Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5231/14 (A. H. iz Banjaluke)
Odluka donesena 30. 11. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-5231/14
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 5231/14, rješavajući apelaciju Atka Huseinbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Atka Huseinbašića.
Utvrđuje se povreda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-282-14/2014 od 24. septembra 2014. godine.
Predmet se vraća Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine koje je dužno da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Atko Huseinbašić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. decembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-02-282-14/2014 od 24. septembra 2014. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-02-282-10/2014 od 25. juna 2014. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-02-282-5/2014 od 31. marta 2014. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 19. marta i 13. oktobra 2015. godine, 7. jula 2016. godine, 7. septembra i 5. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od VSTV-a zatraženo je 16. marta 2017. godine, a od Kancelarije disciplinskog tužioca 20. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. VSTV je odgovor dostavio 24. marta 2017. godine, a Kancelarija disciplinskog tužioca 28. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Prvostepena komisija je Odlukom broj 04-02-282-5/2014 od 31. marta 2014. godine, koja je u cjelini potvrđena Odlukom Drugostepene komisije broj 04-02-282-10/2014 od 25. juna 2014. godine, apelanta proglasila odgovornim da je počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 8. („nemar i nepažnja u vršenju službenih dužnosti“) i tačka 10. („neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija“) Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV-u), pa mu je izrečena disciplinska mjera razrješenje od dužnosti sudije Osnovnog suda u Banjaluci.
7. Apelant je proglašen odgovornim jer je u periodu od februara 2007. godine do 28. augusta 2013. godine, postupajući u 11 krivičnih predmeta Osnovnog suda u Banjaluci, neopravdano kasnio u izradi odluka, prekoračivši rok za pismenu izradu presude propisan odredbama važećih zakona o krivičnom postupku u relevantnom periodu, za vrijeme od najmanje pet godina i sedam mjeseci do šest godina i šest mjeseci.
8. Iz obrazloženja odluke Prvostepene komisije proizlazi da su detaljno interpretirani dokazi koje je predočila Kancelarija disciplinskog tužioca, a na osnovu kojih je, pojedinačno za svaki od 11 predmeta, utvrđeno da je apelant prekoračio rok za izradu presude. Nadalje, iz obrazloženja odluke Prvostepene komisije proizlazi da apelant navedene dokaze nije osporavao, odnosno činjenicu da u pobrojanih 11 predmeta nije izradio odluke. Apelant je kao razloge za ovakvo postupanje istakao: poremećeni odnos s predsjednikom suda i njegov pritisak na sudijsku nezavisnost i nepristrasnost kroz zabranu potvrđivanja optužnice, smjenu s dužnosti predsjednika Krivičnog odjeljenja, te promjenu referata, postupanje Okružnog suda u Banjaluci koji je po izjavljenim žalbama na njegove presude ukidanjem i preinačenjem nastojao da umanji kvalitet rada, pritiske inspektora MUP-a, ignorantni odnos VSTV-a prema njemu, pritiske u vidu podnošenja disciplinskih tužbi protiv njega i neadekvatna imenovanja u pravosuđu, a što ga je motiviralo da u zakonskom roku ne izradi „deset minornih krivičnih predmeta, odlukica“. Iz obrazloženja odluke, također, proizlazi da je apelant izjavio i da je „konkretna disciplinska tužba za razliku od prethodnih potpuno argumentovana i da je istu sam izazvao“.
9. Nadalje, iz obrazloženja odluke Prvostepene komisije proizlazi da je odbijen apelantov prijedlog za provođenje pojedinačno pobrojanih dokaza koje je apelant predlagao radi dokazivanja navedenih okolnosti i činjenica s obrazloženjem da nisu relevantni za predmet disciplinske tužbe. Apelantove tvrdnje i moguće istinite činjenice da su odnosi u sudu između njega i tadašnjeg predsjednika suda bili poremećeni, kao i ostali razlozi na koje se pozvao, prema ocjeni Prvostepene komisije, ne opravdavaju apelanta u dugogodišnjem kašnjenju i nepostupanju na izradi presuda, odnosno ne umanjuju i ne isključuju njegovu odgovornost. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor o zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka i s tim u vezi tvrdnja da je predsjednik Krivičnog odjeljenja još 2007. godine znao da on neće uraditi navedene presude. Prvostepena komisija je ukazala na član 72. stav 1. Zakona o VSTV-u prema kojem se disciplinski postupak ne može pokrenuti protiv sudije po isteku više od pet godina od dana kada je navodni prekršaj počinjen. Nadalje, ukazano je da se apelantu stavlja na teret da je disciplinske prekršaje počinio u periodu od februara 2007. godine do 28. augusta 2013. godine, pa da nije došlo do zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka u smislu člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u jer je postupak pokrenut podnošenjem disciplinske tužbe od 13. decembra 2013. godine. Također, Prvostepena disciplinska komisija je, primjenom analogije iz krivičnog prava, imala u vidu da se u konkretnom slučaju radi o trajnom disciplinskom prekršaju koji u svoje biće uključuje trajanje ili održavanje protivpravnog stanja nastalog radnjom počinjenja, odnosno da su stvoreno protivpravno stanje i njegovo daljnje održavanje obuhvaćeni bićem prekršajnog djela i postoje sve dok traje proizvedeno protivpravno stanje. Nadalje, Prvostepena komisija je zaključila i da je apelant, kada je učinio opisane radnje, umišljajno djelovao, a koji zaključak je zasnovan na provedenim dokazima i apelantovim stavovima koje je izricao u toku postupka, pored ostalog, da neće izraditi odluke u pobrojanim predmetima, odnosno da će to učiniti nakon okončanja disciplinskog postupka.
10. Odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, Drugostepena komisija je u Odluci broj 04- 02-282-10/2014 od 25. juna 2014. godine zaključila da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je Prvostepena komisija pravilno primijenila relevantno pravo. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je Prvostepena komisija odbila provođenje dokaza koje je predlagao. S tim u vezi je ukazano da samo okolnosti kao što su bolest, opravdano odsustvo s posla, složenost predmeta, neuobičajeno veliki obim posla ili druge vanredne okolnosti mogu opravdati kašnjenje u izradi odluka, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. S obzirom na to da je apelant predložio dokaze koji su se odnosili na dokazivanje napada na njegovu ličnost i stručno dostojanstvo od strane tadašnjeg predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci, Drugostepena komisija je zaključila da su oni bez značaja za stepen apelantove odgovornosti i da ne mogu utjecati na odluku o težini i vrsti disciplinskog prekršaja odnosno disciplinske sankcije. Najzad, ukazano je i da se apelantova eventualna frustriranost zbog ponašanja bivšeg predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci prema njemu ne može iskazivati nezakonitim i nepravilnim radom, te da je zaštitu svojih prava, ukoliko su bila ugrožena, mogao ostvariti na zakonit i društveno prihvatljiv način.
11. VSTV je Odlukom broj 04-02-282-14/2014 od 24. septembra 2014. godine uvažio apelantovu žalbu i odluku Drugostepene komisije preinačio u pogledu izrečene disciplinske mjere tako da mu je zbog počinjenih prekršaja iz člana 56. tač. 8. i 10. Zakona o VSTV-u izrečena disciplinska mjera trajno upućivanje u Osnovni sud u Tesliću na vršenje dužnosti sudije počev od 1. novembra 2014. godine i smanjenje plaće u iznosu od 20% u trajanju od šest mjeseci.
12. Iz obrazloženja odluke proizlazi da apelant u žalbi nije konkretizirao žalbene razloge, ali da iz navoda žalbe proizlazi da je apelant osporavao drugostepenu odluku zbog izrečene disciplinske mjere, te ostalih žalbenih razloga. Slijedom navedenog, rukovodeći se članom 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, te članom 103. stav 2. Poslovnika VSTV-a, osporena odluka Drugostepene komisije ispitana je samo u dijelu koji se odnosio na izrečenu disciplinsku mjeru. VSTV je zaključio da su disciplinske komisije pravilno utvrdile sve okolnosti od značaja za izbor vrste i težine disciplinske mjere iz člana 59. stav 1. tač. a, b, c, d. i e. Zakona o VSTV-u, ali je zaključio da svim činjenicama i okolnostima pod kojima su počinjeni disciplinski prekršaji disciplinske komisije nisu dale odgovarajući značaj. S tim u vezi je ukazano da nije vrednovana činjenica koja se odnosi na ukupne dosadašnje rezultate apelanta kao sudije koji su, prema statističkim pokazateljima o radnim rezultatima, respektabilni u pogledu kvantiteta i kvaliteta, da je apelant izrazio iskreno žaljenje i kajanje zbog počinjenih disciplinskih prekršaja, da je pokazao spremnost da uradi presude na koje se odnosi disciplinski prekršaj, što je u međuvremenu, u toku disciplinskog postupka, i učinio, te da nisu cijenjene olakšavajuće okolnosti koje se odnose na apelantove imovinske i porodične prilike. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama VSTV-a, te Drugostepene i Prvostepene komisije povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, smatra i da je prekršeno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te s tim u vezi i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
14. Apelant tvrdi da je u osporenim odlukama činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer osporene odluke ne sadrže razloge i obrazloženja zbog čega nije prihvaćeno provođenje niti jednog dokaza koji je predlagao, te s tim u vezi i da je povrijeđeno načelo jednakosti stranka u postupku. Apelant, također, tvrdi i da su VSTV odnosno disciplinske komisije za iste ili slične prekršaje određivali znatno blaže sankcije, odnosno da su izrečene mjere nerazmjerne težini prekršaja i u svakom slučaju odstupaju od ustaljene prakse, u čemu se, prema njegovom mišljenju, ogleda arbitrarnost i povreda načela vladavine prava. Slijedom navedenog, apelant tvrdi da je u njegovom slučaju selektivno primijenjen zakon, da se radilo o diskriminaciji, a sve bez ikakvog valjanog obrazloženja. Najzad, apelant problematizira i zaključke iz osporenih odluka da je bio umišljajno nemaran, te način na koji je raspravljeno pitanje zastarjelosti.
15. U dopunama apelacije apelant je ukazao: na javne istupe pripadnika pravosuđa koje smatra napadima na svoju ličnost, te na način izvršenja mjere smanjenja plaće (dopuna od 19. marta 2015. godine); nereagiranje VSTV-a na njegov dopis o postupanju predsjednika Osnovnog suda u Tesliću, te dvije presude u krivičnom predmetu u kojim je zastupljen drugačiji stav o zastarjelosti od onog iz osporenih odluka VSTV-a, te da je bio onemogućen da ih predoči kao dokaz jer mu je, kako tvrdi, navedeni krivični predmet bio oduzet (dopuna od 13. oktobra 2015. godine); da njegov radni dan traje 12 sati, da svakog dana putuje 90, tj. 174 km između Teslića i Banjaluke, da mu je plaća prepolovljena i da ne prima naknadu troškova prevoza, pa je zatražio hitno odlučivanje o njegovoj apelaciji. Apelant je također ponovio tvrdnje o zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka, te ukazao na lične prilike: da ima 60 godina, da mu je i supruga sudija, da ima troje djece koja žive u Banjaluci.
b) Odgovor na apelaciju
16. VSTV je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantu u toku postupka osigurana prava iz člana 68. Zakona o VSTV-u koja je on i koristio, odnosno da su i Prvostepena i Drugostepena komisija cijenile apelantovo izjašnjenje, te detaljno obrazložile razloge zbog kojih nije prihvaćeno provođenje dokaza koje je apelant predlagao. U prilog navedenom VSTV je detaljno citirao i relevantni dio iz odluke Drugostepene komisije. Nadalje, ukazano je da je apelant protiv odluke Drugostepene komisije uložio žalbu VSTV-u kao cjelini, pobijajući ovu odluku zbog izrečene disciplinske mjere, ali i iz ostalih žalbenih razloga. VSTV je apelantovu žalbu, u skladu sa članom 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, te članom 103. stav 2. Poslovnika VSTV-a ispitao samo u dijelu koji se ticao izrečene disciplinske mjere. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je u disciplinskom postupku povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, VSTV je istakao da je odlukom VSTV-a apelantu izrečena disciplinska mjera iz člana 58. stav 1. tač. c) i d) Zakona o VSTV-u, odnosno smanjenje plaće u iznosu od 20% na period od šest mjeseci i trajno upućivanje u Osnovni sud u Tesliću, a što je sud istog nivoa u odnosu na sud u kojem je apelant prethodno obavljao dužnost sudije. VSTV je naglasio da se pri izricanju disciplinske mjere apelantu rukovodio načelima propisanim članom 59. Zakona o VSTV-u, te da je VSTV imao u vidu sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, a što jasno proizlazi iz odluke VSTV-a. U prilog navedenom detaljno je interpretiran i dio iz navedene odluke.
17. Kancelarija disciplinskog tužioca je neosnovanim ocijenila apelantove tvrdnje da su bez osnovanog razloga odbijeni njegovi dokazni prijedlozi i da je u vezi s tim izostalo valjano obrazloženje. S tim u vezi je ukazano da je predmet disciplinske tužbe bilo utvrđivanje apelantove odgovornosti zbog neopravdanog višegodišnjeg kašnjenja u izradi odluka u jedanaest krivičnih predmeta kojim je bio zadužen, što je za posljedicu imalo kršenje obaveze vođenja krivičnih postupaka bez odlaganja, odnosno značajno doprinošenje njihovom dugom trajanju, kao i protek zakonskih rokova potrebnih za nastupanje zastarjelosti krivičnog gonjenja. Nadalje, ukazano je da je apelant i u svom podnesku, kao i na pripremnom ročištu predložio izvođenje dokaza koji su iscrpno pobrojani u prvostepenoj odluci, a na okolnost „svih oblika napada“ na njegovu „ličnost i lično i stručno dostojanstvo“, odnosno na okolnost „nepoštovanja njegove ličnosti“, sudijskog digniteta, te izvršenog pritiska i utjecaja na njegovu sudijsku nezavisnost i nepristrasnost od strane bivšeg predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci N. K. Nadalje, ukazano je da apelant u toku postupka nije osporavao navode i razloge disciplinske tužbe, te da je kao razloge koji su doveli do kašnjenja u izradi navedenih presuda isticao: navodno poremećene odnose s bivšim predsjednikom suda u vidu određenih pritisaka na njegovu ličnost, dostojanstvo i stručnost; navodno onemogućavanje rada u sudu, neadekvatno vrednovanje i napredovanje u službi; odnos Okružnog suda u Banjaluci prema njegovim presudama, odnosno u postupku po žalbi na presude koje je donio kao sudija tvrdeći da je ukidanje ili preinačenje tih presuda u većini slučajeva motivirano time da se umanji kvalitet njegovog rada. Nadalje je ukazao i da je Prvostepena komisija jasno i nedvosmisleno ukazala koje su to posebne okolnosti koje mogu opravdati kašnjenje i onemogućavanje pravovremenog donošenje odluka, a da su se dokazi koje je predložio apelant odnosili na dokazivanje napada usmjerenih na „lično i stručno dostojanstvo sudije Atka Huseinbašića“. S tim u vezi ukazano je i na stav Drugostepene komisije da predloženi dokazi nisu bili relevantni, odnosno da su bez utjecaja na stepen odgovornosti i da ne mogu biti od utjecaja na odluku o težini i vrsti disciplinskog prekršaja odnosno disciplinske sankcije, kao i da apelant nezadovoljstvo postupanjem predsjednika suda ne može izražavati nezakonitim i nepravilnim radom, tim prije što je zaštitu svojih prava, ukoliko su ona bila ugrožena, mogao ostvariti na drugi, zakonit i društveno prihvatljiv način.
18. U vezi s apelantovim tvrdnjama o zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka ukazano je na član 72. stav 1. Zakona o VSTVBiH, te na razloge i obrazloženja u vezi s tim iz odluke Prvostepene komisije.
19. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da su disciplinski organi prekoračili tužbeni zahtjev u pogledu izrečene disciplinske mjere, te da je VSTV odstupio od ustaljene prakse kojom je za iste prekršaje u ranijim postupcima izricana lakša mjera. S tim u vezi ukazano je na član 58. Zakona o VSTV-u kojim je propisano da VSTV može izreći jednu ili više disciplinskih mjera pobrojanih navedenim članom, te na član 59. istog zakona kojim je propisana obaveza poštovanja načela proporcionalnosti i obaveza da se pri izricanju disciplinske mjere moraju uzeti konkretno pobrojane činjenice. Shodno navedenim odredbama, prema ocjeni disciplinskog tužioca, disciplinski organi VSTV-a imaju puno ovlaštenje da po utvrđivanju disciplinske odgovornosti, uz primjenu načela i kriterija iz člana 59. Zakona o VSTV-u, nezavisno od prijedloga istaknutih u disciplinskoj tužbi ili tokom postupka, izreknu jednu ili više disciplinskih mjera iz člana 58. stav 1. Zakona o VSTV-u. Čak i u slučaju kada Kancelarija disciplinskog tužioca predloži izricanje disciplinske mjere razrješenja od dužnosti, navedeni prijedlog ne obavezuje disciplinske organe VSTV-a, pa se tuženom, primjenom kriterija iz člana 59. Zakona o VSTV-u, može izreći i blaža mjera. U konkretnom slučaju VSTV je, odlučujući o apelantovoj žalbi na drugostepenu odluku, tu odluku preinačio i umjesto disciplinske mjere „razrješenje od dužnosti” apelanta trajno uputio u Osnovni sud u Tesliću na vršenje dužnosti sudije, a što je sud istog nivoa u odnosu na sud u kojem je apelant do tada obavljao dužnost sudije, te smanjenje plaće od 20% za period od šest mjeseci. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja o diskriminatorskoj i selektivnoj primjeni zakona i povredi prava iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. EKLJP, te ukazano na razloge i obrazloženja iz odluke VSTV-a.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 56.
Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:
(…) 8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;
(…) 10. neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija;
(…) Član 72.
Zastarijevanje pokretanja disciplinskog postupka (1) Disciplinski postupak ne može se pokrenuti protiv sudije ili tužioca po isteku više od pet (5) godina od dana na koji je navodni prekršaj učinjen, ili u slučaju krivične stvari, po isteku više od dvije (2) godine od dana kada je sud donio konačnu i obavezujuću odluku u krivičnom postupku. Zastarijevanje iz ovog stava ne primjenjuje se na navodne prekršaje iz člana 56. tačka 19. ili člana 57. tačka 19. ovog zakona.
(…) VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U kontekstu naprijed navedenog, a budući da je osporena odluka VSTV-a, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (tačka 20).
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV-a broj 04-02-282- 14/2014 od 24. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 17. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama VSTV-a, te Drugostepene i Prvostepene komisije povrijeđena prava iz čl. I/2, II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donijete u disciplinskom postupku protiv apelanta koji obavlja dužnost sudije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovom slučaju uživa garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36-39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih pravaˮ, koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su disciplinske komisije odbile da provedu dokaze koje je predlagao, pa da je tako prekršeno pravo na odbranu, te načelo jednakosti oružja, a što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu relevantnog prava kako u pogledu postojanja disciplinskog prekršaja i njegove odgovornosti tako i u pogledu rješavanja pitanja zastarjelosti.
31. Ustavni sud najprije zapaža da je apelant u toku cijelog postupka tvrdio da je nastupila zastarjelost pokretanja disciplinskog postupka, a zbog čega smatra da je proizvoljno primijenjeno relevantno pravo.
32. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija apelantov prigovor zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka odbila kao neosnovan. Naime, Prvostepena komisija je ukazala na član 72. stav 1. Zakona o VSTV-u, prema kojem se disciplinski postupak ne može pokrenuti protiv sudije po isteku više od pet godina od dana kada je navodni prekršaj počinjen. Nadalje, ukazano je da se apelantu stavlja na teret da je disciplinske prekršaje počinio u periodu od februara 2007. godine do 28. augusta 2013. godine, pa da nije došlo do zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka jer je postupak pokrenut podnošenjem disciplinske tužbe od 13. decembra 2013. godine. Također, Prvostepena disciplinska komisija je, primjenom analogije iz krivičnog prava, imala u vidu da se u konkretnom slučaju radi o trajnom disciplinskom prekršaju koji u svoje biće uključuje trajanje ili održavanje protivpravnog stanja nastalog radnjom počinjenja, odnosno da su stvoreno protivpravno stanje i njegovo daljnje održavanje obuhvaćeni bićem prekršajnog djela i postoje sve dok traje proizvedeno protivpravno stanje. Najzad, Ustavni sud zapaža da, iako je apelant tvrdnje o zastarjelosti iznosio i u žalbama o kojim je odlučivala Drugostepena komisija, kao i VSTV, ova tijela se o njima nisu izjašnjavala.
35. Ustavni sud zapaža da iz člana 72. Zakona o VSTV-u proizlazi da je za računanje roka zastarjelosti mjerodavan dan kada je navodni prekršaj počinjen. Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 56. tač. 8. i 9. Zakona o VSTV-u zato što je u svim pobrojanim predmetima propustio da izradi odluku u roku određenom Zakonom o krivičnom postupku RS. Naime, u obrazloženju osporene prvostepene odluke izričito su za svaki od pobrojanih 11 predmeta navedeni tačni datumi tokom 2007. godine do kada je apelant najkasnije bio dužan da izradi odluku, te da je od tako utvrđenih datuma u svakom od pobrojanih predmeta apelant propustio da to učini za više od pet godina.
36. S obzirom na to da je rok za pismenu izradu presude zakonom propisani rok, a da se apelantu stavlja na teret da je prekršaje počinio upravo propuštanjem ovako određenog roka, proizlazi da se vrijeme počinjenja prekršaja moglo vezati jedino za datum odnosno datume do kada je apelant najkasnije trebao pismeno izraditi presudu. S obzirom na to da iz obrazloženja osporene odluke Prvostepene komisije proizlazi da se u svih 11 predmeta radi o datumima iz 2007. godine (8, 9, 20. i 27. februar; 9, 15. i 30. mart; 12. i 24. juli; 12. septembar i 25. oktobar 2007. godine), a da je disciplinski postupak pokrenut tužbom od 13. decembra 2013. godine, proizlazi da je rok od pet godina od počinjenja prekršaja iz člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u očigledno prekoračen.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava budući da su i Prvostepena i Drugostepena komisija, kao i VSTV zanemarili član 72. Zakona o VSTV-u kojim je na jasan i nedvosmislen način određeno da rok zastarjelosti počinje teći od dana počinjenja prekršaja.
38. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Imajući u vidu zaključak u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantove navode o kršenju načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te s tim u vezi i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su i Prvostepena i Drugostepena komisija, kao i VSTV, raspravljajući pitanje zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka proizvoljno primijenili član 72. Zakona o VSTV-u kojim je na jasan i nedvosmislen način određeno da rok zastarjelosti počinje teći od dana počinjenja prekršaja.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman