Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3784/15 („DEO-GRANDE“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima · čl. 174
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o dopuni Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3784/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3784/15, rješavajući apelaciju „Deo-Grande“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Deo-Grande“ d.o.o. Tuzla.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005461 15 Pžp od 22. maja 2015. godine Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Deo-Grande“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 29. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Pr 005461 15 Pžp od 22. maja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i ovlaštenog organa Policijske stanice Olovo (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je 11. i 12. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i ovlašteni organ odgovor na apelaciju dostavili su 11. i 24. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 1 Pr 005461 14 Pr od 11. februara 2015. godine protiv apelanta je obustavljen prekršajni postupak koji se vodio protiv njega jer je „(…) 5. septembra 2014. godine (…) dozvolio da njegovim putničkim motornim vozilom marke Škoda (…) upravlja A. Z. iz Tuzle, kod kojeg je prilikom kontrole ustanovljeno (…) prisustvo alkohola u organizmu od 0,61 promila, čime bi počinio prekršaj iz člana 174. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, kažnjivo po članu 233. stav 1. tačka 17. navedenog zakona…“.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da među stranama nije sporno da su vozača A. Z. 5. septembra 2014. godine policijski službenici zatekli da upravlja putničkim motornim vozilom koje je apelantovo vlasništvo i da mu je u organizmu utvrđeno prisustvo alkohola u krvi, ali je među stranama sporno da li je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 174. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti saobraćaja). Naime, članom 174. stav 1. Zakona o sigurnosti saobraćaja propisano je da vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu, niti početi upravljati vozilom ako je pod djelovanjem alkohola. Članom 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja propisano je da će se novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 8.000,00 KM kazniti za prekršaj pravna osoba ako naredi ili dozvoli da vozač koji u organizmu ima alkohol ili pokazuje znake poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola počne upravljati vozilom. Dakle, da bi apelant mogao prekršajno odgovarati potrebno je da su ispunjeni posebni elementi bića prekršajne radnje, a to je da je apelant znao da je vozač A. Z. u organizmu imao alkohol ili da je na drugi način pokazivao znake poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola i da mu je u takvom stanju izazvane poremećenosti alkoholom naredio, odnosno dozvolio da počne upravljati vozilom. Prema ocjeni Općinskog suda, izdavanjem prekršajnog naloga od 5. septembra 2014. godine na okolnost da je vozač A. Z. prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj iz člana 174. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja ne mogu se sa sigurnošću utvrditi posebni elementi bića prekršajne radnje koja je propisana članom 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja. Imajući u vidu da je teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj na ovlaštenom organu kao i da ovlašteni organ pred sudom nije izveo ni jedan dokaz na odlučujuće okolnosti da je apelant kao pravna osoba znao da vozač pokazuje znake poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola i da mu je u takvom stanju naredio ili dozvolio da počne upravljati vozilom, u prekršajnom postupku sud sa sigurnošću nije mogao utvrditi da je apelant počinio predmetni prekršaj, zbog čega je obustavio prekršajni postupak.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 1 Pr 005461 15 Pžp od 22. maja 2015. godine uvažena je žalba predstavnika ovlaštenog organa i preinačeno je rješenje Općinskog suda tako što je apelant proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 174. Zakona o sigurnosti saobraćaja, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se žalbom utemeljeno ukazuje na nepravilnost odluke kojom je obustavljen prekršajni postupak u odnosu na apelanta s obzirom na to da je u konkretnom slučaju jasno da je apelant počinio prekršaj iz člana 174. Zakona o sigurnosti saobraćaja. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 174. Zakona o sigurnosti saobraćaja propisano da će se smatrati da je pod djelovanjem alkohola osoba za koju se analizom krvi ili krvi i urina ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da količina alkohola u krvi iznosi više od 0,3 g/kg, ili ako je prisustvo alkohola u organizmu utvrđeno odgovarajućim sredstvima ili aparatima za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama većim od 0,3 g/kg, ili kod koje se, bez obzira na količinu alkohola u krvi, stručnim pregledom utvrdi da pokazuje znake poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola. Također, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 231. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja propisano „novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 8.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poduzeće ili druga pravna osoba ako naredi ili dozvoli da vozač odnosno vozač-instruktor koji u organizmu ima alkohol ili pokazuje znake poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola počne upravljati vozilom, protivno odredbama člana
174. Zakona o sigurnosti saobraćaja“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je primjenom člana 91. Zakona o prekršajima FBiH uvažio žalbu predstavnika ovlaštenog organa i rješenje o prekršaju preinačio na način da je apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 174. Zakona o sigurnosti saobraćaja te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da je Kantonalni sud proizvoljno i paušalno tumačio odredbu čl. 174. i 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja s obzirom na to da za počinjenje navedenog prekršaja zakonodavac traži da je poslodavac vozaču naredio ili dozvolio upravljanje vozilom u alkoholiziranom stanju. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud bez zakonske argumentacije ili zakonskog uporišta donio osporenu odluku pozivajući se na odredbu člana 91. Zakona o prekršajima, te da nije imao ovlaštenje da uvaži žalbu kao ni da preinači raniju odluku prvostepenog suda, već da je trebao predmet vratiti na ponovni postupak kako bi se mogao braniti dodatnim dokazima koje nije predložio u prvobitnom postupku jer ovlašteni organ nije predložio dodatne dokaze osim priznanja vozača. Pored toga, apelant je ukazao da je Dopunom pravilnika o pravima, obavezama i dužnostima zaposlenih koji je izveden u prvostepenom postupku jasno dokazano da je vozaču dato vozilo na upravljanje, da je poslodavac odgovoran za ispravnost vozila, a vozaču zabranjeno da upravlja vozilom pod djelovanjem alkohola, narkotika itd.
b)Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije došlo do kršenja apelantovih prava koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Ovlašteni organ je istakao da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i da je osporena odluka donesena u skladu sa članom 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja. V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) relevantne odredbe glase: Član 172. stav (5) (5) Vlasnik, odnosno nositelj prava raspolaganja vozilom ne smije dozvoliti da vozilom u saobraćaju na putu upravlja osoba koje nema pravo upravljati tim vozilom, odnosno osoba koja nema pravo upravljati kategorijom motornog vozila u koju se ubraja to vozilo i osoba iz čl. 173. i 174. ovog Zakona.
Član 174. stav (1) (1) Vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu, niti početi upravljati vozilom ako je pod djelovanjem alkohola.
Član 233. stav 1. tačka 17) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 8.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poduzeće ili druga pravna osoba ako:
17) naredi ili dozvoli da vozač, odnosno instruktor vožnje koji u organizmu ima alkohola ili pokazuje znakove poremećenosti izazvane djelovanjem alkohola počne upravljati vozilom, odnosno osposobljavati kandidata za vozača u praktičnom upravljanju vozilom protivno odredbama člana 174.;
13. U Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 18. st. (2) i (3) Primjena odredbi Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) primjenjivat će se mutatis mutandis u prekršajnom postupku: (…) Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostepenu presudu"(…).
(3) U slučaju bilo kakvih nesuglasnosti između odredbi Krivičnog zakona iz stava (1) ovoga člana i odredbi Zakona o krivičnom postupku iz stava (2) ovoga člana i ovoga zakona, primjenjivat će se odredbe ovoga zakona. Upućivanje na odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na tužitelja na odgovarajući način primjenjivat će se na svako ovlašteno tijelo.
Član 76.. tačka 11.
Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:
11) nije dokazano da je okrivljenik počinio prekršaj Član 91.
Preinačenje rješenja o prekršaju (1) Ako prvostepeni sud okrivljenika oglasi krivim, a drugostepeni sud utvrdi da zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju, prekršajni postupak treba obustaviti, drugostepeni sud će preinačiti rješenje o prekršaju i obustaviti prekršajni postupak.
(2) Drugostepeni sud može preinačiti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju izrečena sankcija u rješenju o prekršaju nepravilna.
(3) Ako je žalbu podnio samo okrivljenik, rješenjem o preinačenju rješenja o prekršaju ne može se izreći stroža sankcija od one izrečene u prvostepenom postupku.
14. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostepenu presudu Član 329. stav 1.
Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacijskog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 312. stav 1. tačke f),g) i j) ovog zakona.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 41 1 Pr 005461 15 Pžp od 25. maja 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelantu dostavljeno putem oglasne table 17. juna 2015. godine, a da je podnio apelaciju 29. jula 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana
6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
23. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljno i paušalno tumačio odredbu čl. 174. i 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja, s obzirom na to da za počinjenje navedenog prekršaja zakonodavac traži da je poslodavac vozača naredio ili dozvolio upravljanje vozilom u alkoholiziranom stanju. Također, apelant smatra da redovni sudovi nisu imali ovlaštenje za preinačavanje navedenog rješenja, već da ga je trebalo ukinuti.
24. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na paušalno i proizvoljno tumačenje odredbe čl. 174. i 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud dalje podsjeća da, prema praksi Evropskog suda koja odražava načelo vezano za pravilno administriranje pravde, presude sudova i tribunala trebaju adekvatno iznijeti razloge na kojim su utemeljene (vidi Evropski sud, Papon protiv Francuske, aplikacija broj 64666/01, odluka o dopustivosti od 15. januara 2001. godine). Mjera u kojoj će se primjenjivati obaveza davanja razloga može varirati u ovisnosti o prirodi odluke i zbog toga pitanje je li sud propustio ispuniti obavezu davanja razloga mora biti utvrđena u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994, stav 29, serija A, broj 303- A; Higgins i drugi protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvješća 1998-I, p. 60, stav 42). Domaći sudovi s dovoljno jasnoće trebaju ukazati na osnove na kojim su utemeljili svoju odluku tako da osobi u pitanju omoguće efikasno korištenje dostupnih pravnih lijekova (vidi Evropski sud, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine; Boldea protiv Rumunije, presuda od 15. maja 2007. godine). Osim toga, obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i tako doprinosi da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti utemeljena na objektivnim kriterijima i da zaštićuje pravo na odbranu.
26. Dalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, p. 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30). Odbijajući žalbu, žalbeni sud može, u načelu, jednostavno potvrditi razloge iz presude nižestepenog suda (vidi, mutatis mutandis, Helle protiv Finske, presuda od 19. decembra 1997. godine, Izvješća 1997-VIII, p. 2930, st. 59˗60; García Ruiz protiv Španije [GC], aplikacija broj 30544/96, stav 26, ECHR 1999-I). Međutim, pojam pravičnog postupka zahtijeva da se domaći sud, koji je dao oskudna obrazloženja svojih odluka, bilo unoseći obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način, zapravo bavi suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje, te da samo ne potvrđuje, bez daljnjih napora, zaključke do kojih je došao nižestepeni sud (vidi Helle protiv Finske, st. 59˗60). Najzad, kada se žalbeni navodi suštinski odnose na nedostatak razloga i obrazloženje u odluci nižestepenog suda, još je važnije da žalbeni sud da svoje razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 32).
27. U vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljnu i paušalnu primjenu čl. 174. i 233. stav 1. tačka 17) Zakona o sigurnosti saobraćaja, Ustavni sud smatra da je neophodno prvenstveno analizirati da li je Kantonalni sud dao jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti, ukazao na sadržaj odredaba člana 174. Zakona o sigurnosti saobraćaja kojom je propisano da vozač ne smije upravljati vozilom pod utjecajem alkohola, kao i na sadržaj odredbe člana 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja kojima je propisana odgovornost pravne osobe ukoliko dozvoli ili naredi vozaču da upravlja pod utjecajem alkohola. Navedene odredbe Općinski sud je doveo u vezu s dokazima u spisu te je utvrdio da ovlašteni organ nije dokazao da je pravna osoba dozvolila ili naredila A. Z. upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi ovlaštenog organa utvrdio da je prvostupanjska odluka nepravilna „jer je u konkretnom slučaju jasno da je okrivljeni počinio prekršaj iz člana 174. Zakona o sigurnosti saobraćaja“, zbog čega je prvostepeno rješenje preinačio i apelanta proglasio odgovornim za predmetni prekršaj. Međutim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud izuzev citiranja odredbi čl. 174. i 233. stav 1. tačka 17. Zakona o sigurnosti saobraćaja u obrazloženju osporenog rješenja uopće nije dao obrazloženje i razloge na osnovu kojih je zaključio da je tumačenje navedenih odredaba koje je dao Općinski sud nepravilno, niti je dao jasne razloge i obrazloženje zbog kojih smatra da je navedene odredbe, koje propisuju odgovornost pravne osobe koja „naredi ili dozvoli“ vozaču upravljanje pod djelovanjem alkohola, trebalo tumačiti na način da u svakom slučaju kada je vozač proglašen odgovornim za počinjenje prekršaja zbog utvrđenog prisustva alkohola u organizmu, za prekršaj treba odgovarati i pravna osoba. Dakle, Kantonalni sud je kod preinačavanja prvostepene odluke dao samo jedan općenit zaključak o tome da je prvostepeno rješenje nepravilno, pa je u drugostepenom rješenju izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno zaključiti na osnovu čega je u konkretnom slučaju utvrđena apelantova odgovornost za predmetni prekršaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja ne zadovoljava kriterije „obrazložene odluke“ koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.
28. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti predmetno rješenje Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
29. S obzirom na navedene razloge ukidanja predmetnog rješenja, Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati ostale apelantove navode u vezi s kršenjem ostalih aspekata prava na pravično suđenje.
b)Pravo na imovinu
30. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je drugostepeni sud prilikom preinačavanja prvostepene odluke dao općenit zaključak da je prvostepeno rješenje nepravilno, pri čemu je propustio navesti jasne razloge iz kojih bi se moglo zaključiti na osnovu čega je u konkretnom slučaju utvrđena apelantova odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman