Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4757/15 (H.B.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Disciplinski postupak
  • Član I/2. Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4757/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4757/15, rješavajući apelaciju H.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.B. podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-02-1168-11/2015 od 2. septembra 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV broj 4-02-1168- 8/2015 od 1. jula 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV broj 04-02-1168-5/2015 od 11. maja 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja podnijela je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-02- 1168-11/2015 od 2. septembra 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 4-02-1168-8/2015 od 1. jula 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-02-1168-5/2015 od 11. maja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od VSTV zatraženo je 30. decembra 2016. godine, a od Kancelarije disciplinskog tužioca 1. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. VSTV je dostavilo odgovor na apelaciju 11. januara 2017. godine, a Kancelarija disciplinskog tužioca 6. decembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu

5. Odlukom Prvostepene komisije (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-02-1168- 5/2015 od 11. maja 2015. godine utvrđeno je da je apelantica odgovorna što je kao sudija Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), postupajući u predmetu bliže navedenom u izreci predmetne odluke, nakon što je 12. aprila 2006. godine donijela presudu kojom se optuženi proglašava krivim i kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, koja je postala pravosnažna 8. juna 2006. godine, propustila da inicira izvršenje kazne zatvora sve do 5. aprila 2013. godine, kada je nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne, dakle, što je u dužem vremenskom periodu propustila da blagovremeno inicira izvršenje krivične sankcije u navedenom predmetu, uslijed čega je nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora, čime je počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 8. („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti") Zakona o VSTV. Shodno tome, apelantici je za navedeni disciplinski prekršaj, na osnovu odredaba čl. 58. stav 1. tačka (b) i 59. Zakona o VSTV izrečena disciplinska mjera - javna opomena.

6. U obrazloženju odluke je zaključeno da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantica 12. aprila 2006. godine donijela presudu kojom je proglasila optuženog krivim za krivično djelo bliže navedeno u obrazloženju presude i izrekla mu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te da je ta presuda postala pravosnažna 8. juna 2006. godine, a da je apelantica tek 5. aprila 2013. godine izdala dnevnu naredbu za otvaranje faze izvršenja krivične sankcije (u daljnjem tekstu: IKS), nakon čega je predsjednik Općinskog suda 2. decembra 2013. godine donio rješenje kojim se obustavlja izvršenje kazne zatvora prema osuđenom u kojem je navedeno da je od dana pravosnažnosti presude kojom je izrečena kazna proteklo šest godina, pa je nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne. Prvostepena komisija je ocijenila da je suština disciplinskog prekršaja koji se apelantici stavlja na teret njen propust da inicira fazu izvršenja krivične sankcije u konkretnom predmetu u periodu koji je trajao gotovo sedam godina (od 2006. godine do 2013. godine), koji je presudno utjecao na nastupanje apsolutne zastare izvršenja krivične sankcije kazne zatvora prema pravomoćno osuđenom. U pogledu prigovora zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka koji je istakla apelantica, Prvostepena komisija ga je ocijenila neosnovanim. U vezi sa tim, Prvostepena komisija je istakla da, prema odredbama člana 72. stav 1. Zakona o VSTV, disciplinski postupak ne može biti pokrenut protiv sudije po isteku više od pet godina od dana kada je navodni prekršaj počinjen. Dalje, istakla je da se u konkretnom slučaju apelantici stavlja na teret da je predmetni disciplinski prekršaj počinila u vremenskom periodu od 8. juna 2006. godine (datum pravosnažnosti presude) do 5. aprila 2013. godine (datum izdavanja naredbe za otvaranje faze izvršenja krivične sankcije). Shodno tome, Prvostepena komisija je zaključila da je evidentno da u konkretnom slučaju nije došlo do zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka koji je pokrenut podnošenjem AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu disciplinske tužbe 20. marta 2015. godine s obzirom na to da, prema ocjeni Prvostepene komisije, od počinjenja disciplinskog prekršaja pa do podnošenja disciplinske tužbe nije protekao rok od pet godina. Pri tome Prvostepena komisija je ukazala da je primjenom analogije iz krivičnog prava zauzela stav da se u konkretnom slučaju radi o trajnom disciplinskom prekršaju, koji u svoje biće uključuje trajanje ili održavanje protivpravnog stanja nastalog radnjom počinjenja. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena komisija je ocijenila da su se apelanticinim radnjama opisanim u izreci stekla sva bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 8. („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti") Zakona o VSTVBiH, te je apelanticu proglasila odgovornom za navedeni disciplinski prekršaj.

7. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv Odluke Prvostepene komisije, Drugostepena komisija je donijela Odluku broj 4-02-1168-8/2015 od 1. jula 2015. godine kojom je žalbu odbila kao neosnovanu i potvrdila prvostepenu odluku.

8. U obrazloženju odluke je konstatirano da je neosnovana žalbena tvrdnja da je Prvostepena komisija u pobijanoj odluci pogrešno utvrdila da je disciplinski prekršaj počinjen u periodu od 8. juna 2006. godine do 5. aprila 2013. godine, te da nije došlo do zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka. Naime, prema ocjeni Drugostepene komisije, Prvostepena komisija je izvela pravilan zaključak kada je u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka ocijenila ga neosnovanim, konstatirajući da se, prema odredbama člana 72. stav 1. Zakona o VSTV, disciplinski postupak ne može pokrenuti protiv sudije po isteku više od pet godina od dana kada je navodni prekršaj počinjen. Drugostepena komisija je zaključila da je, dakle, Prvostepena disciplinska komisija u pobijanoj odluci ispravno uočila analogiju između radnje izvršenja trajnih krivičnih djela i radnje izvršenja disciplinskog prekršaja navedenog u tužbi u kojoj protivpravno stanje teče od dana pravosnažnosti presude, pa sve do iniciranja izvršenja kazne zatvora, od kojeg trenutka počinje teći rok zastare pokretanja disciplinskog postupka. Shodno navedenom, Drugostepena komisija je zaključila da je pobijana odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su apelanticine radnje okvalificirane kao disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 8. Zakona o VSTV. Također, Drugostepena komisija je konstatirala da su u pobijanoj odluci pravilno utvrđene sve okolnosti iz člana 59. Zakona o VSTVBiH koje su značajne za određivanje vrste i visine mjere.

9. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv Odluke Drugostepene komisije, VSTV je donijelo Odluku broj 04-02-1168-11/2015 od 2. septembra 2015. godine kojom je odbilo žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepenu odluku. Iz obrazloženja odluke proizlazi da je, shodno odredbama člana 103. Poslovnika VSTV, VSTV pobijanu odluku Drugostepene komisije ispitivalo AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu samo u pogledu odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri, pri tome u potpunosti prihvatajući obrazloženje Drugostepene komisije u pogledu izrečene disciplinske mjere apelantici, te konstatirajući da je žalba neosnovana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelantica smatra i da je prekršen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenim odlukama. U vezi sa tim, apelantica ukazuje da je u konkretnom slučaju zanemareno da je relativna zastara izvršenja krivičnih sankcija, kao posljedica propuštanja blagovremenog otvaranja faze IKS, nastupila po sili zakona 8. juna 2009. godine i da je tada prestalo da traje protivpravno stanje, a da je trajni disciplinski prekršaj dovršen i da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe člana 72. stav 1. Zakona o VSTV. Pri tome apelantica ukazuje da je iniciranje faze IKS 5. aprila 2013. godine, odnosno nakon nastupanja zastare izvršenja krivičnih sankcija, radnja koja je dozvoljena, ali u konkretnom slučaju neblagovremena, pa kao takva nije ni mogla proizvesti pravno djejstvo, a da bi samo blagovremeno preduzimanje te radnje u periodu od 8. juna 2006. godine do 8. juna 2009. godine proizvelo pravno djejstvo u pogledu prestanka protivpravnog stanja i spriječilo nastanak relativne zastare izvršenja krivičnih sankcija. Apelantica tvrdi da stav izražen u osporenoj odluci da je protivpravno stanje stvoreno protivpravnom radnjom trajalo sve do iniciranja faze IKS i da je trajni disciplinski prekršaj dovršen 5. aprila 2013. godine predstavlja proizvoljno tumačenje odredbe člana 72. stav 1. Zakona

o VSTV.

II.Odgovori na apelaciju

11. VSTV ukazuje da je apelantica tokom disciplinskog postupka u više navrata isticala prigovor zastarjelosti pokretanja konkretnog disciplinskog postupka, pozivajući se na iste činjenice i okolnosti koje je navela i u predmetnoj apelaciji a koji prigovor je ocijenjen kao neosnovan. U vezi sa tim, VSTV, između ostalog, ukazuje da su disciplinski organi VSTV ispravno uočili analogiju između radnje izvršenja trajnih krivičnih djela i radnje izvršenja disciplinskog prekršaja navedenog u tužbi, gdje protivpravno stanje teče od dana pravosnažnosti presude, pa sve do iniciranja izvršenja kazne zatvora, od kojeg trenutka počinje teći rok zastare pokretanja disciplinskog postupka. VSTV dalje ističe da je u činjeničnom dijelu izreke disciplinske tužbe kojom je pokrenut disciplinski AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu postupak protiv apelantice jasno naveden period izvršenja disciplinskog prekršaja, te da je identičan period izvršenja disciplinskog prekršaja dosljedno naveden i u izreci osporene odluke. Zatim, VSTV navodi da iz Rješenja Općinskog suda broj 39 0 K 0327446 13 Iks od 2. decembra 2013. godine proizlazi da je u predmetu u kojem je apelantica postupala nastupila apsolutna zastara izvršenja krivične sankcije, protekom roka od šest godina od dana pravosnažnosti Presude broj K-l- 108/05 od 12. aprila 2006. godine, koji je istekao 8. juna 2012. godine. Shodno tome, VTSV tvrdi da su neosnovani apelanticini navodi da je u ovom predmetu nastupila relativna zastara izvršenja kazne zatvora, koju su sud i apelantica, kao postupajuća sutkinja, svakako bili dužni konstatirati donošenjem odgovarajuće odluke po službenoj dužnosti. Također, VSTV navodi da, sve i da su apelanticine tvrdnje tačne, te da je Općinski sud konstatirao da je nastupila relativna zastara izvršenja kazne zatvora u 2009. godini, potrebno je imati u vidu da se apelantici stavlja na teret da je propustila da inicira izvršenje kazne zatvora sve do 5. aprila 2013. godine, čija je štetna posljedica nastupanje apsolutne zastare izvršenja kazne zatvora, pa je radnja izvršenja prekršaja trajala sve do 5. aprila 2013. godine. VSTV navodi da protivpravno stanje teče od dana pravosnažnosti presude, pa sve do iniciranja izvršenja kazne zatvora, od kojeg trenutka počinje teći rok zastare pokretanja disciplinskog postupka.

12. Kancelarija disciplinskog tužioca, prije svega, navodi da apelantica u apelaciji ističe navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koji su razmotreni ranije u okviru okončanog disciplinskog postupka. Smatra da je apelacija, prije svega, nedopuštena u smislu da je neblagovremena, jer je drugostepeni disciplinski postupak, shodno članu 103. stav 2. Poslovnika VSTV, posljednja instanca u kojoj se može odlučivati o žalbenom prigovoru pogrešne primjene materijalnog prava. Također, ponavlja većinu navoda koje je i VSTV istaklo u odgovoru na apelaciju, ukazujući, između ostalog, da je apsolutna zastara izvršenja krivične sankcije u konkretnom slučaju nastupila 8. juna 2012. godine.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.

Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:

(…) AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu 8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;

(…) Član 72.

Zastarijevanje pokretanja disciplinskog postupka (1) Disciplinski postupak ne može se pokrenuti protiv sudije ili tužioca po isteku više od pet (5) godina od dana na koji je navodni prekršaj učinjen, ili u slučaju krivične stvari, po isteku više od dvije (2) godine od dana kada je sud donio konačnu i obavezujuću odluku u krivičnom postupku. Zastarijevanje iz ovog stava ne primjenjuje se na navodne prekršaje iz člana 56. tačka 19. ili člana 57. tačka 19. ovog zakona.

(…)

14. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/03, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15 i 46/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 103.

(Žalbe na odluke Drugostepene disciplinske komisije) (…) (2)Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere.

(…)

15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17) glasi: Član 17.

Zastarjelost izvršenja kazne Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, izrečena se kazna neće izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne:

(…)

f) tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna.

Član 19.

AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne i sigurnosnih mjera (…) (5) Zastarjelost izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost izvršenja kazne.

(…) VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U kontekstu navedenog, a budući da je osporena odluka VSTV, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca koji vodi VSTS, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koje VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“(tačka 20).

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je, dakle, Odluka broj 04-02-1168- 11/2015 od 2. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica tvrdi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. I/2, II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelantice koja vrši dužnost sutkinje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelanti u ovom slučaju uživaju garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije sa aspekta garancija koje pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36-39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelanticinih „građanskih pravaˮ, koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost pokretanja disciplinskog postupka i da je, u vezi sa tim, proizvoljno primijenjeno relevantno pravo, te, shodno tome, povrijeđeno i njeno pravo na pravično suđenje.

26. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Prvostepena komisija apelanticin prigovor zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka odbila kao neosnovan. Naime, Prvostepena komisija je ukazala na član 72. stav 1. Zakona o VSTV prema kom se disciplinski postupak ne može pokrenuti protiv sudije po isteku više od pet godina od dana kada je navodni prekršaj počinjen. Također, ukazala je da se u konkretnom slučaju apelantici stavlja na teret da je predmetni disciplinski prekršaj (koji se ogleda u propuštanju iniciranja izvršenja kazne zatvora) počinila u vremenskom periodu od 8. juna 2006. godine (kao datuma pravosnažnosti presude) do 5. aprila 2013. godine (kao datuma izdavanja naredbe za otvaranje faze izvršenja krivične sankcije) zbog čega nije došlo do zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka koji je pokrenut podnošenjem disciplinske tužbe od 20. marta 2015. godine, jer od počinjenja disciplinskog prekršaja, pa do podnošenja disciplinske tužbe nije protekao rok od pet godina. Pored toga, Prvostepena disciplinska komisija je, primjenom analogije iz krivičnog prava, imala u vidu da se u konkretnom slučaju radi o trajnom disciplinskom prekršaju koji traje sve dok traje proizvedeno protivpravno stanje. AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu

29. Ustavni sud u tom kontekstu podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 5231/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5231/14 od 30. novembra 2017. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je apelant podnio apelaciju protiv odluka VSTV, Drugostepene i Prvostepene komisije, kojim je proglašen odgovornim za počinjen disciplinski prekršaj iz člana 56. tač. 8. i 10. Zakona o VSTV i izrečena mu je disciplinska mjera razrješenje dužnosti sudije Osnovnog suda u Banjoj Luci u kojoj je, također, odbijen kao neosnovan apelantov prigovor zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tački 34. citirane odluke navedeno: "Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija apelantov prigovor zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka odbila kao neosnovan. Naime, Prvostepena komisija je ukazala na član 72. stav 1. Zakona o VSTV prema kom se disciplinski postupak ne može pokrenuti protiv sudije po isteku više od pet godina od dana kada je navodni prekršaj počinjen. Nadalje, ukazano je da se apelantu stavlja na teret da je disciplinske prekršaje počinio u periodu od februara 2007. godine do 28. augusta 2013. godine, pa da nije došlo do zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka, jer je postupak pokrenut podnošenjem disciplinske tužbe od 13. decembra 2013. godine. Također, Prvostepena disciplinska komisija je, primjenom analogije iz krivičnog prava, imala u vidu da se u konkretnom slučaju radi o trajnom disciplinskom prekršaju koji u svoje biće uključuje trajanje ili održavanje protivpravnog stanja, nastalog radnjom počinjenja, odnosno da su stvoreno protivpravno stanje i njegovo daljnje održavanje obuhvaćeni bićem prekršajnog djela i da postoji sve dok traje proizvedeno protivpravno stanje. Najzad, Ustavni sud zapaža da, iako je apelant tvrdnje o zastarjelosti iznosio i u žalbama o kojim je odlučivala Drugostepena komisija, kao i VSTV, ova tijela se o njima nisu izjašnjavala."

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u tački 35. citirane odluke navedeno: "Ustavni sud zapaža da iz člana 72. Zakona o VSTV proizlazi da je za računanje roka zastarjelosti mjerodavan dan kada je navodni prekršaj počinjen. Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 56. tač. 8. i 9. Zakona o VSTV zbog toga što je u svim pobrojanim predmetima propustio da izradi odluku u roku određenom Zakonom o krivičnom postupku RS. Naime, u obrazloženju osporene prvostepene odluke izričito su navedeni za svaki od pobrojanih 11 predmeta tačni datumi tokom 2007. godine do kada je apelant najkasnije bio dužan da izradi odluku, te da je od tako utvrđenih datuma, u svakom od pobrojanih predmeta, apelant propustio da to učini za više od pet godina."

32. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je u tač. 36, 37. i 38. citirane odluke navedeno: "S obzirom na to da je rok za pismenu izradu presude rok propisan zakonom, a da se apelantu stavlja na teret da je AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu prekršaje počinio upravo propuštanjem ovako određenog roka, proizlazi da se vrijeme počinjenja prekršaja moglo vezati jedino za datum, odnosno datume do kada je apelant najkasnije trebalo da pismeno izradi presudu. S obzirom na to da iz obrazloženja osporene odluke Prvostepene komisije proizlazi da se u svih 11 predmeta radi o datumima iz 2007. godine (8, 9, 20. i 27. februar, 9, 15. i 30. mart, 12. i 24. jul, 12. septembar i 25. oktobar 2007. godine) a da je disciplinski postupak pokrenut tužbom od 13. decembra 2013. godine, proizlazi da je rok od pet godina od počinjenja prekršaja iz člana 72. stav 1. Zakona o VSTV očigledno prekoračen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, budući da su i Prvostepena i Drugostepena komisija, kao i VSTV zanemarili član 72. Zakona o VSTV kojim je na jasan i nedvosmislen način određeno da rok zastarjelosti počinje teći od dana počinjenja prekršaja. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije."

33. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantica, također kao sutkinja redovnog suda, osporenim odlukama proglašena odgovornom za počinjeni disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 8. Zakona o VSTV zbog toga što je propustila da inicira izvršenje kazne zatvora izrečene presudom koja je postala pravosnažna 8. juna 2006. godine, i to u vremenskom periodu od navedenog datuma pravosnažnosti presude pa do 5. aprila 2013. godine (kao datuma izdavanja naredbe za otvaranje faze izvršenja krivične sankcije). Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije, te samog odgovora na apelaciju koji je dalo VSTV proizlazi da je u konkretnom predmetu u kojem je apelantica postupala u smislu relevantnih odredaba Krivičnog zakona FBiH 8. juna 2012. godine nastupila apsolutna zastara izvršenja krivične sankcije protekom roka od šest godina od dana pravosnažnosti presude. S obzirom na to da je rok kojim je propisana apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora rok propisan zakonom, a da je apelantici stavljeno na teret propuštanje da inicira kaznu zatvora, Ustavni sud, imajući u vidu praksu u citiranoj odluci Ustavnog suda, te dovodeći u vezu navedeno sa odredbom člana 72. stav 1. Zakona o VSTV, smatra da se vrijeme počinjenja prekršaja moglo vezati jedino za datum kada je protekao rok apsolutne zastare izvršenja kazne zatvora u konkretnom slučaju, odnosno 8. juni 2012. Međutim, s obzirom na to da je disciplinski postupak u konkretnom slučaju pokrenut tužbom od 20. marta 2015. godine, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, za razliku od slučaja u citiranoj odluci Ustavnog suda, rok od pet godina od počinjenja prekršaja iz člana 72. stav 1. Zakona o VSTV nije prekoračen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, pa su, shodno tome, apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. AP-4757/15 Odluka o dopustivosti i meritumu Ostali navodi

34. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da apelantica nije posebno obrazložila svoje navode o kršenju tog principa, odnosno da se oni, u suštini, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u primjeni člana 72. Zakona o VSTV prilikom raspravljanja o pitanju zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka a kojom zakonskom odredbom je na jasan i nedvosmislen način određeno da rok zastarjelosti počinje teći od dana počinjenja prekršaja.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog principa vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman