Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3731/15 (Đ. Ž.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3731/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3731/15, rješavajući apelaciju Đeme Ždralovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đeme Ždralovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010234 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đemo Ždralović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović, Lejla Čović i Sabina Mehić, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 010234 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 28. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su 29. septembra i 9. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 010234 12 K od 29. novembra 2013. godine apelant je kao prvooptuženi proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na načine pobliže opisane u izreci presude, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. od 1. do 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH i krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Sud BiH je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
6. Odlučujući o žalbama apelanta i drugih suoptuženika izjavljenim protiv prvostepene presude, Vijeće Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 010234 14 Kž 7 od 8. aprila 2014. godine uvažilo je žalbe, prvostepenu presudu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem. Razlog ukidanja su bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje bez kojega se nije moglo odlučiti o istaknutim prigovorima zakonitosti dokaza.
7. Apelacijsko vijeće, nakon održanog pretresa, donijelo je drugostepenu presudu broj S1 2 K 010234 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na načine pobliže opisane u izreci presude, počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Apelacijsko vijeće apelanta je za počinjenje navedenog krivičnog djela osudilo na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
8. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće je prvenstveno razmotrilo istaknute prigovore zakonitosti dokaza. U vezi s tim zaključilo je da naknadni pretres apelantovog vozila nije obavljen u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i uz poštovanje prava na odbranu jer njegov branitelj nije bio obaviješten o provođenju te radnje, zbog čega je sve dokaze proizašle iz provođenja te radnje, među kojima se nalazilo osam paketa opojne droge amfetamin-speed, proglasilo nezakonitim. Također, zaključeno je da je nezakonito provedena procesna radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, među kojima je sedam paketa opojne droge amfetamin-speed, koji su oduzeti 23. marta 2012. godine, s obzirom na to da Tužiteljstvo BiH nije postupilo u skladu sa članom 71. ZKPBiH, odnosno nije obavijestilo sudiju za prethodni postupak, osumnjičene i njihove branitelje, niti je o tome dostavio odgovarajuće dokaze, pa su dokazi koji proističu iz te radnje proglašeni nezakonitim te su izdvojeni iz spisa. Najzad, Apelacijsko vijeće je zaključilo da nije moglo prihvatiti dokaze koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija jer prijedlozi Tužiteljstva BiH za izdavanje naredbi nisu ispunjavali standarde nužne konkretizacije i obrazloženosti osnova sumnje i nemogućnosti pribavljanja dokaza drugim istražnim radnjama kako zahtijeva član 118. stav 1. ZKPBiH. Takva manjkavost imala je za posljedicu da su potrebna konkretizacija i obrazloženje izostali i u naredbama sudije za prethodni postupak koji je u naredbu prenio sve što je navedeno u prijedlogu ne tražeći nikakva dodatna obrazloženja, pa su zbog toga svi presretnuti razgovori proglašeni nezakonitim dokazima i kao takvi nisu mogli biti razmatrani prilikom donošenja presude.
9. U vezi s navedenim, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je kod ispitivanje tvrdnji optužnice u odnosu na apelanta bilo u situaciji da ocijeni preostale dokaze Tužiteljstva BiH, i to zapisnike o pretresu vozila i objekata od 23. marta 2012. godine, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, sačinjenu fotodokumentaciju, zapisnik o ispitivanju apelanta u Tužiteljstvu BiH, izvještaje policijskih organa, kao i iskaze svjedoka A. G., te dokaze odbrane, naredbu sudskog izvršitelja za područje Brede, Kraljevina Holandija, svjedočenje svjedoka Z. V. i apelanta u svojstvu svjedoka.
10. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Apelacijsko vijeće je ukazalo da tokom postupka nije bilo sporno da je u vozilu marke Land Rover koje je apelant dovezao iz Holandije pronađeno, a potom i oduzeto sedam paketa bijele supstance koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu. Tu činjenicu apelant i njegov branitelj nisu osporavali. Sporno je bilo da li je apelant znao da se radi upravo o opojnoj drogi ili je zaista vjerovao da se radi o nekom drugom sredstvu čiji je promet ograničen pod određenim uvjetima, odnosno prahu za bildanje, koji je prema njegovim tvrdnjama trebao „prošvercati“ za prijatelja. U tom pogledu, Apelacijsko vijeće je istaklo da je svjedok A. G., zaposlenik Državne agencije za istrage i zaštitu, koji je zajedno s ostalim istražiteljima lično pristupio pretresu kuće i vozila, na glavnom pretresu istakao da mu je apelant prije pretresa rekao da ima određenu količinu opojne droge speed u zadnjem dijelu vozila. Preciznije, tokom unakrsnog ispitivanja svjedok je naveo da su apelantu tom prilikom ovlaštene službene osobe prethodno predočile da znaju da vozi određenu količinu upravo opojne droge amfetamin-speed, nakon čega je apelant pristao na saradnju rekavši da se u zadnjim vratima automobila nalazi određena količina, ali da se ne može izjasniti o tačnoj težini. Apelant je, prema tvrdnjama svjedoka, rekao da zna što vozi, ali da to nisu njegova narkotička sredstva. U pogledu apelantovih tvrdnji da je bio uvjeren da se radilo o prahu za bildanje koji mu je dao izvjesni Mirza da preveze u Bosnu i Hercegovini za nagradu od 2.000,00 eura, Apelacijsko vijeće je ukazalo da navedene tvrdnje nije prihvatilo. Naime, da se doista radilo o opojnoj drogi amfetamin-speed i da je apelant znao da prevozi upravo tu drogu proizlazi iz niza indicijskih okolnosti koji tvore jednu logičku cjelinu i ne ostavljaju prostora bilo kakvom drugačijem zaključku. Naime, na taj zaključak upućuje činjenica da su pronađena pakiranja u zadnjem dijelu putničkog motornog vozila, a kako to proizlazi iz priložene fotodokumentacije, bila zapakirana u vakumirane plastične pakete, a potom omotani crnim najlonskim kesama, što je tipično za pakiranja droga, a ne praha za bildanje, te je sasvim jasno da se radilo upravo o narkotičkoj materiji za koju su policijski službenici u svojim svjedočenjima potvrdili da se radilo o drogi amfetamin-speed. To je konstatirano i u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, prema kojoj je oduzeto sedam kilograma bijele supstance koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu. Tome treba dodati da ovlaštene službene osobe imaju veoma razrađene operativne metode, priručnu opremu i znanje kako na licu mjesta s vrlo visokim postotkom sigurnosti mogu utvrditi o kakvoj vrsti oduzete materije se radi, odnosno da li se radi o opojnoj drogi ili nečemu što samo na prvi pogled podsjeća na nju. Pored navedenog, iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i počiniteljima od 24. marta 2012. godine proizlazi da su prikupljena operativna saznanja i ranije ukazivala da se na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, Kantona Sarajevo i Zeničko-dobojskog kantona rastura veća količina opojne droge speed koja je nabavljena upravo na području Holandije.
11. Apelacijsko vijeće je poklonilo vjeru svjedoku A. G. s obzirom na to da se radi o službenoj osobi, učesniku radnje pretresanja i oduzimanja predmetne droge, čiji iskaz je u svemu potkrijepljen ostalim relevantnim materijalnim dokazima, koje apelantova obrana u konačnici ničim nije dovela u pitanje. S druge strane, Apelacijsko vijeće smatra da je sasvim nelogično da apelantu bilo ko na ime nagrade za prijevoz praha za bildanje daje 2.000,00 eura, a da pri tome on ne posumnja da se radi o nečem drugom, nekoj daleko skupljoj zabranjenoj robi. To je izuzetno velika količina novca u uporedbi s tržišnom vrijednošću praha za bildanje. Dakle, očigledno se radilo o robi sa znatno većom tržišnom vrijednosti, a to je potvrdio i svjedok A. G. koji je naveo da cijena speeda u uličnoj prodaji iznosi 15-20.000,00 eura za kilogram. Također, indikativno je da su ovlaštene službene osobe od apelanta prilikom pretresa pronašli i oduzeli tri telefona marke „Nokia“, pa je sasvim nelogično da prosječan porodični čovjek u godinama koje ima apelant, koji je bez zaposlenja, posjeduje tri mobilna aparata za upotrebu, a kako je to u konkretnom slučaju nesumnjivo slučaj, sa svrhom da se bavi nezakonitim aktivnostima. Posjedovanje većeg broja mobitela u praksi se pokazalo kao tipično za osobe koje se bave zabranjenim poslovima, kao što je to promet opojnih droga, a ne poštene građane koji su nezaposleni ili žive od teško zarađene mirovine. Kada se navedena okolnost dovede u vezu sa svim ostalim činjenicama i okolnostima, Apelacijsko vijeće je zaključilo da proizlazi jedini mogući zaključak da je apelant boravio u Holandiji prvenstveno iz razloga da bi nabavio opojnu drogu s ciljem njene dalje distribucije.
12. Također, Apelacijsko vijeće je zaključilo da sve okolnosti slučaja, pa tako i navodi samog apelanta prilikom svjedočenja na glavnom pretresu, ukazuju na nesumnjiv zaključak da je bio svjestan da prevozi upravo opojnu drogu amfetamin-speed, te htio zabranjene posljedice, a sve s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi. Na navedeno ukazuje i apelantova izjava dana u Tužiteljstvu BiH od 21. maja 2012. godine, gdje on, između ostalog, iznosi da ga je prilikom spornog boravka u Holandiji osoba po imenu Mirza zamolila da odveze u BiH neki prašak za bildere, uz napomenu da je to nešto što se mora prošvercati jer je zabranjeno prenositi preko granice, ali nije govorio da je to droga. Dakle, sud je nakon ocjene provedenih dokaza kako svakog od njih posebno tako i u međusobnoj povezanosti van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane u izreci ove presude, odnosno da su njegovim radnjama ostvarena bitna obilježja krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1.
KZBiH.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je u postupku proizvoljno primijenjena odredba člana 195. KZBiH. S tim u vezi, ukazao je da iako je Apelacijsko vijeće u osporavanoj presudi izvelo zaključak da je apelant kriv na osnovu „niza indicijskih okolnosti koji tvore jednu logičku cjelinu“, u konkretnom slučaju nije ga moglo proglasiti krivim i primijeniti član 195. KZBiH u nedostatku jednog od bitnih elemenata krivičnog djela, zabranjene supstance. S tim u vezi apelant je ukazao da je tokom glavnog pretresa Apelacijsko vijeće isključilo kao nezakonite sve dokaze koji su oduzeti od apelanta prilikom pretresa, a odnosi se na pakete opojne droge amfetamin-speed, kao i sve presretnute razgovore između njega i suoptuženika. U vezi s tim, apelant ukazuje da u spisu ne postoji zabranjena supstanca kao dokaz niti nalaz vještačenja pronađene supstance koji bi potvrdio da se radilo o supstanci ili preparatu koji je propisom proglašen opojnom drogom u smislu člana 195. KZBiH. Također, apelant smatra da niti jedan drugi dokaz koji je Apelacijsko vijeće uzelo u obzir nema dokaznu snagu za primjenu člana
195. KZBiH, te da bi jedini valjan dokaz trebalo biti hemijsko vještačenje koje je u konkretnom slučaju izostalo. Iskaz svjedoka A. G. kako sam po sebi tako i kada se dovede u vezu s ostalim dokazima, također nema dovoljnu zakonsku snagu za primjenu člana 195. KZBiH jer apelant nikada nije rekao da se u vozilu nalazila opojna droga.
II.Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo da su apelantovi argumenti koji se iznose u apelaciji već bili predmet razmatranja Apelacijskog vijeća i o njima je to vijeće zauzelo konkretne stavove, za koje je u obrazloženju presude dalo jasne i konkretne razloge čije se ponavljanje ukazuje suvišnim. Zbog toga Sud BiH smatra da su bez osnova apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
15. Tužiteljstvo BiH je istaklo da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u cijelosti neprihvatljivi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno obavlja međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupnji, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Suda BiH broj S1 2 K 010234 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 13. juna 2015. godine, a da je podnio apelaciju 23. jula 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Apelacijsko vijeće proizvoljno primijenilo odredbe člana 195. KZBiH kada je u nedostatku zabranjene supstance kao bitnog elementa tog krivičnog djela na osnovu niza indicijskih okolnosti koji tvore jednu logičku cjelinu zaključilo da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
29. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da dokazivanje putem posrednih dokaza-indicija nije samo po sebi protivno načelima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbroj dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06 i AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 9/07).
30. Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući i ocjenjujući sve predložene i izvedene dokaze, dalo logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je apelant odgovoran za predmetno krivično djelo. Iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je kod utvrđivanja da li je apelant prevozio opojnu drogu amfetamin-speed i da li je znao da se radi o opojnoj drogi, Apelacijsko vijeće imalo u vidu činjenicu da je prema potvrdama o oduzimanju opojne droge navedeno da se radi o bijeloj praškastoj materiji koja asocira na opojnu drogu amfetamin-speed, kao i okolnost da je apelant prilikom pretresa naveo da se radi o toj opojnoj drogi, te je naveo gdje je ta opojna droga smještena. Pored toga, Apelacijsko vijeće je imalo u vidu da iz priložene fotodokumentacije slijedi da su pronađena pakiranja u zadnjem dijelu PMV Land Rover bila upakirana u vakumirane plastične pakete a potom omotani crnim najlonskim vrećama, što je tipično za pakiranje opojne droge, a ne praha za bildanje, što upućuje da se radi o narkotičkoj materiji. U tom pogledu je ukazano i na izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu iz koje proizlazi da se upravo ta opojna droga speed nabavlja na području Kraljevine Holandije odakle je i apelant prevezao tu materiju. U vezi s ovim dokazima, detaljno su razmotrene i apelantove tvrdnje da nije znao da se u konkretnom slučaju radi o opojnoj drogi, već da je mislio da je prevozio „prah za bildanje“, te je s tim u vezi ukazano na to da je sasvim nelogično da apelantu, kako je sam utvrdio, bilo ko na ime nagrade za prijevoz praha za bildanje da 2.000,00 eura, a da pri tome on ne posumnja da se radi o nečemu drugom, nekoj daleko skupljoj zabranjenoj robi, kao i da se radi o izuzetno velikoj količini novca u uporedbi s tržišnom vrijednošću praha za bildanje. Imajući u vidu navedeno obrazloženje, te odredbu člana 15. ZKPBiH prema kojoj pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće dalo jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da je za svaki dokaz koji je prihvatilo, kao i onaj koji nije prihvatilo, dalo logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu sama po sebi ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno načelo da za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada niz indicijskih okolnosti na kojima je Apelacijsko vijeće zasnovalo odluku o apelantovoj krivnji djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak, a to je da je apelant počinio predmetno krivično djelo, pri čemu je potpuno isključena mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman