Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1435/15 (V. Đ. iz Prijedora)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Dokaz
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Retroaktivna primjena zakona
- Pravo na odbranu
- Primjena blažeg zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1435/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1435/15, rješavajući apelaciju Velimira Đurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Velimira Đurića podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 2. februara 2015. godine i S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Velimir Đurić iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 27. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 2. februara 2015. godine i S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 28. februara, a Tužilaštvo BiH 24. februara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine apelanta i optužene D.S. i Z.B. proglasio krivim da su počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 172 stav 1 tačka a) KZBiH u vezi sa čl. 29 i 180 stav 1 KZBiH. Apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godine.
6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je neosnovanim ocijenjeno pozivanje na primjenu Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) kao blažeg zakona. Pozivajući se na član 4a. KZBiH, običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti, Sud BiH je istakao da zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u KZSFRJ. Nadalje, ukazujući na stav u predmetu broj 51 981/99 Naletelić protiv Hrvatske, Sud BiH je podsjetio da zločini protiv čovječnosti čine imperativni princip međunarodnog prava i da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava. Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju, nije suprotna članu 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po ocjeni Suda BiH, KZSFRJ nije blaži zakon ni sa aspekta zaprijećene kazne s obzirom na to da predmetno krivično djelo nije bilo ni propisano KZSFRJ.
7. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli opšti elementi krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH: postojanje širokog ili sistematičnog napada, da je djelo optuženog počinjeno kao dio takvog napada, da je napad usmjeren protiv bilo kog civilnog stanovništva, da je optuženi znao za takav napad.
8. Iz obrazloženja presude proizilazi da je postojanje širokog ili sistematskog napada Sud BiH utvrdio na temelju interpretiranih iskaza pojedinačno pobrojanih svjedoka Tužilaštva BiH, pobrojanih materijalnih dokaza predočenih od Tužilaštva BiH, a što je, po ocjeni Suda BiH, potkrijepljeno činjenicama koje su prihvaćene kao utvrđene, u presudama MKSJ pobrojanim u Aneksu A presude. Sud BiH je neosnovanom ocijenio tvrdnju odbrane da se na području opštine Prijedor odvijao oružani sukob pripadnika srpskih snaga i naoružanih grupacija muslimanskih snaga. S tim u vezi, pobrojani su materijalni dokazi koje je odbrana predlagala, te su interpretirani iskazi svjedoka optužbe i odbrane. Na temelju navedenih dokaza, Sud BiH je zaključio da su opisani događaji predstavljali izolovane napade muslimanskih snaga, odnosno da oni ne ukazuju na postojanje ozbiljnog sukoba između dobro organizovanih grupa na području Prijedora.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Sud BiH na temelju sprovedenih dokaza nesumnjivo zaključio da je apelant znao za napad i da su njegova djela dio napada (nexus). U vezi s tim je ukazano da je nesporno utvrđeno da su apelant i druga dvojica optuženih u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bili pripadnici Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) i rezervnog sastava policije, pa kad se ova činjenica sagleda u vezi sa masovnošću napada i sveobuhvatnosti djelovanja srpskih snaga na teritoriji pod njihovom kontrolom, opravdano je zaključiti da su apelant i optuženi, kao sastavni dio formacija koje su vršile napad, u potpunosti bili upućeni u svakodnevna dešavanja. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je uvidom u spisak pripadnika RSM Tukovi za naknadu za maj i jun 1992. godine Sud BiH utvrdio da je apelant bio pripadnik rezervnog sastava milicije. Nadalje, na temelju pobrojanih materijalnih dokaza utvrđeno je da je apelant u periodu od 2. jula do 31. jula 1992. godine bio pripadnik radne jedinice - Centar za obavještavanje RJ Prijedor, a od 1. avgusta 1992. godine do 10. aprila 1996. godine pripadnik označene brigade VRS. Apelantov angažman u okviru Centra za obavještavanje, odnosno njegov boravak na vojnoj osmatračkoj stanici (u daljnjem tekstu: VOST) tokom inkriminisanog perioda potvrdili su svjedoci D.Đ., M.M. i N.K. Sud BiH je zaključio da su apelant i ostali optuženi od početka napada bili raspoređeni na odgovarajuće poslove i zadatke u vojsci i policiji, što, sagledano u kontekstu masovnosti napada i sveobuhvatnosti djelovanja, nesumnjivo upućuje na zaključak da su apelant i ostali optuženi kao sastavni dio formacija koje su vršile napad u potpunosti bili upućeni u svakodnevna dešavanja, jer se na području sela Čarakovo i opštine Prijedor nije radilo o sporadičnim i izolovanim incidentima i pojedinačnim zločinima, već sistematičnom načinu postupanja prema civilima nesrpske nacionalnosti, njihovom životu, slobodi i imovini. Po ocjeni Suda BiH, apelant i ostali optuženi su u potpunosti bili svjesni svojih djela i njihovih posljedica, htjeli su da ona budu dio napada, koji se sistematski odvijao na području opštine Prijedor, pa je zaključeno da postoji i ovaj opšti elemenat krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH.
10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je prilikom utvrđivanja apelantovog prisustva u Čarakovu 23. jula 1992. godine Sud BiH imao u vidu da je mještanin sela koje se nalazi odmah pored Čarakova, tako da ga je većina mještana Čarakova-saslušanih svjedoka, dobro poznavala kao komšiju i nesporno identifikovala kako po fizičkom izgledu, tako i po nadimku koji je koristio u inkriminisanom periodu. Analizom iskaza saslušanih svjedoka S1 i S.S., koji su preživjeli strijeljanje, svjedoka H.M., kom je, prema njegovom iskazu, svjedok S.S. neposredno nakon spornog događaja rekao da je njegovog oca ubio apelant, te svjedoka Z.Ć., kom je, prema njegovom iskazu, apelant sam priznao učešće u događajima u Čarakovu, Sud BiH je na nesumnjiv način zaključio da je apelant učestvovao u ubistvu civila pred džamijom u selu Čarakovo 23. jula 1992. godine. Iz obrazloženja presude proizilazi da su svjedoci S1 i S.S. apelanta odmah prepoznali kada je otpočelo skupljanje muškaraca po kućama, da su ga poznavali odranije (radio u označenom preduzeću, a što je potvrdio i sam apelant u svom iskazu, putovali su istim autobusom na posao, poznavali njegovog oca koji je bio vozač autobusa). Nadalje, svjedok S.S. je na fotodokumentaciji prezentovanoj prilikom ispitivanja u istrazi na fotografiji pod brojem 4 nesumnjivo identifikovao apelanta, u svom iskazu je opisao da je apelant nosio kačket a što je potvrdio i svjedok S2 (da su njenog oca odvela trojica vojnika od kojih je jedan nosio kačket), te opisao koje oružje je apelant nosio a koji opis odgovara iskazima saslušanih svjedoka koji su sa apelantom bili na VOST i koji su potvrdili da su od naoružanja imali „špagin“. Sud BiH je detaljno analizirao iskaz svjedoka S1, te pojasnio da iskazu ovog svjedoka poklanja vjeru samo u dijelu koji je saglasan sa iskazom svjedoka S.S. i potkrijepljen drugim sprovedenim dokazima. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Sud BiH pri ocjeni kredibiliteta iskaza svjedoka Z.Ć. imao u vidu da je i on, kao pripadnik označenog interventnog voda, bio stacioniran u blizini Čarakova, pa da je u tom dijelu svjedočenja nastojao sebe zaštititi od samoinkriminacije, kao i da je izjavio da odranije „sarađuje“ sa inspektorima SIPA-e sa kojim je sada u „prijateljskim odnosima“. Upoređujući izjavu svjedoka Z.Đ. i apelantovu izjavu, Sud BiH je zaključio da je svjedok Z.Ć. autentično interpretirao ono što mu je apelant ispričao o ubistvima u selu Čarakovo. Takođe, ukazano je i da između apelanta i ovog svjedoka nije postojala ni de iure ni de facto veza u inriminisanom periodu, pa da nije imao poseban interes da svjedoči protiv apelanta.
11. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je 23. jula 1992. godine, odnosno cijelog jula 1992. godine boravio na VOST, odakle se nije udaljavao. Iz obrazloženja presude proizilazi da su svjedoci D.Đ. i M.M. tvrdili da je apelant stalno bio s njima na VOST-u, odnosno da niko od njih nije napuštao osmatračko mjesto, jer se nisu smjeli udaljavati i nisu imali na raspolaganju prevoz kojim bi otišli sa tog mjesta. Međutim, u kasnijim kazivanjima su tvrdili da već krajem jula dolazi cisterna pa da su počeli da idu kući svakog petka i da se vraćaju nedjeljom. Apelant je tvrdio da su u toku cijelog jula u rejon osmatračkog mjesta dolazile različite vojne formacije kojim je hrana dopremana vojnim kamionima. Stoga je zaključeno da je tokom cijelog jula postojala određena vrsta transporta, pa da nije bilo objektivne smetnje i da kritičnog dana apelant krene sa jednim od kamiona svojoj kući. U prilog navedenom ukazano je da je apelant, kada je svjedoku Z.Ć. pričao kako se zadesio u Čarakovu, naveo da se do jednog dijela puta prevezao vojnim kamionima. Najzad, ukazano je i da je sam apelant izjavio da je u blizini osmatračkog mjesta uvijek bila stacionirana neka jadnica, pa da je logično zaključiti da je takva jedinica morala imati obezbijeđeno snabdijevanje, te po potrebi sredstvo kojim bi mogla biti transportovana na neku drugu lokaciju.
12. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 2. februara 2015. godine odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, apelanta, te optuženih D.S. i Z.B. i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Iz obrazloženja presude proizilazi da su kao neosnovane ocijenjene apelantove tvrdnje da je utvrđenje o postojanju širokog i sistematičnog napada, progona i nexusa između radnji apelanta i napada temelje samo na prihvaćenim činjenicama iz presuda MKSJ. Sud BiH je istakao da je činjenica postojanja širokog i sistematičnog napada i nexusa zasnovana na ocjeni iskaza saslušanih svjedoka (A.F., I.Č., I.K., Z.M.), te uloženih materijalnih dokaza koji su interpretirani i analizirani u prvostepenoj presudi (str. 28- 34), a što je potkrijepljeno preuzetim činjenicama iz presuda MKSJ. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud utvrdio apelantovu pripadnost rezervnom sastavu SJB Prijedor (pripadnik radne jedinice Centra za obavještavanje), kao oružanih snaga koje su učestvovale u širokom i sistematičnom napadu na područje opštine Prijedor, pa da je kao sastavni dio formacija koje su vršile napad u potpunosti bio upućen u svakodnevna dešavanja i znao za napad, tako što je bio raspoređen na odgovarajuće poslove i zadatke u okviru sistematičnog napada na civile nesrpske nacionalnosti. U prilog navedenom ukazano je i na stav MKSJ u predmetu Dragoljub Kunarac i drugi prema kom: „počinilac zločina protiv čovječnosti ne mora nužno znati za politiku ili plan da se počine takva djela… Dovoljno je da je optuženi svojim postupcima ili kroz funkciju koju je dobrovoljno prihvatio svjesno prihvatio rizik učestvovanja u sprovođenju tog napada.“
14. Sud BiH je apelantove tvrdnje da je u prvostepenoj presudi vršena samo ocjena dokaza Tužilaštva BiH i samo u ovom dijelu dato obrazloženje, dok njegovi dokazi nisu razmatrani i da nisu dati razlozi za odbijanje njegovog alibija, te djelimično o povredi principa in dubio pro reo razmotrio u okviru žalbenih prigovora o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant u žalbi tvrdio da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica gdje se nalazio na dan kad se odigrao sporni događaj, da je osporavao postojanje širokog i sistematskog napada, da je osporavao kredibilitet svjedoka S.S. i S1, te Z.Ć. i H.M.
15. Sud BiH je kao neosnovane ocijenio apelantove tvrdnje da u periodu od aprila do decembra 1992. godine nije postojao široki i sistematični napad u Prijedoru. U vezi s tim je ukazano da postojanje širokog i sistematičnog napada ne isključuje postojanje oružanog sukoba između sukobljenih strana koji je prvostepeni sud imao u vidu, da su obrazloženja u prvostepenoj presudi u ovom dijelu adekvatna i u potpunosti u skladu sa praksom Suda BiH i MKSJ. Pravilnim je ocijenjen i zaključak da je ubijanje civila ispred džamije u Čarakovu bilo dio širokog i sistematičnog napada, kao i zaključak da su apelant i ostali optuženi znali za napad i da su njihova djela bila dio napada, što je utvrđeno kroz pripadnost apelanta i ostalih optuženih vojnim i policijskim formacijama Srpske republike BiH. Takođe, ukazano je da je kroz sveobuhvatno djelovanje srpskih snaga, kojim su pripadali apelant i ostali optuženi i u kojim su imali svoje zadatke, utvrđeno da su njihove radnje bile dio napada, a da dešavanja u Čarakovu nisu bila incident, već sistematični način ponašanja prema civilima nesrpske nacionalnosti. U ovom dijelu Sud BiH se pozvao i na razloge i obrazloženja iz svoje odluke da zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada nije zasnovan na prihvaćenim utvrđenim činjenicama, već kroz iskaze svjedoka kako optužbe, tako i odbrane.
16. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da su iskazi svjedoka S.S. i S1 kontaminirani, ukazano je da su ocijenjeni iskazi ovih svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa, da su kontradiktornosti zanemarljivog karaktera i pretežno rezultat proteka vremena, različitih individualnih percepcija, kao i opštih i nepreciznih pitanja na koja su ovi svjedoci odgovarali, pretežno u fazi istrage, ali i na glavnom pretresu. Sud BiH je kao neosnovano ocijenio apelantovo osporavanje iskaza svjedoka S1 u kontekstu iskaza svjedoka S.S., jer se radi o svjedocima koji su očevici događaja. Po ocjeni Suda BiH, razlike u iskazima svjedoka S.S. i S1 u pogledu izgleda uniformi vojnika, dolaska automobila sa vojnicima, dešavanjima nakon strijeljanja predstavljaju percepciju istog događaja više lica, u situaciji u kojoj je u pitanju sopstveni život, a što može dovesti do nepodudarnosti u vezi sa nekim detaljima pod kojim se događaj desio, ali da su njihovi iskazi bili saglasni u pogledu samog događaja strijeljanja. Najzad, ukazano je i da je prvostepeni sud poklonio vjeru iskazu svjedoka S1 u dijelu koji je bio saglasan sa iskazom svjedoka S.S.
17. Nasuprot apelantovim žalbenim navodima, Sud BiH je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati valjani razlozi zbog kojih nije prihvaćen njegov alibi da se u toku cijelog jula 1992. godine nalazio na planini Kozari na položaju VOST-a. Kao tačna je ocijenjena apelantova tvrdnja da je u inkriminisanom periodu bio pripadnik VOST-a na Kozari, ali da razlozi koje navodi: nemogućnost zamjene, neposjedovanje motornog vozila, nemogućnost prolaska kroz Kozarac i gubitak privilegovane pozicije radi napuštanja (biti raspoređen u civilnu jedinicu) ne dovode u pitanje zaključak prvostepenog suda da je apelant položaj na Kozari mogao napustiti i učestvovati u inkriminacijama za koje je proglašen krivim. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud imao u vidu iskaze svjedoka D.Đ., M.M. i Z.Ć. na osnovu čijih iskaza je utvrđeno da već krajem jula dolazi cisterna 43. brigade na Kozaru, pa počinju svakog petka odlaziti kući i vraćati se u nedjelju, te da je i sam apelant naveo da je tokom jula postojala određena vrsta transporta kojim je mogao da se prebaci do svog sela. Najzad, ukazano je da su svjedoci S.S. i S1 apelanta prepoznali kritičnog dana kao izvršioca strijeljanja.
18. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje kojim je osporavao kredibilitet svjedoka S.S. zbog razlika u njegovom iskazu iz istrage i na glavnom pretresu, te u nizu konkretno pobrojanih detalja iskaza ovog svjedoka. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je svjedok S.S. apelanta poznavao odranije s obzirom na to da je neposredno nakon strijeljanja svjedoku H.M. rekao da je apelant ubio njegovog oca, dajući niz konkretnih detalja da bi objasnio svjedoku H.M. o kome se radi, da je u istrazi na prezentovanoj foto-dokumentaciji prepoznao apelanta. Po ocjeni Suda BiH, prvostepeni sud je dao valjane razloge i obrazloženja za terminološke razlike u iskazu svjedoka S.S. Sud BiH je zaključio i da je prvostepeni sud dao valjane razloge i obrazloženja zbog čega i u kom dijelu prihvata iskaz svjedoka Z.Ć. uz naglasak da je u ocjeni ovog iskaza imao u vidu činjenicu da je ovaj svjedok bio pripadnik jedinice stacionirane u blizini sela Čarakovo, te da je u tom dijelu svjedočenja nastojao zaštiti sebe od samoinkriminacije, a zbog čega su dodatno analizirani i motivi ovog svjedoka.
19. Sud BiH nije prihvatio ni apelantove žalbene navode kojim je osporavana primjena KZBiH. Kao neosnovana je ocijenjena tvrdnja da nisu utvrđeni elementi bića krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, odnosno da je prvostepeni sud ispravno utvrdio bitne elemente ovog krivičnog djela. Nije prihvaćena ni apelantova tvrdnja da je svrha retroaktivne primjene KZBiH kažnjavanje, te je ukazano na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude u vezi sa primjenom KZBiH. S obzirom na to da se radi o krivičnom djelu koje nije bilo propisano KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava, a u pitanju su djela kojim se ostvaruju bitna obilježja zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH, zaključeno je da su ispunjeni uslovi iz člana 4a. KZBiH. Nadalje, zaključeno je i da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da KZSFRJ nije blaži zakon ni sa aspekta zaprijećene kazne od KZBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6 i 7 Evropske konvencije.
21. Apelant tvrdi da je Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematičnog napada, kao osnovnog elementa krivičnog djela za koje je osuđen, donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ. Po njegovom mišljenju, ovo predstavlja kršenje prava na odbranu, pretpostavke nevinosti, principa ravnopravnosti stranaka u postupku. Takođe, nemogućnost izjavljivanja žalbe na rješenje o prihvatanju određenih činjenica kao utvrđenih predstavlja paušalnu primjenu člana 318 ZKPBiH. Nadalje, apelant tvrdi da Tužilaštvo BiH nije iznijelo niti jedan dokaz kojim bi bar indicijom bilo ukazano na njegovu svijest o postojanju bilo kakvog napada, odnosno da nije dokazivana njegova namjera da izvrši radnju, njegova svijest i volja za izvršenje radnje. Po njegovom mišljenju, jedini logičan zaključak koji je obični vojnik bilo koje od zaraćenih strana u BiH u proteklom ratu mogao imati jeste da je došlo do oružanog sukoba sa drugom ili drugim vojskama.
22. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen i princip in dubio pro reo. Po njegovom mišljenju, teret dokazivanja prebačen je na njega, te je Sud BiH potpuno ignorisao i nije ocijenio iskaze brojnih svjedoka koji su potvrdili da nije bio na mjestu na kom se krivično djelo dogodilo, odnosno da se Sud BiH koncentrisao na tumačenje i ocjenu dokaza na način koji je omogućio donošenje osuđujuće presude.
23. Osim toga, apelant tvrdi da je u osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim je istakao da su prihvaćeni iskazi svjedoka Tužilaštva BiH S.S., S-1 i Z.Ć. a u potpunosti odbačeni iskazi svih svjedoka odbrane. U opširnim navodima apelant ukazuje na brojne nedosljednosti u iskazima svjedoka S.S. i S-1 u vezi sa činjenicama koje su se odnosile na ulazak vojske u selo, prikupljanje i odvođenje oštećenih, maltretiranje kojem su bili izloženi, broj lica koja su učestvovala u strijeljanju, događaje nakon strijeljanja, od kada i kako oba svjedoka poznaju apelanta. Apelant ukazuje i na konkretne nedosljednosti u iskazima svjedoka S.S. i S-1 koje su davali u SIPA-i, AID-u i Tužilaštvu BiH u odnosu na iskaze koje su dali na glavnom pretresu. Pri tome posebno insistira na činjenici da ga niti jedna od ova dva svjedoka nisu prepoznala u sudnici iako se nije puno promijenio, te da je svjedok S.S. u svim svojim iskazima do podizanja optužnice detaljno opisivao i identifikovao trećeg vojnika G.G., detaljno opisujući detalje iz biografije G.G., od kada ga i kako poznaje, stopostotno tvrdeći da je bio pred džamijom u Čarakovu. Međutim, u svom iskazu na glavnom pretresu niti jednom prilikom nije pomenuo njegovo ime. Po apelantovim tvrdnjama, i G.G. je bio osumnjičeni sve dok Tužilaštvo BiH nije shvatilo da se radi o grešci u identifikaciji, pa je odustalo od optužnice u odnosu na G.G., te je svjedoka S.S. podučilo da u svom iskazu ne pominje G.G., jer bi tako bio srušen kredibilitet ovog svjedoka. Apelant osporava i kredibilitet svjedoka Z.Ć. ističući da se radi o jednom od rijetkih pripadnika Interventnog voda kom nije suđeno, da njegovo ponašanje u istrazi ukazuje da obavlja istražne radnje za potrebe Tužilaštva BiH, da je i sam potvrdio veze sa istražiocima SIPA-e, kao i da je jedan od istražioca, Karaga, apelantu nudio saradnju u ovom slučaju a zbog čega bi bio slobodan čovjek. Apelant u opširnim navodima tvrdi da je iznio valjane dokaze, iskaze lica s kojim je bio na VOST-u, da tokom jula 1992. godine niko nije mogao napustiti VOST, da se radilo o radnoj obavezi (bio je pripadnik radne jedinice za obavještavanje i osmatranje), a što je, po njegovom mišljenju, bitno i za utvrđivanje njegove svijesti o postojanju širokog i sistematičnog napada.
24. U prilog tvrdnji o povredi člana 7 Evropske konvencije, apelant je istakao da, u skladu sa presudom Evropskog suda u predmetu Šimšić, nema smetnji da njegova djela budu kvalifikovana kao zločin protiv čovječnosti. Međutim, apelant tvrdi da je preuzeti KZSFRJ bio blaži zakon za njega, a da iz člana 4 KZBiH nedvosmisleno proizilazi da se KZBiH ima primijeniti samo izuzetno, ukoliko je u okolnostima konkretnog slučaja blaži od zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga, smatra da je Sud BiH morao imati u vidu i presudu u predmetu Maktouf i Damjanović, odnosno da, iako se djelo koje je navodno počinio ima pravno kvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti, trebalo je da bude primijenjen raspon kazni koji je postojao u zakonu koji je bio na snazi u vrijeme navodnog počinjenja djela, tj. u KZSFRJ. Po njegovom mišljenju, član 7 stav 1 Evropske konvencije zabranjuje izricanje strožije kazne od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja tog djela. Takođe, tvrdi da primjena KZBiH predstavlja kršenje principa zakonitosti, jer krivična djela i kazne moraju biti propisane zakonom prije nego što su počinjena, te moraju biti zadovoljeni elementi pristupa, predvidivosti zaštite od bilo kakvog proizvoljnog postupanja organa vlasti. Najzad, apelant je ukazao da krivično djelo zločin protiv čovječnosti nije bilo eksplicitno propisano u krivičnim zakonima u BiH u inkriminisanom periodu, te da je Sud BiH u predmetu Aškraba pravnu kvalifikaciju krivično djelo zločin protiv čovječnosti promijenio u pravnu kvalifikaciju ratni zločin protiv civilnog stanovništva i izrekao zatvorsku kaznu od sedam godina, odnosno da je identično postupio u predmetu Prošić izričući kazne u skladu sa KZSFRJ.
b) Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga, obrazloženja i zaključaka iz osporene drugostepene presude.
26. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da se apelantove tvrdnje ne tiču Tužilaštva kao stranke u postupku, kao i da se ne može upuštati u raspravljanje o pravosnažnim odlukama Suda BiH. Po mišljenju Tužilaštva BiH, apelantova prava nisu povrijeđena navedenim odlukama Suda BiH, koje su donesene u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH ) i KZ uz pravilnu ocjenu dokaza i činjeničnog stanja, kao i uz puno poštivanje njegovih ljudskih prava, pa je apelacija u potpunosti neosnovana.
V. Relevantni propisi
27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi: Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.
(...)
Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
(…)
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
(…) kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službene glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(...)
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 318.
Dopuštenost žalbe na rješenje (1) Protiv rješenja Suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branitelj i osobe čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.
(2) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.
29.
Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. februara 2015. godine a apelacija je podnesena 27. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
38. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su mu prekršeni pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti, te princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer je Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematskog napada donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ a da, zbog paušalne primjene člana 318 ZKPBiH, protiv rješenja o prihvaćanju činjenica nije moguće izjaviti žalbu, da je povrijeđen princip in dubio pro reo, jer je Sud BiH zanemario i nije ocijenio dokaze koje je apelant predložio, odnosno da je tumačio i ocijenio samo dokaze koji su omogućili donošenje osuđujuće presude, da se osporene presude zasnivaju na iskazima svjedoka koji nemaju kredibilitet.
39. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da su mu prekršeni pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti, te princip ravnopravnosti stranaka u postupku prihvaćanjem kao utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ u prilog zaključku o postojanju širokog i sistematičnog napada, Ustavni sud najprije podsjeća da je članom 4 Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini , određeno da nakon što sasluša stranke, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ. Ustavni sud zapaža da iz osporene prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud rješenjem od 4. marta 2013. godine djelimično prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH da se prihvate kao utvrđene činjenice iz pobrojanih predmeta MKSJ nakon što je data prilika apelantu da se o tome izjasni. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove činjenice osporava u prvostepenom postupku i da s tim u vezi sprovodi dokaze, kao i u žalbi na prvostepenu presudu. Stoga, nemogućnost izjavljivanja posebne žalbe na samo rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica kod mogućnosti da ono bude osporeno u žalbi na prvostepenu presudu ne predstavlja, kako apelant tvrdi, paušalnu primjenu člana 318 ZKPBiH. Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, kako je i ukazano u osporenim presudama, zaključak redovnih sudova o postojanju širokog i sistematskog napada nije zasnovan samo na činjenicama koje su prihvaćene kao utvrđene u pobrojanim predmetima MKSJ već i na iskazima konkretno pobrojanih svjedoka, te pobrojanim materijalnim dokazima. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je apelant znao za napad i da su njegove radnje činile dio tog napada s obzirom na to da je bio pripadnik policije, odnosno u relevantnom periodu Centra za obavještavanje, obavljajući dodijeljene mu zadatke, da je bio upućen u svakodnevna dešavanja, pa da, s obzirom na masovnost napada i sveobuhvatnost djelovanja, to nesumnjivo upućuje na zaključak da je apelant kao sastavni dio formacija koje su vršile napad znao za napad i bio svjestan svojih djela i htio da bude dio napada. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti apelantove tvrdnje u ovom dijelu.
40. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršeno načelo in dubio pro reo, jer je Sud BiH obrazlagao i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorišući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao, te da je teret dokazivanja prebačen na njega. Ova apelantova tvrdnja, u suštini, potkrijepljena je opširnim navodima o kredibilitetu svjedoka S.S., S1 i Z.Ć., čije iskaze je Sud BiH, po apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenio i nije im mogao pokloniti vjeru.
41. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiocu, te da se treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, a teret dokazivanja je na tužiocu. Zbog toga, kada ima sumnju, sud mora da primijeni načelo in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni da ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve brižljive ocjene, da izvedu zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelokupna analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.
42. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
43. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo, tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena kontradiktornosti u iskazima svjedoka S.S. i S1 koje su davali u fazi istrage, te na glavnom pretresu, kao i ocjena neslaganja u iskazima ova dva svjedoka, čemu je poklonjena i posebna pažnja, s obzirom na to da su bili očevici spornog događaja. Takođe, s posebnom pažnjom je ocijenjen i iskaz svjedoka Z.Ć., koji je kritične prilike bio prisutan na području sela Čarakovo, kao pripadnik vojne jedinice, a koji je o spornom događaju svjedočio na temelju onog što mu je apelant rekao. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene prvostepene presude sadrži i poseban dio koji se ticao apelantovog alibija, a u okviru kog su ocijenjeni iskazi svjedoka koje je predlagao apelant, a na okolnost da kritičnog dana nije bio ispred džamije u selu Čarakovo. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH da je apelant bio učesnik spornog događaja za koji je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene sprovedenih dokaza Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
44. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je povrijeđen princip in dubio pro reo, te s tim u vezi argumentacija o kredibilitetu saslušanih svjedoka na koje apelant ukazuje.
45. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
46. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
47. Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim od civilizovanih naroda.
48. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je blaži s obzirom na zakonski minimum i maksimum kazne koji propisuje, a koji je važio i u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim. Pri tome apelant ne osporava da je moguće izreći osuđujuću presudu u vezi sa krivičnim djelom zločin protiv čovječnosti imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu Šimšić, ali da član 4 KZBiH propisuje da se ovaj zakon primjenjuje samo kada je, u okolnostima konkretnog slučaja, blaži za učinioca, pa da je Sud BiH pri odmjeravanju kazne trebalo da ima u vidu i odluku u predmetu Maktouf i Damjanović. Takođe, smatra i da primjena KZBiH predstavlja kršenje principa zakonitosti, jer krivična djela i kazne moraju biti propisane zakonom prije nego što su počinjena. Najzad, apelant je ukazao i na predmete Suda BiH u kojim je pravna kvalifikacija – zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, pri odlučivanju o žalbi, promijenjena u pravnu kvalifikaciju - ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
49. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije, jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj 2874/13 AP od 8.
decembra 2015. godine, stav 46 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira sa stavom Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
50. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „ (...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore, u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „ (...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti, nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
51. Ustavni sud smatra da, iako apelant u konkretnom slučaju, u suštini, problematizuje retroaktivnu primjenu zakona u odnosu na kaznu, pritom ne dovodeći u pitanje retroaktivnu primjenu KZBiH u odnosu na samo krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 ovog zakona za koje je proglašen krivim, nema razloga da odstupi od navedenog stava.
52. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožijeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da, kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donesen prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije No2, presuda od st. 109 i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi, Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).
53. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva na području Prijedora, svjestan tog napada i da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela, tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine, kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo, s obzirom na to da KZSFRJ, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo.
54. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema kao rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u postupku pred redovnim sudovima nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, princip ravnopravnosti stranaka u postupku, pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo zbog činjenice da su u skladu sa zakonom prihvaćene kao utvrđene činjenice iz presuda MKSJ, te kada redovni sud nije izašao iz okvira slobodne ocjene dokaza, niti je propustio da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza tumači na način koji je bio povoljniji po apelanta.
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja primjena relevantnog krivičnog zakonodavstva kojim je propisano konkretno krivično djelo i kazna za njega ne rezultira kršenjem pravila o retroaktivnosti garantovanih navedenim članom.
57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman