Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5304/15 (B. G., M. G. i Đ. G.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Krivični postupak
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
- Kontrola korištenja
- Dužina trajanja postupka
- Istraga
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5304/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5304/15, rješavajući apelaciju Branislava Gordića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Gordića, Milana Gordića i Đorđa Gordića podnesena protiv Rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015388 15 Kv od 28. septembra 2015. godine i S1 2 K 015388 14 Krn 47 od 1. septembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Branislav Gordić, Milan Gordić i Đorđe Gordić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sabina Mehić advokat iz Sarajeva, podnijeli 30. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015388 15 Kv od 28. septembra 2015. godine i S1 2 K 015388 14 Krn 47 od 1. septembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH donio je rješenje broj S1 2 K 015388 14 Krn 47 od 1. septembra 2015. godine, kojim je odbio kao neosnovan zahtjev advokata Sabine Mehić za povrat privremeno oduzetih predmeta od „porodice Gordić“ (apelanti) od 20. jula 2015. godine.
6. U uvodu rješenja je navedeno da se krivični postupak vodi protiv NN lica za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. KZ BiH, krivičnim djelom krijumčarenje iz člana 214. KZ BiH i krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. KZ BiH. U obrazloženju Sud BiH navodi da je ranije bio podnijet zahtjev apelanta za povrat stvari, koji je odbijen, pa je imajući u vidu protek roka od 7 mjeseci ponovo podnijet zahtjev za povrat privremeno oduzetih stvari. Apelanti su u zahtjevu naveli da je Državna Agencija za istrage i zaštitu oduzela predmete od apelanta (u rješenju se navodi „porodice Gordić“) koji su precizirani u potvrdama od 9. jula 2014. godine, da niko od lica od kojih su oduzeti predmeti nije pozvan na saslušanje, da predmeti nisu otvoreni u skladu sa članom 71. stav 2. ZKP niti su dobili informaciju da se protiv njih vodi istraga za bilo koje krivično djelo. Apelanti navode da je na taj način došlo do klasične zloupotrebe prava od strane tužioca. U zahtjevu je navedeno da je istraga morala biti okončana, da apelanti posjeduju dokaze o legalnoj kupovini predmeta (auto dijelova) te da nisu imali priliku vidjeti nalaz mehanoskopskog vještačenja na koji se sud pozivao u ranijem rješenju, niti ga osporiti.
7. Sud BiH je našao da je zahtjev neosnovan. Sud BiH se pozvao na odredbu člana 74. Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP), koju je citirao, te je na osnovu člana 65. ZKP-a zaključio da se radi o predmetima koji se imaju oduzeti. Također, Sud BiH navodi odredbu člana
74. KZ BiH. Sud BiH se pri tom pozvao na nalaz i mišljenje preciziranog broja od 16. oktobra 2014. godine i dopunski nalaz i mišljenje od 12. januara 2015. godine, iz kojih proizlazi da svi predmeti koji su vještačeni potiču iz izvršenja krivičnog djela. Tako iz dopune nalaza proizlazi da na vozilu apelanta Đorđa Gordića postoje najmanje četiri auto djela koji potiču sa četiri različita vozila koja su prema evidencijama INTERPOL-a otuđena u proteklom periodu i predmetom su potrage.
8. Sud BiH je naveo da je cijenio činjenicu da je predmetni krivični postupak u fazi istrage, te postoji osnov sumnje da se privremeno oduzeti predmeti mogu dovesti u vezi sa krivičnim djelom za koja se osumnjičeni terete, pa samim tim mogu poslužiti kao dokaz u ovom krivičnom postupku u kasnijim fazama postupka, ako do istog dođe. Stoga, prema mišljenju Suda BiH nisu ispunjeni uslovi za vraćanje oduzetih predmeta iz člana 74. ZKP odnosno člana 65 ZKP.
9. Protiv rješenja od 1. septembra 2015. godine apelanti su izjavili žalbu, a Sud BiH, u vanpretresnom vijeću, je donio rješenje broj S1 2 K 015388 15 Kv od 28. septembra 2015. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju rješenja Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 65. i 74. ZKP, te je ukazao da se radi o raznim auto dijelovima koji su oduzeti tokom istrage prema usmenoj naredbi nadležnog postupajućeg sudije, za šta su izdate potvrde o oduzimanju predmeta. Obzirom da su predmetni autodijelovi oduzeti po naredbi Suda BiH, u zakonitom pretresu, o čemu su sačinjeni zapisnici i službeni izvještaji, te izdate potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i da se tretiraju kao predmeti koji potiču iz izvršenja krivičnog djela (odnosno sumnja se u zakonitost njihovog sticanja), sud je našao da apelanti pogrešno ukazuju na bitnu povredu krivičnog postupka i pogrešnu primjenu člana 74. ZKP. Naime, ZKP dozvoljava privremeno oduzimanje predmeta u situacijama kada se isti predmet može oduzeti po KZ BiH ili poslužiti kao dokaz u sudskom postupku. Kako u konkretnom slučaju postoji osnov sumnje u pogledu načina sticanja predmetnih vozila, odnosno njihovog porijekla, vijeće cijeni da je oduzimanje predmeta opravdano i zasnovano na zakonu.
11. Sud BiH navodi da dokazi koji se odnose na okolnosti načina sticanja predmetnih auto dijelova jesu bitni (a na šta su apelanti ukazivali), međutim, u istrazi se još uvijek vrše provjere o načinu sticanja i raspolaganja tim auto dijelovima, a što je zakonodavac svakako imao u vidu kada je predvidio mogućnost privremenog oduzimanja predmeta (posebno kod ove vrste krivičnih djela), o čijoj sudbini će sud odlučiti po okončanju postupka. Upravo iz navedenog razloga Sud BiH nije našao bitnu povredu postupka u činjenici što prvostepeni sud nije cijenio pojedinačno dokaze koji su apelanti dostavili uz zahtjev za vraćanje predmeta. Navedena ocjena dokaza, kod okolnosti da se vrše provjere porijekla privremeno oduzetih predmeta, ne bi utjecala na konačnu odluku dok se ne okončaju istražne radnje koje su u toku. Pored navedenog, Sud BiH je ukazao da se radi o predmetima čije je zadržavanje prema stavu Tužilaštva za sada neophodno potrebno (jer se radi o predmetima koji potiču iz izvršenja krivičnog djela), te je istakao da će Sud u toku cijelog krivičnog postupka voditi računa o interesima osoba od kojih su predmeti privremeno oduzeti i svakako u toku postupka ili po njegovom okončanju, odlučiti o sudbini oduzetih predmeta, a sve u cilju zaštite interesa svih građana Bosne i Hercegovine.
12. Sud BiH je u odnosu na navode iz žalbe da se Tužilaštvo nije opredijelilo o statusu apelanta u smislu da li imaju status osumnjičene osobe ili status osoba od kojih su privremeno oduzeti predmeti, ukazao da nije sporno da apelanti u ovom trenutku imaju status osoba od kojih su predmeti privremeno oduzeti, slijedom čega se na iste ne odnose odredbe o pravu uvida u dokaze, kao što to ZKP predviđa za osumnjičene, a činjenica da nisu ispitani na okolnosti sticanja predmetnih vozila, odnosno auto-dijelova, ne utiče na odluku ovog vijeća, posebno jer je istraga još uvijek u toku i istražne radnje nisu okončane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je prilikom pretresa kuća apelanta „slučajnim odabirom“ pretresena, da apelanti nisu dobili informacije protiv koga se vodi istraga, nisu pozivani u Tužilaštvo i predmeti nisu otvoreni u skladu sa članom 74. stav 2. ZKP. Apelanti su svjesni da se predmeti mogu oduzeti u skladu sa zakonom, ali apelanti misle da je došlo do zloupotrebe tužilačkih ovlaštenja, kao i proizvoljne primjene ZKP od Suda BiH i Tužilaštva. Apelanti navode da je tužilaštvo do sada (u trenutku podnošenja apelacije) moralo okončati istragu, te navode da istraga ne može trajati vječno. Također, apelanti ističu da je Tužilaštvo do sada moralo poduzeti određenu radnju i prema apelantima, kao licima od kojih su predmeti oduzeti, čak i ako predmeti potiču od krivičnog djela, iako apelanti imaju račune da su predmeti legalno kupljeni od je oduzeta. Apelanti ukazuju na pogrešno citiranje odredbe člana 74. KZ, te navode da je u skladu sa važećom odredbom sud morao utvrditi vlasništvo na oduzetim predmetima. Apelanti ipak „prihvataju da su predmeti oduzeti u skladu sa odredbama KZ-a i ZKP –a, međutim njihovo zadržavanje ne može trajati vječno, a od samog oduzimanja proteklo je više od godinu dana, tačnije 1 godine i 4 mjeseca“. Apelanti ukazuju da je sud u obavezi da provede postupak bez odugovlačenja (član 13. stav 2. ZKP), a u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa ovom odredbom, te je odbio zahtjev za povrat imovine apelantima i time povrijedio pravo na imovinu. Apelanti se pozivaju na praksu Ustavnog suda (između ostalog AP-3232/09) te navode da čak nisu ni osumnjičeni, ali od njih je oduzeta imovina.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da su neosnovani navodi apelanta, da je sud pravilno primjenio odredbe ZKP i KZ. Sud BiH ističe da je postupak još u fazi istrage i da sud ne može utjecati na dužinu trajanja istrage, a Tužilaštvo se još uvijek nije opredijelilo drugačije u pogledu oduzetih predmeta.
15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, da Tužilaštvo rukovodi istragom i da sve zavisi od okolnosti konkretnog slučaja, kao i da je apelant Branislav Gordić ispitan u svojstvu osumnjičenog 18. septembra 2017. godine.
V. Relevantni propisi
16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Oduzimanje predmeta Član 74.
(1)Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca. (2)Predmeti iz stava (1) ovog člana bit će oduzeti i kad nisu vlasništvo počinioca, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinilaca.
17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 2 - Privremeno oduzimanje predmeta i imovine Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužitelja.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv Suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.
(4) Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.
(5) Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi Suda. Osoba koja ih odbije predati, može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. Na isti način postupit će se prema službenoj ili odgovornoj osobi u državnom organu ili pravnoj osobi.
(6) Odredbe stava 5. ovog člana odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka.
(7) O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja. (8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a, po potrebi, i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.
(9) Mjere iz st. 5. i 6. ovog člana ne mogu se primijeniti prema osumnjičenom, odnosno optuženom niti osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.
[...] Član 74.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 391).
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2015. odine , tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđeno pravo na imovinu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontrolišu korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).
26. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li ta imovina predstavlja imovinu apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra važnim naglasiti da su osporenim rješenjima obuhvaćeni apelanti i razmatrao se njihov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Uz apelaciju je dostavljena potvrda za samo jednog apelanta o oduzimanju predmeta (i to auto dijelova), ali će Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja prihvatiti da su apelanti vlasnici imovine (auto dijelova ili eventualno i automobila, jer se u obrazloženju drugostepenog suda pominju i vozila) koja im je oduzeta, pa stoga, Ustavni sud smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji.
27. S obzirom na navedeno Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa.
28. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u imovinu apelanata s obzirom da su privremeno oduzeti predmeti vlasništvo apelanata, odnosno od ishoda krivičnog postupka , koji je u fazi istrage, zavisiće i dalja sudbina predmeta koji su oduzeti od apelanta. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke u svojoj suštini stoga potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 „koji daje pravo Državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa opštim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32. do 37 te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).
29. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštivanja uslova iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKP i KZ. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da ni apelanti ne osporavaju „zakonitost“ odnosno prihvataju da navedeni predmeti mogu biti oduzeti u skladu sa odredbama ZKP i KZ. Međutim, ono što apelanti osporavaju jeste dužina trajanja postupka (istrage), odnosno navode činjenicu da je sud dužan da vodi postupak u skladu sa članom 13. stav 2. ZKP, te je ne poštujući ovaj član sud odbio zahtjev apelanta za povrat privremeno oduzete imovine.
30. Ustavni sud podsjeća da i dužina trajanja postupka može utjecati na njegovu „zakonitost“. Također, Ustavni sud ukazuje da je u krivičnim predmetima zahtjev za suđenje u razumnom roku kreiran s ciljem da se izbjegne da optužena osoba bude predugo u neizvjesnosti o svojoj sudbini (vidi naprijed citiranu, Wemhoff protiv Njemačke). Međutim, Ustavni sud mora da primjeti da dužina istrage nesporno utiče na pravo na imovinu apelanta (svi apelanti su u vrijeme podnošenja apelacije bili samo lica od kojih je oduzeta imovina). S druge strane, polazeći od osporenih rješenja i apelantovih navoda Ustavni sud također ukazuje na nekoliko veoma bitnih činjenica - sud ne rukovodi istragom, već postupkom, ako do istog dođe, tako da sud ne može utjecati na trajanje istrage. Osim toga sud je u konkretnom predmetu u obrazloženju osporenih rješenja jasno naveo da je istraga u toku, a da tužilaštvo nalazi da je potrebno predmete zadržati, te je isto u interesu postupka, te da će sud voditi računa o interesima osoba kod kojih su predmeti oduzeti. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da jeste nesporno da istraga još uvijek traje (tako proizlazi iz odgovora Tužilaštva i Suda BiH). Nadalje, Ustavni sud primjećuje određenu promjenu u odnosu na sam postupak koji se vodi i konkretne apelante, jer je jedan od apelanta sada osumnjičeni, dok su apelanti u momentu podnošenja apelacije bili samo lica od kojih su oduzeti predmeti. Iz navedenog proizlazi da očigledno postoje okolnosti koji opravdavaju dužinu trajanja istrage u konkretnom predmetu (od dana oduzimanja predmeta apelantima), te je odbijanje zahtjeva da se vrati imovina apelantima osnovano, jer postoji osnov sumnje da se oduzeti predmeti mogu dovesti u vezu sa krivičnim djelom zbog kojeg se postupak vodi, te samim tim mogu poslužiti kao dokaz u kasnijim fazama postupka. Također, Ustavni sud naglašava da se predmeti privremeno mogu oduzeti od počinioca krivičnog djela, ali i od trećih lica, ako se radi o predmetima koji se po KZ imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku (član 74. stav 2. KZ), pa je samo svojstvo apelanata u konkretnom predmetu nebitno (da li su osumnjičeni ili ne). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu „zakonito“ miješanje u imovinu apelanta i ovakvo miješanje predviđeno relevantnim odredbama ZKP i KZ.
31. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanata, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelante nije stavljen pretjeran teret prvenstveno zbog toga apelanti u suštini ne navode niti jedan razlog o kakvoj se imovini apelanta radi (u pitanju su auto dijelovi ali ništa dalje nije obrazloženo), čemu služe predmeti i ostalo iz čega bi Ustavni sud utvrdio „značaj“ te imovine za apelante. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se odbijanjem zahtjeva apelanta da im se vrati imovina koja, u svakom slučaju „služi“ krivičnom postupku ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelante u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje organizovanog kriminaliteta pogotovo u konkretnom slučaju za veoma ozbiljna i teška krivična djela za koja se postupak vodi), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, te je nesporno da je ovo miješanje u imovinu apelanata u skladu s principom pravne sigurnosti.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava u krivičnom postupku vezuju za dužinu trajanja istrage, ali kada je Ustavni sud zaključio da je miješanje u imovinu apelanta zakonito, proporcionalno i služi legitimnom cilju i na apelante nije stavljen nesrazmjeran teret.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman