Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5136/15 (FEDEPAL COMPANY d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Javne nabavke
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine · čl. 52
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku · čl. 15
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5136/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5136/15, rješavajući apelaciju Fedepal Company d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Fedepal Company d.o.o.
Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 015921 15 Uvp od 17. septembra 2015. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Fedepal Company d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 015921 15 Uvp od 17. septembra 2015. godine i S1 3 U 015921 15 U od 26. juna 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fedepal Company d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Advokatskog društva Marić & Co d.o.o. Sarajevo, podnio je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 015921 15 Uvp od 17. septembra 2015. godine i S1 3 U 015921 15 U od 26. juna 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured) i Federalne direkcije robnih rezervi Sarajevo (u daljnjem tekstu: Direkcija robnih rezervi) zatraženo je 27. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Ured za razmatranje žalbi i Direkcija robnih rezervi su u periodu od 6. do 19. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelant 20. februara 2008. godine podnio prigovor Uredu na provedeni i dodijeljeni tender za nabavku pšenice Direkcije robnih rezervi kao ugovornog organa. Također proizlazi da je, odlučujući u tom postupku, Ured donio Rješenje broj U- 140/08 od 4. jula 2008. godine koje je poništeno Presudom Suda BiH broj S1 3 U 0005456 11 U od 5. aprila 2011. godine i predmet je vraćen Uredu na ponovni postupak.
Osporene odluke
6. Rješenjem Ureda broj U-458/11 od 6. marta 2014. godine utvrđeno je kršenje pravnih pravila i načela u provedenom postupku ugovornog organa - Direkcije robnih rezervi, i to u postupku javne nabavke pšenice za ljudsku ishranu, rod 2007. godina, te je usvojen apelantov zahtjev za naknadu štete od ugovornog organa - Direkcije robnih rezervi u iznosu od 406.458,00 KM, kao i određeno da će tu naknadu ugovorni organ isplatiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja.
7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Ured utvrdio da je ugovorni organ - Direkcija robnih rezervi počinio povrede proceduralne naravi u vezi s pravilima i načelima koja se odnose na predmet žalbe, odnosno da je ugovorni organ - Direkcija robnih rezervi nezakonitim postupanjem u konkretnom postupku javne nabavke nesporno učinio štetu apelantu. Shodno tome, zaključeno je da su se stekli uvjeti da se o zahtjevu za naknadu štete odluči na osnovu odredbe člana 52. stav 4. tačka
b) Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/04 i dalje; u daljnjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama). Imajući u vidu navedeno, udovoljeno je apelantovom zahtjevu za naknadu štete i Direkcija robnih rezervi obavezana da zbog kršenja Zakona o javnim nabavkama apelantu kao učesniku u javnoj nabavci nadoknadi štetu u iznosu preciziranom u izreci rješenja.
8. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ureda, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 015921 15 U od 26. juna 2015. godine.
9. Sud BiH je u obrazloženju rješenja zaključio da je odluka Ureda pravilna i zakonita. U vezi s tim obrazložio je da je cilj Zakona o javnim nabavkama da se uspostavi sistem javnih nabavki koji će omogućiti najefikasniji način korištenja javnih sredstava i osigurati aktivnu i pravičnu konkurenciju među potencijalnim dobavljačima, a da su osnovna načela u provođenju tog zakona jednak tretman, nediskriminacija i transparentnost postupka javne nabavke. Također je ukazao da je u konkretnom slučaju Ured bio dužan utvrditi da li je u postupku javne nabavke došlo do povrede ta tri osnovna načela na apelantovu štetu. Nadalje, Sud BiH je citirao odredbe člana 52. stav 3. tač. od
a) do e), te st. 4. i 5. Zakona o javnim nabavkama i ukazao da iz tih odredaba jasno proizlazi da je Ured ovlašten da, ukoliko utvrdi da je ugovorni organ povrijedio pravila i načela navedenog zakona, sačini izjavu u vezi s navedenim povredama i da dodijeli naknadu štete apelantu koju je kao ponuđač pretrpio zbog počinjene povrede, a da se visina štete ograničava do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene, u zavisnosti koji je od ova dva iznosa veći.
10. Pri tome je Sud BiH konstatirao da je Ured pravilno odlučio kada je osporenim rješenjem odlučio o naknadi štete, a ne i o zateznim kamata na dodijeljeni iznos s obzirom na to da iz stanja spisa nesporno proizlazi da apelant takav zahtjev nije ni istakao u toku postupka pred Uredom. Pored toga, Sud BiH je zaključio da sve i da je Ured razmatrao apelantov zahtjev za isplatu kamata, da bi taj zahtjev bio neosnovan. Naime, Sud BiH je ukazao da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o dodjeli naknade štete po Zakonu o javnim nabavkama, koju je apelant pretrpio kao ponuđač, pa se u toj pravnoj stvari ne može primijeniti odredba člana 186. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, u vezi sa članom 277. istog zakona koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Sud BiH je obrazložio da je to zbog toga što se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnoj šteti, niti njenoj naknadi iz ZOO. Pri tome je ukazao da u slučaju da je u pitanju naknada materijalne štete po ZOO, primjenjivale bi se i odredbe Zakona o parničnom postupku, odnosno u tom slučaju bi postupao sud u parničnom postupku, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj jer se radi o odšteti koja ima paušalni i penalni karakter, te koja treba da djeluje represivno u smislu odvraćanja od kršenja Zakona o javnim nabavkama i egzemplarnog kažnjavanja kako bi se spriječile i iskorijenile negativne posljedice korupcionih radnji u postupcima javnih nabavki. Shodno izloženom, Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega je u smislu člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS) apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
11. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH koju je vijeće Apelacionog odjela Suda BiH odbilo Presudom broj S1 3 U 015921 15 Uvp od 17. septembra 2015. godine.
12. U obrazloženju presude je konstatirano da je nižestepeni sud pravilno ocijenio da je osporeno rješenje Ureda pravilno i zakonito, te da je za svoju odluku dao valjane razloge, a koje prihvaća i taj sud. Osim toga, istaknuto je da kod činjenice da je o zahtjevu za naknadu štete Ured odlučio rješenjem od 6. marta 2014. godine nisu od utjecaja navodi zahtjeva da je apelant 9. aprila 2014. godine, odnosno nakon donošenja osporenog rješenja podnio zahtjev Uredu za odučivanje o zateznim kamatama. Također je ukazano da šteta koju ima u vidu Zakon o javnim nabavkama nije ni stvarna šteta ni izmakla korist koju imaju u vidu odredbe člana 189. ZOO i koja se može utvrđivati isključivo u parničnom postupku pred nadležnim redovnim sudom. Najzad, ukazano je da je šteta koju ima u vidu taj Zakon o javnim nabavkama ograničena do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene, u zavisnosti koji je od ova dva iznosa veći. Shodno tome, zaključeno je da je smisao naknade štete koju ima u vidu Zakon o javnim nabavkama u prvom redu kazna ugovornom organu u vidu naknade ponuđaču troškova priprema ponude, a da to nikako nije naknada stvarne štete, odnosno izgubljene dobiti koju ima u vidu ZOO. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da je Sud BiH pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZOO u vezi s pitanjem isplate zateznih kamata. Između ostalog, tvrdi da je taj zaključak pogrešan jer je Ured za razmatranje žalbi upravo i isključivo na osnovu odredbi ZOO utvrdio da je propuštanje Direkcije robnih rezervi da s apelantom kao najboljim ponuđačem sklopi ugovor u postupku javne nabavke pšenice za ljudsku ishranu, rod 2007, apelantu proizvelo štetu u iznosu koji je utvrđen pobijanim rješenjem. Shodno tome, smatra da je ZOO selektivno primijenjen u konkretnom slučaju. Također tvrdi da Sud BiH nije uvažio njegov dokaz da je 9. aprila 2014. godine Uredu za razmatranje žalbi podnio zahtjev za isplatu zateznih kamata na utvrđeni iznos štete. Pored toga, apelant smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, naročito postupak pred Uredom, čime je također povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
b) Odgovori na apelaciju
14. Sud BiH smatra da osporenim odlukama tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu se pozvao u apelaciji, smatrajući da je u tim presudama dao odgovor na sve apelantove navode i tvrdi da u cijelosti ostaje pri razlozima iz tih presuda. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Ured smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite i predlaže da se apelacija odbije.
16. Direkcija robnih rezervi, između ostalog, navodi da su netačne apelantove tvrdnje da se prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete primjenjivao ZOO jer je naknada štete dodijeljena u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama. Pri tome, Direkcija naglašava da se u konkretnom slučaju ne radi o stvarnoj šteti jer apelant nije imao troškove pripreme ponude, već je iznos štete izračunat u iznosu od 10% ponuđene cijene.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08, 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 60.a) Za pitanja u postupku u upravnim sporovima koja nisu regulisana ovim zakonom shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojima je uređen parnični postupak.
18. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) relevantne odredbe glase:
Član 15.
[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
20. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 94/05, 8/06, 24/06, 70/06 i 12/09, 60/10, 87/13, 47/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
(ovlaštenja Ureda za razmatranje žalbi) […] Prije zaključenja ugovora o javnoj nabavci, URŽ je, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, ovlašten da:
a) sačini izjavu u vezi s pravnim pravilima ili principima koji se odnose na predmet žalbe;
b) u cjelini ili djelimično poništi bilo koji akt ili odluku ugovornog organa koji nisu u skladu s ovim zakonom, što podrazumijeva i ovlaštenje za otklanjanje bilo koje tehničke ili druge specifikacije koja nije u skladu s ovim zakonom;
c) izda nalog ugovornom organu da otkloni svaku povredu i da nastavi postupak dodjele ugovora u skladu s tim;
d) izda nalog za prekid postupka dodjele ugovora;
e) donese odluku o naknadi štete žalbeniku, koji je, kao ponuđač, a zbog počinjene povrede ovog zakona, pretrpio gubitak ili štetu.
(4) Nakon zaključenja ugovora o javnoj nabavci, URŽ je, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovoga zakona, ovlašten da:
a) sačini izjavu u vezi s pravnim pravilima ili principima koji se odnose na predmet žalbe i, ukoliko je to opravdano;
b) dodijeli naknadu štete žalbeniku, koji je, kao ponuđač, a zbog počinjene povrede ovoga zakona, pretrpio gubitak ili štetu.
(5) Visina odštete koja se dodjeljuje u skladu s ovim stavom ograničena je do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene, zavisno od toga koji je od ova dva iznosa veći. URŽ može, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, ugovornom organu naložiti da žalbeniku nadoknadi troškove žalbenog postupka.
(6) [...] U upravnom sporu protiv odluke URŽ-a Sud Bosne i Hercegovine odlučuje po hitnom postupku. [...] [...] VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 015921 15 Uvp od 17. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa tog prava, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud, prije svega, podržavajući svoju vlastitu praksu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 4307/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) konstatira da je u predmetnom postupku pred Uredom i Sudom BiH odlučivano o apelantovom zahtjevu za naknadu štete od ugovornog organa - Direkcije robnih rezervi zbog kršenja odredbi Zakona o javnim nabavkama, iz čega proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A.U odnosu na osporene odluke
29. U vezi s navodima o kršenju ustavnog prava na pravično suđenje iz kojih proizlazi da se ovi navodi zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u pogledu pitanja prava na isplatu zateznih kamata, te shodno tome, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je , općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
31. U vezi s tim, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacione navode, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne i dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno zaključak da apelantu u smislu Zakona o javnim nabavkama ne pripadaju zatezne kamate na dodijeljeni iznos naknade štete. S obzirom na to, suprotno apelacionim navodima, ne proizlazi da je primjena procesnih garancija u predmetnom postupku okončanom osporenim odlukama bila na apelantovu štetu. Ustavni sud, također, ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred Sudom BiH, a koje je taj sud razmotrio, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da, nasuprot apelantovom mišljenju, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je i odluka Ureda donesena isključivo s pozivanjem na odredbe Zakona o javnim nabavkama, a ne na odredbe ZOO. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su paušalni apelantovi navodi da je „ZOO selektivno primijenjen u konkretnom slučaju“. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te shodno tome, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Sud BiH zasnovao svoje odluke i obrazloženja koja je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud ukazuje da u prilog takvom zaključku ide i praksa Ustavnog suda u predmetu koji se ticao sličnih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku broj AP 4307/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom predmetu u kojem je razmatrana apelacija podnesena protiv odluka Suda BiH donesenih u upravnom sporu protiv rješenja Ureda kojim je apelant u tom predmetu obavezan da ponuđaču isplati naknadu štete prema Zakonu o javnim nabavkama, a ne i zatezne kamate, Sud BiH je dao gotovo isto obrazloženje za svoj zaključak zašto se u konkretnom ne mogu primijeniti odredbe ZOO, a u čijem obrazloženju Ustavni sud, također, nije našao elemente proizvoljnosti.
32. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B.U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1. Relevantna načela
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Evropski sud je također ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
B.2. Analiza razumnosti trajanja postupka
34. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni postupak započeo podnošenjem apelantovog prigovora od 20. februara 2008. godine, a da je okončan Presudom Suda BiH broj S1 3 U 015921 15 Uvp od 17. septembra 2015. godine. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao nešto više od sedam i po godina.
35. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja su se u konkretnom slučaju trebala raspraviti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka. U odnosu na ponašanje Ureda, Ustavni sud zapaža da je on u kratkom roku od nešto više od četiri mjeseca donio odluku u prvom setu postupka pred tim organom, ali da je u drugom setu postupka (budući da je predmet vraćen na ponovni postupak) odluku donio nakon dvije godine i 11 mjeseci, pri čemu nije ponudio nikakvo opravdanje zašto mu je trebalo toliko vremena za donošenje odluke u ponovnom postupku. U odnosu na ponašanje Suda BiH, Ustavni sud zapaža da je on osporenu drugostepenu presudu (po zahtjevu za vanredno preispitivanje) donio u kratkom roku manjem od tri mjeseca, ali da je vezano za tužbu podnesenu protiv prvobitno donesenog rješenja Ureda presudu donio u roku od dvije godine i devet mjeseci, a da je odluku o tužbi podnesenoj protiv rješenja Ureda donesenog u ponovnom postupku (u drugom setu tog postupka) donio u roku od jedne godine i skoro četiri mjeseca iako se u konkretnom slučaju, u smislu izričitih zakonskih odredbi člana 52. stav 6. Zakona o javnim nabavkama, ova vrsta postupka pred Sudom BiH smatra hitnim. Ustavni sud zapaža da pri tome Sud BiH nije ponudio nikakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za toliko dugo trajanje postupka pred tim sudom.
36. Stoga, imajući u sve vidu naprijed navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, te ocjenjujući dužinu trajanja postupka u cjelini, Ustavni smatra da ukupan period od nešto više od sedam i po godina u kojem je pred Uredom i Sudom BiH okončan predmetni postupak ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B3. Pitanje naknade nematerijalne štete
37. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. Imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, naročito činjenicu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni zatražio naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava dovoljna satisfakcija za apelanta.
Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava u vezi s pitanjem isplate zateznih kamata, te s tim u vezi proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni upravni postupak i upravni spor trajao više od sedam i po godina iako se radi o upravnom sporu koji se po izričitim zakonskim odredbama smatra hitnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.
41. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te s tim u vezi proizvoljno utvrdio činjenično stanje kada je u osporenim odlukama zaključeno da apelantu u smislu Zakona o javnim nabavkama ne pripadaju zatezne kamate na dodijeljeni iznos naknade štete.
42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava u vezi s pitanjem isplate zateznih kamata, te tim u vezi proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman