Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-377/15 (B. L.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Retroaktivna primjena zakona
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-377/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 377/15, rješavajući apelaciju Boška Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Lukića podnesena protiv Presude Suda Bosne Hercegovine broj S1 1 K 003359 14 KŽŽ od 18. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boško Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 20. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003359 14 KŽŽ od 18. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, uključujući dokumentaciju (drugostepenu presudu Suda BiH koju apelant nije dostavio uz apelaciju) iz predmeta AP 5585/14 u kojem je Ustavni sud donio odluku (vidi AP 5585/14, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH donio je Presudu broj S1 1 K 003359 08 Kri (veza X-KR-05/119) od 30. maja 2011. godine kojom su apelant i M. A. oslobođeni optužbe za izvršenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s članom 180. stav 1. KZ.
6. Sud BiH, Apelaciono vijeće, donio je Rješenje broj S1 1 K 003359 12 Krž 5 od 11. oktobra 2012. godine, uvažavanjem žalbe Tužilaštva, te je prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.
7. Sud BiH, Apelaciono odjeljenje, donio je Presudu broj S1 1 K 003359 12 Kžk od 8. novembra 2013. godine kojom su apelant (kao prvooptuženi) i M. A. proglašeni krivim da su radnjama iz tačaka 1., 2., 3., 4., 5.a), 5.b), 5.c), 5.d) i 5. e) izreke presude počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ u vezi s članom 180. stav 1. KZ, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Istom presudom optuženi su oslobođeni optužbi za radnje opisane u tačkama 5., 6.d), 6.g), 6.h), 6.i) i 7. čime bi počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ u vezi s članom 180. stav 1. KZ.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je, polazeći od krivičnog djela za koje su se apelant i M. A. teretili, utvrdio potrebne elemente (širok i sistematičan napad na području općine Ključ na civilno muslimansko i hrvatsko stanovništvo, kao i političke prilike u Ključu i BiH), te je Sud BiH zaključio da su optuženi znali za napad i da njihove radnje predstavljaju dio napada. Kada je riječ o apelantu, Sud BiH navodi da ni on sam u svojoj odbrani nije sporio da je, iako prethodno penzioniran, u decembru 1991. godine preuzeo funkciju komandanta Štaba Teritorijalne odbrane općine Ključ. Međutim, nasuprot tezi apelantove odbrane, Sud BiH je našao dokazanim da je on postao član Kriznog štaba općine Ključ, koji je formirala općinska organizacija Srpske demokratske stranke (u daljnjem tekstu: SDS), te da je imao aktivnu ulogu na sastancima Kriznog štaba, a time i u krojenju politike novouspostavljene vlasti u općini, s obzirom na to da je upravo Krizni štab od proljeća 1992. godine postao najviši općinski organ vlasti. Nadalje, Sud BiH je ukazivao na zaključke sa sjednica Kriznog štaba i Izvršnog odbora općinskog odbora Općine Ključ kao tijela koja su ponijela najveći teret organizacije napada, kao i situacije na terenu, odnosno apelantove aktivnosti. Na str. 58. drugostepene presude Sud BiH zaključuje da je Tužilaštvo, isključujući svaku razumnu sumnju, dokazalo da su optuženi kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata (u daljnjem tekstu: UZP) počinili krivičnopravne radnje iz osuđujućeg dijela presude. Polazeći od relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku, međunarodnog prava i Statuta Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Sud BiH analizira prvi tip UZP-a kao relevantan u konkretnom predmetu, te dalje detaljno navodi elemente UZP-a, dok od str. 81. opisuje i navodi apelantovo učešće i zaključuje da je apelant svojim radnjama dao značajan doprinos progonu muslimanskog i hrvatskog stanovništva općine Ključ, a koji je izvršen nizom nezakonitih radnji, te da su te radnje po svom kvalitetu i značaju radnje kada više lica zajednički učine krivično djelo, čime je ostvaren potreban nivo ličnog saizvršilačkog učešća apelanta u konkretnom UZP-u.
9. Dalje, Sud BiH navodi da je krivično djelo zločin protiv čovječnosti izvršeno nizom protupravnih radnji, koje su opisane u supstratu optužnice, i to ubistvom; deportacijom i prisilnim preseljenjem; zatvaranjem i drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode; drugim nečovječnim djelima slične prirode, protupravnim odvođenjem u logore; napadom na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe, a taj napad je posljedovao smrću i napad ili bombardiranje bilo kojim sredstvima nebranjenih sela ili nastambi; oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje. Nadalje, Sud BiH je razmotrio individualnu krivičnu odgovornost optuženih u okviru UZP-a, te je našao da je Tužilaštvo van svake sumnje dokazalo da su optuženi kao učesnici UZP-a počinili krivičnopravne radnje činjenično popisane u osuđujućem dijelu presude, a kojima su se ostvarila bitna obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ u vezi s članom 180. stav 1. KZ , što je detaljno navedeno na str. od 97. do 165. presude.
10. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju primijenio KZ, dok su odbrane insistirale na primjeni preuzetog KZSFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Polazeći od člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i važećih odredbi KZ, Sud BiH je naveo da ratni zločini, uključujući i zločine protiv čovječnosti, kao djelo koje je stavljeno na teret optuženima u konkretnom slučaju, bez sumnje predstavljaju zločine i u skladu s odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu imaju podvesti pod „opća načela međunarodnog prava", kako to propisuje član 4.a) KZ, odnosno „opća pravna načela koja priznaju civilizirani narodi", kako to propisuje član 7. stav 2. Evropske konvencije, a uslijed čega je opravdana primjena KZ u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Sud BiH se pozvao na presudu Evropskog suda povodom aplikacije Bobana Šimšića, koju je citirao u relevantnom dijelu.
11. Sud BiH donio je Presudu broj S1 1 K 003359 14 Kžž od 18. septembra 2014. godine kojom je djelomično uvažio apelantovu žalbu, te je presudu Suda BiH od 8. novembra 2013. godine preinačio u dijelu odluke o kazni na način da je apelantu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZ, u vezi s članom 180. stav 1. KZ, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Nakon što je ispitao osporavanu presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, u skladu s odredbom člana 306. ZKP, trećestepeno vijeće je donijelo odluku kao u izreci, iz slijedećih razloga.
13. U obrazloženju presude, između ostalog, analizirajući navod iz žalbi da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje Sud BiH se najprije pozvao na standarde koji se trebaju primijeniti prilikom ispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Trećestepeno vijeće je ispitalo apelantovu žalbu u kojoj je naveo da je osporena presuda drugostepenog vijeća u cijelosti pogrešno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje, te je Sud BiH naveo navode iz žalbe, ali nije našao osnovanim žalbene prigovore odbrane da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u osporenoj presudi u odnosu na apelanta. Prema ocjeni trećestepenog vijeća, drugostepeno vijeće je pravilno ocijenilo iskaze svjedoka i materijalne dokaze koji su ukazivali na apelantovu krivicu dajući pri tome detaljno obrazloženje za svoje tvrdnje. Trećestepeno vijeće ocjenjuje kao valjane i prihvatljive razloge navedene u obrazloženju drugostepene presude, jer je donesena nakon pravilno i zakonito provedenog postupka, a u njenom obrazloženju su potpuno i određeno izložene kako nesporne činjenice tako i razlozi iz kojih su sporne činjenice uzete dokazanim, te data valjana ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, dok izneseni žalbeni prigovori nisu dostatni da bi se osporilo ovako pravilno i potpuno činjenično utvrđenje. Iznesenim argumentima žalba, prema mišljenju trećestepenog vijeća, samo fragmentarno ukazuje na pojedine iskaze svjedoka i apelant nije uvjerio sud da je pomagao radnicima štaba TO druge nacionalnosti, niti da je bio nadređen samo zaposlenicima Štaba. U osporavanoj presudi je pravilno utvrđeno da su se predmetni događaji nesporno desili, te se drugostepeno vijeće na osnovu dokaza izvedenih na pretresu prvenstveno i detaljno bavilo pitanjem uloge i radnji optuženih u tim događajima i njihovom sviješću u vezi s tim događajima, u okviru funkcije koju je apelant imao. Dalje, Sud BiH ističe da je uloga apelanta, odnosno dužnost koju je obavljao u inkriminirano vrijeme (komandant Općinskog štaba TO Ključ, te član Kriznog štaba) dokazana, kao i da nije osnovan navod da je apelant samo „vršio svoju dužnost“, već Sud BiH detaljno navodi apelantove radnje i dokaze na kojima se baziraju zaključci da je apelant dao značajan doprinos progonu civilnog muslimanskog i hrvatskog stanovništva općine Ključ, i to nizom nezakonitih radnji, te da su te radnje po svom kvalitetu i značaju radnje kada više lica zajednički učine krivično djelo, čime je potreban nivo ličnog saizvršilačkog učešća apelanta u konkretnom UZP-u. Također, Sud BiH je utvrdio da je drugostepeni sud otklonio svaku razumnu sumnju kada je utvrdio da je apelant odgovoran za sve pojedinačne inkriminacije koje mu se optužnicom stavljaju na teret, za koje je osuđen. Također, navedeno je da žalba nije ni sporila da su se događaji desili, samo je osporila apelantovu aktivnu ulogu. S tim u vezi, Sud BiH navodi da bez obzira na to što optuženi nisu mogli biti na svim lokacijama u svako vrijeme, jasno je da sve radnje opisane u pojedinačnim tačkama izreke presude predstavljaju kontinuiranu aktivnost za koju su polazna osnova bile odluke Kriznog štaba, u čijem su donošenju optuženi učestvovali. Sud BiH navodi da optuženi nisu morali biti direktni izvršioci djela, jer se djelovanje može ogledati u pomoći i raznim drugim doprinosima izvršenju zajedničkog plana. Sud BiH se pozvao na zaključke u presudi Tadić. Sud BiH navodi da je shodno tome bilo potrebno dokazati apelantovu namjeru da počini krivično djelo i namjeru da učestvuje u zajedničkom planu s ciljem počinjenja. Sud BiH ističe da je drugostepeno vijeće utvrdilo da su se događaji nesporno desili i bavilo se pitanjem radnji optuženih (dakle i apelanta) i njihovom sviješću, na osnovu dokaza izvedenih na pretresu. Dalje, Sud BiH navodi da su djela koja se stavljaju optuženima na teret nezakonita, predstavljaju teška kršenja međunarodnog humanitarnog i pozitivnog prava, nije moguća ekskulpacija za njihovo izvršenje, pa apelant nije mogao da ne prepozna kriminogenu prirodu radnji koje su se dešavale na području općine Ključ, a žrtve progona za koje je apelant proglašen krivim su mnogobrojne i jasno pokazuju da zločin protiv čovječnosti predstavlja prijetnju i povredu ljudskom dostojanstvu. Stoga je Sud BiH potvrdio da je apelant u potpunosti bio svjestan svojih djela i njihovih posljedica, te da je htio da ona budu dio napada koji se sistemski odvijao na području općine Ključ. Također svojim radnjama, znajući dobro na koga je usmjeren napad i zbog čega, pokazao je da je imao diskriminatorsku namjeru prema muslimanima i Hrvatima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Sud BiH navodi da je drugostepeno vijeće dalo dostatnu i uvjerljivu argumentaciju za svaku tačku izreke presude u odnosu na apelanta u pogledu iznošenja razloga koji su bili opredjeljujući za donošenje odluke, odnosno utvrđivanje apelantove krivice.
14. U odnosu na navod žalbe da je došlo do pogrešne primjene zakona, apelantova odbrana je navela da je primijenjen zakon koji nije važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, da UZP predstavlja novu doktrinu odgovornosti i da u procesuiranju optuženih za ratne zločine na nivou BiH postoji diskriminacija. Trećestepeno vijeće je razmotrilo pitanje koji je krivični zakon povoljniji za optužene i koji je trebalo primijeniti (preuzeti KZSFRJ iz 1976. ili KZBiH iz 2003. godine), te je našlo da je osporavana presuda pravilno i detaljno analizirala sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i relevantne propise, te je u skladu s tim drugostepeno vijeće došlo do pravilnog zaključka da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe KZ (Bosne i Hercegovine) iz 2003. godine i pored toga što on nije važio u vrijeme učinjenja djela, nego je stupio na snagu znatno kasnije – 2003. godine, te važio u vrijeme suđenja. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je dalo jasne i konkretne razloge, koje je i trećestepeno vijeće ocijenilo valjanim i prihvatilo, pozivajući se na stav drugostepenog vijeća i na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Osim toga, vijeće je našlo neosnovanim poređenje ovog predmeta s drugim predmetima koji se vode pred Sudom BiH za drugo krivično djelo.
15. Trećestepeno vijeće je dalo odgovor i na navod žalbe zbog primjene koncepta UZP-a, nalazeći da je UZP duboko ukorijenjen, kako u praksi MKSJ tako i domaćoj praksi, te njegova primjena nije novitet koji se primjenjuje na štetu optuženih u ovom krivičnom postupku, nego predstavlja realnost u sudskoj praksi. Dati stav u drugostepenoj presudi o primjeni UZP-a u cijelosti je prihvatilo i trećestepeno vijeće. Nasuprot žalbenim navodima odbrane, trećestepeno vijeće na kraju ističe da je tužilaštvo dokazalo postojanje UZP-a kao načina izvršenja krivičnog djela, odnosno njegove elemente koji se odnose na učešće više lica, postojanje zajedničkog cilja, te značajan doprinos svakog od optuženih u realizaciji tog zajedničkog cilja. Razmatrajući žalbeni prigovor kojim se ukazuje da je drugostepeno vijeće pogrešno utvrdilo odlučne činjenice i pogrešno primijenilo materijalni zakon, trećestepeno vijeće je zaključilo da osporavana presuda sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama i uzima u obzir sve relevantne dokaze koji su predstavljali osnov za osporavanu odluku, te da je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjen materijalni zakon.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije. U suštini, povredu ovih prava apelant najprije vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno KZ (Bosne i Hercegovine) koji je za njega teži i nije važio u vrijeme u kojem se događaj desio, umjesto blažeg zakona KZSFRJ. Također, apelant osporava primjenu koncepta UZP-a kao oblika njegove odgovornosti, kao i nepravilan zaključak suda u pogledu njegove krivične odgovornosti. Apelant ukazuje na funkciju koju je obavljao, da je primjenom principa UZP-a osuđen na najnižoj razini općinske vlasti u BiH za zločin protiv čovječnosti. Apelant navodi da je vojno lice i poznavao je KZSFRJ i nije smatrao da čini bilo koju protupravnu radnju. Apelant smatra da nije dovoljno reći da je dao značajan doprinos u izvršenju krivičnog djela koji su počinili drugi. Zbog navedenog, apelant smatra da su mu prekršena prava koja navodi.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je prigovore koje apelant navodi u apelaciji iznosio tokom postupka, te je na te navode dato jasno obrazloženje suda, pri kojima i ostaje. Sud BiH se poziva na predmet Šimšić, te ukazuje na date razloge za primjenu UZP-a kao vida učešća u izvršenju krivičnog djela. Sud BiH ukazuje da se ne može raditi o apelantovoj diskriminaciji, jer se radi o principu primijenjenom kod svih krivičnih djela zločina protiv čovječnosti. Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je u konkretnom slučaju uz poštovanje odredbi ZKP, kao i standarda Evropske konvencije, pravilno primijenjen KZ, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, te navodi da apelant za UZP i širok i sistematičan napad daje svoje viđenje, zbog čega je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi: Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, "kriva je" za to krivično djelo. Službeni položaj "bilo kojeg lica", bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu "krivice" niti utiče na ublažavanje kazne.
(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od "krivice" ukoliko je ta nadređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinilac tog djela bude kažnjen.
(3) Činjenica da je neka osoba postupala po naređenju vlade ili neke njoj nadređene osobe, ne oslobađa je "krivice", ali može utjecati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 20. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant osporava presudu Suda BiH tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7. i 13. Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelant je u apelaciji ukazao da je nezadovoljan trećestepenom odlukom zbog načina na koji je potvrđena drugostepena odluka, odnosno pogrešno primijenjeno materijalno pravo, i to primjenom važećeg KZ i primjenom koncepta UZP-a. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Pri tom, apelant očigledno problematizira način na koji je utvrđena njegova krivična odgovornost u okviru UZP-a. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava, dokaza koje su proveli i načina kako su došli do svojih zaključaka. Osim apelantovog generalnog nezadovoljstva zbog primjene koncepta UZP-a, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnosti, niti bilo šta ukazuje da je u postupku protiv apelanta došlo do kršenja standarda prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su drugostepena i trećestepena presuda veoma veliku pažnju posvetile elaboriranju UZP-a, primjeni u teoriji i praksi, elemenata, kao i apelantovog učešća, o čemu su dati razlozi koje apelant paušalno osporava u apelaciji, očigledno nezadovoljan da je UZP primijenjen konkretno u njegovom slučaju. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je obrazloženje drugostepene presude detaljno u vezi s ispitivanjem primjene UZP-a, te da je i trećestepeni sud ispitujući apelantovu žalbu, kojom je također problematizirao UZP i njegovo učešće u UZP-u, dao jasno obrazloženje na sve navode. Trećestepeno vijeće je nakon ispitivanja žalbe i apelantovih navoda utvrdilo da je drugostepena odluka pravilna i da je tužilaštvo dokazalo da su optuženi, dakle i apelant, dali svoj veoma značajan doprinos progonu muslimanskog i hrvatskog stanovništva općine Ključ, te da je doprinos bio usmjeren na realizaciju zajedničkog cilja, što ih čini odgovornim kao učesnike u UZP-u, pri tome djelujući s pozicija koje su obnašali u relevantno vrijeme, posjedujući svijest o sistemu progona i s namjerom da taj sistem podrže, podržali taj sistem i dali svoj doprinos realizaciji zajedničkog plana, te je slijedom navedenog nesumnjivo rasvijetljena apelantova uloga. Očigledno je da je apelant nezadovoljan konačnim ishodom postupka, ali ta činjenica ni na koji način ne ukazuje da je na bilo koji način u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno samo zbog činjenice da je utvrđena apelantova krivična odgovornost.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog navodne pogrešne primjene materijalnog prava.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
31. Apelant je problematizirao „pogrešnu primjenu“ KZ iz 2003. godine, pa će Ustavni sud ispitati taj navod u okviru garancija iz člana 7. Evropske konvencije, jer apelant tvrdi da je primijenjen zakon koji je za njega nepovoljniji i koji nije bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
32. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
33. U vezi s apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZ u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr., odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, također dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) koji je također razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije.
34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tačkama 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: osporavana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani.
35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZ, a radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u periodu od aprila do juna 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da primjena KZ iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant je u apelaciji ukazao i na povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije, koju je, čini se, apelant doveo u vezu s povredom prava iz člana 7. Evropske konvencije, iako to eksplicitno nije navedeno. Naime, suština ovih navoda jeste da je u postupku protiv apelanta primijenjen važeći KZ, dok je u određenim predmetima (također u vezi s ratnim zločinima) primijenjen ranije važeći KZSFRJ. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi s članom 7. Evropske konvencije, kao i da apelant nije ponudio dokaze da se radi o identičnim predmetima, odnosno o predmetima u kojima su lica optužena za krivično djelo zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno ispitati ovaj navod.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da je apelantova krivična odgovornost rezultat postupka u kojem ne osporava da je imao sva prava predviđena standardima pravičnog suđenja, već se samo žali na način na koji su redovni sudovi primijenili koncept UZP-a.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja člana 7. Evropske konvencije kada je primijenjen KZ kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje, iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2. člana 7. Evropske konvencije, odnosno član 4.a KZ dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili civilizirani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman