđenog vozila, i to za iznos od 600,00 do 700,00 eura. Prvostupanjsko vijeće je, također, istaknulo da iz dokaza do kojih je Tužiteljstvo došlo uvidom u istražni predmet kodnog naziva „Trebević“ proizlazi utemeljena sumnja da je apelant, počev od 2012. godine, bio u stalnim kontaktima sa izvršiteljima kaznenog djela teška krađa (otuđenje) skupocjenih PMV, a sve kako bi ih kasnije rastavljao u dijelove i dalje prodavao kupcima u BiH i inozemstvu. Tako iz zapisnika o saslušanju svjedoka, koji su uloženi kao dokazi DT-2 i DT-33, proizlaze način, mjesto i vrijeme izvršenja kaznenih djela teška krađa skupocjenih vozila iz programa BMW i „Passat“. Ovi svjedoci opisali su kontakte učinitelja djela, kao i radnje prevoženja otuđenih vozila na lokalitet Zapadnohercegovačkog kantona, precizirajući da je u konkretnom slučaju riječ o osobi iz Ljubuškog, koju su zvali nadimkom koji koristi apelant. Nadalje, prvostupanjsko vijeće je, također, ocijenilo da iz dokaza DT-5 proizlazi utemeljena sumnja da je apelant posjedovao spravu za dekodiranje sustava kodova na vozilima koja bi se otuđivala, te da ju je platio 3.000 dolara. Ovu spravu je, prema navodima svjedoka, apelant davao osobama koje bi vršile krađu vozila, a koja bi mu nakon toga dovozile otuđena vozila, koja bi bila rastavljena od drugih osoba koje je angažirao apelant. Osim toga, navedeno je da je iz iskaza svjedoka, čiji je zapisnik uložen kao dokaz DT-7, uočljivo da je apelant svjedoku u više navrata nudio da zajedno otkupe neko otuđeno vozilo, rastave ga i dalje preprodaju u dijelovima. Slijedom navedenog, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da iz navedenih dokaza proizlazi utemeljena sumnja da je apelant u organiziranoj skupini imao ulogu organizatora, te da je djelovao svjesno i umišljajno, pri čemu je naročito uočljiva njegova upornost u činjenju kaznenog djela, te njegova spremnost za proširenje ilegalnih poslovnih aktivnosti, budući da su na istovjetan način i u više navrata vršene radnje otkupa ukradenih vozila.

8. Utemeljena sumnja da je apelant vodio glavnu riječ u komunikaciji sa ostalim osumnjičenim, te da su oni, uglavnom, postupali po uputama koje im on sugerira, prema ocjeni prvostupanjskog vijeća, proizlazi i iz presretnutih telefonskih razgovora. Naime, ukazano je da su provođenjem posebnih istražnih radnji tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima, u istražnom predmetu kodnog naziva „Trebević“, po naredbama Suda BiH br. S1 2 K 015388 15 Km 74 od 25. srpnja 2016. godine i S1 2 K 015388 15 Krn 76 od 16. kolovoza 2016. godine, zabilježeni tonski i videozapisi iz kojih proizlazi utemeljena sumnja da su pripadnici skupine J.M. i J.C. povezani u međusobnim dogovorima o krađi i prijevozu otuđenih vozila u inozemstvo s organiziranom kriminalnom skupinom kojoj je pripadao osumnjičeni Z.M., te da su, kako se to utemeljeno sumnja, J.M. i J.C. otuđivali motorna vozila, potom ih dovozili na prethodno dogovorenu lokaciju, da bi ta motorna vozila sa ciljem prebacivanja u Srbiju ili Crnu Goru preuzeo Z.M. i drugi njima poznati pripadnici skupine. Utemeljenu sumnju o uspostavljanju komunikacije između osumnjičenog J.M. i apelanta potvrdio je svjedok DT-5, kao i svjedok DT-6. Također, iz tonskih zapisa koji su zabilježeni provođenjem posebnih istražnih radnji proizlazi utemeljena sumnja da je apelant u 2015. godini ostvarivao stalne kontakte u vezi s organiziranjem prijevoza i prodaje otuđenih vozila ili autodijelova u BiH i inozemstvo sa kupcima dijelova za PMV. Osim toga, iz rezultata posebnih istražnih radnji se vidi komunikacija između apelanta sa T. Z., carinikom Uprave za neizravno oporezivanje BiH, koji mu je, a kako se to utemeljeno sumnja, omogućio prevoženje motora vozila BMW preko državne granice uz izbjegavanje carinske kontrole. Prvostupanjsko vijeće je konstatiralo da je utemeljenu sumnju u pogledu komunikacije između apelanta sa T. Z., carinikom, potvrdio i svjedok čija je izjava u zapisnik uložena kao dokaz DT-7, a koji je u svojoj izjavi naveo da su dijelovi ukradenih vozila prevoženi preko carinske linije BiH, te da apelant ima stalnu poslovnu suradnju sa određenim osobama u Zagrebu, točnije u mjestu Ozalj kod Karlovca u Hrvatskoj, kao i u Njemačkoj, gdje se redovno sastaje sa određenom osobom podrijetlom iz BiH. Nadalje, utemeljena sumnja o postojanju komunikacije apelanta sa osumnjičenim F.V. proizlazi iz dokaza DT-6, o čemu govori i svjedok čija je izjava u zapisnik uložena kao dokaz DT-7. Navedeni svjedok je istaknuo da se osumnjičeni F.V. bavi „istim poslovima kao i apelant“, da oni otkupljuju i rastavljaju otuđena motorna vozila, prepravljaju identifikacijske brojeve, da bi potom takve dijelove, uz angažman različitih osoba, preprodali na teritoriju BiH i Hrvatske.

9. Potom, prvostupanjsko vijeće je ukazalo na odredbe članka 135. stavak 3. ZKPBiH kojim je propisano da, „ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produljiti, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, za još najviše tri mjeseca“. S tim u vezi, prvostupanjsko vijeće je našlo da u konkretnom slučaju postoje naročito važni razlozi koji opravdavaju mjeru pritvora, osobito imajući u vidu činjenicu da se postupak vodi protiv više osumnjičenih osoba, kao i da se u ovom momentu provode vrlo složene i raznovrsne istražne radnje. Pored navedenog, prvostupanjsko vijeće je istaknulo da je iz sadržaja iznesenih dokaza jasno uočljiva razgranatost skupine, kao i činjenica da Tužiteljstvo u ovoj fazi istrage nije uspjelo proniknuti u svaki segment aktivnosti te skupine, niti ulogu svakog pojedinog aktera, pri čemu je očigledna i činjenica da imena svih osoba koje su eventualno uključene u aktivnost skupine još uvijek nisu poznata. Osim toga, prvostupanjsko vijeće je smatralo da su utemeljeni navodi Tužiteljstva da je do ovog trenutka saslušan veliki broj svjedoka, te da je izvršeno mnoštvo provjera informacija i saznanja do kojih se došlo tijekom istrage, ali da je zbog prirode samog djela i kaznenih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, kao i poteškoća zbog nedostupnosti i identifikacije drugih suosumnjičenih, nužno produljiti mjeru pritvora a sve s ciljem osiguranja dokaza i daljeg provođenja istrage.

10. Dalje, prvostupanjsko vijeće se bavilo pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKPBiH.

11. Kada su u pitanju posebni razlozi propisani odredbom članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je istaknulo da ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva u odnosu na apelanta i osumnjičenog M.N. Naime, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo, rukovodeći se stavom Ustavnog suda i praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da posjedovanje dvojnog državljanstva, težina djela i visina zaprijećene kazne, kao i blizina granice sami po sebi ne predstavljaju opravdan razlog za postojanje opasnosti od bjekstva osumnjičenih, a posebno imajući u vidu navode obrana osumnjičenih o njihovim financijskim, te obiteljskim prilikama, koje ukazuju na postojanje čvršćih veza osumnjičenih sa BiH.

12. Dalje, u odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je Tužiteljstvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovoj pritvorskoj osnovi u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene. U vezi s tim, prvostupanjsko vijeće je istaknulo da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret sa brojnim kaznenopravnim radnjama poduzetim od više osoba, kao i da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini osoba koje su se dulje vremensko razdoblje bavile nizom nezakonitih radnji, te da su istražne radnje još uvijek u tijeku. Dalje je istaknuto da bi provođenje navedenih istražnih radnji bilo otežano ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi, jer je opravdano očekivati da bi oni radi izbjegavanja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti mogli ometati kazneni postupak utjecajem na sudionike ili prikrivače, kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak. Ovo tim prije što je identitet drugih pripadnika navedene organizirane kriminalne skupine u ovom trenutku nesumnjivo poznat samo osumnjičenima, te da Tužiteljstvo poduzima radnje radi njihove identifikacije i pronalaska, kao i da se radi o dobro organiziranoj i kompaktnoj skupini čiji bi obrazac djelovanja mogao bilo na izravan ili neizravan način utjecati na svjedoke, pomagače ili suizvršitelje, a sve s ciljem umanjenja kako vlastite kaznene odgovornosti, tako i kaznene odgovornosti sudionika. S tim u vezi, prvostupanjsko vijeće je posebno istaknulo da je u ovoj fazi postupka sasvim očigledno da dokazi u ovom postupku još uvijek nisu osigurani, obzirom da proces osiguranja dokaza i provođenja istražnih radnji tek slijedi. U tom smislu, prvostupanjsko vijeće je navelo da je imalo u vidu da su izdane naredbe za vještačenje autodijelova pronađenih kod osumnjičenih, nakon čega će putem provjere u bazi podataka MUP-a i Interpola biti utvrđeno podrijetlo otuđenih vozila, potom vještačenje privremeno oduzetih mobilnih telefona i SIM-kartica od osumnjičenih, te analiza snimljenih videozapisa i njihovo pokazivanje potencijalnim svjedocima. Nakon toga će se identificirati osobe sa kojima su osumnjičeni ostvarivali kontakte, a čiji je identitet poznat samo osumnjičenima, te koje je osobe nakon pronalaska potrebno i saslušati od kojih bi informacija moglo ovisiti utvrđivanje odlučnih činjenica u vezi sa ulogom svakog od osumnjičenih u ovoj kaznenopravnoj stvari, te utvrđivanje potencijalnih suosumnjičenih, posebno imajući u vidu da se utemeljeno sumnja da se radi o skupini osoba koja je međunarodno obilježena.

13. Dalje, prvostupanjsko vijeće je navelo da je, ocjenjujući navode Tužiteljstva da su osumnjičeni, zajedno sa ostalim suosumnjičenim osobama, otuđena vozila i autodijelove skrivali na raznim njima poznatim lokacijama, odnosno garažama, šumama i drugim različitim lokacijama, te da Tužiteljstvo na temelju dosadašnjih rezultata istrage nije uspjelo locirati sve lokalitete, tzv. štekove, što umnogome otežava identifikaciju svih vozila koje su otuđili ovi pripadnici skupine za organizirani kriminal, smatralo da je neophodno otkloniti bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, ali i ostale tragove važne za kazneni postupak. Također, ukazano je da iz analize presretnutih razgovora proizlazi utemeljena sumnja da su osumnjičeni u vrijeme izvršenja kaznenog djela ostvarivali kontakte sa drugim pripadnicima skupine, te je iz sadržaja ovih razgovora očita namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenog djela na svaki mogući način otežaju njegovo otkrivanje, i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, korištenjem šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Prvostupanjsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim prigovore obrane osumnjičenih o nedovoljnoj konkretizaciji pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. S tim u vezi je istaknuto da se pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći, te su u tom kontekstu citirane odluke Ustavnog suda br. AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine i AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine. Dovodeći navedene činjenice u vezu sa činjenicom da je uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret, motiv prikrivanja zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak, a obzirom na fazu postupka u kojoj se predmet nalazi, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora osumnjičenima na temelju članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.

14. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je i po toj osnovi utemeljeno produljiti pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim.

15. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, nesumnjivo je ispunjen prvi uvjet iz ove odredbe u pogledu visine zaprijećenih kazni. U pogledu postojanja "naročitih okolnosti", što predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti po ovoj osnovi, prvostupanjsko vijeće je navelo da ZKPBiH ne određuje što se to ima smatrati „naročitim okolnostima“, te je rukovodeći se svojim diskrecijskim pravom za njihovo utvrđivanje i vrednovanje našlo da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenog djela za koje se osumnjičeni terete, kontinuiranosti u poduzimanju radnji izvršenja, mreži kontakata, te ulozi svakog od osumnjičenih u samoj skupini, imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani osumnjičenih. Pri tome prvostupanjsko vijeće je imalo u vidu prirodu i način izvršenja kaznenih djela zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi predmetna istraga, odnosno činjenicu da se radi o skupini za organizirani kriminal, koja se, kako se to utemeljeno sumnja, sastoji od više pripadnika koji su dobro organizirani i povezani kako međusobno, tako i sa drugim kriminalnim skupinama, te koji su kontinuirano kroz dulje vremensko razdoblje sudjelovali u vršenju kaznenih djela, posebno imajući u vidu brojnost izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, koje su poduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, kao i mrežu kontakata i čvrstu povezanost pripadnika skupine, te da određeni pripadnici još nisu identificirani.

16. Kad je u pitanju ocjena naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja kaznenih djela, prvostupanjsko vijeće je ukazalo i na praksu Europskog suda u predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. svibnja 1993. godine u kojoj je Europski sud zauzeo stajalište da „u predmetu u kojem je osumnjičeni bio umiješan u organizirani kriminal, osumnjičeni bi mogao zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim suradnicima. Evropski sud je utvrdio da takve okolnosti opravdavaju pritvor na temelju bojazni od ponavljanja kaznenog djela“. U tom smislu, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo i međusobnu vezu i kontakte osumnjičenih i ovlaštenih službenih osoba kao pripadnika skupine za organizirani kriminal. Također je navedeno da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi očigledna namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenih djela na svaki mogući način otežaju njihovo otkrivanje, i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama, upotrebom šifriranih termina, te skrivanjem telefonskih aparata na samo njima poznatim lokacijama. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da sve konkretne okolnosti slučaja, ocijenjene u njihovoj sveukupnosti i sadjejstvu, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti predmetno kazneno djelo u slučaju da budu pušteni na slobodu, zbog čega je produljenje pritvora prema njima iz razloga članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH opravdano.

17. Konačno, prvostupanjsko vijeće je navelo da je po službenoj dužnosti razmotrilo svrsishodnost određivanja mjera zabrana iz članka 126. ZKPBiH, te našlo da se iz svih navedenih razloga niti jednom drugom mjerom, osim mjerom pritvora, u ovoj fazi postupka ne bi moglo osigurati nesmetano i uspješno vođenje postupka istrage u ovom predmetu.

18. U pogledu prijedloga Tužiteljstva BiH da se obrani ne dostave svi dokazi uz prijedlog za određivanje pritvora, Sud BiH je ukazao na odredbe članka 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, te je istaknuo da je Tužiteljstvo BiH dostavilo Sudu BiH dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora radi procjene njegove zakonitosti. Međutim, obzirom na to da je riječ o dijelu dokaza za koje je Tužiteljstvo BiH ocijenilo da bi njihovo otkrivanje obrani u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, na zahtjev tužitelja i nakon svestranog razmatranja potrebe za ovakvim ograničenjem dostupnosti dokaznog materijala, prvostupanjsko vijeće je, kad su u pitanju spomenuti dokazi, postupilo sukladno odredbi članka 47. stavak 1. ZKPBiH, odnosno obrani je uskratilo uvid u njih. S druge strane, drugi dokazi koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo sudu su dostavljeni obrani.

19. Vijeće Apelacionog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6. lipnja 2017. godine odbilo kao neutemeljene žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja.

20. Apelacijsko vijeće je ocijenilo da je prvostupanjski sud donio ispravan zaključak o postojanju utemeljene sumnje, kao conditio sine qua non za određivanje/produljenje pritvora, pri čemu je prvostupanjsko rješenje zasnovao na dokazima Tužiteljstva uz iznošenje neophodnog dijela i obima sadržaja svakog dokaza koji je uzeo u razmatranje. Na taj način je, po ocjeni Apelacijskog vijeća, isključen čak i privid proizvoljnosti i zadovoljeni su svi zakonski uvjeti i standardi uspostavljeni u domaćoj praksi, kao i u praksi Europskog suda.

21. U tom smislu, Apelacijsko vijeće je našlo da je prvostupanjski sud u mjeri u kojoj je moguća individualizacija radnji svakog osumnjičenog posebno u ovoj fazi postupka, obzirom na njihovo jedinstvo i povezanost u izvršenju kaznenih djela, posvetio dovoljno pažnje činjenicama i dokazima iz kojih proizlazi postojanje utemeljene sumnje za počinjenje predmetnih inkriminacija, pri čemu je dao osvrt na dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja o načinu izvršenja bilo da se taj dokaz odnosi na jednog ili više osumnjičenih. Nadalje, Apelacijsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim žalbene prigovore da Tužiteljstvo nije postupilo prema nalogu Apelacijskog vijeća kojim je u prethodnom rješenju o produljenju pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim jasno naznačeno da se istraga u ovom predmetu morala okončati u razdoblju trajanja pritvora po tom rješenju, a na što se prvostupanjsko rješenje nije ni osvrnulo. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je istaknulo da je točno da nedostaje eksplicitno obrazloženje u tom smislu, ali da se iz konteksta prvostupanjskog rješenja (posebno iz dijela koji se odnosi na iznošenje argumentacije u pogledu utemeljenosti pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH) može zaključiti kojim se razlozima prvostupanjsko vijeće rukovodilo u smislu utemeljenosti prijedloga Tužiteljstva za produljenje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim za dodatna dva mjeseca, a sve na temelju odredbe članka 135. stavak 3 ZKPBiH. U tom smislu, Apelacijsko vijeće je uputilo na dio obrazloženja prvostupanjskog rješenja koji se odnosi na zaključak da se radi o izrazito složenoj istrazi čiji rezultati upućuju na postojanje većeg broja sudionika, odnosno potencijalnih osumnjičenih od do sada otkrivenih, te da Tužiteljstvo realno nije bilo u mogućnosti u ovom vremenu ispitati sve svjedoke i osumnjičene dok se u potpunosti ne završi obimna analiza materijala, kako bi se utvrdilo koje su sve osobe imale ulogu u organiziranju i neposrednom izvršenju kaznenog djela. S tim u vezi je ukazano da je prvostupanjsko vijeće uzelo u obzir i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o kaznenopravnim radnjama koje imaju međunarodni karakter, što sve realno upućuje na suradnju Tužiteljstva BiH sa tijelima drugih zemalja, a sve s ciljem kompletiranja istrage. Stoga je Apelacijsko vijeće zaključilo da ovi žalbeni navodi apelanta i ostalih osumnjičenih ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost daljeg trajanja pritvora njima.

22. Apelacijsko vijeće je dalje istaknulo da pravilnost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u pitanje ni žalbenim prigovorima u pogledu zaključaka prvostupanjskog vijeća o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih člankom 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKPBiH.

23. Suprotno žalbenim navodima iznesenim u tom pravcu, Apelacijsko vijeće je ocijenilo prvostupanjsku odluku valjanom i osnovanom i u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH u odnosu na sve osumnjičene. U tom smislu Apelacijsko vijeće je smatralo da je u prvostupanjskom rješenju pravilno ocijenjena činjenica da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi, pri čemu su sama djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret međunarodnog karaktera, koja su poduzeta sa brojnim kaznenopravnim radnjama od više osoba, što sve ukazuje na dobro organiziranu skupinu, a koje okolnosti u svom sadjejstvu upravo opravdavaju i ovaj posebni pritvorski razlog obzirom da je kod ovakvog stanja stvari osnovano očekivati ometanje istrage od osumnjičenih. Kao posebno indikativnu činjenicu Apelacijsko vijeće je ukazalo na to što su trenutačno samo osumnjičenima poznata imena i identitet ostalih suosumnjičenih osoba, te da Tužiteljstvo poduzima sve potrebne aktivnosti na njihovoj identifikaciji, zbog čega, uzimajući u obzir organiziranost i kompaktnost skupine, treba spriječiti njihov izravan ili neizravan utjecaj na svjedoke, pomagače i suizvršitelje, što bi mogli poduzeti s ciljem umanjenja kako vlastite krivnje, tako i krivnje sudionika. Apelacijsko vijeće se u potpunosti složilo sa zaključkom prvostupanjskog vijeća da je za osumnjičene motiv prikrivanja u ovoj fazi postupka, uslijed objelodanjivanja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, zasigurno pojačan, te da se može očekivati da će oni, u trenutku kada su postali svjesni postupka koji se vodi protiv njih, pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak.

24. Nadalje, Apelacijsko vijeće je ocijenilo da su u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene ispunjeni i zakonski uvjeti za produljenje posebne pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka

c) ZKPBiH. Postojanje iteracijske opasnosti, u konkretnom slučaju, zasnovano je na ispunjenju pravnog standarda „naročitih okolnosti“ koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, pri čemu je ispunjen uvjet da se za to kazneno djelo može izreći kazna zatvora najmanje tri godine, obzirom da se osumnjičeni terete za izvršenje kaznenih djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. U tom smislu, Apelacijsko vijeće nalazi pravilnim stav prvostupanjskog suda da zakon ne određuje što se to ima smatrati “naročitim okolnostima”, pri čemu se slijedom diskrecijskog prava suda za njihovo utvrđivanje i vrednovanje može zaključiti da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani osumnjičenih, a koje se ogledaju u prirodi i načinu izvršenja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, kontinuiranosti nihovog poduzimanja i mreži kontakata, imaju takav karakter koji ukazuje na postojanje iteracijske opasnosti na strani osumnjičenih. Dakle, činjenice navedene u osporenom rješenju sa posebnim osvrtom na one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, kroz dulje vremensko razdoblje sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenima stavljaju na teret, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela od njih, a kako to pravilno u pobijanom rješenju apostrofira i prvostupanjski sud, pritom pozivajući se na sudsku praksu Europskog suda. Apelacijsko vijeće smatra ispravnom i ocjenu prvostupanjskog suda u vezi sa činjenicom da su osumnjičeni, kako se to osnovano sumnja, bili u kontaktu sa više drugih osumnjičenih i da se te osobe još uvijek nalaze na slobodi i da njihov identitet do sada nije poznat Tužiteljstvu, slijedom čega bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih..

25. Konačno, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je razmatralo prijedlog obrane osumnjičenih o mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka Sukladno odredbama članka 123. stavak 2. ZKPBiH, kao i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda(u daljnjem tekstu: Europska konvencija), u tom smislu je našlo da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera u ovom trenutku ne bi bila svrsishodna.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3, kao i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Apelant najprije osporava postojanje utemeljene sumnje da je počinio kaznena djela za koja se tereti. Naime, kako apelant tvrdi, u pobijanom rješenju je navedeno da je postojanje utemeljene sumnje sud utvrdio na temelju iskaza saslušanih svjedoka čiji iskazi se interpretiraju u prvostupanjskom rješenju. Međutim, apelant smatra da su ti iskazi „pristrani, paušalni i konfuzni, sve se temelji na insinuacijama i proizvoljnim zaključcima i pretpostavci tih svjedoka o mogućim kriminalnim radnjama osumnjičenih“. Dalje, apelant navodi da obrani nije predočen nijedan dokaz (osim zapisnika o saslušanju osumnjičenih), „navodno radi zaštite istražnog postupka“ bez navođenja na koji bi to način uopće apelant mogao utjecati na tijek istrage. Zbog navedenog, obrana nije mogla osporavati postojanje utemeljene sumnje. Apelant navodi da mu nisu dostavljene naredbe suda na temelju kojih su određene posebne istražne radnje, niti je apelant bio obaviješten o poduzetim radnjama sukladno članku 119. stavak 3. ZKP, pa nije mogao tražiti ispitivanje zakonitosti poduzetih istražnih radnji. Apelant osporava tvrdnju suda da se rok o obavještavanju osumnjičenih bazira na procjeni zaštite integriteta istrage. Ovo pogotovo što Tužiteljstvo navodi da istraga u ovom predmetu traje od 2012. godine, zbog čega osumnjičeni osporavaju zakonitost svih pribavljenih dokaza, kao i da Tužiteljstvo nije argumentiralo da se bez provođenja istražnih radnji nisu mogli pribaviti dokazi. Apelant se poziva na članak 10. stavak 2. ZKP. Obrana osporava postojanje i posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKP, jer nisu konkretizirani, odnosno jer su paušalni, bez dokaza i obrazloženja. U pogledu osporavanja postojanja pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP, apelant smatra da je obrazloženje za određivanje pritvora iz tog razloga paušalno, uopćeno, bez ijednog konkretnog dokaza i obrazloženja u pogledu ove pritvorske osnove i u njemu uopće nema načela individualizacije. U tom kontekstu apelant je citirao Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08. Dalje, apelant smatra da je neutemeljen i zaključak suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP. Obrazloženje ove osnove za određivanje pritvora nije prihvatljivo i utemeljeno, jer ne postoji niti jedan dokaz, niti individualizacija dokaza u prilog ovoj tvrdnji suda. Apelant smatra da je Sud BiH trebao detaljnije i preciznije razmotriti postojanje mogućnosti izricanja blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka za mjeru pritvora. Konačno, apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo i do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije zbog „prejudiciranja apelantove krivnje“. II.Odgovor na apelaciju

27. Sud BiH je istaknuo da je u pobijanim odlukama dao jasne i argumentirane razloge kojim se rukovodio prilikom njihovog donošenja, te da, u konkretnom slučaju, nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. Sud BiH je dalje istaknuo da je u osporenim rješenjima dovoljno jasno obrazložio postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produljenje mjere pritvora i posebnih pritvorskih razloga. Kada je u pitanju postupanje sukladno članku 47. st. 1. i 2. ZKPBiH, a kako je i konstatirano i u osporenim rješenjima Suda BiH, pravo branitelja da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom je uskraćeno u pogledu pristupa spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok su obrani dostavljeni dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

V.Relevantni propisi

28. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10,47/14,,22/15i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Organizirani kriminal Članak 250. st. (1) i (2).

(1) Tko učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik skupine za organizirani kriminal, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Tko kao pripadnik skupine za organizirani kriminal učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

29. U Zakonu o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Članak 132. stavak 1. toč. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

VI.Dopustivost

30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 022481 17 Kž 2 od 6. lipnja 2017. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 30. lipnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3, kao i članka 6. stavak 2. Evropske konvencije.

Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

35. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

d) Prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

36. Članak 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah niti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Iznimke od zabrane lišavanja slobode dane su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Europski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, Serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Europski sud, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. listopada 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.

38. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi zauzeo stajalište da postojanje „utemeljene sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog uhićenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora. Postojanje „utemeljene sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovi kojih će, kako je to Europski sud ukazao, objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „utemeljenim“, ovisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih tijela gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala utemeljena sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A broj 182, toč. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo odiista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, sukladno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovi domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni temelj u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c. Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: nastavljaju li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, jesu li javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Europski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140, 22. svibanj 2012. godine).

40. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produljenje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Europski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi dâ razloge i obrazloženja (vidi, Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stavak 84, in fine, 26. srpnja 2001. godine).

41. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Europski sud dosljedno smatra da drugi dio članka 5. stavak 3. Europske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što duljina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Europski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stavak 104, 12. lipnja 2008. s dodatnim referencijama).

42. Dovodeći navedena stajališta u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za produljenje pritvora utvrdio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret o čemu su u osporenim rješenjima dani jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja utemeljene sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, prvostupanjsko vijeće, a potom i Apelacijsko vijeće, razmotrilo je sve dostavljene dokaze koje je navelo, a iz kojih proizlaze uloge apelanta i ostalih osumnjičenih osoba. U prvostupanjskom rješenju su vrlo jasno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, imajući u vidu fazu postupka i potrebnu razinu utemeljene sumnje. Apelacijsko vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostupanjskog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje utemeljene sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.

43. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja Sud BiH na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, op. cit., Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom Suda BiH o postojanju utemeljene sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

44. Nadalje, u vezi sa utemeljenom sumnjom, apelant ukazuje da je Tužiteljstvo zatražilo da se, na temelju članka 47. stavak 1. ZKPBiH, dokazi dostavljeni sudu ne dostavljaju obrani uslijed čega obrana nije mogla detaljno osporavati postojanje utemeljene sumnje. Sud BiH je usvojio prijedlog Tužiteljstva, u smislu članka 47. ZKPBiH, nalazeći da su osumnjičeni u dovoljnoj mjeri obaviješteni o dokazima na kojima se zasniva utemeljena sumnja, a zbog interesa istrage. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produljenju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud nema sumnje da su suci koji su odlučivali u predmetu u oba stupnja u cijelosti imali uvid u sve dokaze, te da su proveli test izbalansiranosti javnog interesa s apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes – provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu, te je jasno ukazao na pravo obrane nakon podizanja optužnice (ukoliko do toga dođe) da izvrši uvid u sve dokaze. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neutemeljeno poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produljenje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produljenju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelacijsko vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produljenju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, imajući u vidu da apelant ukazuje na nezakonitost posebnih istražnih radnji, jer nisu ispoštovane proceduralne garancije iz članka 119. stavak 3. ZKP, Sud BiH je naveo da eventualno nepostupanje po ovoj odredbi ne dovodi po automatizmu do nezakonitosti pribavljenih dokaza. Osim navedenog, a suprotno apelantovim navodima (koji ukazuje na aktivnosti u ovom predmetu, kako Tužiteljstvo navodi, od 2012. godine), Tužiteljstvo je ukazalo da „po prestanku radnji“ iz članka 116. ZKP nastaje obveza iz članka 119. ZKP. U svakom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je sud ispitao ove apelantove navode i dao obrazloženje i pozivajući se na svoju brojnu dosadašnju praksu, kao i praksu Europskog suda, Ustavni sud upućuje da se prigovori u vezi sa zakonitošću dokaza ne mogu ispitivati u ovoj fazi postupka, već se radi o prigovorima koji će se eventualno ispitati u daljnjem tijeku postupka.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u obrazloženjima osporenih rješanja dani dovoljni razlozi o postojanju utemeljene sumnje sa kojima je apelant u dovoljnoj mjeri upoznat.

46. Dalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKPBiH.

47. U vezi sa posebnim pritvorskim razlogom iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Europskog suda, na opasnost od ometanja kaznene istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Europski sud, presuda Becciev protiv Moldavije od 4. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, točka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, točka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant (i svi ostali osumnjičeni), ako bude pušten na slobodu, ometati kazneni postupak. Naime, Sud BiH je utvrdio da je Tužiteljstvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovom pritvorskom razlogu, odnosno koje bi ukazivale da postoji utemeljena bojazan da će oni boravkom na slobodi uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za kazneni postupak, odnosno ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i sudionike. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da se radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi, kao i da identitet pripadnika skupine još nije otkriven, te da se radi na njihovom pronalasku i da se još otkrivaju „štekovi“, vrši vještačenje autodijelova, što je sud detaljno objasnio, zbog čega postoji utemeljena bojazan da će osumnjičeni pokušati uništiti sve tragove i dokaze važne za kazneni postupak. Na osnovi navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Sud BiH nije pozvao samo na apstraktne razloge već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi osumnjičeni, ako bi bili pušteni na slobodu, mogli utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge za postojanje pritvorskog razloga propisanog članom 132. stavak 1. točka b) ZKP koji, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka

b) ZKPBiH.

49. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produljena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba koja je u pitanju ponoviti kazneno djelo, ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

50. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produljenje pritvora (op. cit., Ilijkov protiv Bugarske, st. 80-81). Nadalje, opasnost od ponavljanja kaznenog djela mora biti vjerojatna i mjere moraju biti odgovarajuće obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost osobe koja je u pitanju (vidi, već citiranu, Aleksanyan protiv Rusije, stavak 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne skupine, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stavak 49, 2. ožujak 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stavak 88, 5. prosinac 2013. godine).

51. Ustavni sud, prije svega, zapaža, imajući u vidu visine zaprijećenih kazni, da je nesumnjivo ispunjen prvi uvjet iz citirane odredbe. Nadalje, Sud BiH je ispitao postojanje „naročitih okolnosti“ u konkretnom slučaju, pri čemu je naročito ocijenio ličnost osumnjičenih, njihovu ulogu u izvršenju djela, što proizlazi slijedom rezultata do sada prikupljenih dokaza, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine i vršenja kaznenih djela, te brojnost inkriminirajućih radnji. S tim u vezi, navedene činjenice, ali i one koje se tiču karakteristika ličnosti osumnjičenih, a koje se ogledaju u njihovoj upornosti da kontinuirano, dulje vremensko razdoblje sudjeluju u vršenju kaznenih djela, te brojnosti izvršenih kaznenopravnih radnji koje se osumnjičenim stavljaju na teret upravo, po ocjeni Suda BiH, ukazuju na vjerojatnost ponavljanja kaznenih djela osumnjičenih. Također, Sud BiH je ocijenio da su osumnjičeni bili u posjedu sofisticirane opreme za krađu vozila koju su nabavljali od drugih njima poznatih pripadnika skupine, koji se još uvijek nalaze na slobodi i čiji identitet Tužiteljstvu BiH do sada nije poznat, pa bi osumnjičeni boravkom na slobodi imali sve uvjete za ponavljanje istovrsnih kaznenih djela ili dovršavanje započetih. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

Pretpostavka nevinosti

53. Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom predmetu ukazuje i na navodno kršenje pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

54. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

55. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

56. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava dana, b) njezina točna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Europski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje članka 6. stavak 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo – primjerice, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, toč. 41-45) (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. prosinca 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje utemeljene sumnje da su počinili kaznena djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivnju apelanata (op. cit., AP 4309/14, stavak 53).

57. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda izuzev što je istaknuo da je osporenim rješenjima „prejudicirana njegova krivnja“. Međutim, Ustavni sud, na temelju uvida u osporena rješenja, zapaža da Sud BiH nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelantom a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „utemeljena sumnja da je (...)“, ili „kako se utemeljeno sumnja“ iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje utemeljena sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio kaznena djela, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljenim (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije kada je sud utvrdio postojanje utemeljene sumnje i kada je o svom zaključku da postoji utemeljena sumnja dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje uz dovoljno obavijesti danih apelantu na temelju kojih dokaza izvodi zaključak o postojanju utemeljene sumnje, te kada je sud, odlučujući postoje li posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za svaku pritvorsku osnovu po kojoj je apelantu pritvor produljen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu.

60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju pritvora apelanta označavao kao osumnjičenog, a takvim označavanjem nije na bilo koji način prejudicirao apelantovu krivnju.

61. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

62. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2741/17 (G.N.) | Sudska praksa | Aktio