Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4054/15 (E. U.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Povrat u prijašnje stanje
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4054/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4054/15, rješavajući apelaciju Ernada Ugljanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ernada Ugljanina.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 102425 15 Pžp od 26. juna 2015. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 15 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ernad Ugljanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 27. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 102425 15 Pžp od 26. juna 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 102425 14 Pr od 13. aprila 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda te od PU 1 Zenica, PS Crkvice, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je donio rješenje o prihvatanju odgovornosti propuštanjem – da je apelant prihvatio odgovornost propuštanjem da je navedenog dana posjedovao vatreno oružje za koje kod sebe nije imao oružani list, čime je počinio prekršaj iz člana 12. stav 2. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona, pa je na osnovu istog zakona, člana 55. stav 1. tačka b), apelanta kaznio novčanom kaznom i izrekao mu zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta (preciziranog pištolja).
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nadležni organ PU 1 Zenica, PS Crkvice, podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 12. stav 2. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona. U provedenom postupku na usmeni pretres zakazan za 13. april 2015. godine pristupio je predstavnik nadležnog organa, a apelant nije pristupio iako je uredno pozvan uručenjem poziva 23. februara 2015. godine, pa se u smislu člana 66. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima FBiH smatra da je prihvatio odgovornost propuštanjem, te je sud donio odluku na osnovu člana 78. istog zakona. Općinski sud je za počinjeni prekršaj izrekao apelantu novčanu kaznu u minimalnom iznosu, a prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir samu težinu prekršaja, odnosno da samo posjedovanje „hladnog oružja“ na javnom mjestu predstavlja potencijalnu opasnost za druga lica, te da je apelant prekršajno kažnjavan u posljednje dvije godine, prema Izvodu iz prekršajne evidencije, što su otežavajuće okolnosti, dok druge okolnosti sud nije mogao ocijeniti jer okrivljeni nije pristupio sudu.
7. Apelant je protiv prvostepenog rješenja izjavio „žalbu kao prijedlog za povrat u prijašnje stanje“ kojom je prvenstveno molio da sud dozvoli povrat u prijašnje stanje, a radi opreza, ako se zahtjev ne odobri, da se odluči po žalbi, što je i u obrazloženju jasno naveo (u tački I dajući razloge zbog kojih traži povrat i u tački II, radi opreza, ističući žalbu).
8. U skladu s članom 90. Zakona o prekršajima FBiH, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 0 Pr 102425 15 Pžp od 26. juna 2015. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje od 13. aprila 2015. godine.
9. U obrazloženju rješenja, nakon što je ispitao apelantovu žalbu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje. U smislu prigovora bitne povrede prekršajnog postupka Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud valjano postupio kada je u obrazloženju rješenja o prekršaju potpuno jasno i precizno iznio razloge o utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, prvostepeni sud je obrazložio koje je dokaze izveo, kako ih je ocijenio, kakvo je činjenično stanje utvrdio i iz kojih razloga, te zaključio da se u tom pogledu ne može govoriti o bitnoj povredi prekršajnog postupka, s obzirom na to da rješenje o prekršaju sadržava potpunu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i ne postoji odsustvo razloga o odlučnim činjenicama.
10. Kantonalni sud je uvidom u žalbu utvrdio da je žalba dijelom podnesena i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što Zakon o prekršajima FBiH ne propisuje kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku, te se nije upuštao u razmatranje pravilnosti ocjene dokaza koju je izvršio prvostepeni sud, odnosno naveo da ne može ispitivati da li utvrđeno činjenično stanje odgovara rezultatima izvedenih dokaza i da li je prvostepeni sud pri ocjeni izvedenih dokaza iznio pravilne razloge.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant ističe povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer prvostepeni sud nije zakazao ročište na kojem bi raspravljao o blagovremenosti, dopuštenosti i osnovanosti apelantovog prijedloga za povrat u prijašnje stanje, a Kantonalni sud je zanemario ovaj propust. Apelant navodi da mu je izostankom odluke o prijedlogu onemogućeno raspravljanje pred sudom, kao i da je imao dva interesa – da se postupak što prije okonča i da dokaže da nije bilo mjesta mjeri oduzimanja pištolja za koji apelant ima dozvolu. Apelant navodi da je pogrešno upisao datum pretresa, što je sve detaljno obrazložio u prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Tako mu je onemogućeno i da kao stranka u usmenom i javnom postupku neposredno raspravlja i iznese činjenice. Apelant navodi i druge povrede, te ukazuje da je u prvostepenom rješenju navedeno da je posjedovao „hladno oružje“, te ukazuje na kontradiktornost rješenja, o čemu je ukazivao i u žalbi. Također navodi da Kantonalni sud pogrešno zaključuje da se apelant žalio na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje kada je apelant ukazivao da je postupak kao cjelina bio nepravičan i da je od apelanta oduzet pištolj prilikom pregleda auta, pri čemu je nesporno da je pregled dio radnje pretresanja lica, a koje se može izvršiti samo po naredbi suda.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da nema povrede apelantovih prava iz čl. „3. i 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola uz Evropsku konvenciju“.
13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo, te da su osporene presude zakonite.
14. U odgovoru na apelaciju PU je istakla da „nije vidljivo“ iz apelacije da je podnijet zahtjev za povrat u prijašnje stanje, ali da je u žalbi apelant molio sud da dozvoli povrat u prijašnje stanje zbog svog nemara. Također, PU navodi da apelant nikada nije dostavio dozvolu za nošenje oružja i oružani list. Stoga PU predlaže da se apelacija proglasi neosnovanom.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 67. stav 3.
Propuštanje pojavljivanja okrivljenog Okrivljeni koji se ne pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 55. stav (6) ili članom 65. stav (3) ovog zakona smatrat će se da je prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi, ako je:
1)prekršajni postupak pokrenut putem prekršajnog naloga, prekršajni nalog postat će konačan i izvršan s danom kada je usmeni pretres trebao biti održan u skladu sa članom 58. ovog zakona, ili 2)prekršajni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti odluku o prekršaju u skladu sa članom 78. ovog zakona.
Član 78.
Odgovornost zbog propuštanja Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će utvrditi odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza podnesenih od ovlaštenog organa.
XI. POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE
Član 93.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje (1) Okrivljeni kojem je izrečena sankcija zbog propuštanja da se pojavi u skladu sa odredbama člana 58. ovog zakona, ili u odnosu na kojeg je rješenje o prekršaju doneseno u skladu sa članom 78. ovog zakona, ili ako propusti rok za žalbu, može podnijeti prijedlog za povrat u pređašnje stanje.
(2)Sud će uvažiti prijedlog za povrat u pređašnje stanje ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka ili poziv za usmeni pretres ili kopija rješenja o prekršaju i da je propuštanje pojavljivanja ili pravovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga.
(3)Ovlašteni organ u odnosu na kojeg je doneseno rješenje o obustavljanju prekršajnog postupka u skladu sa članom 67. ovog zakona može podnijeti prijedlog za povrat u pređašnje stanje.
(4)Sud će uvažiti takav prijedlog za povrat u pređašnje stanje ako ovlašteni organ može dokazati da je do propuštanja pojavljivanja došlo iz opravdanih razloga.
Član 94.
Rok za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje Svaki prijedlog za povrat u pređašnje stanje mora biti podnesen sudu u roku tri mjeseca od dana kada je prekršajni nalog postao konačan ili izvršan ili od dana donošenja rješenja o prekršaju.
Član 95.
Posljedice podnošenja prijedloga (1)Ako sud uvaži prijedlog za povrat u pređašnje stanje, odredit će se dan i vrijeme za usmeni pretres i o tome obavijestiti okrivljeni i ovlašteni organ.
(2)Ako sud uvaži prijedlog za povrat u pređašnje stanje, prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju stavljaju se van snage.
(3)Ako, nakon što je sud uvažio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, okrivljeni propusti da se pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres, sud će odbiti prijedlog za povrat u pređašnje stanje i izdani prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju održati na snazi.
(4)Ako se, nakon što je sud uvažio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, okrivljeni pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres, a predstavnik ovlaštenog organa propusti da se pojavi, sud će donijeti rješenje kojim se obustavlja prekršajni postupak ili prekršajni nalog stavlja van snage ako je prekršajni postupak pokrenut putem prekršajnog naloga.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
23. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je uskraćeno da učestvuje u sudskom postupku, odnosno da mu je prekršeno pravo na pristup sudu jer sud nije odlučio o apelantovom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, koji je, po apelantovom mišljenju, zakonom predviđena, dopuštena i efektivna procesna radnja o kojoj sud mora da odluči. Stoga će Ustavni sud ispitati najprije ovaj navod.
25. Iako to nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj ovog člana u cjelini ukazuje da lice „optuženo za krivično djelo“ ima pravo da učestvuje u raspravi (vidi Evropski sud, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, stav 27. serija A, broj 89; T. protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, stav 26, serija A ,broj 245-C; Belzuik protiv Poljske, 25. mart 1998. godine, stav 37, Izvještaji 1998-II). Dalje, član 6. garantira optuženom pravo da efektivno učestvuje u krivičnom postupku. Generalno, ovo uključuje, inter alia, ne samo pravo da bude prisutan suđenju nego i da sluša i prati suđenje (vidi Evropski sud, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, stav 26). Učešće optuženog na suđenju nije neophodno samo u svrhu odbrane, već i zbog pravilnog administriranja pravde jer na taj način i sud ima mogućnost da kreira vlastita opažanja o okrivljenom i da neposredno sasluša bilo koji iskaz koji je okrivljeni spreman dati. Zbog toga, zakonodavac mora imati mogućnost da ustanovi takva rješenja koja će obeshrabriti da se neopravdano izostane sa suđenja (vidi Evropski sud, Poitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine, stav 35). Obeshrabrivanje da se neopravdano izostane sa suđenja nesporno predstavlja legitiman cilj, ali radi njegovog ostvarivanja mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između onog šta se želi postići i upotrijebljenih sredstava. Naime, pravo na pristup sudu, prema samoj svojoj prirodi, traži da ga uredi država i može biti podvrgnuto ograničenjima. Ipak, ograničenja koja se primjenjuju ne smiju ograničiti pristup ostavljen pojedincu na takav način ili u takvoj mjeri da bude narušena sama bit tog prava (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, broj 28249/95, st. 52-57, ECHR 2001-VI, i Liakopoulou protiv Grčke, broj 20627/04, st. 19-25, 24. maj 2006).
26. Dalje, prema stanovištu Evropskog suda, suđenje u odsustvu samo po sebi nije zabranjeno i u praksi su preispitivani uvjeti pod kojim takvo suđenje može biti prihvaćeno kao pravično. Tako, suđenje u odsustvu ne predstavlja problem sve dok za osuđenog postoji mogućnost da dobije ponovno suđenje o meritumu optužbe, i to i u pogledu činjenica i u pogledu prava, bilo što će to sâm tražiti, ili će ponovno suđenje biti automatski određeno (vidi Evropski sud, Sejdović protiv Italije, presuda od 1. marta 2006. godine, stav 82. s daljnjim referencama). Ovakav zahtjev može biti istaknut u roku propisanom zakonom koji počinje teći od momenata kada je osuđeni formalno obaviješten o presudi. U slučaju da osuđeni propusti da iskoristi ovu mogućnost, to će se smatrati odricanjem od prava. Aplikantova odluka da se direktno obrati Evropskom sudu umjesto da iskoristi mogućnost novog suđenja rezultirala je proglašavanjem aplikacije nedopustivom (vidi Evropski sud, Haser protiv Švicarske, aplikacija broj 33050/96 od 27. aprila 2000. godine).
27. Ponavljanje postupka koje je dozvoljeno u određenom roku protiv optužbe u odsustvu, u kojem je optuženom dozvoljeno da prisustvuje suđenju u žalbenom sudu i da zahtijeva podnošenje novih dokaza, uključujući mogućnost novog utvrđivanja činjeničnih i pravnih pitanja o krivičnoj optužbi, kao učinak ima da se za postupak kao cjelinu može reći da je bio pravičan (vidi Evropski sud, Jones protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), aplikacija broj 30900/02, 9. septembar 2003. godine).
28. Najzad, Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da može biti ograničeno i u krivičnim predmetima. Tako je, prema stanovištu Evropskog suda, dozvoljeno izdavanje krivičnog naloga kojim se lice koje je u pitanju osuđuje za prekršaj i izriče mu se kazna bez rasprave pred sudom, ali pod uvjetom da lice koje je u pitanju ima odgovarajuću mogućnost da zahtijeva raspravu (vidi Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, A 251-A (1992), 16 EHRR
83. Cf, X protiv Francuske, broj 4260/69, 35 CD 155 (1970)).
29. Polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje (što nije sporno) da je apelant obaviješten o danu održavanja usmenog pretresa, na koji apelant nije došao. Uslijed navedenog, a u skladu s odredbama Zakona o prekršajnom postupku, sud je donio rješenje o prihvatanju odgovornosti propuštanjem, te je apelantu izrekao novčanu kaznu i mjeru sigurnosti. Apelant je izjavio „žalbu kao prijedlog za povrat u prijašnje stanje“. Iz osporenog drugostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj žalbi, koju je, u skladu s članom 90. Zakona o prekršajima, odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelant u apelaciji ističe da prvostepeni sud nije zakazao ročište na kojem bi raspravljao o dopuštenosti, blagovremenosti i opravdanosti prijedloga za povrat u prijašnje stanje, čime mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
30. Ustavni sud primjećuje da je u Zakonu o prekršajima cijela jedna glava posvećena povratu u prijašnje stanje (od člana 93. do člana 95). Dalje, apelant tvrdi da je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje (što sud nije osporio), a kako proizlazi iz apelantovog prijedloga/žalbe (koji je dostavljen uz apelaciju), tražio je prvenstveno da sud dozvoli povrat pa alternativno, ako sud odbije zahtjev, da odluči o žalbi. Iz osporenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud raspravio samo o žalbi. Općinski i Kantonalni sud u odgovoru nisu ništa naveli u odnosu na ovo pitanje, osim što su istakli na nije bilo povreda prava na pravično suđenje. Stoga se za Ustavni sud postavlja pitanje da li je uopće odlučeno o apelantovom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje.
31. Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o prekršajima propisano ko, kada i u kojem roku pokreće zahtjev za povrat u prijašnje stanje. Zakon o prekršajima je u članu 93. stav 2. precizirao da će sud uvažiti prijedlog za povrat ako okrivljeni može dokazati da je propuštanje pojavljivanja ili pravovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga. Nadalje, u zakonu su definirane „posljedice podnošenja prijedloga“, te je navedeno da će sud, ako uvaži prijedlog, odrediti dan i vrijeme za usmeni pretres i o tome obavijestiti okrivljenog i ovlašteni organ i da će staviti van snage prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju.
32. Iz ovakvih odredbi Zakona o prekršaju FBiH Ustavni sud ne može da primijeti obavezu zakazivanja ročišta za odlučivanje, kako to apelant tvrdi u apelaciji, jer zakon to ne propisuje. S druge strane, postavlja se pitanje da li odredbe člana 95. Zakona o prekršajima ukazuju da samo ako se uvaži prijedlog sud obavještava o tome jer zakazuje raspravu i stavlja van snage rješenje i prekršajni nalog, odnosno postavlja se pitanje da li ove odredbe ukazuju da sud nije u obavezi obavijestiti stranku o njenom zahtjevu ukoliko sud ne utvrdi opravdane razloge za propuštanje.
33. Ustavni sud mora da primijeti da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje na određen način jedan efektivni pravni lijek koji može vratiti „izgubljeni“ postupak, ukoliko se uvaži, u fazu ponovnog odlučivanja na javnoj i usmenoj raspravi. Nadalje, Ustavni sud je u određenim svojim odlukama jasno ukazivao na ovu zakonsku mogućnost koju apelanti nisu iskoristili (vidi, inter alia, AP 1560/10 od 12. juna 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te je Ustavni sud istakao: „Ustavni sud primjećuje da je apelant, s obzirom na to da je njegova odgovornost utvrđena rješenjem o propuštanju, po prvi put u žalbi osporio činjenicu da je o održavanju usmenog pretresa uredno obaviješten. Međutim, žalba u ovom dijelu ne predstavlja efektivno pravno sredstvo jer drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, u postupku po žalbi ne može preispitivati utvrđeno činjenično stanje. Pri tom, ovakvo rješenje nije u suprotnosti ni sa zahtjevima prava na pravično suđenje s obzirom na to da apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe koju je razmotrio zakonom ustanovljeni sud u okviru nadležnosti koju ima u postupku po žalbi utvrđenu zakonom, odnosno s garancijama da se osigura pravo na žalbu u krivičnim stvarima u obimu i na način kako je propisano zakonom“. Najzad, Ustavni sud ukazuje da je apelantova odgovornost utvrđena rješenjem zbog propuštanja, a apelant nije iskoristio mogućnost podnošenja prijedloga za povrat u prijašnje stanje i tako, eventualno, osigurao ponovno suđenje u kojem bi sva činjenična i pravna pitanja mogla biti preispitana.
34. Također, Ustavni sud je u velikom broju svojih odluka naveo da su redovni sudovi tumači zakona, pa način, formu ili sam postupak na koji će sud odlučivati o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje ostavlja prije svega na odlučivanje redovnim sudovima. Međutim, kako iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je sud odlučio samo o žalbi, a ni u odgovoru na apelaciju nadležni sudovi nisu rekli niti riječi o tome da li su i kako odlučili o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud mora da zaključi da je apelant ostao uskraćen za bilo kakvu informaciju o pravnom lijeku koji je uložio, a što ni u kojem slučaju ne zadovoljava garancije prava na pravičan postupak. Pri tome, Ustavni sud ne ulazi u osnovanost zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, ali smatra da redovni sudovi moraju dati odgovor iz kojeg bi nesumnjivo proizlazilo da je prijedlog razmatran te kako je riješen. U suprotnom, nepostojanje bilo kakve informacije u vezi s podnijetim prijedlogom za povrat u prijašnje stanje ostavlja sumnju da je izvršen previd i propust redovnog suda da o okolnosti koja je za apelanta od ključnog značaja odluči i informira apelanta o tome, te upravo ovaj propust vodi ka kršenju prava na pravično suđenje.
35. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da je došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se iz osporenog rješenja, kao ni iz drugih dokumenata priloženih uz apelaciju, ne može na pouzdan način utvrditi da je redovni sud uopće odlučivao o apelantovom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, a koji je za apelanta od izuzetne važnosti jer mu daje, u slučaju pozitivnog ishoda, mogućnost da ima usmenu i javnu raspravu, koju je propustio.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman