Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3022/15 (S. M.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 257
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 83
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o službi u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3022/15
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3022/15, rješavajući apelaciju Sulejmana Muratspahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sulejmana Muratspahića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012285 14 Gž od 6. aprila 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Muratspahića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012285 14 Gž od 6. aprila 2015. godine u odnosu na član
23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sulejman Muratspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 012285 14 Gž od 6. aprila 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i tužene Bosne i Hercegovine, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, zatraženo je 25. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 4. oktobra 2017. godine, a Sud BiH 5. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 012285 13 P od 24. juna 2014. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev podnesen 17. januara 2013. godine, kojim je tražio poništenje Rješenja tužene broj UP II 16-08-34-3-63-2/12 od 15. oktobra 2012. godine i Rješenja broj 16-14-08-34-1-379-4353/11 od 29. marta 2011. godine kao nezakonitih. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant kao profesionalno vojno lice preuzet iz Vojske Federacije na službu u OSBiH, odnosno da mu je tužena produžila profesionalnu vojnu službu u OSBiH na osnovu Ugovora o produženju profesionalne vojne službe broj 10-34-3-2755-3716/07 od 5. jula 2007. godine u činu kaplara. Dalje je utvrđeno da je Rješenjem Operativne komande tužene broj 16-14-08-34-1-379- 4353/11 od 29. marta 2011. godine proglašeno ništavim Rješenje komandanta 2. mehanizovane brigade tužene broj 27-16-05-34-7-1200-2270/06 od 19. jula 2006. godine kojim je apelantu utvrđeno pravo na 16 mjeseci staža osiguranja za svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na službi počevši od 1. januara 2006. godine. Navedeno je da je Rješenjem tužene broj UP II 16-08-34-3-63- 2/12 od 15. oktobra 2012. godine odbijena kao neosnovana žalba koju je apelant izjavio protiv rješenja tužene od 29. marta 2011. godine, kojim je proglašeno ništavim rješenje komandanta 2. mehanizovane brigade tužene od 19. jula 2006. godine.
7. Razmatrajući prigovor tužene o neblagovremenosti tužbe i prigovor apsolutne zastare potraživanja, Sud BiH je navedene prigovore ocijenio neosnovanim. U vezi s tim taj sud je ukazao na odredbu člana 83. Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05 i 48/05), te istakao da je pobijano rješenje tužene broj UP II 16-08-34-3-63-2/12 doneseno 15. oktobra 2012. godine, apelant ga je zaprimio 22. novembra 2012. godine, a predmetnu tužbu apelant je tom sudu podnio 17. januara 2013. godine, dakle u zakonom propisanom roku od godinu dana, iz čega slijedi da je apelant predmetnu tužbu podnio blagovremeno. Sud BiH također smatra da je neosnovan prigovor tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo iz razloga što se predmetna parnica ne vodi zbog isplate novčanih potraživanja, već zbog povrede prava, pa je stoga taj sud navedeni prigovor tužene odbio kao neosnovan.
8. Dalje, Sud BiH je ukazao da je u skladu s odredbom člana 185. stav 1. Zakona o službi u OSBiH („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) zakonodavac propisao da garantuje i štiti stečena prava i obaveze profesionalnih vojnih lica koja zadržavaju svoj položaj, platu, naknade i ostala prava do rješavanja stanja u službi prema navedenom zakonu. Dakle, citiranom odredbom nije uspostavljen novi, nego je naprotiv zagarantovan postojeći status do okončanja prelaznog razdoblja. Imajući u vidu navedeno, nije prihvatljiva apelantova konstatacija da je do diskriminacije, između ostalog, došlo zbog toga što nadležni organi nisu u zakonskom roku od šest mjeseci donijeli odgovarajuće propise iz svoje nadležnosti, među kojima su i akti koji se odnose na visinu plate i drugih naknada iz radnog odnosa. Prema tome, s obzirom na to da je Rješenjem komandanta 2. mehanizovane brigade tužene broj 27-16-05-34-7-1200-2270/06 od 19. jula 2006. godine apelantu utvrđeno pravo na 16 mjeseci staža osiguranja za svakih 12 mjeseci efektivno provedenih u službi, počevši od 1. januara 2006. godine, a da je naknadnim provjerama ustanovljeno da je to pravo dato suprotno članu 185. Zakona o službi u OSBiH, jer u to vrijeme apelant nije potpisao novi ugovor o produženju profesionalne vojne službe (koji je potpisao tek 5. jula 2007. godine), to Sud BiH smatra da je pravilno i zakonito Rješenje tužene broj 16-14-08-34-1-379-4353/11 od 29. marta 2011. godine i Rješenje broj UP II 16-08-34-3-63-2/12 od 15. oktobra 2012. godine, kojim je pravosnažno proglašeno ništavim Rješenje tužene broj 27-16-05-34-7-1200-2270/06 od 19. jula 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je odlučio kao u izreci rješenja, dok je odluku o parničnom postupku donio na osnovu člana 323. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Rješavajući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Suda BiH od 24. juna 2014. godine, drugostepeno vijeće tog suda je Presudom broj S1 3 P 012285 14 Gž od 6. aprila 2015. godine žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo presudu prvostepenog suda.
10. U obrazloženju presude vijeće tog suda je navelo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant kao profesionalno vojno lice preuzet iz Vojske Federacije na službu u OSBiH zaključno sa 1. januarom 2006. godine. Dalje je navedeno da je Rješenjem komandanta 2. mehanizovane brigade broj 27-16-05-34-7-1200-2270/06 od 19. jula 2006. godine apelantu utvrđeno pravo na 16 mjeseci staža osiguranja za svakih 12 mjeseci efektivno provedenih u službi počevši od 1. januara 2006. godine, a to rješenje je proglašeno ništavim Odlukom tužene broj 16- 14-08-34-1-379-4353/11 od 29. marta 2011. godine, te je apelantova žalba protiv tog rješenja odbijena Rješenjem broj UP II 16-08-34-3-63-2/12 od 15. oktobra 2012. godine. Istaknuto je da žalbeno vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu za poništenje navedenih rješenja pravilno izveo zaključak da su ona zakonita i shodno tome odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom člana 185. stav 1. Zakona o službi u OSBiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05 sa izmjenama). S tim u vezi, taj sud je također ukazao da su citiranom odredbom vojnim licima preuzetim iz entitetske vojske obezbijeđena sva stečena prava i obaveze na osnovu propisa koji su bili na snazi u vrijeme stupanja na snagu Zakona o službi u OSBiH do rješavanja stanja u službi, da Zakonom o službi u Vojsci Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 34/04), odredbama poglavlja V, kojim je regulisano penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika u Federaciji BiH, nije propisano pravo na staž s uvećanim trajanjem. Također, odredbama Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98), čije se odredbe shodno članu 168. stav 4. primjenjuju na pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH, nije propisano pravo na ostvarivanje staža s uvećanim trajanjem. Po ocjeni tog suda, iz navedenog proizlazi da apelant prije preuzimanja na službu kod tužene nije imao utvrđeno i ostvareno pravo na računanje staža osiguranja s uvećanim trajanjem. Navedeno je da žalbeno vijeće Suda BiH smatra da je utvrđivanje tog prava rješenjem komandanta 2. mehanizovane brigade (od 19. jula 2006. godine) za period od 1. januara 2006. godine pa do zaključenja ugovora o produženju vojne službe apelantu 5. jula 2007. godine suprotno odredbi člana 185. stav 1. Zakona o službi u OSBiH, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Istaknuto je: „Na ovaj način [apelant] nije zadržao već stečeno pravo, nego mu je ustanovljeno novo“. Prema tome, kako je apelantu u periodu od 1. januara 2006. godine do 5. jula 2007. godine, protivno materijalnom propisu, ustanovljeno pravo na staž s uvećanim trajanjem, vijeće tog suda smatra da je tužena kao donosilac bila ovlaštena odredbama člana 257. stav 1. Zakona o upravnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) „u svako doba rješenje proglasiti ništavim po službenoj dužnosti“. Dalje taj sud smatra da tužena nije mogla zanemariti ni Autentično tumačenje člana 185. stav 1. Zakona o službi u OS („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) „koje potvrđuje kršenje zakona kod odlučivanja o [apelantovom] pravu“. U vezi s tim je navedeno: „Kako svjesno kršenje zakona, propuštanje dužnosti nadzora i nesavjesno postupanje u vršenju dužnosti usljed koga nastupi imovinska šteta predstavlja krivično djelo iz [člana] 224. Krivičnog zakona BiH, tužena je imala osnova da primjenom člana 256 stav 1 točka 2 Zakona o upravnom postupku, donese osporavana rješenja.“ Prema tome, vijeće Suda BiH smatra da je prvostepeni sud suprotno apelantovim žalbenim navodima izveo pravilan zaključak da su osporavana rješenja zakonita, slijedom čega smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Na osnovu navedenog, vijeće Suda BiH je primjenom odredbe člana 193. ZPP odlučilo kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad iz Ustava BiH i člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava člana 185. stav 1. Zakona o službi u OS i člana 256. stav 1. tačka 2. ZUP-a. Apelant smatra da mu je tužena rješenjem od 19. jula 2006. godine utvrdila „beneficirani radni staž“. Nakon donošenja navedenog rješenja ističe da je Parlament FBiH usvojio Autentično tumačenje odredbe člana 185. stav 1. Zakona o službi u OSBiH, kojim je propisano da „profesionalna vojna lica ne mogu ostvariti prava i obaveze iz Zakona o službi u OSBiH sve dok ne potpišu novi profesionalni ugovor o produženju profesionalne vojne službe“, na koji način je apelantu ukinuta data beneficija jer u momentu donošenja tog zakona nije potpisao profesionalni ugovor. Stoga apelant smatra da je navedeno rješenje ukinuto bez valjanog pravnog osnova primjenom člana 256. stav 1. tačka 2. ZUP-a. Također ističe da mu je povrijeđeno pravo na rad u vezi s pravom na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju tužena ističe da je pogrešan apelantov stav da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na rad, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Sud BiH ukazuje da je predmet meritornog odlučivanja bila zakonitost odluke poslodavca kojom je apelantu ranije dato pravo na staž s uvećanim trajanjem. U vezi s tim ukazuje i da je osporenom odlukom dato jasno obrazloženje za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva, utemeljeno na relevantnim odredbama materijalnog prava. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na rad, te navode također smatra neosnovanim ukazujući da u okolnostima konkretnog slučaja predmet spora nije bilo pravo na rad, već ostvarivanje prava koja proizlaze iz radnog odnosa.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o službi u OSBiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 184.
(1) Lica na službi u entitetskim vojskama postaju lica na službi u Oružanim snagama dana 1. januara 2006. godine u činu i položaju na kojem su se zatekli 31. decembra 2005. godine.
[…] Član 185. stav 1.
(Statusna prava) (1) Sva prava i obaveze stečena na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom Zakonu. Član 190.
(Stupanje na snagu) Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivat će se od 1. januara 2006. godine, osim ako ovim Zakonom nije drugačije propisano.
15. Autentično tumačenje člana 185. stav 1. Zakona o službi u OSBiH („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 185. stav 1.
Odredbom člana 185. stav (1) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 88/05) propisano je, da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu.
Navedenom odredbom regulisano je da pripadnici bivših entitetskih vojski zadržavaju prava i obaveze stečene do stupanja na snagu Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Zadržana prava i obaveze različita su po vrsti i kvalitetu jer su bila propisana prethodnim Zakonom o Vojsci Republike Srpske, odnosno Zakonom o Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, profesionalna vojna lica ne mogu ostvarivati prava i obaveze iz Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine sve dok ne potpišu novi profesionalni ugovor o produženju profesionalne vojne službe.
[…]
16. Zakon o upravnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 257. stav 1.
(1)Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavnim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili Pravobranioca BiH ili Ombudsmena BiH.
[…] VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na pravo na rad iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
22. U vezi s apelantovim navodima da mu je Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012285 14 Gž od 6. aprila 2015. godine povrijeđeno pravo na rad iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, ni Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
24. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelantove navode, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Presudu Suda BiH broj S1 3 P 012285 14 Gž od 6. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantu je dostavljena 20. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2015. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na rad iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u kojem se raspravljalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 15. oktobra 2012. godine i 28. marta 2011. godine kojim je proglašeno ništavim rješenje komandanta 2. mehanizovane brigade tužene kojim je apelantu utvrđeno pravo na 16 mjeseci staža osiguranja za svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na službi počevši od 1. januara 2006. godine. Stoga Ustavni sud smatra, podražavajući praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja u kontekstu ostvarivanja prava iz radnog odnosa (mutatais mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2077/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 23), da apelant u predmetnom postupku koji je okončan presudom Suda BiH uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Suština navoda iz apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbu člana 185. stav 1. Zakona o službi u OSBiH i odredbu član 257. stav 1. ZUP-a.
31. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje s aspekta apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procesu primjene materijalnog i procesnog prava, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 185. stav 1. Zakona o službi u OSBiH propisano da „sva prava i obaveze stečena na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom Zakonu“, dok je Autentičnim tumačenjem citiranog člana Parlamentarna skupština BiH regulisala da je „odredbom člana 185. stav (1) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 88/05) propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu“. Navedenom odredbom također je regulisano „da pripadnici bivših entitetskih vojski zadržavaju prava i obaveze stečene do stupanja na snagu Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine.“ Stoga, kako apelant u skladu s relevantnim propisima (Zakon o službi u Vojsci Federacije BiH i Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave Federacije BiH) prije preuzimanja u službu kod tužene nije imao pravo na staž s uvećanim trajanjem, Ustavni sud zapaža da nema proizvoljnosti u obrazloženju Suda BiH koji je jasno i argumentovano obrazložio da je tužena apelantu u periodu od 1. januara 2006. godine do 5. jula 2007. godine protivno materijalnom propisu ustanovila pravo na staž s uvećanim trajanjem. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama jasno obrazloženo da je tužena kao donosilac osporenog akta bila ovlaštena da primijeni odredbu člana 257. stav 1. ZUP-a, te da u svako doba proglasi ništavim po službenoj dužnosti rješenje za koje smatra da je nezakonito, a dato obrazloženje, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnog suda i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene presude nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je sud za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge.
36. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman