Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2496/15 (JKP „Gradska groblja” d.o.o. Visoko)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kazna
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2496/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2496/15, rješavajući apelaciju JKP „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka (b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JKP „Gradska groblja” d.o.o. Visoko.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 110497 15 Pžp od 22. aprila 2015. godine u dijelu u kojem je odlučeno o izricanju novčane kazne.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JKP „Gradska groblja” d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 19. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 110497 15 Pžp od 22. aprila 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 110497 14 Pr od 18. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 9. maja 2017. godine, a od ovlaštenog organa Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog poreznog ureda Zenica (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je 30. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 9. i 19. maja 2017. godine, a ovlašteni organ 1. novembra 2017. godine III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Pr 110497 14 Pr od 18. marta 2015. godine apelant je proglašen odgovornim da je radnjama opisanim u izreci počinio prekršaj iz člana 84. stav 1. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine. Općinski sud je apelantu za počinjenje navedenog prekršaja izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM, te ga je obavezao na plaćanje troškova postupka.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant prihvatio odgovornost za počinjenje navedenog prekršaja i da je sud na osnovu odredbe člana 69. Zakona o prekršajima razmatrao samo vrstu i visinu sankcije. Također, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov prijedlog da se samo utvrdi njegova odgovornost bez izricanja novčane kazne. U vezi sa time, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 18. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) propisano da se, u slučaju kolizije između Zakona o prekršajima i Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), odnosno Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), primjenjuju odredbe Zakona o prekršajima. Odredbe Zakona o prekršajima, a posebno odredbe čl. 6. i 11. Zakona o prekršajima, ne daju mogućnost obustave postupka zbog toga što se pravno lice nalazi u stečaju, pravno lice koje je u stečaju i dalje je pravno lice, može ostvarivati prava, pa samim time i obaveze, te može biti stranka u postupku. Osim toga, odredbe člana 22. Zakona o prekršajima ne daju mogućnost utvrđivanja odgovornosti bez izricanja sankcije-kazne, a pri tome sud je imao u vidu i težinu, te posljedice prekršaja, zbog čega smatra da se svrha kažnjavanja ne bi ostvarila utvrđenjem odgovornosti bez izricanja sankcije.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 110497 15 Pžp od 22. aprila 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rješenje Općinskog suda.

8. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da mu se kao pravnom licu u stečaju nije mogla izreći kazna, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 18. stav 3. Zakona o prekršajima propisano da se, u slučaju kolizije između Zakona o prekršajima i KZFBiH i ZKPFBiH, primjenjuju odredbe Zakona o prekršajima. Imajući u vidu da odredbama čl. 6. i 11. Zakona o prekršajima nije propisana mogućnost obustave postupka zbog toga što se pravno lice nalazi u stečaju, te da član 22. ne daje mogućnost utvrđivanja odgovornosti bez izricanja sankcije-kazne, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke zanemarili odredbu člana 18. stav 1. tačka 1) Zakona o prekršajima o shodnoj primjeni odredaba KZFBiH i u dijelu Glave XIV pod nazivom „Odgovornost pravnih lica“. Naime, odredbom člana 130. stav 1. K FBiH propisano je da pravno lice u stečaju može biti odgovorno, ali se pravnom licu u stečaju ne izriče kazna, već se izriče sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, ili se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su ga redovni sudovi mogli proglasiti odgovornim za prekršaj, ali mu nisu mogli izreći novčanu kaznu.

b)Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku donošenja osporenog rješenja nije prekršio apelantova prava i da je rješenje doneseno u skladu sa zakonom.

11. Općinski sud je naveo da, čak i kada bi se primijenila odredba člana 130. KZFBiH, sud ne bi imao mogućnost apelantu izreći bilo kakvu drugu sankciju jer, prema okolnostima slučaja, ne postoji osnov za izricanje zaštitnih mjera ili oduzimanje imovinske koristi. To bi suštinski značilo da apelant ne bi odgovarao za prekršaje, odnosno da bi se ti postupci sveli na puko utvrđivanje prekršajne odgovornosti bez ikakve sankcije, čime bi se omogućilo da svjesno ili nesvjesno zanemaruje pravila znajući da neće imati posljedicu u vidu sankcije.

12. Ovlašteni organ je istakao da izricanjem sankcije od ovlaštenog organa i izdavanjem prekršajnog naloga za apelanta nisu nastale nikakve štetne posljedice, a imajući u vidu načelo iura novit curia, taj organ nije izražavao sumnju u zakonitost postupanja redovnih sudova i donošenja pravilne odluke.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11, 27/12 i 7/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 84.

Pravno lice koje ne podnese poreznu prijavu Poreznoj upravi na način propisan ovim ili bilo kojim poreznim zakonom Federacije, bit će kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 20.000,00 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana odgovorno lice u pravnom licu kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 3.000,00 KM.

14. U Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 6.

(1) Ako se protiv odgovornog lica u pravnom licu ne može pokrenuti postupak, postupak će se pokrenuti i provesti samo protiv pravnog lica.

(2) Ako je pravno lice prestalo postojati ili postoje druge pravne smetnje za vođenje postupka, postupak će se pokrenuti i provesti samo protiv odgovornog lica u pravnom licu.

(3) Odgovornost odgovornog lica za prekršaj ne prestaje zato što mu je prestao radni odnos u pravnom licu ili što je u registru subjekta upisa nakon počinjenja prekršaja izvršena promjena tog odgovornog lica.

Član 11.

(1) Ako se prije započinjanja prekršajnog postupka utvrdi da je lice protiv kojeg se pokreće postupak umrlo, odnosno pravno lice protiv kojeg se pokreće postupak prestalo postojati, rješenjem će se odbaciti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, a ako se činjenica smrti ili prestanak postojanja pravnog lica utvrdi nakon započinjanja postupka, rješenjem će se obustaviti prekršajni postupak.

(2) Ako se postupak može provesti protiv pravnog sljednika pravnog lica, neće se donositi rješenje iz stava (1) ovoga člana, već će se zastati s postupanjem i postupak nastaviti nakon što ovlašteni organ na odgovarajući način izmijeni zahtjev. Ako je već doneseno rješenje iz stava (1) ovoga člana, nakon što ovlašteni organ izmijeni zahtjev, to će se rješenje staviti izvan snage i nastaviti postupak.

(3) Ako se nakon izdavanja prekršajnog naloga, a prije njegove pravomoćnosti ili stavljanja izvan snage, utvrdi da je okrivljeni umro, odnosno okrivljeno pravno lice prestalo postojati, rješenjem ovlaštenog organa prekršajni nalog će se staviti izvan snage.

(4) Rješenje iz st. (1) i (2) ovoga člana donosi sud kod kojeg se nalazi spis u trenutku utvrđenja smrti okrivljenog, odnosno prestanka postojanja pravnog lica. Član 18.

Primjena odredbi Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (1) Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga zakona, sljedeće odredbe Krivičnog zakona primjenjivat će se mutatis mutandis na prekršaje: (…) Glava XIV. Pod nazivom "Odgovornost pravnih lica".

(3) U slučaju bilo kakvih nesaglasnosti između odredbi Krivičnog zakona iz stava (1) ovoga člana i odredbi Zakona o krivičnom postupku iz stava (2) ovoga člana i ovoga zakona, primjenjivat će se odredbe ovoga zakona.

Član 22.

Novčana kazna (1) Novčana kazna može se propisati u određenom rasponu ili u fiksnom iznosu.

(2) Za prekršaje iz oblasti poreza, carina, finansija, zaštite okoline i koncesija, radnih odnosa i zaštite na radu novčane kazne mogu se propisati u višestrukom iznosu ili kao postotak porezne, carinske, finansijske ili koncesijske obaveze koja je trebala biti plaćena, ili kao postotak ili višestruki iznos vrijednosti robe koja je predmet prekršaja, ali ne u iznosu većem od 200.000,00 KM.

(3) Kada zakon određuje raspon u visini novčane kazne za određeni prekršaj, sud će odrediti visinu kazne uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti uključujući, ali ne ograničavajući se na težinu prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti okrivljenog, uvid u evidenciju o njegovim prethodnim prekršajima, njegovu finansijsku situaciju, kao i da li je iskazao kajanje.

(4) Novčana kazna za fizičko lice ne može se propisati u iznosu nižem od 30,00 KM, za odgovorno lice u pravnom licu u iznosu nižem od 50,00 KM, za pravno lice u iznosu nižem od 500,00 KM, a za lice koje obavlja samostalnu poslovnu djelatnost - obrt u iznosu nižem od 100,00 KM.

(5) Za prekršaj propisan zakonom novčana kazna može se propisati za fizičko lice do 10.000,00 KM, za odgovorno lice u pravnom licu do 20.000,00 KM, a za pravno lice do 200.000,00 KM.

(6) Za prekršaj koji počini lice koje obavlja samostalnu poslovnu djelatnost - obrt, zakonom se može propisati novčana kazna do 20.000,00 KM.

(7) Za prekršaj propisan uredbom ili odlukom vlade, odlukom gradskog ili općinskog vijeća novčana kazna može se propisati za fizičko lice do 3.000,00 KM, za odgovorno lice u pravnom licu do 5.000,00 KM, za pravno lice do 10.000,00 KM, a za lice koje obavlja samostalnu poslovnu djelatnost - obrt u iznosu do 6.000,00 KM.

Član 86. tačka 5) Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen s obzirom na to:

5) da li je odlukom o sankciji ili drugoj mjeri sud prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu.

15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14) u relevantnom dijelu glasi:

XIV- GLAVA ČETRNAESTA

ODGOVORNOST PRAVNIH LICA ZA KRIVIČNA DJELA

Član 130. stav (1) Odgovornost pri statusnoj promjeni pravnog lica (1) Pravno lice u stečaju može biti odgovorno za krivično djelo bez obzira na to da li je krivično djelo učinjeno prije početka stečajnog postupka ili u međuvremenu, ali se pravnom licu u stečaju ne izriče kazna, već se izriče sigurnosna mjera oduzimanja predmeta ili se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 110497 15 Pžp od 22. aprila 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 22. aprila 2015. godine a da je apelant podnio apelaciju 19. maja 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima u dijelu odluke o izricanju novčane kazne povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u odnosu na odredbe iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a)Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupcima.

24. Ustavni sud ističe da se kriteriji primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, izraženi u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koriste i prilikom razmatranja primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 79/03 od 28. novembra 2003. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog stava, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta, Ustavni sud će na ovo pitanje odgovoriti rukovodeći se kriterijima u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne. Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na opseg prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv, pa je stoga primjenjiv i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 879/14 od 22. decembra 2016. godine, tačka 30, dostupne na www.ustavnisud.ba).

25. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su redovni sudovi zanemarili odredbu člana 18. stav 1. tačka 1) Zakona o prekršajima o shodnoj primjeni odredaba KZFBiH i nisu primijenili odredbu člana 130. stav 1. KZFBiH kojom je propisano da pravno lice u stečaju može biti odgovorno, ali se pravnom licu u stečaju ne izriče kazna.

26. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom prekršajnog postupka prihvatio odgovornost za prekršaj, ali je predložio da ga sud, u skladu sa odredbom člana 130. stav 1. KZFBiH, proglasi odgovornim bez izricanja novčane kazne. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, što je prihvatio i Kantonalni sud, pozivom na odredbe čl. 6, 11. i 22. Zakona o prekršajima zaključio da odredbe Zakona o prekršajima ne daju mogućnost utvrđivanja prekršajne odgovornosti bez izricanja sankcije i da, shodno odredbi člana 18. stav 3. Zakona o prekršajima, nije moguća primjena odredbe člana 130. stav 1. KZFBiH.

29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 18. stav 1. Zakona o prekršajima propisana shodna primjena određenih odredaba KZFBiH u prekršajnom postupku, među kojima su i odredbe koje su sadržane u Glavi XIV – „Odgovornost pravnih lica za krivična djela“. U tim odredbama nalazi se i odredba člana 130. stav 1. KZFBiH kojom je propisano da pravno lice u stečaju može biti odgovorno za krivično djelo bez obzira kada je djelo učinjeno, „ali se pravnom licu u stečaju ne izriče kazna“, već se izriče sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, ili se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 18. stav 3. Zakona o prekršajima propisan izuzetak od shodne primjene odredaba KZFBiH na način da, u slučaju bilo kakvih „nesaglasnosti“ između odredaba KZFBiH i Zakona o prekršajima, prednost u primjeni imaju odredbe Zakona o prekršajima. Polazeći od navedenih odredaba, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju bilo neophodno utvrditi da li je odredba člana 130. stav 1. KZFBiH na koju je apelant ukazivao u suprotnosti (nesaglasnosti) sa odredbama Zakona o prekršajima. Redovni sudovi su zaključili da odredba člana 130. stav 1. KZFBiH nije saglasna odredbama čl. 6, 11. i 22. Zakona o prekršajima, jer te odredbe ne daju mogućnost utvrđivanja prekršajne odgovornosti bez izricanja sankcije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 6. Zakona o prekršajima propisana mogućnosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka protiv pravnog lica i odgovornog lica u pravnom licu u slučajevima kada se protiv jednog od njih ne može pokrenuti postupak, zatim, da je odredbom člana 11. Zakona o prekršajima propisano postupanje redovnih sudova u slučaju kada je pravno lice prestalo postojati, te da su odredbom člana 22. Zakona o prekršajima propisana pravila za izricanje novčane kazne prema učiniocima prekršaja. Stoga, dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe Zakona o prekršajima na koje su se redovni sudovi pozvali sa odredbom člana 130. stav 1. KZFBiH, Ustavni sud zapaža da tim odredbama uopće nisu propisana pitanja odgovornosti i kažnjavanja pravnog lica u stečaju, niti se takav zaključak posredno može izvesti iz citiranih zakonskih odredaba. Dakle, iz navedenog proizlazi da odredba člana 130. stav 1. KZFBiH kojom je izričito propisana krivična, odnosno, mutatis mutandis, prekršajna odgovornost pravnih lica u stečaju i nemogućnost njihovog kažnjavanja, ni na koji način ne može biti u nesaglasnosti sa odredbama Zakona o prekršajima na koje su se redovni sudovi pozvali. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbe člana 18. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, što je nesumnjivo utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

30. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku u dijelu u kojem je odlučeno o izricanju novčane kazne, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b)Pravo na imovinu

32. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima, u dijelu odluke o izricanju novčane kazne, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi donijeli odluku o izricanju novčane kazne proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman