Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3064/15 (I.B. iz Bihaća)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Ispitivanje svjedoka
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3064/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3064/15, rješavajući apelaciju I. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. B. podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH broj 04-02-321- 14/2015 od 14. maja 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj 04-02-321-8/2015 od 18. februara 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-1809-36/2014 od 7. novembra 2014.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. B. iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 14. jula 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-02-321-14/2015 od 14. maja 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-02-321-8/2015 od 18. februara 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-02-1809-36/2014 od 7. novembra 2014. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje izrečene disciplinske mjere do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3064/15 od 22. decembra 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od VSTV-a, te od Ureda disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: disciplinski tužilac) zatraženo je 2. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. VSTV je odgovor dostavio 10. marta, a disciplinski tužilac 8. marta 2017. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Prvostepena komisija je Odlukom broj 04-02-1809-36/2014 od 7. novembra 2014. godine apelanta proglasila odgovornim da je radnjama bliže opisanim u tački 1. počinio disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV-u) - ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije, te radnjama bliže opisanim u tač. 2. i 3. izreke odluke disciplinski prekršaj iz člana 57. Zakona o VSTV-u tačka 8. – nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti i tačka 9. - neopravdano kašnjenje u provođenju radnji u vezi s vršenjem dužnosti tužioca ili bilo kakvo ponovljeno nepoštovanje dužnosti tužioca. Apelantu je izrečena disciplinska mjera smanjenje plaće u iznosu od 30% na period od jedne godine.
8. Iz obrazloženja odluke, pored ostalog, proizlazi da je tačkom 1. disciplinske tužbe apelantu stavljeno na teret da se označenog datuma, iako je znao da je kod Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona u toku istraga u označenom predmetu zbog krivičnog djela ubistava generala V. Š., te istražne radnje ekshumacije na označenom lokalitetu radi pronalaska posmrtnih ostataka generala V. Š., a u kom postupku su i apelant i M. K. imali status svjedoka, nakon što je prethodno sa M. K. označenog datuma, više puta ostvario komunikaciju pozivom mobilnim telefonom, a zatim i putem SMS poruka, prema prethodnom dogovoru putem telefonskog razgovora od označenog datuma, sastao sa M. V. u svojoj kancelariji u Tužilaštvu i s njim razgovarao o istražnim radnjama ekshumacije koje se preduzimaju u navedenom predmetu, aktivnostima koje su prethodile navedenoj ekshumaciji, kao i o daljnjem postupanju M. K. vezano za navedenu istragu, a što bi moglo utjecati na daljnji tok istrage. Nadalje, označenog datuma, nakon što je saznao da je od Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: FMUP) podnesena prijava Tužilaštvu zbog krivičnog djela pomoć počiniocu nakon izvršenja krivičnog djela iz člana 346. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a u vezi s navedenim predmetom ubistva generala V. Š., a nakon što je FMUP saslušao M. K. na okolnosti navedene komunikacije s apelantom, M. K. uputio dvije SMS poruke čiji se sadržaj odnosi na izjavu M. K. datu FMUP.
9. Iz obrazloženja odluke proizlazi da apelant nije osporavao da je sa M. K. ostvario komunikaciju, ali je tvrdio da ona nije vođena na način i u smislu kako je opisano u disciplinskoj tužbi. U završnoj riječi apelant je istakao da je ključni svjedok M. K. pred Prvostepenom komisijom dao iskaz koji je suprotan iskazu koji je dao na zapisnik FMUP-u, da nije tačno da je on pozivao svjedoka, a što je potvrđeno i dokazima koje je dostavilo Kantonalno tužilaštvo Kantona 10, da se sva komunikacija odvijala putem SMS poruka, te da je svjedok M. K. putem SMS poruke prvi inicirao sastanak.
10. Prvostepena komisija je zatim kao nesporno utvrdila da se apelant označenog datuma, iako je znao da je kod Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona u toku istraga u označenom predmetu zbog krivičnog djela ubistva generala V. Š., te da su u toku istražne radnje ekshumacije na označenom lokalitetu radi pronalaženja posmrtnih ostataka generala V. Š., a u kom postupku su apelant i svjedok M. K. imali status svjedoka, nakon što je prethodno sa M. K. označenog datuma ostvario komunikaciju putem SMS poruka, sastao sa M. K. u svojoj kancelariji u Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona. Prvostepena komisija je istakla i da apelant nije osporavao navedeni susret.
11. Nadalje, iz obrazloženja odluke proizlazi da je Prvostepena komisija istakla da je apelant nosilac pravosudne funkcije i da mora prihvatiti ograničenja koja mu ta funkcija nameće, tj. da se nije smio sastati sa M. K. koji je svjedok u predmetu u kom on nije postupajući tužilac, bez obzira na činjenicu što je analizom listinga poziva utvrđeno da je svjedok M. K. inicirao navedeni sastanak. U vezi s tim je ukazano da je apelant znao da se u navedenom tužilaštvu vodi postupak kod drugog tužioca i da je u tom postupku M. K. svjedok. Slijedom navedenog, Prvostepena komisija je zaključila da je zbog navedenog sastanka u prostorijama Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona apelant ispoljio ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije, pa da je time počinio disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 22. Zakona o
VSTV-u.
12. Nadalje, iz obrazloženja odluke proizlazi da je među strankama bio sporan sadržaj razgovora između apelanta i svjedoka M. K. Prvostepena komisija je, cijeneći iskaze pojedinačno pobrojanih svjedoka, zaključila da je jedino svjedok M. K. imao kontakt s apelantom i da je jedino njemu bio poznat sadržaj razgovora. Prvostepena komisija je dalje istakla da se iskaz svjedoka M. K., koji je dao pred ovom komisijom, bitno razlikovao od iskaza koji je dao FMUP-u. U vezi s tim je ukazano da je u izjavi FMUP-u ovaj svjedok izjavio da ga je apelant pozvao sa svog mobilnog telefona i tom prilikom mu rekao da je neophodno da se vide, a koji navodi nisu tačni jer je iz označenog materijalnog dokaza, koji je dostavilo Kantonalno tužilaštvo Kantona 10, utvrđeno da je svjedok M. K. označenog datuma uputio SMS poruku apelantu, odnosno prvi kontaktirao apelanta, te da je komunikacija ostvarena SMS porukama, a ne telefonskim pozivom. Nadalje, ukazano je da je u izjavi FMUP-u svjedok M. K. izjavio da mu je apelant, pri ulasku u kancelariju, rekao da privuče stolicu i sjedne do njega, te da mu je bez uvoda rekao kako mu „šef“ misleći na H. A. „T“ ponovo prijeti tražeći od njega da sazna ko je „provalio“ označeni lokalitet na kom se vrši ekshumacija, misleći na ekshumaciju kojom su se tražili posmrtni ostaci generala V. Š. Na ročištu je pak izjavio da je „bilo priče“ ko je „provalio“ označeni lokalitet, bez konkretizacije detalja razgovora, drugih priča vezano za ratna druženja apelanta i svjedoka M. K., te da je nakon desetak minuta u kancelariju ušla glavni tužiteljica i da je razgovor prekinut.
13. Slijedom naprijed navedenog, Prvostepena komisija je zaključila da disciplinski tužilac nije dokazao da je apelant sa svjedokom M. K. u svojoj kancelariji razgovarao o navedenim istražnim radnjama koje se preduzimaju u predmetu ubistva generala V. Š., aktivnostima koje su im prethodile, kao i daljnjem postupanju svjedoka M. K. vezano za navedenu istragu jer je iskaz svjedoka M. K. nepouzdan s obzirom na to da ga je mijenjao u disciplinskom postupku u odnosu na istražni postupak.
14. Nadalje, na osnovu provedenih pobrojanih dokaza, Prvostepena komisija je zaključila da u je periodu od 22. septembra 2009. godine, kada je apelant zadužen sa označenim predmetom, pa do 25. jula 2012. godine, kada je predmet odlukom Federalnog tužilaštva dodijeljen drugom kantonalnom tužilaštvu radi daljnjeg postupanja, apelant postupao „krajnje neefikasno“ s obzirom na to da je tek po proteku 15 godina od dana izvršenja krivičnog djela ubistava C. R., te tek po preuzimanju predmeta u nadležnost FMUP-a i na njihovu inicijativu 17. maja 2012. godine donio naredbu o provođenju istrage. Također je utvrđeno i da je apelant Federalnom tužilaštvu propustio dostaviti kompletan spis predmeta, te da je odugovlačio s dostavljanjem nedostajućih dokaza Tužilaštvu kojem je predmet dodijeljen, tvrdeći da ne raspolaže drugom dokumentacijom, a koju je pokazao novinaru FTV za emisiju „60 minuta“. Nije prihvaćena apelantova tvrdnja da je navedena dokumentacija bila izgubljena, pa naknadno pronađena jer apelant s tim u vezi nije predočio niti jedan dokaz. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant počinio prekršaj iz člana 57. tačka 8. Zakona o VSTV-u - nemar i nepažnja u vršenju službene dužnosti i tačka 9. - neopravdano kašnjenje u provođenju radnji u vezi s vršenjem dužnosti tužioca ili bilo kakvo nepoštovanje dužnosti tužioca.
15. Iz obrazloženja odluke proizlazi i da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u predmetu kojim je zadužen, a koji je Republika Hrvatska dostavila pravosudnim tijelima BiH 2005. godine na odluku o preuzimanju krivičnog gonjenja zbog krivičnog djela silovanje u pokušaju iz člana 79. stav 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, krivično gonjenje preduzeo tek u septembru 2011. godine, te u narednom periodu od jedne godine u četiri navrata samo produžio evidenciju. Prvostepena komisija nije prihvatila dio činjeničnog opisa iz disciplinske tužbe da je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant počinio prekršaj iz člana 57. tačka 8. Zakona o VSTV-u - nemar i nepažnja u vršenju službene dužnosti i tačka 9. - neopravdano kašnjenje u provođenju radnji u vezi s vršenjem dužnosti tužioca ili bilo kakvo nepoštovanje dužnosti tužioca.
16. Prvostepena komisija se pri izricanju disciplinske mjere apelantu pozvala na čl. 58. i 59. Zakona o VSTV-u, cijeneći pobrojane otežavajuće okolnosti, te olakšavajuće okolnosti: da je apelant ispoljio visok stepen saradnje tokom disciplinskog postupka, da je oženjen, otac i hranitelj dvoje djece, da mu je plaća kao osnovni izvor prihoda opterećena velikim kreditom koji ističe 2018. godine, te da ranije nije disciplinski odgovarao.
17. Drugostepena komisija je Odlukom broj 04-02-321-8/2015 od 18. februara 2015. godine apelantovu žalbu protiv prvostepene odluke odbila kao neosnovanu, a djelimično uvažila žalbu disciplinskog tužioca. Prvostepena odluka je preinačena u pogledu disciplinske odgovornosti i izrečene disciplinske mjere tako što je apelant proglašen u cijelosti odgovornim za radnje opisane u tački 1. odluke, dok u pogledu radnji opisanih u tač. 2. i 3, kao i u pogledu pravne kvalifikacije odluka ostaje neizmijenjena. Za navedene disciplinske prekršaje apelantu je izrečena disciplinska mjera smanjenje plaće u iznosu od 50% na period od jedne godine.
18. Iz obrazloženja odluke proizlazi da je Drugostepena komisija u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku FBiH, koji se supsidijarno primjenjuje u disciplinskom postupku shodno članu
79. Poslovnika VSTV-a, odlučila da otvori raspravu. Na održanoj raspravi proveden je dokaz ponovnim saslušanjem svjedoka M. K., te uvid i čitanje naredbe o obustavljanju istrage Kantonalnog tužilaštva Kantona 10.
19. Nakon provođenje navedenih dokaza, Drugostepena komisija je zaključila da je za disciplinsku odgovornost za tačku 1. disciplinske tužbe (istraga vezana za ubistvo generala V. Š.) bez značaja činjenica ko je prvi inicirao sastanak između apelanta i svjedoka M. K., već da je bitan sadržaj predmetnog razgovora, a zbog čega je i odlučeno da ponovno bude saslušan svjedok M. K. Nadalje, ukazano je da je iskazu ovog svjedoka Drugostepena komisija poklonila vjeru i nesporno utvrdila odlučne činjenice: da se apelant sastao sa svjedokom M. K. u svojoj kancelariji u Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, da je apelant znao da je svjedok M. K. već nekoliko puta saslušan u svojstvu svjedoka u predmetu ubistva generala V. Š., da je postupajući tužilac u tom predmetu H. H., da je cilj sastanka bio razgovor o istražnim radnjama ekshumacije na označenom lokalitetu u vezi s navedenim krivičnim djelom, o radnjama koje se preduzimaju u predmetu, aktivnostima koje su prethodile navedenoj ekshumaciji, kao i o daljnjem postupanju M. K. vezano za navedenu istragu. Također je ukazano da je na raspravi svjedok M. K., na apelantov upit zbog čega se trebao sastati vod vojne policije: da li zbog druženja ili zbog toga što je apelant naredio da se vod okupi kako bi im dao instrukcije radi ponašanja u istrazi u vezi s krivičnim djelom ubistva generala V. Š., svjedok M. K. izjavio: „B…sjeti se malo bolje šta smo razgovarali ujutro ono jutro kod vas da je bio razgovor o okupljanju voda vojne policije, je li to naredba ili je bilo… ne znam šta je bilo pravo, ali mislim da je V. Š. u pitanju bio.“ Nadalje, ukazano je i da je sam apelant, prilikom ispitivanja svjedoka M. K., potvrdio da ga je upućivao da se obrati postupajućem tužiocu, a iz čega, prema ocjeni Drugostepene komisije proizlazi da je apelant znao za sve navedene okolnosti u vezi s predmetnim krivičnim djelom. Najzad, s obzirom na to da iskaz svjedoka M. K. pred Prvostepenom komisijom u odlučnim činjenicama nije odstupao od iskaza koji je dao na raspravi pred Drugostepenom komisijom, iskaz svjedoka M. K. ocijenjen je pouzdanim i istinitim u cijelosti.
20. Drugostepena komisija je neosnovanim ocijenila apelantove tvrdnje da se u istražnom postupku koji je obustavljen naredbom Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 radilo o istom činjeničnom osnovu koji je obuhvaćen tačkom 1. disciplinske tužbe, pa da je prekršeno načelo ne bis in idem. Drugostepena komisija je zaključila da se ne radi o istom činjeničnom osnovu, kao i da nema meritorne odluke suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, odnosno da je istraga obustavljena zbog nedostatka dokaza, a zbog čega je neosnovan i apelantov prigovor res judicata.
21. Iz obrazloženja odluke dalje proizlazi da je Drugostepena komisija odluku o disciplinskoj mjeri ispitala u vezi sa žalbenim navodima, rukovodeći se načelom proporcionalnosti propisanim članom 59. Zakona o VSTV-u, pri čemu je imala u vidu: broj i težinu učinjenih disciplinskih prekršaja i njihove posljedice, stepen apelantove odgovornosti, okolnosti pod kojim su prekršaji učinjeni, apelantov dosadašnji rad i ponašanje. Imajući u vidu navedeno, prvostepena odluka je preinačena u pogledu izrečene disciplinske mjere tako da je apelantu izrečena mjera smanjenja plaće za 50% na period od jedne godine. Prema ocjeni Drugostepene komisije, izrečena mjera je adekvatna težini počinjenih disciplinskih prekršaja, stepenu apelantove disciplinske odgovornosti, te se njom postiže svrha izricanja disciplinske mjere kako u segmentu preventivnog djelovanja prema drugim nosiocima pravosudne funkcije da ne čine prekršaje taka i u smislu korektivnog djelovanja na apelantovo ponašanje u vršenju tužilačke funkcije.
22. VSTV je Odlukom broj 04-02-321-14/2015 od 14. maja 2015. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu disciplinskog tužioca i potvrdio odluku Drugostepene komisije.
23. Iz obrazloženja odluke proizlazi da je apelant u žalbi, pored ostalog, tvrdio da je objektivnim dokazima nesporno utvrđeno da je komunikaciju između njega i svjedoka M. K. oba kritična dana - 11. i 13. februara 2014. godine - započinjao M. K., pa da je zbog toga sasvim jasno da je samo on znao o čemu želi razgovarati na susretu s njim, a nikako da je on znao temu razgovora, a pogotovo da je u njegovoj svijesti bio cilj razgovora, kako se pogrešno navodi u pobijanoj odluci. Apelant tvrdi da je apsolutno nedokazana odlučna činjenica da je prije susreta sa M. K. znao da je on saslušavan kao svjedok u navedenom krivičnom predmetu, te je osporavao vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka pred Drugostepenom komisijom. Nadalje, proizlazi da je apelant osporavao i samu odluku o disciplinskoj mjeri, ističući da Drugostepena komisija uopće nije obrazložila niti pojasnila niti jedno od načela kojima se navodno rukovodila prilikom odlučivanja o disciplinskoj mjeri, kada je preinačila odluku Prvostepene disciplinske komisije, te mu odmjerila disciplinsku mjeru u maksimalno najtežem obliku kako u pogledu iznosa tako i trajanja. Također je tvrdio i da je izostala ocjena olakšavajućih i otežavajućih okolnosti na njegovoj strani, a koje je prilikom odmjeravanja disciplinske mjere imala u vidu Prvostepena komisija.
24. Nadalje, iz obrazloženja odluke proizlazi da je VSTV, imajući u vidu član 103. Poslovnika VSTV-a, odluku Drugostepene komisije ispitao samo u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru. VSTV je istakao da je imao u vidu da je Drugostepena komisija, uvažavajući žalbu disciplinskog tužioca, preinačila odluku Prvostepene komisije u pogledu disciplinske odgovornosti i izrečene disciplinske mjere tako što je apelanta proglasila odgovornim za radnje opisane pod tačkom 1. odluke u cjelini, pa je VSTV u potpunosti kao relevantne prihvatio razloge koje je u obrazloženju odluke navela Drugostepena komisija, smatrajući da je izrečena disciplinska mjera proporcionalna težini počinjenih disciplinskih prekršaja i stepenu apelantove disciplinske odgovornosti. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
26. U vezi s tim apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljnog postupanja disciplinskih komisija i VSTV-a kao cjeline pri utvrđivanju činjenica, a zbog čega je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U opširnim navodima u ovom dijelu apelant je istakao da je potpuno izostalo utvrđivanje njegove vinosti, odnosno subjektivnog odnosa prema predmetnim prekršajima, a posebno u vezi s disciplinskim prekršajem iz tačke 1. disciplinske tužbe. U vezi s tim apelant je ukazao da iz osporenih odluka proizlazi da je prije ostvarene komunikacije putem SMS poruka sa svjedokom M. K. znao da M. K. ima status svjedoka u postupku istrage u Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona zbog krivičnog djela ubistva generala V. Š., te da je znao o čemu M. K. želi razgovarati na sastanku koji je tražio. Apelant tvrdi da ove činjenice nisu dokazane, odnosno da disciplinski tužilac izuzev saslušanja svjedoka M. K. na ove okolnosti nije predložio niti jedan drugi dokaz. U opširnim navodima apelant osporava zaključak iz osporene drugostepene odluke da je na okolnost sadržaja sastanka između njega i svjedoka M. K. ponovno saslušan svjedok M. K., kao i zaključak da se ovom svjedoku pokloni vjera, pri tome posebno ukazujući na razloge zbog kojih to nije učinila Prvostepena komisija, te na nedosljednosti u iskazu ovog svjedoka. Apelant ne osporava da je svjedoku M. K. savjetovao da se obrati postupajućem tužiocu H. H., ali tek nakon što mu se on požalio na postupanje istražitelja pri saslušanju u predmetu generala V. Š., ali tvrdi da je tek tokom razgovora sa M. K. saznao da je M. K. saslušan u svojstvu svjedoka u ovom predmetu, kao i da je na osnovu materijalnog dokaza, listinga telefonskih poziva, utvrđeno da je sastanak inicirao svjedok M. K., a ne on, kako je M. K. izjavio i pred Drugostepenom komisijom koja mu je poklonila punu vjeru.
27. Nadalje, apelant tvrdi da je prekršeno i načelo ne bis in idem. S tim u vezi je istakao da je u suštini za iste činjenice koje su mu stavljene na teret u disciplinskom postupku tačkom 1. disciplinske tužbe (prethodna komunikacija, sastanak i razgovor sa svjedokom M. K.) protiv njega vođena istraga u Kantonalnom tužilaštvu Kantona 10 zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomoć počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. KZFBiH. Apelant ističe da je naredbom postupajućeg tužioca istraga protiv njega obustavljena 5. novembra 2014. godine zbog nedostatka dokaza da je počinio krivično djelo, a da je u disciplinskom postupku zbog istih činjenica proglašen odgovornim za disciplinski prekršaj (tačka 1. disciplinske tužbe), te mu je izrečena disciplinska mjera smanjenje plaće, čiji je primarni cilj odvraćanje i kažnjavanje, a što su karakteristike krivičnih sankcija. Prema njegovom mišljenju, proizvoljan je i pogrešan stav Drugostepene komisije da se ne radi o istom činjeničnom osnovu, pa da se ne može primijeniti načelo ne bis in idem, kao i da sud u krivičnoj stvari nije meritorno odlučivao, pa da je neosnovan i njegov prigovor res judicata.
28. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je osporenom drugostepenom odlukom izrečena mjera smanjena plaće od 50% na jednu godinu, a da pri tome uopće nisu obrazloženi razlozi zbog čega nisu cijenjene činjenice u vezi s njegovim imovnim stanjem. U vezi s tim apelant tvrdi da je u svojim žalbama isticao da je izricanjem navedene mjere onemogućen da izmiruje obaveze po kreditu jer nema druge izvore prihoda, da je zbog toga u opasnosti da ostane bez stana u kom živi s porodicom, odnosno da je potpuno ugrožena egzistencija njegove porodice i njega, a u vezi s čim je predočio i dokaze koji, kako tvrdi, nisu cijenjeni. Apelant ukazuje da mu je prvostepenom odlukom bila izrečena mjera smanjenja plaće od 30% na jednu godinu, te da se Prvostepena komisija pri tome rukovodila okolnostima da je oženjen, otac i hranitelj dvoje djece, da mu je plaća kao osnovni izvor prihoda opterećena velikim kreditom koji ističe 2018. godine.
b) Odgovor na apelaciju
29. VSTV je u odgovoru na apelaciju neosnovanim ocijenio apelantovu tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je Drugostepena komisija poklonila vjeru iskazu svjedoka M. K., pozivajući se na razloge i obrazloženja iz odluke ove komisije u prilog prihvaćanju iskaza ovog svjedoka. U vezi s apelantovom tvrdnjom da nije utvrđen stepen vinosti s kojim su počinjeni disciplinski prekršaji za koje je proglašen odgovornim ukazano je na član 54. (član 58) Zakona o VSTV-u shodno kojem nosioci pravosudnih funkcija odgovaraju za zakonom propisane disciplinske prekršaje bez obzira da li su učinjeni s umišljajem ili iz nehata. Stoga, kako je navedeno, utvrđivanje stepena vinosti nije od značaja za utvrđivanje disciplinske odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija, osim za one disciplinske prekršaje kod kojih je namjera zakonom propisana kao bitno obilježje, a koji u konkretnom slučaju nisu stavljani na teret apelantu. Također je ukazano da Zakon o VSTVBiH propisuje stepen disciplinske odgovornosti kao činjenicu koja se uzima u obzir kod izricanja disciplinskih mjera. Iz obrazloženja prvostepene disciplinske odluke, drugostepene disciplinske odluke i odluke Vijeća kao cjeline jasno je da je stepen disciplinske odgovornosti uzet u obzir prilikom određivanja izrečene mjere.
30. VSTV je neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da je prekršeno načelo ne bis in idem. S tim u vezi je ukazano da po domaćem zakonodavstvu disciplinski prekršaji predstavljaju povredu radne discipline, odnosno dužnosti sudije i tužioca i nisu „klasificirani“, odnosno propisani kao krivična djela, niti se mogu smatrati prekršajima u smislu općeg prekršajnog zakonodavstva. Disciplinski postupak protiv sudija i tužilaca ne bi se mogao podvesti pod pojam krivičnog postupka iz člana 4. Protokola broj 7 ni na osnovu općih načela koja se odnose na riječi „optužbe za krivično djelo“ i ,,kazne“ prema čl. 6. i 7. Evropske konvencije. Naime, ovaj je postupak normiran propisom koji nema općeprimjenjivi karakter, ne primjenjuje se prema svim građanima, nego isključivo prema nosiocima pravosudnih funkcija kao određenoj grupi pojedinaca koji imaju poseban položaj. Nadalje, Zakon o VSTVBiH, u dijelu koji regulira disciplinsku odgovornost i disciplinski postupak, ne štiti ista dobra, vrijednosti i interese koji redovno spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Cilj ovog propisa je osigurati mehanizme za uspostavljanje i očuvanje nezavisnog, nepristrasnog, odgovornog i profesionalnog pravosudnog sistema. I dejstvo disciplinske mjere prema licu kojem je izrečena, a koje se ostvaruje isključivo u okviru njegovog radnopravnog odnosa i zavisi od postojanja ovog odnosa, kao i njeno preventivno dejstvo, upravo je podređeno tom specifičnom cilju - ispravnom funkcioniranju pravosuđa. VSTV, odnosno njegovi disciplinski organi, provodeći disciplinski postupak i izričući disciplinske mjere postupaju kao sud, ali se njihov takav status ne može posmatrati odvojeno od položaja VSTV-a kao regulatornog tijela koje ostvaruje zakonom povjereni zadatak - da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe u skladu s nadležnostima iz člana 17. Zakona o VSTVBiH (koje obuhvaćaju i vođenje disciplinskog postupka, utvrđivanje disciplinske odgovornosti i izricanje disciplinskih mjera). Imajući u vidu navedeno, disciplinski prekršaj propisan Zakonom o VSTVBiH se, po svojoj prirodi, ne može podvesti pod pojam krivičnog djela, niti se izrečena disciplinska mjera može smatrati kaznom koja ima krivični karakter.
31. VSTV je neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na imovinu. S tim u vezi je ukazano da je disciplinska mjera smanjenja plaće za iznos do 50%, na period do jedne godine propisana članom 58. stav (1) tačka c) Zakona o VSTVBiH, da propisivanje i izricanje disciplinskih mjera, pa tako i osporavane mjere, služi legitimnom cilju – očuvanju odgovornog i profesionalnog pravosudnog sistema i očuvanju integriteta nosilaca pravosudnih funkcija, da je Drugostepena komisija prilikom izricanja navedene mjere imala u vidu načela iz člana 59. stav (1) Zakona o VSTVBiH, te da izricanjem ove mjere nije narušeno načelo proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem teže. Nadalje, ukazano je da u skladu s Poslovnikom VSTV-a, član 113. stav (3), disciplinsku mjeru smanjenja plaće izvršava rukovodilac onog tužilaštva u kojem tužilac prema kojem je mjera izrečena obavlja funkciju, putem nadležne službe, a po izvršenju mjere pisanim putem obavještava Vijeće u roku od 15 dana. U vezi s tim je navedeno da je VTSV 16. juna 2015. godine zaprimio dopis glavne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona kojim je obaviješten da, primjenom člana 138. stav 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH, disciplinska mjera koja je izrečena apelantu ne može biti izvršena budući da se na plaći apelanta, po osnovu kreditnih zaduženja, mjesečno provodi izvršenje u iznosu koji čini 2/3 njegove plaće, te da će ovo tužilaštvo pristupiti izvršenju disciplinske mjere kada se za to ispune zakonski uvjeti.
32. Disciplinski tužilac je odgovoru na apelaciju istakao da je Drugostepena komisija pravilno utvrdila da nije bitno ko je inicirao razgovor, već da su odlučne činjenice za postojanje prekršaja („ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije“) okolnosti da se M. K. sastao s apelantom u prostorijama Kantonalnog tužilaštva, u njegovoj kancelariji, da je apelant znao da je imenovani svjedok saslušavan nekoliko puta u svojstvu svjedoka u vezi s predmetom ubistva generala Š., da je postupajući tužilac u tom predmetu H. H., da je upravo sastanak apelanta sa svjedokom bio s ciljem razgovora o istražnim radnjama ekshumacije na označenom lokalitetu, a u vezi s predmetnim krivičnim djelom, o radnjama koje se preduzimaju u predmetu, aktivnostima koje su prethodile navedenoj ekshumaciji, kao i o daljnjem postupanju M. K. vezanom za navedenu istragu. Prema ocjeni disciplinskog tužioca, Drugostepena komisija je iskazu svjedoka poklonila vjeru imajući u vidu njegov sadržaj, vezu s iskazom datim pred Prvostepenom komisijom, te odgovor na konkretna pitanja koja je postavio apelant. Nadalje, ukazano je da je Drugostepena komisija, prilikom preinačenja prvostepene odluke u pogledu mjere, uzela u obzir ove, ranije utvrđene, okolnosti, što proizlazi iz obrazloženja žalbene odluke. S tim u vezi je ukazano da je kao jedna od okolnosti cijenjen nemaran odnos apelanta, pa je jasno da se Prvostepena komisija odlučila za oblik odgovornosti koji je povoljniji za apelanta od umišljaja kao težeg stepena disciplinske odgovornosti. Prema ocjeni disciplinskog tužioca, a kako proizlazi iz trećestepene odluke VSTV-a kao cjeline, apelant je osporavao stepen vinosti paušalno, navodeći da prekršaj nije učinio ni umišljajno ni s nehatom. Kako je prekršaj moguće učiniti jedino s umišljajem ili nehatom, apelant je suštinski osporavao postojanje prekršaja, a ne stepena vlastite vinosti.
33. Disciplinski tužilac je neosnovanim ocijenio i tvrdnje o povredi načela ne bis in idem te je, pored ostalog, ukazano da je Drugostepena komisija identičan apelantov prigovor ocijenila neosnovanim.
34. U vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer bi nakon smanjenja plaće morao za plaćanje rate kredita osiguravati još i dodatni iznos od 420,00 KM mjesečno ukazano je da je plaća kantonalnog tužioca 2.400,00 KM mjesečno, pa da proizlazi da su apelantove kreditne obaveze 1.620,00 KM. Stoga, prema mišljenju disciplinskog tužioca, prilikom ocjene proporcionalnosti izrečene mjere, treba imati u vidu i njegova vlastita raspolaganja imovinom, kao i da je, u svakom slučaju, izvršenje svih novčanih obaveza na apelantovoj plaći podvrgnuto ograničenjima propisanim članom 138. Zakona o izvršnom postupku FBiH. Najzad, ukazano je i da je u disciplinskoj tužbi zatraženo izricanje mjere razrješenja od dužnosti tuženog apelanta, da su odluke disciplinskih komisija osporavane zbog izrečene disciplinske mjere, te da je izrečena mjera najstroža nakon predložene mjere za koju je disciplinski tužilac smatrao adekvatnom.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57.
Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine:
(…) 8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;
9. neopravdano kašnjenje u provođenju radnji u vezi s vršenjem dužnosti tužioca ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti tužioca;
(…) 22. ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke dužnosti;
(…) Član 58.
Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
(…) (c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;
(…) Član 59.
Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice;
(b) stepen odgovornosti;
(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;
(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
(2) Disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje se samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan disciplinski prekršaj, a iz težine prekršaja je jasno da je prekršilac nepodoban ili nedostojan da dalje vrši dužnost.
(3) Vijeće može uzeti u obzir svako prethodno privremeno udaljenje od vršenja dužnosti određeno tokom postupka o kojem je riječ, te u skladu s tim odlučiti da smanji mjeru ili može po vlastitoj volji odlučiti da je privremeno udaljenje samo po sebi dovoljno kao mjera za utvrđeni disciplinski prekršaj ili prekršaje.
36. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14 i 61/14), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 79.
(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
Član 113.
(Izvršenje disciplinskih mjera) (…) (3) Disciplinsku mjeru smanjenja plaće izvršava predsjednik suda odnosno glavni tužilac suda ili tužilaštva u kojem tuženi obavlja pravosudnu funkciju, putem nadležne službe, a po izvršenju mjere pisanim putem obavještava Vijeće u roku od 15 dana.
(…) VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U kontekstu naprijed navedenog, a budući da je osporena odluka VSTV-a, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koje VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (tačka 20).
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dakle Odluka VSTV-a broj 04-02- 321-14/2015 od 14. maja 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 19. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donijete u disciplinskom postupku protiv apelanta koji obavlja dužnost tužioca. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovom slučaju uživa garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36-39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih pravaˮ koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je proizvoljnim postupanjem disciplinskih komisija, te VSTV-a kao cjeline pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno relevantno pravo. Međutim, apelantovi navodi u ovom dijelu se, u suštini, odnose na ocjenu dokaza - iskaza svjedoka M. K., način na koji je ovaj dokaz prihvaćen i cijenjen, te na zaključak koji je s tim u vezi izveden i, shodno tome, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno relevantno pravo.
47. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne propisuje bilo kakva pravila o dokazima (Mantovanelli protiv Francuske, stav 34). Prihvatljivost dokaza i način na koji će biti cijenjeni su pitanja koja su prvenstveno regulirana domaćim pravom i stvar su domaćeg suda (García Ruiz protiv Španije [GC], stav 28). Isto vrijedi i za dokaznu snagu dokaza i teret dokazivanja (Tiemann protiv Francuske i Njemačke (dec.)). Također, na nacionalnim sudovima je da procijene i relevantnost predloženog dokaza (Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [GC], stav 198). Prema stavu Evropskog suda, njegov zadatak je da procijeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni (Elsholz protiv Njemačke[GC], stav 66). Zbog toga se mora utvrditi da li su dokazi predstavljeni na način da garantiraju pravičan postupak (Blucher protiv Češke, stav 65). Najzad, dužnost je domaćih sudova da provedu pravilnu ocjenu podnesaka, argumenta i dokaza predočenih od stranka (Van de Hurk protiv Holandije, stav 59).
48. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je odlučna činjenica-sadržaj razgovora između njega i svjedoka M. K. utvrđena na osnovu samo jednog dokaza - iskaza svjedoka M. K. Apelant ističe da je Prvostepena komisija svjedoka M. K. ocijenila nepouzdanim jer se iskaz koji je dao pred ovom komisijom razlikovao od iskaza koji je već bio dao u postupku krivične istrage koja je bila pokrenuta protiv apelanta, te imajući u vidu listing telefonskih poziva iz kog proizlazi da je susret inicirao svjedok M. K., a ne apelant. Međutim, Drugostepena komisija je, nakon što je održala glavnu raspravu na kojoj je ponovno saslušala svjedoka M. K. i izvršila uvid u naredbu o obustavljanju istrage protiv apelanta, iskazu svjedoka M. K. u cjelini poklonila vjeru.
49. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Drugostepena komisija otvorila raspravu i ponovno saslušala svjedoka M. K., te zaključila: da se apelant sastao sa svjedokom M. K. u svojoj kancelariji u Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, što apelant i nije osporavao, kao i da je irelevantno ko je prvi inicirao ovaj sastanak; da je apelant znao da je svjedok M. K. već nekoliko puta saslušan u svojstvu svjedoka u predmetu ubistva generala V. Š.; da je postupajući tužilac u tom predmetu H. H.; da je cilj sastanka bio razgovor o istražnim radnjama ekshumacije na označenom lokalitetu u vezi s navedenim krivičnim djelom, o radnjama koje se preduzimaju u predmetu, aktivnostima koje su prethodile navedenoj ekshumaciji, kao i o daljnjem postupanju M. K. vezano za navedenu istragu. Također je ukazano da je na raspravi svjedok M. K. na apelantov upit zbog čega se trebao sastati vod vojne policije: da li zbog druženja ili zbog toga što je apelant naredio da se vod okupi kako bi im dao instrukcije radi ponašanja u istrazi u vezi s krivičnim djelom ubistva generala V. Š., svjedok M. K. izjavio: „B…sjeti se malo bolje šta smo razgovarali ujutro ono jutro kod vas da je bio razgovor o okupljanju voda vojne policije, je li to naredba ili je bilo… ne znam šta je bilo pravo, ali mislim da je V. Š. u pitanju bio.“ Nadalje, ukazano je i da je sam apelant, prilikom ispitivanja svjedoka M. K., potvrdio da ga je upućivao da se obrati postupajućem tužiocu, a iz čega, prema ocjeni Drugostepene komisije, proizlazi da je apelant znao za sve navedene okolnosti u vezi s predmetnim krivičnim djelom. Najzad, s obzirom na to da iskaz svjedoka M. K. pred Prvostepenom komisijom u odlučnim činjenicama nije odstupao od iskaza koji je dao na raspravi pred Drugostepenom komisijom, iskaz svjedoka M. K. ocijenjen je pouzdanim i istinitim u cijelosti. Nadalje, Drugostepena komisija je u prilog ovom stavu istakla i da apelant nije osporavao da je svjedoku M. K. savjetovao da se obrati postupajućem tužiocu H. H. koji je vodio istragu u predmetu ubistva generala V. Š. Također, Drugostepena komisija se u prilog ovom stavu pozvala na dio iskaza ovog svjedoka iz kog proizlazi da on misli da je predloženo okupljanje policijskog voda od strane apelanta bilo zbog V. Š., te da bi apelant trebao da se sjeća „o čemu su razgovarali onog jutra“.
50. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu nesporno proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost da i u prvostepenom i drugostepenom postupku ispita svjedoka M. K. Nadalje, a kako proizlazi iz naredbe o obustavljanju istrage protiv apelanta, koja je predočena uz apelaciju i u kojoj su interpretirani iskazi svjedoka M. K. dati FMUP-u i Kantonalnom tužilaštvu Livno, proizlazi da je ovaj svjedok u svim izjavama tvrdio da se sadržaj razgovora između apelanta i njega ticao ekshumacije na označenom području i istraživanja smrti generala V. Š. Činjenica da je svjedok M. K. u pojedinim detaljima mijenjao svoje iskaze bez značaja je za suštinu sadržaja razgovora, koju ni apelant ne osporava, tj. da su razgovarali o ekshumaciji i istraživanju smrti generala V. Š., a zbog čega se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovodi u pitanje zaključak Drugostepene komisije da pokloni vjeru iskazu svjedoka M. K.
51. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da je Drugostepena komisija pogrešno utvrdila činjenično stanje i pogrešno primijenila relevantno pravo jer je poklonila vjeru iskazu svjedoka M. K. na okolnost sadržaja razgovora između apelanta i ovog svjedoka.
52. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
53. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
54. Član II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu;
55. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
56. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
57. U konkretnom slučaju apelantu je u disciplinskom postupku izrečena disciplinska mjera smanjenje plaće u iznosu od 50% na period od jedne godine jer je proglašen odgovornim za pobrojane disciplinske prekršaje. Izrečena mjera ima učinak „novčane kazne“ koja spada u djelokrug drugog stava člana 1. koji, između ostalog, dozvoljava državama ugovornicama da kontroliraju upotrebu imovine kako bi osigurale plaćanje novčanih kazni. Međutim, ova odredba se mora tumačiti u svjetlu općeg načela ustanovljenog u prvoj rečenici prvog stava i stoga mora biti ispunjen uvjet zakonitosti i mora postojati opravdani odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i željenog cilja (vidi Evropski sud, pored ostalih, Allan Jacobsson protiv Švedske, (br. 1) od 25. oktobra 1989. godine, serija A, broj 163, str. 17, stav 55, Philips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 41087/98, stav 51, CEDH 2001-VII).
58. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje da izrečena disciplinska mjera ima utemeljenje u zakonu, tj. propisana je članom 58. stav 1. tačka c) Zakona o VSTV-u, te postojanje legitimnog cilja - očuvanje odgovornog i profesionalnog pravosudnog sistema i očuvanje integriteta nosilaca pravosudnih funkcija.
59. Stoga je potrebno odgovoriti na pitanje da li izrečena mjera zadovoljava i načelo pravične ravnoteže između ovako određenog legitimnog cilja i apelantovih prava. Iz apelantovih navoda u ovom dijelu, u suštini, proizlazi da je Drugostepena komisija propustila cijeniti njegove lične prilike, tj. da mu je plaća tužioca opterećena obustavama po osnovu kredita pa da bi mu, nakon umanjenja za 50% za narednu godinu, bilo potrebno da za obaveze po postojećim kreditima osigura i dodatni iznos.
60. Ustavni sud zapaža da član 59. Zakona o VSTV-u propisuje da se pri izricanju disciplinske mjere mora rukovoditi načelom proporcionalnosti. Kako bi ovo načelo bilo i osigurano stavom 2. određeno je da se pri tome uzimaju u obzir sljedeće činjenice: broj i težina učinjenog prekršaja; stepen odgovornosti; okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen; dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; sve druge okolnosti koje mogu utjecati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
61. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se Prvostepena komisija pri izricanju disciplinske mjere apelantu pozvala na čl. 58. i 59. Zakona o VSTV-u, ističući da je od otežavajućih okolnosti na strani apelanta utvrdila: broj i težinu apelantovih radnji propuštanja, dužinu trajanja nemarnog odnosa prema tužilačkim predmetima, vrste krivičnih djela na koje su se predmeti odnosili, ponašanje neprimjereno vršiocu pravosudne funkcije. Od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta Prvostepena komisija je utvrdila: da je apelant ispoljio visok stepen saradnje tokom disciplinskog postupka, da je oženjen, otac i hranitelj dvoje djece, da mu je plaća kao osnovni izvor prihoda opterećena velikim kreditom koji ističe 2018. godine, te da ranije nije disciplinski dogovarao.
62. Drugostepena komisija je, proglasivši apelanta odgovornim i za dio radnji u odnosu na koje je Prvostepena komisija odbila dio optužbi, odluku o kazni preinačila, te apelantu izrekla mjeru smanjenje plaće od 50% do jedne godine. Pri tome je Drugostepena komisija istakla da se rukovodila načelom proporcionalnosti propisanim članom 59. Zakona o VSTV-u, pri čemu je imala u vidu: broj i težinu učinjenih disciplinskih prekršaja i njihove posljedice, stepen apelantove odgovornosti, okolnosti pod kojim su prekršaji učinjeni, dosadašnji rad i ponašanje tuženog. Najzad, odlučujući o apelantovoj žalbi na odluku Drugostepene komisije u kojoj je, pored ostalog, isticao da Drugostepena komisija nije obrazložila niti pojasnila niti jedno od načela kojim se rukovodila pri izricanju mjere, VSTV kao cjelina je u potpunosti prihvatio razloge koje je navela Drugostepena komisija. Najzad, Ustavni sud zapaža da je VTSV u odgovoru na apelantove navode, pored ostalog, istakao da je 16. juna 2015. godine zaprimio dopis glavne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona kojim je obaviješten da, primjenom člana 138. stav 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH, disciplinska mjera koja je izrečena apelantu ne može biti izvršena budući da se na plaći apelanta, po osnovu kreditnih zaduženja, mjesečno provodi izvršenje u iznosu koji čini 2/3 njegove plaće, te da će ovo tužilaštvo pristupiti izvršenju disciplinske mjere kada se za to ispune zakonski uvjeti. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije dovedena u pitanje ni pravična ravnoteža između legitimnog cilja kom izrečena mjera služi i apelantovih interesa na način da za apelanta uspostavlja pretjeran teret.
63. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu
64. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je povodom istog činjeničnog osnova (prethodna komunikacija, sastanak i razgovor sa svjedokom M. K.), za koji je u disciplinskom postupku proglašen odgovornim, protiv njega vođena krivična istraga koja je naredbom nadležnog tužilaštva obustavljena zbog nedostatka dokaza. S obzirom na to da član 4. Protokola broj 7 zabranjuje ponavljanje krivičnog postupka koji je okončan konačnom odlukom, a kakvom se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može smatrati naredba o obustavljanju istrage, Ustavni sud ne smatra potrebnim da ovaj dio apelantovih navoda posebno ispituje.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u disciplinskom postupku Drugostepena komisija poklonila vjeru iskazu svjedoka koji se ne može smatrati nepouzdanim i tako utvrdila činjenično stanje i primijenila relevantno pravo.
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je izrečena disciplinska mjera zasnovana na zakonu i u službi legitimnog cilja, te ne dovodi u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja i apelantovih interesa na način da za apelanta uspostavlja pretjeran teret.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman