Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3023/15 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Penzija
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3023/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3023/15, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 023806 13 Rsž od 9. aprila 2015. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo je 18. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 023806 13 Rsž od 9. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 023806 10 Rs od 18. februara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Sameda Joldića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 12. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. Budući da se pismeno upućeno tužitelju vratilo Ustavnom sudu sa naznakom pošte „nepoznat“, dostavljanje apelacije na odgovor tužitelju izvršeno je, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda, putem oglasne ploče Ustavnog suda 23. augusta 2017. godine.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 16. i 27. juna 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 023806 10 Rs od 18. februara 2013. godine obavezan je apelant da na ime naknade štete zbog manje penzije tužitelju isplati iznose pobliže navedene u izreci prvostepene presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Višak njegovog tužbenog zahtjeva je odbijen.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da tužitelj svoj zahtjev zasniva na pravu na naknadu štete u vidu povećanja iznosa penzije zbog apelantovog propusta da uplaćuje doprinose na penzijsko-invalidsko osiguranje na cjelokupne isplaćene plaće tužitelja, zbog čega je prilikom ostvarivanja prava na penziju tužitelju utvrđena manja penzijska osnovica, a time i manja penzija u utuženom periodu. Nakon provedenog postupka na temelju izvedenih dokaza pobliže opisanih u obrazloženju presude, Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao apelantov zaposlenik 31. marta 2007. godine otišao u penziju. Nadalje, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza, a prije svega nalaza vještaka ekonomske struke, utvrdio da je apelant za period od 1. januara 2003. godine pa zaključno sa 31. decembrom 2006. godine, na tužiteljevo ime nadležnom Fondu PIO/MIO uplatio manje 1.284,61 KM. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelant za period od 1. augusta 2007. godine zaključno sa 31. majem 2010. godine na ime penzije primio manje 893,89 KM, jer je apelant za period od 2003. godine do 2006. godine uplatio manje doprinosa pa je tužitelju obračunata i manja osnovica iz razloga što je apelant dio osnovne plaće iskazivao kao naknadu toplog obroka, na koji dio apelant nije uplaćivao doprinose za PIO/MIO. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznose označene u dispozitivu prvostepene presude, shodno odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

7. Konačno, Općinski sud je utvrdio da nije osnovan apelantov prigovor da je tužitelj svoja potraživanja trebao da ostvari u Fondu PIO/MIO u upravnom postupku, jer se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj opredijelio za naknadu štete koju trpi zbog propusta apelanta koji je na tužiteljevo ime kod nadležnog PIO-a za period 2003. zaključno sa 2006. uplatio na ime doprinosa manje 184,61 KM, a zbog čega je tužitelju i obračunata manja osnovica za penziju.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 023806 13 Rsž od 9. aprila 2015. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da su neosnovani žalbeni navodi da se tužitelju nije mogla dosuditi naknada štete na ime razlike penzije, kako je to utvrdio Općinski sud na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, pogotovo iz razloga što se manje uplaćeni doprinosi na ime tužiteljevih primanja odnose ustvari na naknadu koju je tužitelj primao u utuženom periodu na ime toplog obroka. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je apelant nakon donošenja prvostepene presude uplatio na račun PIO/MIO na tužiteljevo ime iznos od 1.284,51 KM, tako da će u daljnjem periodu tužitelj ostvarivati penziju po pravilno utvrđenom penzijskom osnovu, u skladu s relevantnim zakonskim propisima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju na temelju kojeg je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

b)Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi iz apelacije zbog razloga sadržanih u presudi tog suda, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Općinski sud je naveo da presude nadležnih pravosudnih institucija nisu ni u kojem slučaju dovele u pitanje pravično suđenje niti apelantovu pravnu sigurnost.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 101. stav 2.

Osiguranik, odnosno lica iz člana 60. Zakona, imaju pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa Zakonom.

VI.Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 023806 13 Rsž od 9. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužiteljevoj tužbi protiv apelanta radi naknade materijalne štete. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

22. Navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da li su proizvoljno primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada su obavezali apelanta da na ime naknade štete (zbog propusta apelanta da uplaćuje doprinose na penzijsko-invalidsko osiguranje) tužitelju isplati iznose pobliže navedene u izreci prvostepene presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

25. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud ukazuje na to da se u više svojih odluka bavio sličnim pitanjem, tj. odgovornošću poslodavca za naknadu štete u slučaju neplaćanja doprinosa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Odluci broj AP 993/10 od 12. marta 2014. godine istakao „da je odredbom člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom osiguranju FBiH propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za PIO u skladu s navedenim zakonom. Iz navedenog proizlazi da je upravo ovom odredbom osigurana sudska zaštita osiguranika u slučaju neispunjavanja obaveze poslodavca prema osiguraniku u pogledu uplate doprinosa za PIO, odnosno osiguranik je aktivno legitimiran da od poslodavca sudskim putem zahtijeva uplatu doprinosa za PIO. Pri tome osiguranik je aktivno legitimiran da podnese tužbu protiv poslodavca radi uplate zaostalih doprinosa, odnosno dijela doprinosa u konkretnom slučaju, ne samo za vrijeme dok je u radnom odnosu kod poslodavca nego i nakon ostvarivanja prava na penziju, u slučaju da smatra da mu poslodavac nije uplaćivao i obračunavao doprinose na sva isplaćena lična primanja, kako je propisano Zakonom o doprinosima. Dakle, iz navedenog proizlazi da je odredbom člana 101. stav 2. kroz Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH osiguran mehanizam sudske zaštite radi ostvarivanja prava na uplatu doprinosa i, u skladu s tim, utvrđivanja punog iznosa penzije, te se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužitelja) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije tužitelju zbog toga što apelant nije uplaćivao doprinose na novčanu naknadu koju je tužitelj primao zbog utvrđene invalidnosti, već je to odnos koji je reguliran odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu sudovi su trebali primijeniti odredbe ovog zakona, koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 993/10 od 12. marta 2014. godine, stav 29, dostupno na www.ustavnisudbih.ba). Također, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 4202/13 od 20. jula 2016. godine, između ostalog, ukazao „da se zbog neplaćanja doprinosa ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužitelja) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije [...]“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4202/13 od 20. jula 2016. godine, stav 45, dostupno na www.ustavnisudbih.ba).

26. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je način na koji su sudovi u osporenim presudama primijenili Zakon o obligacionim odnosima proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi

28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su sudovi pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenili odredbe Zakona o obligacionim odnosima umjesto Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman