Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2251/15 (Raiffeisen Leasing d.o.o. Zagreb)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Oduzimanje imovine
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2251/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2251/15, rješavajući apelaciju Raiffeisen Leasinga d.o.o. Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Raiffeisen Leasinga d.o.o.
Zagreb podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S12 K 018029 15 Kž od 30. marta 2015. godine i S1 2 K 018029 15 K od 14. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Raiffeisen Leasing d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Katica, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S12 K 018029 15 Kž od 30. marta 2015. godine i S1 2 K 018029 15 K od 14. januara 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 3. marta 2017. godine. Tužilaštvo BiH, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 24. februara 2017. godine, nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 018029 15 K od 14. januara 2015. godine optuženog A.A. proglasio krivim da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Optuženom je izrečena kazna zatvora od jedne godine, te novčana kazna u iznosu od 45.000,00 KM. Na osnovu člana 74. KZBiH, od optuženog su privremeno oduzeti predmeti, prema potvrdama o oduzimanju predmeta, a koji su upotrijebljeni, ili bili namijenjeni, ili su nastali izvršenjem krivičnog djela i koji se po pravosnažnosti presude imaju uništiti, ili prodati po pravilima izvršnog postupka, pored ostalog: PMV „mercedes“ sa registarskim tablicama Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: oduzeto vozilo), saobraćajna dozvola Republike Hrvatske, ključ za predmetno vozilo, zeleni karton na ime optuženog, polisa osiguranja na ime optuženog.
6. Sud BiH je Presudom broj S12 K 018029 15 Kž od 30. marta 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant prvostepenu presudu osporavao tvrdeći da je odlukom o mjeri sigurnosti o oduzimanju vozila povrijeđen Krivični zakon, te da je činjenično stanje nepravilno ili nepotpuno utvrđeno. U prilog ovim tvrdnjama apelant je u žalbi istakao da je oduzeto vozilo nesporno njegovo vlasništvo, da je na osnovu ugovora o lizingu označenog broja od 4. augusta 2011. godine između njega i Društva „Ahmić sigurnost“ dato direktoru istoimenog društva na korištenje. Također, apelant je tvrdio i da je član 74. KZBiH naveden paušalno i bez valjanog obrazloženja, te da oduzeti automobil ne može predstavljati opasnost za opću sigurnost i da se njime ne narušava interes morala, u skladu sa stavom 2. citiranog člana.
8. Sud BiH je u obrazloženju presude, pozivajući se na član 74. KZBiH, istakao da je opći uvjet za privremeno oduzimanje predmeta od učinioca krivičnog djela, prvo, da se radi o predmetu koji je upotrijebljen, ili je bio namijenjen za učinjenje krivičnog djela, ili koji je nastao učinjenjem krivičnog djela, i, drugo, kada postoji opasnost da će taj predmet biti upotrijebljen za učinjenje krivičnog djela, ili kada se radi zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje čini neophodnim (ako je predmet vlasništvo optuženog), odnosno ako se time ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od učinitelja (ako predmet nije vlasništvo učinitelja).
9. Kao neosnovana je ocijenjena apelantova tvrdnja da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s obzirom na to da nije utvrđeno ko je stvarni vlasnik oduzetog vozila, a ko je korisnik, te da obrazloženje presude ne sadrži razloge opće sigurnosti i interes morala. U vezi s tim je ukazano da se prvostepeni sud pravilno pozvao na član 74. KZBiH, da iz činjeničnog opisa izreke prvostepene presude proizlazi da je oduzeto vozilo više puta upotrijebljeno pri izvršenju krivičnog djela, a koja činjenica nije sporna. Zbog toga, po ocjeni Suda BiH, činjenicu ko je vlasnik oduzetog vozila, a ko je korisnik, kao predmeta izvršenja krivičnog djela, nije bilo neophodno ni utvrđivati da bi se donijela pravilna odluka. Za pravilnu odluku dovoljno je da se utvrdi ispunjenje prethodno navedenih uvjeta i zakonskih razloga, čije postojanje je sud u konkretnom slučaju nesporno utvrdio.
10. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud, pri donošenju osporavane odluke, ocijenio i ostvarivanje primarnog cilja izrečene mjere sigurnosti a to je zaštita morala društva i sprečavanje rasta neovlaštene međunarodne trgovine i prometa opojnih droga i njihovo konzumiranje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi propustili da pravilno utvrde činjenično stanje, jer nisu utvrdili ko je stvarni vlasnik predmetnog vozila, a ko njegov korisnik. Nadalje, apelant tvrdi da članom 74. KZBiH nisu propisani opći i posebni uvjeti, kako to tumači Sud BiH, već da navedena odredba predviđa oduzimanje predmeta kada postoji opasnost da će ponovno biti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela. Prema njegovom mišljenju, pogrešno je ocijenjen i „posebni uvjet“, tj. „zaštita morala društva i sprečavanje rasta neovlaštene međunarodne trgovine, prometa opojnih droga i njihovo konzumiranje“. S tim u vezi, ističe da se radi o skupocjenom automobilu koji kao stvar, odnosno priroda same stvari, ne može predstavljati opasnost za opću sigurnost, niti se njime narušavaju interesi morala. Prema njegovom mišljenju, prema osporenim odlukama, svaki vlasnik koji dâ u zakup svoju skupocjenu stvar izlaže se opasnosti da mu sud tu stvar oduzme ukoliko korisnik njegove stvari počini krivično djelo. S obzirom na to da ništa od navedenog redovni sudovi nisu ocijenili, apelant tvrdi da je prekršen član 298. stav 1. tačka e) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te član 299. ZKPBiH.
b) Odgovor na apelaciju
13. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporenih odluka, te da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja u apelaciji ukazuje.
V. Relevantni propisi
14. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14 i 22/15), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 74.
(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzeće se, kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili kada se u cilju zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje čini neophodno, ako su vlasništvo učinioca.
(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinioca ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali time se ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinioca.
(3) Zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.
15. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 180.
Izvršenje odluke o troškovima postupka i o oduzimanju predmeta (…) (3) Ako je u presudi izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, Sud će odlučiti hoće li se takvi predmeti prodati po odredbama koje važe za izvršni postupak ili će se predati kriminalističkom muzeju ili drugoj ustanovi ili će se uništiti. Novac dobijen prodajom predmeta prihod je budžeta Bosne i Hercegovine.
(…) (5) Pravomoćna odluka o oduzimanju predmeta može se van slučaja ponavljanja krivičnog postupka izmijeniti u parničnom postupku ako se pojavi spor o vlasništvu oduzetih predmeta Član 298.
Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
(...)
e) da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje Sud ima po zakonu, (...)
Član 299.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
(...)
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S12 K 018029 15 Kž od 30. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. aprila 2015. godine a apelacija je podnesena 8. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv optuženog A.A. Međutim, u predmetnom postupku koji je vođen protiv drugog lica apelant tvrdi da mu je oduzeta imovina (da je oduzeti automobil njegovo vlasništvo), pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje s građanskog aspekta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba).
24. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer su redovni sudovi zanemarili i nisu ocijenili činjenicu da je apelant vlasnik oduzetog vozila, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer osporene presude ne sadrže obrazloženje u pogledu posebnog uvjeta, tj. zaštite morala društva i sprečavanja rasta neovlaštene međunarodne trgovine, prometa opojnih droga i njihovo konzumiranje.
25. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke Suda BiH zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. Ustavni sud zapaža da je optuženom A.A., koji je proglašen krivim za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, osporenom prvostepenom presudom Suda BiH, pored ostalog, izrečena i mjera oduzimanja vozila. Apelant je i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji tvrdio da je nesporno njegovo vlasništvo na oduzetom vozilu, te da se oduzeto vozilo kod optuženog A.A. nalazilo samo na korištenju po osnovu ugovora o lizingu koji su zaključili apelant i Društvo „Ahmić sigurnost“.
28. Iz obrazloženja osporenih odluka Suda BiH proizlazi da je mjera sigurnosti oduzimanje vozila optuženom A.A. izrečena na osnovu člana 74. KZBiH. Ustavni sud zapaža da su navedenim članom propisani uvjeti za oduzimanje predmeta koji su, pored ostalog, upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela kako u slučaju kada su vlasništvo učinitelja krivičnog djela (stav 1), tako i u slučaju kad nisu vlasništvo učinitelja krivičnog djela (stav 2). Nadalje, prema stavu 2. citiranog člana, predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo učinioca krivičnog djela ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali se time ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od učinioca krivičnog djela.
29. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima na temelju provedenih dokaza, koju činjenicu apelant i ne osporava, utvrđeno da je optuženi A.A. oduzeti automobil više puta upotrijebio za izvršenje krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Shodno navedenom, radi se o predmetu koji, u smislu člana 74. stav 2. KZBiH, može biti oduzet i kad nije vlasništvo počinioca krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Suda BiH da, u okolnostima konkretnog slučaja, za donošenje pravilne odluke o oduzimanju predmeta - automobila koji je, kako to proizlazi iz utvrđenja Suda BiH, bio upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela nije bilo neophodno utvrđivati činjenicu ko je vlasnik vozila, odnosno po kom osnovu se oduzeto vozilo nalazilo kod optuženog A.A. Ovo tim prije što se osporenim odlukama, kako je to eksplicitno propisano članom 74. stav 2. KZBiH, „ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od učinioca“, dakle, ne dira se u apelantovo pravo na naknadu štete prema optuženom A.A., bilo da se ovo pravo temelji na, kako tvrdi, nespornom pravu vlasništva na oduzetom automobilu, bilo na pravnom odnosu proisteklom iz ugovora o lizingu.
30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH ocijenio i drugi uvjet iz člana 74. stav 2. KZBiH, tj. opšti interes i zaštitu morala. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je primarni cilj izrečene mjere sigurnosti zaštita društva i sprečavanje neovlaštene međunarodne trgovine i prometa opojnih droga i njihovo konzumiranje. S obzirom na to da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je optuženi A.A. u označenom vremenskom periodu u više navrata oduzetim vozilom odlazio na područje Crne Gore i BiH, gdje se sa označenim licima dogovarao o cijeni, načinu isporuke, te prebacivanju opojne droge preko državne granice, te imajući u vidu probleme s kojim su javne vlasti suočene kada ulažu napore u borbi protiv štete koju njihovim društvima nanosi opojna droga koja dolazi iz inozemstva (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, D. v. Ujedinjeno Kraljevstvo od 2. maja 1997. godine, Reports of Judgments and Decisions 1997-III, str. 791-792, stav 46), ne može se prihvatiti kao osnovana ni apelantova tvrdnja da osporene odluke ne sadrže obrazloženje i u pogledu posebnog uvjeta iz člana 74. stav 2. KZBiH koji se odnosi na opću sigurnost i zaštitu društva.
31. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Sud BiH proizvoljno utvrdio činjenično stanje i povrijedio Krivični zakon kada je vozilo, za koje apelant tvrdi da je njegovo vlasništvo i da se kod optuženog A.A. nalazilo po osnovu ugovora o lizingu, oduzeo od optuženog A.A. kao počinioca krivičnog djela.
32. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. U suštini, iz apelantovih navoda proizlazi da povredu ovog prava temelji na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni relevantnog prava koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana 1. Protokola broj 12. Međutim, ovaj navod apelant nije posebno obrazložio a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su u postupku pred redovnim sudom, kao i osporenim odlukama dovedene u pitanje garancije iz člana 1. Protokola broj 12. Stoga, Ustavni sud nije ispitivao ovaj apelantov navod.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i povrijedio materijalni zakon na apelantovu štetu.
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povredu materijalnog zakona, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman