Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1553/15 (Z. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1553/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1553/15, rješavajući apelaciju Zorana Babića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Babića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3.decembra 2014. godine i S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Babić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnio je, 1. aprila 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3. decembra 2014. godine i S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 23. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 2. marta, a Tužilaštvo BiH 24. februara 2017. godine.

4. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je odlučio da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

- Uvodne napomene

6. Sud BiH je presudom broj S1 1 K 003472 09 KrI (veza X-KR-08/549) od 21. decembra 2010. godine apelanta, te M.Š., D.J. i Ž.S. oglasio krivim da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h), u vezi sa tačkama a), d) i h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZ BiH.

7. Sud BiH je presudom broj S1 1 K 003472 11 Krž 2 od 04.10.2011. godine, “a koja je relevantnom dijelu ima karakter ukidnog rješenja, zbog utvrđenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka”, ukinuo presudu Suda BiH od 21. decembra 2010. godine u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta i M.Š., D.J. i Ž.S. i odredio održavanje glavnog pretresa.

8. Sud BiH je presudom broj S1 1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine apelanta, te optužene M.Š., D.J. i Ž.S. oglasio krivim što su:

„u vremenskom periodu od kraja mjeseca aprila 1992. godine do kraja septembra iste godine, a u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Srpske Republike BiH a potom Republike Srpske usmjerenog protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva općine Prijedor, znajući za takav napad i da njihove radnje čine dio tog napada, apelant, M.Š. i Ž.S. u svojstvu rezervnih milicionera Stanice Javne Bezbjednosti Prijedor i pripadnika Interventnog voda policije Prijedor, počinili progon, namjernim lišavanjem života osoba iz konvoja (ubijanjem) i pljačkom osoba u konvoju, a D.J., u svojstvu rukovodnog radnika Stanice javne bezbjednosti Prijedor, počinio progon, učestvujući u lišavanju života osoba iz konvoja (ubijanju) i njihovom pljačkanju, na način što je bio obavezan zaštititi ih, a on je to propustio učiniti, tako što su dana 21. avgusta 1992. godine (…). Dakle, u okviru širokog i sistematičnog napada, znajući za takav napad, i da njihove radnje čine dio tog napada, počinili progon na nacionalnoj osnovi osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, sa područja općine Prijedor, namjernim lišavanjem života tih osoba (ubijanjem) i pljačkanjem tih osoba (osim optuženog M.Š.) počinili krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačke h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine a optuženi D.J. (…)“

9. Apelant je oglašen krivim jer je kao pripadnik pratnje i osiguranja prilikom polaska konvoja iz mjesta Tukovi od osoba u konvoju, pripadnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, oduzimao novac i druge dragocjenosti, te zajedno sa ostalim optuženim i drugim licima, vršio izdvajanje najmanje 150 civila, vojno sposobnih muškaraca, koje su sproveli do mjesta Korićanske stijene, gdje su ih lišili života na bliže opisani način.

10. Apelantu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. Osporene presude

11. Optužnica protiv apelanta, te D.S. i V.Đ. je podignuta 27. decembra 2012. godine i potvrđena 11. januara 2013. godine.

12. Sud BiH je presudom broj S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine apelanta i optužene D.S. i V.Đ. oglasio krivim što su:

„U vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini u vremenskom periodu od kraja mjeseca aprila 1992. godine do kraja septembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Srpske Republike BiH, a potom Republike Srpske, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na području opštine Prijedor, znajući za takav napad i znajući da njihove radnje čine dio tog napada, optuženi D.S. (…), optuženi V.Đ. (…) i apelant, kao rezervni milicioner i pripadnik odjeljenja Interventnog voda pri Stanici javne bezbijednosti Prijedor, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, počinili progon na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi, i to ubistvima nesrpskog civilnog stanovništva na način što su dana 23. jula 1992. godine: (…) dok su za to vrijeme druga naoružana lica izvela Z.M. iz njegove kuće koja se nalazila u neposredno pored džamije, zarobili ga i doveli pred džamiju gdje su ležala na zemlji tijela gore navedenih muškaraca, pucali u njega iz vatrenog oružja ubivši ga na licu mjesta (…) nakon čega su druga ubrzo istog dana, naoružana lica pucala i zapalila džamiju (…) Dakle, u okviru širokog i sistematičnog napada, vojske i policije Srpske Republike BiH a potom Republike Srpske, usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Prijedor, znajući za takav napad i znajući da njihove radnje čine dio tog napada, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, počinili progon na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi, ubistvima nesrpskog civilnog stanovništva, čime su počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa članom 172 stav 1 tač. a) i k) KZ BiH, u vezi sa čl. 29 i 180 stav 1 KZ BiH.“

13. Apelantu je, u skladu sa članom 55 stav 1 i članom 53 stav 1 KZ BiH utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu, dok je kao ranije utvrđena uzeta kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine izrečena pravosnažnom presudom Suda BiH od 15. februara 2013. godine, pa mu je, u skladu sa članom 53 stav 2 tačka a) KZ BiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 35 godina.

14. Apelant je oglašen krivim jer je sa ostalim optuženim i njima poznatim licima, učestvovao u odvođenju iz njihovih domova i dovođenju pred džamiju u Čarakovu deset civila pripadnika bošnjačke nacionalnosti, radi strijeljanja, a od kojih su samo dva, i to: svjedoci S.S. i S1 preživjeli strijeljanje.

15. Iz obrazloženja presude proizilazi da je neosnovanim ocijenjeno pozivanje apelanta na primjenu Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) kao blažeg zakona. Pozivajući se na član 4a KZ BiH, običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti, Sud BiH je istakao da zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkrimisanih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u KZ SFRJ. Nadalje ukazujući na stav u predmetu broj 51 981/99 Naletelić protiv Hrvatske Sud BiH je podsjetio da zločini protiv čovječnosti čine imperativni princip međunarodnog prava i da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava. Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju nije suprotno članu 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po ocijeni Suda BiH KZ SFRJ nije blaži zakon ni sa aspekta zaprijećene kazne obzirom da predmetno krivično djelo nije bilo ni propisano KZ SFRJ.

16. Nadalje, Sud BiH je podsjetio da je u predmetu Bundalo i dr. zauzeo stav da krivično djelo zločin protiv čovječnosti učinjeno progonom predstavlja samostalno, alternativno postavljeno djelo, koje može biti učinjeno na jedan od načina pobrojanih u tačkama 172 stav (1) tač. a) do k) KZ BiH, ali i radnjama koje su pobrojane u drugim odredbama KZ BiH, a koje radnje predstavljaju grubo i flagrantno uskraćivanje, na diskriminatorskoj osnovi, nekog temeljnog prava koje je utvrđeno međunarodnim ili konvencijskim pravom, a koje doseže isti stepen težine kao i druga djela zabranjena članom 172 KZ BiH.

17. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je apelantovo prisustvo u Čarakovu 23. jula 1992. godine, Sud BiH utvrdio na temelju iskaza svjedoka S1 i S.S.. U svom iskazu svjedok S1 je opisao lice koje je vidio u streljačkom vodu za koje je rekao da mu je poznat kao „Babin“ iz Tukova, da ga je malo poznavao od ranije ali da je znao da je i prije imao nekih problema sa zakonom. Apelant je u svom iskazu potvrdio da je kao mlađi odgovarao za neke imovinske delikte. Neosnovnim je ocijenjena tvrdnja da je svjedok S1 u streljačkom vodu vidio D.M. (Mrđa) jer je svjedok S1 još u izjavi u istrazi tražio ispravku u dijelu kom je stajalo da pod Mrđa misli na D.M.. Takođe, i svjedok S.S. je izjavio da poznaje D.M. ali nije identifikovao njegovo prisustvo pred džamijom. Nadalje, svjedok S.S. je takođe opisao izgled apelanta, da ga (Babina) poznaje od prije rata kao komšiju, da je isto godište kao i optuženi V.Đ.. Obzirom da su i svjedok S.S. i S1 apelant opisali na isti način te imajući u vidu i naveden detalje, Sud BiH je zaključio da su ovi svjedoci jasno identifikovali apelanta u streljačkom stroju, a za kog je svjedok S.S. kasnije, u razgovoru sa komšijama, i saznao da se radi o apelantu. U prilog navedenog ukazano je i na iskaze pripadnika Interventnog voda kom je pripadao i apelant a koji su potvrdili da su u inkriminisanom periodu bili stacionirani u selu Čarakovo, te da su bili angažovani na zadatku „čišćenja“ ovog sela. Apelantove brojne dokaze da se nije udaljavao sa lokaliteta Vijadukta gdje je Interventni vod bio stacioniran odnosno da niko od pripadnika njegovog odjeljenja to nije mogao učiniti, Sud BiH nije prihvatio. S tim u vezi je ukazano da u apelantovom matičnom kartonu stoji da je lice „sklono nedisciplini i samovoljnom napuštanju jedinice, da mu se ne mogu povjeriti samostalni zadaci“, kao i da je svjedok Z.Ć. na pitanje da li se neko iz Interventnog voda mogao udaljavati sa označenog lokaliteta izjavio da je on morao biti prisutan jer je vozač a da ne zna da li su se ostali udaljavali. Ovaj svjedok je potvrdio i da je Interventni vod u rajon Vijadukta došao upravo po zadatku „čišćenja“ tj. da su imali pravo ući u selo i tražiti zaostao naoružanje.

18. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da kritičnog dana optuženi D.S. nije bio de jure nadređen apelantu i optuženom V.Đ. pa je njihov odnos promatran u kontekstu cjelokupne situacije na terenu kritičnog dana. S obzirom da su apelant i optuženi V.Đ. bili pripadnici civilne policije odnosno radne jedinice, postavilo se pitanje zašto bi postupili po naređenju optuženog D.S. koji je bio komandir samo jednog voda vojne policije. S tim u vezi je ukazano da je optuženi D.S. u svom iskazu potvrdio da je uživao autoritet među vojnicima, a što su potvrdili i svjedoci D.K. i R.D., te Š.K.. Nadalje, ukazano je da radnje optuženog D.S. nisu ni kvalifikovane kao naredbodavne, jer nije bio de jure nadređen apelantu i optuženom V.Đ., već su okarakterisane kao saizvršilačke, na način da su predstavljale značajan doprinos izvršenju krivičnog djela počinjenog od apelanta i optuženog V.Đ. u pogledu strijeljanja civila pred džamijom. Sud BiH je zaključio da su apelant i optuženi V.Đ. izvršavanjem naloga optuženog D.S. („Vodite ih pred džamiju na strijeljanje nek se mole Bogu i Aliji“) zapravo ispoljili svoju volju odnosno namjeru za izvršenje krivičnog djela za koje su i oglašeni krivim. Takođe, zaključeno je i da apelant i optuženi V.Đ. učešće u izvršenju krivičnog djela nisu ni preduzeli po naredbi neposredno pretpostavljenog već dobrovoljno, s direktnim umišljajem, tako da je svako od njih imao svoju ulogu u izvršenju inkriminacije za koju je oglašen krivim. Takođe, ukazano je i da je u postupku utvrđeno da se apelant, čija jedinica je imala zadatak da učestvuje u operaciji „čišćenja“ sela Čarakovo, pridružio optuženom D.S. koji je došao u selo sa punkta vojne policije.

19. Sud BiH je zaključio da je Tužilaštvo BiH van razumne sumnje dokazalo postojanje opših elementa krivičnog djela iz člana 172 KZ BiH: postojanje širokog i sistematskog napada, civilni status žrtava, te postojanje veze između širokog i sistematskog napada i radnji apelanta i ostalih optuženih. Sud BiH je istakao da je posljednji uslov da bi apelant i optuženi mogli biti oglašeni krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti bio postojanje dovoljno dokaza da su počinili i pojedinačne inkriminacije navedene u optužnici odnosno da su svojim radnjama ostvarili elemente progona ubistvom nesrpskog civilnog stanovništva. S tim u vezi je ukazano da su strijeljanje pred džamijom, te identifikacija učešća apelanta i ostalih optuženih u tim radnjama, saglasno potvrdili preživjeli svjedoci S.S. i S1, te svjedok Š.K. čijem iskazu je u relevantnom dijelu poklonjena puna vjera, kao i na osnovu iskaza drugih svjedoka koji iznose detalje koji olakšavaju identifikaciju apelanta i ostalih optuženih u ubijanju civila.

20. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Tužilaštvo BiH nije dokazalo da je apelantu i optuženom V.Đ. bila lično poznata grupa vojnika koja je je pred džamiju dovela Z.M. i tu ga ubila. Međutim imajući u vidu da je optužnica predmetni događaj činjenično obuhvatala ali ga nije stavljala na teret optuženim, Sud BiH je ubistvo Z.M. ostavio u izreci presude isključivo u svrhu iznošenja činjenične cjeline opisanog događaja, jer se ovaj događaj odigrao nedugo po udaljavanju optuženih sa lica mjesta. Takođe, naglašeno je da ova okolnost nije predstavljala dodatnu kriminalnu količinu prilikom utvrđivanja krivice optuženih za ubistvo civila u selu Čarakovo.

21. Iz obrazloženja presude nadalje proizlazi da je Sud BiH je pri izricanju jedinstvene kazne apelantu imao u vidu da se apelant nalazi na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora od 22 godine koja mu je izrečena pravosnažnom presudom ovog suda od 15. februara 2013. godine. U obrazloženju presude je ukazano:

795. (…)Vijeće se prilikom izricanja jedinstvene kazne rukovodilo odredbom člana 53. stav 2. tačka a) ZKP BiH (Sl. glasnik BiH 8/10), koja predviđa: Ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne dugotrajnog zatvora....jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije preći 45 godina.

796. Vijeće je u konkretnom slučaju razmatralo da li je u pogledu izricanja jedinstvene kazne bilo mjesta primjeni eventualno blažeg zakona po učinioca, konkretno primjeni odredbe člana 53. stav 2. tačka a) KZ-a BiH (Sl. glasnik BiH 3/03) međutim, analizom navedene odredbe ustanovljeno je da ista ne reguliše pravila izricanja jedinstvene kazne u slučajevima kada je za dva ili više djela utvrđena kazna dugotrajnog zatvora.

797. Tako navedena odredba glasi:

Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

a) ako je za neko od krivičnih djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora,izreći će samo tu kaznu.

798. Dakle, evidentno je da je cilj zakonodavca u donošenju navedene odredbe bio da se prilikom izricanja jedinstvene kazne, kazna zatvora konzumira kaznom dugotrajnog zatvora, ukoliko je ona utvrđena samo u odnosu na jedno od krivičnih djela u sticaju.

799. Međutim, Vijeće ne može analognim tumačenjem navedene odredbe zaključiti da je cilj zakonodavca bio i da se u slučaju utvrđivanja dvije ili više kazni dugotrajnog zatvora, izrekne samo jedna kazna dugotrajnog zatvora.

800. Ovo iz razloga što se kazne dugotrajnog zatvora izriču samo za najteže oblike krivičnih djela, dakle, radi se o teškim krivičnim djelima koja opravdavaju strožije kažnjavanje.

801. Činjenica da lice ima utvrđeno više kazni dugotrajnog zatvora govori o ozbiljnosti i težini pojedinačnih zločina za koje je osuđen, te Vijeće nikako ne može prihvatiti da se navedena odredba analogno može odnositi i na predmetni slučaj.

802. Primjenom analogije bi se u konkretnom slučaju došlo u poziciju da za jedno od krivičnih djela za koje je optuženi oglašen krivim ne bi nikako bio kažnjen, odnosno izricanjem samo jedne kazne dugotrajnog zatvora, optuženi bi se zapravo eskulpirao za druga djela za koja je takođe utvrđena kazna dugotrajnog zatvora.

803. Tako izrečena jedinstvena kazna, u konačnici ne bi bila adekvatna težini počinjenih zločina, jer bi jedna kazna dugotrajnog zatvora konzumirala drugu, što nikako nije u skladu sa svrhom kažnjavanja na koju Sud pazi po službenoj dužnosti.

804. Nadalje, prilikom upoređivanja koji zakon je u ovom pogledu blaži po učinioca, Sud je imao u vidu da citirana odredba člana 53 stav 2 tačka a) KZ BiH (Sl. glasnik BiH 3/03) uopšte ne predviđa mogućnost postojanja dvije ili više kazni dugotrajnog zatvora, pa se Vijeće prilikom upoređivanja ove odredbe u odnosu na odredbu istog člana (Sl. glasnik BiH 8/10), rukovodilo njenim eksplicitnim tekstom na način kako to navodi zakon, a ne njenim analognim tumačenjem.

805. Drugim riječima, Vijeće ne može prilikom usporedbe blažeg zakona po učinioca uspoređivati jednu odredbu i “potencijalnu” odredbu drugog Zakona, do čijeg se tumačenja došlo analogijom, već je dužno uspoređivati odredbe u tačnom zakonskom tekstu onako kako one glase.

806. Bukvalnim tumačenjem citiranih odredbi, jasno je da situacija u kojoj se nalazi optuženi Babić Zoran nije ni predviđena odredbom člana 53 stav 2 tačka a) KZ BiH (Sl. glasnik BiH 3/03), pa Zakon iz 2003.g. i nije podobna za usporedbu po kriterijima utvrđivanja blažeg zakona po učinioca, zbog čega je Vijeće odmjeravanje kazne, odnosno izricanje jedinstvene kazne ovom optuženom, izvršilo u skladu sa odredbom člana 53. stav 2. tačka a) KZ BiH (Sl. glasnik BiH 8/10). (…)”.

22. Sud BiH je presudom broj S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3. decembra 2014. godine odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, apelanta, te optuženih D.S. i Z.B. i potvrdio prvostepenu presudu.

23. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocjenjene apelantove tvrdnje da je u prvostepenoj presudi izostalo obrazloženje u vezi sa dokazima koje je on predlagao i provodio, da nisu brižljivo cijenjeni iskazi svjedoka S.S. i S1, da nije navedeno na koji način je došao u Čarakovo, te da u izreci presude nisu opisane radnje pripadnika policije i vojske, a koje su činile dio širok i sistematičnog napada. Sud BiH je zaključio da je činjenični opis djela u izreci presude jasan, određen i potpun, te sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim. U izreci je navedeno mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela, te su jasno naznačene radnje optuženih. Izrekom presude, obuhvaćeni su svi bitni elementi krivičnog djela iz člana 172 KZ BiH, uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja naznačenih u svim tačkama izreke. U obrazloženju presude pobrojani su izvedeni dokazi, naveden je njihov sadržaj, ocjena vjerodostojnosti istih. U pobijanoj presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Nadalje, ukazano je da su izreci presude opisane radnje kojim je apelant, kao dio oružanih snaga, učestvovao u napadu i koje je preduzeo prema civilnom stanovništvu odnosno da je uzeo neposredno učešće u strijeljanu civila ispred džamije. Apelantovi navodi da nisu dati razlozi kako je došao do Čarakovo detaljno su obrazloženi u dijelu presude o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

24. Sud BiH je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da prvostepeni sud nije isto postupio sa prijedlozima za izvođenje dokaza Tužilaštva BiH i odbrane, tj. da je dozvolio saslušanje svjedoka Tužilaštva, ali nije svjedoka odbrane. Takođe, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da su svjedoci čije saslušanje je Sud odbio trebali svjedočiti na okolnosti događanja bitnih za apelanta, da su to bili jedini svjedoci koji su se mogli izjasniti o tome gdje se nalazio kritičnog dana. U pogledu apelantovog prigovora da mu je odbijanjem određenog broja svjedoka povrijeđeno i pravo na odbranu Sud BiH je prihvata obrazloženje iz pobijane presude, imajući u vidu član 14 i član 263 stav 2 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) te ukazujući da je predsjednica prvostepenog vijeća uputila apelanta da reducira broj svjedoka koje ima namjeru pozivati na okolnosti angažovanosti Interventnog voda kritičnog dana, te apelantovog prisustva na označenom punktu, smatrajući da bi saslušanje svih svjedoka na iste okolnosti dovelo do odugovlačenja postupka, a što predsjednik vijeća ima obavezu da spriječi. Po ocijeni Suda BiH ovakvo postupanje nema za učinak povredu načela jednakosti iz člana 14 ZKP BiH.

25. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnja kojom je dovodio u pitanje kredibilitet svjedoka S.S. i S1. i zaključak prvostepenog suda da iskazu svjedoka S.S. pokloni vjeru u cjelini odnosno iskazu svjedoka S1 u dijelu iskaza. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da su ovi svjedoci prepoznali apelanta kao „Babin“, tj. kao lice koje je učestvovalo u njihovom strijeljanju 23. jula 1992. godine, koje su preživjeli. Po ocijeni Suda BiH logično je da su u proteku vremena od 20 godina svjedoci razgovarali o onom što su preživjeli u ratu, pa su u tom vremenu mogli i doći do identifikacije da je „Babin“ u stvari apelant odnosno, broja registracije vozila, redosljeda kako su lica bila poredana ispred džamije. Razlike u iskazima ovih svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa po ocijeni Suda BiH ne dovode u pitanje zaključak da je apelant lice koje je pucalo u njih ispred džamije.

26. Suprotno apelantovim tvrdnjama da nije utvrđeno kako je došao u selo, Sud BiH je istakao da je utvrđeno da je vojska u selo Čarakovo ušla iz dva pravca, tj. i iz pravca gdje je bila stacionira jedinca čiji pripadnik je bio apelant. U pogledu apelantovih tvrdnji da nije utvrđen odnos između njega i optuženog D.S. Sud BiH je u cjelini prihvatio razloge i obrazloženja iz prvostepene presude. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog vijeća da na iskazima svjedoka S1 i S.S. zasnuje zaključak da je apelant bio prisutan u Čarakovu kritične prilike. U vezi s tim interpretirani su iskazi ovih svjedoka odnosno dijelovi istih na temelju kojih je utvrđeno da su oba svjedoka kao lice Babin prepoznala apelanta.

27. Sud BiH nije prihvatio ni apelantove žalbene navode kojim je osporavana primjena KZ BiH i ukazivanje na KZ SFRJ kao zakon koji je trebao biti primijenjen. Neosnovanim je ocijenjena tvrdnja da nisu utvrđeni elementi bića krivičnog djela zločin protiv čovječnosti odnosno da je prvostepeni sud ispravno utvrdio bitne elemente ovog krivičnog djela.

28. Sud BiH se u cjelini saglasio sa stavom iz prvostepene presude da je KZ BiH iz 2010. godine blaži od učinioca od KZ BiH iz 2003. godine vezano za odredbu o sticaju iz člana 53 KZ BiH. S tim u vezi ponovljeno je da član 53 stav 2 tačka a) KZ BiH iz 2003. godine uopšte ne predviđa mogućnost primjene odredbe o sticaju kada su prema licu izrečene dvije kazne dugotrajnog zatvora, te da se prvostepeni sud u uspoređivanju sa istom odredbom iz KZ BiH iz 2010. godine rukovodio njenim eksplicitnim tekstom na način kako to navodi zakon. Stoga, ispravnim je ocijenjeno tumačenje odredbe člana 53 stav 2 tačka a) KZ BiH iz 2003. godine da se ista odnosi samo na situacije kada je kazna dugotrajnog zatvora utvrđena u odnosu na jedno krivično djelo, a za drugo ili druga kazne zatvora, te da se ova odredba ne može analogno primijeniti na situacije kada su izrečene dvije ili više kazni dugotrajnog zatvora. Slijedom navedenog prihvaćen je i stav prvostepenog suda da Zakon iz 2003. godine nije podoban za usporedbu po kriterijima utvrđivanja blažeg zakona po učinioca jer ne reguliše ovo pitanje. U prilog zaključka da ovo nije bilo regulisano KZ BiH iz 2003. godine, ukazano je i na Komentar Krivičnog zakona BiH : prema zakonskom tekstu ova tačka a) se odnosi samo na slučajeve u kojima je za neko od djela utvrđena kazna dugotrajnog zatvora, a za drugo ili druga kazne običnog ili redovnog zatvora. Slijedom navedenog zaključeno je da nema mjesta za primjenu odredbe vremenskog važenja zakona iz člana 4 stav 2 KZ BiH u kojem se navodi da ako se poslije učinjena krivičnog djela jednom ili više puta izmijenio zakon, primijeniti će se zakon koji je blaži za učinitelja, jer KZ BiH iz 2003. godine konkretno pitanje nije bilo ni regulisano. Najzad, ukazano je i da je zakonodavac propisao situacija kada je za dva ili više djela utvrđena kazna dugotrajnog zatvora to bi bilo eksplicitno navedeno u zakonskom tekstu Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine, kao što je to učinjeno u KZ BiH iz 2010.godine. Primjena apsorpcije, na koju se pozivao apelant, po ocjeni Suda BiH dovela bi u situaciju da bi apelantu u cijelosti bila oproštena druga izrečena kazna dugotrajnog zatvora, odnosno osuđeni bi bio amnestiran za veću kriminalnu količinu nego što se oglašava krivim.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelanti tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 i člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

30. Apelant tvrdi da su povrijeđeni principi pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo jer Sud BiH nije na jednak način cijenio dokaze koji su mu išli u prilog i one koji su ga teretili. S tim u vezi ističe i da mu je onemogućeno da izvede sve dokaze čime mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, kao i da je Tužilaštvu BiH dozvoljeno da sasluša veći broj svjedoka na iste navode optužbe. Apelant tvrdi da je njegov izričiti navod u tom smislu drugostepeni sud cijenio jedino na način da je zaključio da je prvostepeni sud postupio u skladu sa članom 281 stav 2 ZKP BiH. Apelant je u prilog tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza najprije ukazao na, kako navodi, dokaze na temelju kojih je utvrđeno da je počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, odnosno na iskaze svjedoka S.S. i S1. Apelant ističe da ga niti jedna od ovih svjedoka nije prepoznao kao lice koje je učestvovalo u strijeljanju. S tim u vezi navodi da je svjedok S1 u svojim izjavama prije glavnog pretresa pod pojmom Mrđan kao izvršioca označavao lice D.M., da bi na glavnom pretresu izjavio da D.M. nije bio među vojnicima koji su preduzeli strijeljanje. Takođe, tvrdi da je iskaz ovog svjedoka pogrešno interpretiran u osporenoj prvostepenoj presudi. Nadalje, ističe da su svjedoci S1 i S.S. opisali fizički izgled počinioca a što je, kako tvrdi za Sud BiH, bilo dovoljno da zaključi da su kao počinioca prepoznali njega. Apelant tvrdi da ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku izjave ovih svjedoka nisu cijenjene u cjelini, niti su pri ocijeni dovođene u uzajamnu vezu. Takođe, ističe da svjedoku S.S. nije bilo poznato da je on, apelant, učestvovao u strijeljanju jer je na glavnom pretresu i sam potvrdio da je to saznao naknadno od komšija. Zbog toga smatra da se ne može prihvati stav iz osporenih presuda da ga je svjedok S.S. opisao sa „zavidnim količinom detalja“ (tamne puti, viši od njega i istog godišta kao optuženi V.Đ.). Ovo tim prije što ga ovaj svjedok nije poznavao i prije rata. Nadalje, apelant ističe da je pogrešno utvrđena i odlučna činjenica kako je i zašto došao u poziciju da primi naredbu od optuženog D.S. na osnovu koje je, kako navodi, izvršio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Po njegovom mišljenju samo na osnovu činjenice da je D.S. imao najviši čin, da je uživao autoritet među ostalim vojnicima, što je potvrdio samo optužni D.S., Sud BiH nije mogao zaključiti da je prihvatio naredbu optuženog D.S. i izvršio djelo za koje je oglašen krivim. Pri tom, apelant ukazuje i da su i on i optuženi D.S. izjavili da se nisu poznavali prije kritičnog događaja. Nadalje, apelant tvrdi da sud uopšte nije cijenio iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je sa ostalim pripadnicima svoje jedinice bio kod mosta Vijadukt, te da se niti jedno vozilo kojim su došli do ovog položaja nije udaljavalo s lica mjesta. Po njegovim tvrdnjama nema nit jednog dokaza o tome kako je i s kim došao do Čarakova. Apelant tvrdi da je Sud BiH zaključio da je, usprkos navedenim dokazima, napustio položaj kod Vijadukta na temelju matičnog kartona iz vojne evidencije za vrijeme služenja u JNA u kom je konstatovano da je „sklon nedisciplini i samovoljnom udaljavanju iz jedinice“.

31. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršen princip ne bis in idem. S tim u vezi je istakao da ranijom pravosnažnom presudom Suda BiH od 15. februara 2013. godine oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti i da mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 22 godine. Apelant ističe da je i presudom od 15. februara 2013. godine kao i presudom osporenom ovom apelacijom oglašen krivim za isto krivično djelo koje je počinio za područje opštine Prijedor, da se radi o istoj kvalifikaciji – progon muslimanskog stanovništva, kroz radnje ubijanja, da je postupao u istom svojstvu tj. kao pripadnik interventnog voda rezervnog sastava policije i sa istim ciljem, a da je razlika smo u identitetu žrtava. Apelant se u prilog svojih tvrdnji pozvao na stav iz presudu Vrhovnog suda RS broj 11 0 K 009182 13 Kvzl od 4. jula 2013. godine u kojoj je utvrđeno da je prekršeno pravilo ne bis in idem. Naime, radilo se o situaciji da je optuženi već bio osuđen za krivično djelo iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) zbog ubistva označenog civilnog lica, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica za isto krivično djelo ali zbog ubistva drugog civilnog lica. U navedenoj presudi Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav iz prethodne presude u kojoj je konstatovano da je optuženi već pravosnažno osuđen da je za vrijeme istog oružanog sukoba, kršeći ista pravila međunarodnog prava, kao pripadnik iste oružane formacije, lišio života drugog civila, pa, da mu se sudilo istovremeno za ova dva slučaja, ne bi mu se moglo staviti na teret da je počinio dva krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SFRJ već samo za jedno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SFRJ, pri čemu je izvršio dvije radnje, odnosno ubistvo dva lica. Vrhovni sud RS je istako da iz zakonskog određenja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SFRJ proizilazi da je radnja ovog krivičnog djela određena tako da se može preduzeti u različitim, alternativno određenim oblicima jednom ili više puta i u svakom slučaju prouzrokovati posljedica, a za postojanje djela je bez značaja da li je radnja krivičnog djela sa prouzrokovanim posljedicama učinjena jednom ili više puta. Prema tome, u slučaju kada jedno lice izvrši više istovrsnih ili raznovrsnih inkriminisanih radnji ovog krivičnog djela, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ovakvo djelo se ima shvatiti kao jedno djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinačnih radnji, jer se radi o prividnom sticaju jedinstvenog krivičnog djela zbog indiferentnog broja činjenja i prouzrokovanja posljedica, pri čemu je kod ocjene djela, od značaja samo ukupnost takve djelatnosti.

32. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. U vezi s tim apelant najprije tvrdi da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti raspon kazni iz KZ SFRJ (od 5 do 20 godina) kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela a ne raspone kazni iz KZ BiH (od 10 do 45 godina). Nadalje, apelant tvrdi i da je Sud BiH pogrešno primjeni krivični zakon kod izricanja krivično pravne sankcije odnosno da je pogrešan zaključak da je po apelanta blaži KZ BiH iz 2010. godine od KZ BiH iz 2003. godine. S tim u vezi, apelant je istakao da je osporenom presudom osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora od 21 godinu, da mu je ranijom presudom Sud BiH već bila izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 22 godine, te da je osporenom presudom određena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 35 godina. Apelant tvrdi da je pri određivanju jedinstvene kazne trebao biti primijenjen član 53 stav 1 tačka a) KZ BiH iz 2003. godine kao povoljniji po njega a ne KZ BiH iz 2010. godine koji Sud BiH smatra povoljnijim po njega. Apelant tvrdi da zakonodavac u KZ BiH iz 2003. godine nije riješio pitanje izricanje jedinstvene kazne za sticaj krivičnih djela za koja su prethodno utvrđene kazne dugotrajnog zatvora, pa da se u tom slučaju primjenjuje sistem apsorpcije. U prilog navedenog apelant je ukazao i na Komentar KZ iz 2003 godine.

b) Odgovor na apelaciju

33. Sud BiH je odgovoru na apelaciju istako da u svemu ostaje kod razloga, obrazloženja i zaključaka iz osporene drugostepene presude.

34. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da se apelantove tvrdnje ne tiču Tužilaštva kao stranke u postupku kao i da se ne može upuštati u raspravljanje o pravosnažnim odlukama Suda BiH. Po mišljenju Tužilaštva BiH prava apelanta nisu povrijeđena navedenim odlukama Suda BiH, koje su donesene u skladu sa ZKP BiH i KZ BiH, uz pravilnu ocjenu dokaza i činjeničnog stanja, kao i uz puno poštovanje njegovih ljudskih prava, pa je apelacija u potpunosti neutemeljena.

V. Relevantni propisi

35. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi: Načelo zakonitosti Član 3 (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4 (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4 a) Članovi 3 i 4 ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Saučiniteljstvo Član 29 Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 42 (1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana ni duža od dvadeset godina.

(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem, može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdesetpet godina (dugotrajni zatvor).

(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino krivično djelo.

(...)

(5) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržavanja tri petine te kazne.

Kazna dugotrajnog zatvora Član 42b 1 KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) 2 KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 8/10 i 47/14) (1) Za najteže oblike teških krivičnih djela počinjenih s umišljajem može se propisati kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina.

(2) Kazna dugotrajnog zatvora nikad se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino krivično djelo.

(...).

(5) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržavanja tri petine te kazne.

Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48 (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

(...)

Član 28 U članu 48. u stavu (1) riječi: "krivične odgovornosti" zamjenjuju se riječju "krivice".

Ublažavanje kazne Član 49 Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;

b) i kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

3 KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) 4 KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 8/10 i 47/14) Granice ublažavanja kazne Član 50 (1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 49 (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;

(...)

(2) Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.

Stjecaj krivičnih djela Član 53 (1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

a) ako je za neko od krivičnih djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;

(...)

Sticaj krivičnih djela Član 53 [član 31 KZ iz 2010. godine] (1) Ako je počinilac jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prvo utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu. (2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

5 KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) 6 KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 8/10 i 47/14)

a) ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne dugotrajnog zatvora ili dugotrajnog zatvora i zatvora, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije preći 45 godina;

(…) Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi Član 55 (1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredbi člana 53 (Sticaj krivičnih djela) ovoga zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao, uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.

(...)

Zločini protiv čovječnosti Član 172 (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

(…)

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

(…)

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora Individualna i komandna odgovornost Član 180 (1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171 (Genocid), 172 (Zločini protiv čovječnosti), 173 (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174 (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175 (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177 (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178 (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179 (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.

(...)

36. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službene glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 4 Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Član 7 Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(...)

Član 14 Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 263 Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 281 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. februara 2015. godine a apelacija je podnesena 1. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo iz člana 7 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

44. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

45. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje: da su mu prekršeni pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze i onemogućili provođenje dokaza koje je on predlagao.

46. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiocu, te da se treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, a teret dokazivanja je na tužiocu. Zbog toga, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom su smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelokupna analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.

47. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

48. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, str. 31. stav 68). Član 6 stav 3 d) Evropske konvencije ne zahtijeva prisustvo i ispitivanje svakog svjedoka optuženog kako je i ukazano riječima „pod istim uslovima“, već da se osigura potpuna jednakost oružja u predmetu (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 158, str. 31. stav 89). Najzad, u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

49. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Pri tom, nije izostala detaljna i iscrpna ocjena kontradiktornosti u iskazima svjedoka S.S. i S1. koje su davali u fazi istrage, te na glavnom pretresu, kao i ocjena neslaganja u iskazima ova dva svjedoka, čemu je poklonjena i posebna pažnja, obzirom da su bili očevici spornog događaja. Stoga, apelantova tvrdnja da je ocjena konkretno iskaza ova dva svjedoka pogrešna ne može biti prihvaćena kao osnovana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su detaljno ispitane i apelantove tvrdnje da mu je uskraćena mogućnost da provodi pojedine dokaze koje je predlagao, te da su s tim u vezi dati relevantni razlozi i obrazloženja koja ne izlaze iz okvira zakonskog ovlaštenja suda da ne dozvoli provođenje dokaza. Ovo tim prije što ni iz apelantovih navoda nije jasno na koji način bi dokazi, čije provođenje mu nije dozvoljeno, doveli u pitanje zaključak redovnih sudova da je apelant bio prisutan u selu Čarakovo i da je uzeo učešće u izvršenju radnji koje mu se stavljaju na teret, koji je zasnovan na detaljnoj analizi i ocjeni kako dokaza koje je predlagao apelant, tako i dokaza Tužilaštva BiH. Najzad, apelant ne tvrdi, a to nije moguće zaključiti ni iz osporenih odluka, da mu je u toku postupka bila uskraćena mogućnost da se o dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu izjašnjava i da ih osporava, da su redovni sudovi propustili da se izjasne o njegovim prigovorima u tom smislu, kao ni da mu je u bila uskraćena stručna pomoć advokata u svrhu efektivnog ostvarivanja prava na odbranu.

50. Slijedom navedenog Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su povrijeđeni pretpostavka nevinosti, princip in dubio pro reo, pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku.

51. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

52. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 7 Evropske konvencije.

53. Član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

54. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.

Primjena KZ SFRJ kao zakona koji je blaži s obzirom na zakonski minimum i maksimum kazne koji propisuje

55. Apelant najprije tvrdi da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZ SFRJ kao zakon koji je blaži s obzirom zakonski minimum i maksimum kazne koji propisuje, a koji je važio i u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je oglašen krivim. Pri tom, apelant ne osporava da je moguće izreći osuđujuću presudu u vezi sa krivičnim djelom zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZ BiH imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu Šimšić, ali da član 4 KZ BiH propisuje da se ovaj zakon primjenjuje samo kada je, u okolnostima konkretnog slučaja, blaži za učinioca, pa da je Sud BiH pri odmjeravanju kazne trebao imati u vidu i odluku u predmetu Maktouf i Damjanović. Takođe, smatra i da primjena KZ BiH predstavlja kršenje principa zakonitosti jer krivična djela i kazne moraju biti propisane zakonom prije nego što su počinjena. Takođe, apelant je ukazao i na predmete Suda BiH u kojim je pravna kvalifikacija – zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZ BiH, pri odlučivanju po žalbi, promijenjena u pravnu kvalifikaciju - ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

56. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi s apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZ BiH u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj 2874/13 AP od 8.

decembra 2015. godine, stav 46 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Pri tom, Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).

57. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu“.

58. Ustavni sud smatra da, iako apelant u konkretnom slučaju, u suštini problematizira retroaktivnu primjenu zakona u odnosu na kaznu, pri tom nedovodeći u pitanje retroaktivnu primjenu KZ BiH u odnosu na samo krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 ovog zakona za koje je oglašen krivim, nema razloga da odstupi od naprijed navedenog stava.

59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donijet prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tom, pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije No.2, presuda od st. 109 i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženoga, odrediti kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi, Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212.).

60. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZ BiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva na području Prijedora, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne mogao jedino primijeniti KZ BiH, kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo (vidi, Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212.), obzirom da KZ SFRJ, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo pa stoga ni sankciju za takvo djelo.

61. Stoga apelantova tvrdnja da je pri odmjeravanju kazne trebalo primijeniti KZ SFRJ kao blaži zakon ne može biti prihvaćena odnosno ne rezultira povredom apelantovog prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 stav 1 Evropske konvencije.

62. Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati, s obzirom na pozivanje Suda BiH na član 7 stav 2 Evropske konvencije i s tim u vezi primjenu KZ BiH kad se radi o krivičnim djelima zločin protiv čovječnosti, na stav Evropskog suda (vidi, naprijed citiranu Konovov, stav 188) prema kojem je svrha pravila ustanovljenog stavom 2 člana 7 Evropske konvencije da utvrdi da član 7 Evropske konvencije ne utiče na zakone koji su usvojeni na kraju drugog svjetskog rata u potpuno vanrednim okolnostima radi kažnjavanja ratnih zločina. Ovako restriktivno tumačenje člana 7 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je potvrdio upravo u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, stav 72.): „Sud se ne može složiti sa stavom Vlade da ukoliko je neko djelo predstavljalo krivično djelo prema „općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi“ u sklopu značenja člana 7 § 2 Konvencije u vrijeme njegovog počinjenja, da tada pravilo koje zabranjuje retroaktivnost krivičnih djela i kazni nije primjenljivo. Ovaj stav nije u skladu sa travaux préparatoires (pripremnim dokumentima u vezi teksta Konvencije) koji impliciraju da se može smatrati da Član 7 § 1 sadrži opće pravilo neretroaktivnosti, a da član 7 § 2 predstavlja samo kontekstualno pojašnjenje za aspekt krivične odgovornosti iz tog pravila, koji je dodat tako da se osigura da nema nikakve sumnje u pogledu valjanosti krivičnih postupaka nakon Drugog svjetskog rata u pogledu zločina koji su počinjeni tokom tog rata (vidi Kononov, koji je citiran u gornjem tekstu, § 186). Stoga je jasno da oni koji su sastavljali tekst Konvencije nisu imali namjeru da dozvole bilo kakav opći izuzetak od pravila neretroaktivnosti. Sud je s tim u vezi u brojnim predmetima zaključio da su dva stava člana 7. uzajamno povezana i da se trebaju tumačiti na usklađen način (vidi, na primjer, Tess protiv Latvije (dec.), br. 34854/02, 12. decembar 2002, i Kononov, koji se citira u gornjem tekstu, § 186)“. Retroaktivna primjena KZ BiH na apelantovu štetu

63. Nadalje, apelant tvrdi i da je Sud BiH propustio da pri odmjeravanju jedinstvene kazne primijeni KZ BiH iz 2003. godine kao blaži po njega, umjesto KZ BiH iz 2010. godine.

64. Ustavni sud zapaža da je apelantu u vrijeme donošenja presuda osporenih ovom apelacijom već bila izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine pravosnažnom presudom Suda BiH od 15. februara 2013. godine. Nadalje, presudama osporenim apelacijom apelantu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 21 godine, te mu je primjenom pravila o određivanju jedinstvene kazne iz KZ BiH iz 2010. godine određena kazna dugotrajnog zatvora od 35 godina. Shodno navedenom, nesporno je da se radi o definisanju obima kazne što ulazi u područje člana 7 stav 1 Evropske konvencije, posljednja rečenica.

65. Ustavni sud ima u vidu da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damijanović zaključio (vidi, stav 75) da države imaju slobodu da odrede svoju politiku u oblasti krivičnog prava, na primjer, povećanjem kazni koje se primjenjuju na krivična djela ali da u tome moraju da postupaju u skladu sa uslovima iz člana 7 Evropske konvencije. Ovaj stav ponovljen je i u predmetu Del Río Prada protiv Španije (vidi, Evropski sud, presuda od 21. oktobra 2013. godine, stav 116.). te je ponovno istaknuto da član 7 Konvencije bezuslovno zabranjuje retrospektivnu primjenu krivičnog prava kada to ide na štetu okrivljenog. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Scoppola protiv Italije zaključio (vidi, Evropski sud, presuda od 19. septembra 2009. godine, stav 109) da član 7 stav 1 garantujući ne samo princip neretrospektivnosti strožijeg zakona, takođe i implicitno garantuje princip retrospektivnosti najblažeg zakona, te da je ovaj princip sadržan u pravilu da, kada postoje razlike između krivičnih zakona na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i krivičnih zakona koji su stupili na snagu prije donošenja konačne odluke, sud mora primijeniti krivični zakon čije odredbe su najpovoljnije za optuženog.

66. Ustavni sud, takođe, ima u vidu svrhu krivično-pravnih sankcija koja se ogleda u zaštiti društva od izvršenja krivičnih djela preventivnim uticanjem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprječavanjem počinioca da počini krivična djela kao i podsticanje njegovog preodgoja, te zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela.

67. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme donošenja osporene prvostepene presude (27. mart 2014. godine), odnosno drugostepene presude (3. decembra 2014. godine) na snazi bio KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) koji u članu 172 propisuje krivično djelo zločin protiv čovječnosti i određuje kao kaznu zatvor od najmanje deset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora. Nadalje, članom 3 ovog zakona, pored ostalog, određeno je da se krivičnopravne sankcije propisuju samo zakonom. Članom 4 stav 2 određeno je da ako se nakon učinjena krivičnog djela zakon promijeni jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je blaži za učinioca.

68. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka Suda BiH proizlazi da nije bila upitna primjena čl. 3 i 4 KZ BiH u ovom dijelu, odnosno da je Sud BiH detaljno ispitao apelantove tvrdnje koje su ponovljene i u apelaciji tj. da je u apelantovom slučaju kao blaži pri odmjeravanju jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora trebalo primijeniti KZ BiH iz 2003. godine a ne KZ BiH iz 2010. godine i zaključio da su neutemeljeni.

69. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant identičan navod kao u apelaciji, tj. da je u njegovom slučaju prilikom izricanja jedinstvene kazne trebalo primijeniti odredbe člana 53 stav 2 tačka a) KZBiH iz 2003. godine a ne iz 2010. godine, iznio i u postupku pred Sudom BiH. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude, koje je detaljno interpretirano u ovoj odluci, proizilazi da je Sud BiH dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog kojih je zaključio da su apelantove tvrdnje neosnovane, ukazujući, pored ostalog, da situacija u kojoj se nalazio apelant nije ni predviđena članom 53 stav 2 tačka a) KZ BiH iz 2003. godine, zbog čega nije podobna za usporedbu utvrđivanja blažeg zakona po učinioca, a zbog čega je pri odmjeravanju kazne odnosno izricanju jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora primijenjen član 53 stav 2 tačka a) KZ BiH iz 2010. godine. Razmatrajući identičan apelantov navod istaknut u žalbi, drugostepeni sud je istakao kako smatra ispravnim tumačenje odredbe člana 53 stav 2 tačka a) KZBiH iz 2003. godine od strane prvostepeno suda, prema kojem se ona odnosi samo na situacije kada je kazna dugotrajnog zatvora utvrđena u odnosu na jedno krivično djelo, a za drugo ili druga kazna zatvora, te da se ova odredba ne može analogno primijeniti na situacije kada su izrečene dvije ili više kazni dugotrajnog zatvora, te da stoga prihvata stav prvostepenog vijeća da KZBiH iz 2003. godine nije podoban za usporedbu po kriterijima blažeg zakona po učinioca jer ne reguliše ovo pitanje.

70. U vezi s tim, konkretno stavom apelanta da je na njega trebala biti primijenjena odredba člana 53 stav 2 tačka a) KZBiH iz 2003. godine koja glasi: ako je za neko od krivičnih djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu, pa s obzirom da je apelantu ranijom presudom (po kojoj nije izdržao kaznu) izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine, da onda ta kazna apsorbuje sve druge, odnosno da mu se druga uopće ne može izreći, Ustavni sud zapaža da je članom 55 KZ BiH iz 2010. godine (Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi) (ova odredba je ista kao i 2003. godine), koji je primijenjen u apelantovom slučaju, u stavu 1. propisano: Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba člana 53 (Stjecaj krivičnih djela) ovoga zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao, uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora. Član 53 stav 1 KZBiH iz 2010. godine (Stjecaj krivičnih djela) glasi: Ako je počinilac jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prvo utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu, a izmijenjena tačka a) stava 2 ovog člana (iz 2010. godine) glasi: ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne dugotrajnog zatvora ili dugotrajnog zatvora i zatvora, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije preći 45 godina.

71. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda i njihovu praksu u primjeni odredaba člana 7 Evropske konvencije, te svrhu kažnjavanja, Ustavni sud zapaža da, ako bi se prihvatio apelantov stav da se na njega trebala primijeniti odredba člana 53 stav 2 tačka a) KZBiH iz 2003. godine, i to na način na koji ju on tumači, tj. da mu se nakon što je jednom osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora, više nikad ne može izreći niti jedna kazna a pogotovo ne kazna dugotrajnog zatvora, umjesto stava redovnih sudova koji su donijeli osporene presude, prema kojem su navedenu odredbu protumačili, na način se ona odnosi samo na situacije kada je kazna dugotrajnog zatvora utvrđena u odnosu na jedno krivično djelo, a za drugo ili druga krivična djela kazna zatvora, te da se ova odredba ne može analogno primijeniti na situacije kada su izrečene dvije ili više kazni dugotrajnog zatvora, i da stoga prihvata stav prvostepenog vijeća da KZBiH iz 2003. godine nije podoban za usporedbu po kriterijima blažeg zakona po učinioca jer ne reguliše ovo pitanje, onda bi bilo iluzorno i nesvrsishodno vođenje krivičnog postupka za bilo koje drugo krivino djelo za koje se otkrije da ga je počinila ista osoba. Takođe, odredbe člana 55 stav 1 KZ BiH (Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi) postale bez bespredmetne jer se jednom osuđenoj osobi na kaznu dugotrajnog zatvora ne bi mogla ponovo izreći bilo koja kazna. Neodrživost apelantove teze da mu je trebala ostati samo kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine i da mu veća kazna nije mogla biti izrečena proizlazi i iz same odredbe na koju se apelant poziva. Naime, odredbom stava 2 člana 53 KZBiH iz 2003. godine propisano je: da će sud ako je za neko od krivičnih djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu kao jedinstvenu kaznu. Iz ove odredbe ne proizlazi da je trajanje kazne dugotrajnog zatvora ograničeno, pa i ona, prema članu 42 stav 2 KZBiH iz 2003. godine može biti u trajanju najduže 45 godina.

72. Pored navedenog, ako bi se prihvatilo apelantovo tumačenje odredbe člana 53 stav 2 KZBiH iz 2003. godine, onda bi se u cijelosti izgubila svrha kažnjavanja. Naime, u situaciji kada je riječ o najtežim zločinima protiv međunarodnog humanitarnog prava i izričitoj odredbi člana 19 KZ BiH, prema kojoj: krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti, a u apelantovom slučaju je upravo o tome riječ, onda bi se u potpunosti izgubila svrha krivično-pravnih sankcija koja se ogleda i u zaštiti društva od izvršenja krivičnih djela (i to onih najtežih) preventivnim uticanjem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprječavanjem počinioca da počini krivična djela kao i podsticanje njegovog preodgoja, te zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela.

73. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da Sud BiH, primjenom KZ BiH iz 2010. godine, u osporenim odlukama pri odmjeravanju jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora apelantu u trajanju od 35 godina, kao osobi koja je u vrijeme suđenja za konkretno krivično djelo već ranije bila osuđena na kaznu dugotrajnog zatvora za drugo krivično djelo protiv međunarodnog humanitarnog prava i tu kaznu nije izdržala, u situaciji kada se ranije izrečena kazna morala uzeti već utvrđenom, dakle kada se apelantu nije moglo istovremeno suditi za sva krivična djela za koja je počinio, nije primijenio zakon koji je nepovoljniji po apelanta.

74. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

75. Apelant tvrdi da je u njegovom slučaju povrijeđeno pravilo ne bis in idem na njegovu štetu jer je i presudom od 15. februara 2013. godine kao i presudama osporenim ovom apelacijom iz 2014. godine oglašen krivim za isto krivično djelo. Ustavni sud najprije podsjeća na zauzeti stav da apelanti prigovore koje žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, istaći u prethodnim fazama postupka (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost pred redovnim sudovima istaći prigovor ne bis in idem na njegovu štetu u postupku koji je rezultirao osporenim presudama jer, iako je presuda po žalbi nakon ukidanja prvostepene presude od 21. decembra 2010. godine i održanog glavnog pretresa pred žalbenim sudom donesena 15. februara 2013. godine (ranija presuda), a optužnica po kojoj su donesene presude koje su predmet ove apelacije podignuta 27. decembra 2012. godine i potvrđena 11. januara 2013. godine, činjenica je da je osporena prvostepena presuda donesena 27. marta 2014. godine (jednu godinu i jedan mjesec nakon donošenja ranije presude), dok je drugostepena osporena presuda donesena 3. decembra 2014. godine i u njoj navedeno da je apelant isticao prigovor ne bis in idem, pa je po mišljenju Ustavnog suda apelant imao dovoljno vremena i procesnih prilika da pred redovnim sudovima iznese navedeni prigovor. Podržavajući vlastitu praksu, te imajući u vidu da iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu proizilazi da apelant ovaj prigovor nije isticao u postupku pred Sudom BiH gdje mu je bilo mjesto ako apelant smatra da je osnovan, Ustavni sud ovaj dio navoda i ne može ispitivati.

VIII. Zaključak

76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u postupku pred redovnim sudovima, nasuprot apelantovim navodima, nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, princip ravnopravnosti stranaka u postupku, pretpostavka nevinosti niti princip in dubio pro reo.

77. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 stav 1 Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja redovni sud pri odmjeravanju kazne apelantu primijenio relevantne odredbe KZ BiH a ne KZ SFRJ koji nije propisivao predmetno krivično djelo, te kad je, pri izricanju jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora apelantu, primijenio relevantne odredbe KZ BiH iz 2010. godine, kojima je propisan način izricanja kazne osuđenoj osobi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, dakle osobi koja je u vrijeme suđenja za konkretno krivično djelo već ranije bila osuđena a tu kaznu nije izdržala, pri čemu se ranije izrečena kazna morala uzeti kao već utvrđena.

78. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1553/15 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio