Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4765/15 (T. R.)

Odluka donesena 17. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4765/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4765/15, rješavajući apelaciju Tomislava Rajšela, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Tomislava Rajšela.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 010335 14 Gž od 20. augusta 2015. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tomislav Rajšel (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 010335 14 Gž od 20. augusta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine – Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 13. oktobra, a tužena 5. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 2. decembra 2011. godine podnio tužbu protiv tužene u kojoj je naveo da mu je tužena 9. maja 2010. godine prilikom uvoza vozila iz Njemačke oduzela vozilo pod sumnjom da je počinio prekršaj prema odredbama Zakona o carinskim prekršajima BiH. Rješenjem Opštinskog suda u Zenici utvrđeno je da apelant nije počinio prekršaj, zbog čega je prekršajni postupak obustavljen 7. februara 2011. godine. Međutim, vozilo nije mogao koristiti u periodu dok je prekršajni postupak trajao, dakle od 9. maja 2010. godine do 4. maja 2011. godine, iako je vozilo zbog njegove 100% invalidnosti bilo prilagođeno njegovim potrebama. Kako je zbog zdravstvenog stanja i nemogućnosti da se koristi vlastitim vozilom morao za svakodnevne potrebe angažovati taksi vozilo po paušalno dogovorenoj cijeni za svaki dan, predložio je da mu tužena naknadi štetu u određenom novčanom iznosu.

6. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila tužbu i postavljeni zahtjev ukazujući da je Zakonom o drumskom saobraćaju FBiH propisano koje elemente treba sadržavati karta za prevoz koju taksi prevoznik izdaje putniku i da karte koje je apelant dostavio uz tužbu nisu sačinjene na propisani način.

7. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 010335 12 P od 24. decembra 2013. godine obavezao tuženu da apelantu isplati na ime naknade štete iznos od 15.220,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. decembra 2011. godine do isplate uz troškove parničnog postupa. Višak tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva proistekao iz činjenica koje su utvrđene temeljem provedenih dokaza, prije svega materijalnih. Naime, u postupku je izvršena analiza i ocjena pismene dokumentacije na okolnost apelantove invalidnosti iz koje proizilazi da je apelant 100% invalid i da mu je potrebna pratnja i pomoć drugog lica, na okolnost oduzimanja i vraćanja vozila apelantu od tužene i na okolnost obustave prekršajnog postupka koji je protiv apelanta bio pokrenut. S tog aspekta, Sud BiH je istakao nespornu činjenicu iz koje proizilazi da je apelant kao 100% invalid zbog pokrenutog prekršajnog postupka u periodu od godinu dana (od 9. maja 2010. godine do 4. maja 2011. godine) bio onemogućen da koristi svoje vozilo prilagođeno njegovim potrebama. S obzirom na to da je tužena osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva isticanjem da računi – karte za taksi prevoz koje je apelant dostavio uz tužbu nisu izdate na propisani način, Sud BiH je naveo relevantne zakonske odredbe iz Zakona o drumskom saobraćaju FBiH kojima su propisani elementi karte za prevoz, zatim sadržaj odredbe člana 648. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja se odnosi na prava i obaveze iz ugovora o prevozu i odredbe člana 154. stav 1. ZOO-a koja se odnosi na osnove odgovornosti za naknadu štete. Uvidom u račune izdate od taksi prevoznika, saslušanjem taksi prevoznika u svojstvu svjedoka i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, Sud BiH je utvrdio da je apelant u periodu u kom mu je vozilo zbog oduzimanja bilo nedostupno, koristio usluge taksi prevoza i od dostavljenih 356 računa prihvaćeno je 353 računa, te je apelantu dosuđeno ukupno 15.220,00 KM. Imajući u vidu da u postupku nije utvrđena apelantova odgovornost u prekršajnom postupku, da je apelantu kao 100% invalidu tužena neosnovano oduzela vozilo, da je zbog toga morao angažovati autoprevoznika i da je za izdate karte uredno izmirio svoje obaveze plaćanja, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da apelant ima pravo na potpunu naknadu materijalne štete propisane odredbama čl. 154. stav 1. i 190. ZOO-a.

8. Drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 010335 14 Gž od 20. augusta 2015. godine usvojilo žalbu tužene i preinačilo prvostepenu presudu na način da je tužbeni zahtjev u cjelini odbijen. Preinačena je i odluka o troškovima postupka pa je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove u iznosu od 2.400,00 KM. U obrazloženju presude ponovljene su odlučne činjenice temeljem kojih je prvostepeno vijeće zaključilo da je tužbeni zahtjev osnovan, između ostalog, da u prekršajnom postupku nije utvrđena apelantova odgovornost i da mu je stoga zbog neosnovanog oduzimanja vozila nastala šteta. U vezi s osnovanošću žalbenih navoda tužene, drugostepeno vijeće je ocijenilo da apelant u postupku nije dokazao relevantnu činjenicu koja se odnosi na usluge prevoza. S tog aspekta je pojašnjeno da apelant u postupku nije dokazao da je imao potrebu za prevozom radi obavljanja zdravstvenih pregleda i zdravstvene usluge, odnosno da nije imao drugu mogućnost prevoza. Osim toga, nije predlagao niti provodio dokaze kojima bi se eventualno dokazala njegova potreba za zdravstvenom uslugom u vidu uputnice ljekara za rehabilitaciju, uputnice za snimanje ili neke druge intervencije medicinskog karaktera. S obzirom na to da prema mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH apelant nije predložio dovoljno odgovarajućih dokaza kojim se utvrđuje tačna visina tužbenog zahtjeva, to se nije mogla primijeniti odredba člana 94. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj sud može odlučiti po svojoj procjeni. Drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo odredbu iz čl. 154. stav 1. i 190. ZOO-a jer se, kako je zaključeno, naknada štete dosuđuje u iznosu koji je dovoljan da se oštećenikova (apelantova) materijalna situacija dovede u ono stanje u kome se nalazila da nije bilo štetne radnje, što znači prema iznosu prouzrokovane štete koja u konkretnom slučaju nije dokazana. Primjenom člana 196. stav 1. ZPP žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način što je tužbeni zahtjev odbijen.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da je osporenom presudom drugostepenog vijeća Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava jer je drugostepeno vijeće Suda BiH, za razliku od prvostepenog vijeća istog suda, pri nespornim činjenicama utvrđenim u postupku izvelo potpuno proizvoljan zaključak kojim je ocijenjeno da njegov tužbeni zahtjev nije osnovan. S tim u vezi, apelant je ponovio nesporne činjenice iz obje presude, i to da je 100% invalid i da je vozilo koje mu je tužena neosnovano oduzela bilo prilagođeno njegovim potrebama. Također je ukazao na nespornu činjenicu prema kojoj je u periodu u kom nije mogao koristiti vlastito vozilo (godinu dana) imao potrebu za prevozom i da je ta potreba nadomještena angažovanjem taksi vozača koji mu je izdavao račune, a on ih uredno plaćao. U tom smislu, apelant ukazuje na proizvoljnost drugostepenog vijeća Suda BiH iz osporene presude prema kojem je pri svim naprijed navedenim nespornim činjenicama morao dostaviti dovoljno odgovarajućih dokaza kako bi dokazao potrebu za zdravstvenom uslugom u periodu u kom nije mogao koristiti vlastito vozilo koje mu je neosnovano oduzela tužena. S druge strane, tužena u postupku osim paušalnog prigovora u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi opovrgla tvrdnje iz tužbe i postavljeni zahtjev. U tom smislu, apelant smatra da je drugostepeno vijeće Suda BiH pri nesporno utvrđenim činjenicama koje je prihvatilo u presudi, a tiču se osnova tužbenog zahtjeva, moralo primijeniti odredbu člana 94. ZPP i sam odlučiti o visini zahtjeva, ukoliko je visina iz prvostepene presude po procjeni tog vijeća bila neprihvatljiva. Apelant smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo zbog čega je predloženo da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

10. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana jer apelant u postupku nije dokazao relevantnu činjenicu koja se odnosi na svakodnevne usluge prevoza niti su dokazi (računi) dovedeni u vezu sa štetom koja se ogleda u nemogućnosti korištenja vlastitog vozila u periodu od godinu dana. Osim toga, apelant je dokazao da je u tom periodu angažovao taksi prevoznika, ali nije dokazao o kojoj vrsti usluge se radi i koliko je ta usluga bila neophodna, pa kako nije dokazao u čemu se sastoji svakodnevna potreba za angažovanjem prevoznika, niti je dokazano koje su uobičajene i stvarne potrebe koje iziskuju svakodnevno angažovanje prevoznika i da li uopšte ima štete, nije bilo uslova za primjenu člana 94. ZPP. Stoga smatra da u okolnostima konkretnog slučaja drugostepenom presudom nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano, te je predloženo da se apelacija odbije.

11. Tužena smatra da je apelacija neosnovana jer apelant, osim računa i vlastite izjave, nije dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, niti se u okolnostima konkretnog slučaja može zaključiti da s radi o ugovorenom prevozu.

V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) relevantne odredbe glase:

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 90.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 94.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, Sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Član 196. stav 1) tačka (4) Drugostepeno vijeće će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo;

13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 010335 14 Gž od 20. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda apelantu je dostavljena posredstvom punomoćnika 31. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant osporava presudu Suda BiH ukazujući da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku radi naknade štete, iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

22. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i procesnog prava u okviru drugostepenog vijeća Suda BiH, što je u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporene odluke.

23. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

25. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama predmeta, Ustavni sud podsjeća na predmet spora iz kog proizilazi apelantov zahtjev da mu tužena naknadi štetu u određenom novčanom iznosu zbog neosnovanog oduzimanja vozila i nekorištenja vozila u periodu od godinu dana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da tokom dvostepenog sudskog postupka nije bilo sporno da je tužena protiv apelanta pokrenula prekršajni postupak zbog carinskog prekršaja u kom mu je oduzeto vozilo, da je prekršajni postupak obustavljen jer nije dokazano da je apelant počinio prekršaj, da je apelant zbog nekorištenja vlastitog vozila prilagođenog njegovim potrebama kao 100% invalida angažovao taksi prevoznika radi obavljanja svakodnevnih aktivnosti i zdravstvenih pregleda, da je taj angažman trajao godinu dana (do povrata vozila apelantu od tužene), da je prevoznik apelantu izdao račune za pruženu uslugu i da je apelant izvršio obavezu plaćanja. Prvostepeno vijeće Suda BiH je, imajući u vidu nesporne činjenice i one koje je u postupku utvrdilo, zaključilo da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u visini koja je obračunata temeljem prihvaćenih računa (dokaza) koje je apelant dostavio uz tužbu, u pogledu visine štete koju je u relevantnom periodu pretrpio. Za razliku od navedenog stava, drugostepeno vijeće Suda BiH je odlučujući o žalbi tužene ocijenilo da apelantov tužbeni zahtjev, i pored nespornih činjenica koje se odnose na neosnovano oduzimanje vozila i apelantov invaliditet, nije osnovan zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen u cjelini. Takav stav drugostepeno vijeće Suda BiH je opravdalo apelantovim propuštanjem da u postupku dokaže da je u relevantnom periodu, u kom je zbog oduzimanja vozila bio prinuđen koristiti usluge taksi prevoza, imao potrebu za prevozom zbog obavljanja zdravstvenih pregleda i zdravstvene usluge, te da u vezi s tim nije proveo odgovarajuće dokaze temeljem kojih bi se sa sigurnošću mogla utvrditi visina tužbenog zahtjeva. Navedeni stav drugostepeno vijeće Suda BiH je utemeljilo na odredbama iz člana 94. ZPP i čl. 154. stav 1. i 190. ZOO-a ocjenjujući da u nedostatku odgovarajućih dokaza koji se tiču visine tužbenog zahtjeva sud ne može odlučiti prema svojoj ocjeni, odnosno da se naknada štete dosuđuje u iznosu da se materijalna situacija oštećenog (apelanta) dovede u stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Kako iznos štete nije dokazan, to, po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, proizilazi da apelant nije dokazao visinu prouzrokovane štete, a stoga ni osnovanost svog zahtjeva.

26. Imajući u vidu navode apelacije i relevantne odredbe materijalnog karaktera (ZOO) na kojima je apelant utemeljio svoj tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da je način na koji je drugostepeno vijeće Suda BiH u svojoj odluci primijenilo odredbu člana 196. stav 1. tačka 4. ZPP arbitraran. Naime, iz obrazloženja navedene presude proizilazi da je apelant činjenične tvrdnje iz tužbe (osnova i visine zahtjeva) potkrijepio materijalnim dokazima, između ostalog i u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva (računi taksi prevoznika), koji, kako proizilazi iz obrazloženja drugostepene presude, u smislu dokazivanja da je apelant zaista imao potrebu za prevoz u relevantnom periodu, nisu bili sporni. Za drugostepeno vijeće je, međutim, bila sporna vrsta usluge, i to u vezi s uobičajenim i stvarnim apelantovim potrebama. U tom smislu je u obrazloženju presude kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, pri nespornim činjenicama da je apelantu kao 100% invalidu tužena neosnovano oduzela vozilo prilagođeno njegovim potrebama, obrazloženo da je apelant propustio dokazati da je u relevantnom periodu „imao potrebu za prevozom radi obavljanja zdravstvenih pregleda i zdravstvene usluge“, odnosno da nije predložio dovoljno odgovarajućih dokaza kojim se utvrđuje tačna visina iznosa pretrpljene štete.

27. Ustavni sud naglašava da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog slučaja s aspekta pitanja koja se pokreću apelacijom. S tim u vezi, ne upuštajući se u visinu štete koja je apelantu dosuđena prvostepenom presudom, Ustavni sud smatra da se obrazloženje presude drugostepenog vijeća Suda BiH kojim je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen upravo iz razloga što apelant nije dokazao (dosuđenu) štetu, čini neprihvatljivim kako s aspekta odredaba procesnopravne tako i materijalnopravne prirode. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje nije prihvatljivo prije svega u kontekstu odredbe člana 13. ZPP i principa slobodne ocjene dokaza koji je afirmiran i u odredbi člana 94. istog zakona (kojom je propisano da sud o visini zahtjeva može odlučiti po svojoj procjeni ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi), a s tim u vezi ni odredbi iz čl. 154. stav 1. i 190. ZOO-a. Ovo naročito jer iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da osnov tužbenog zahtjeva nije bio sporan ni u prvostepenom postupku a ni u postupku odlučivanja o žalbi, već se za drugostepeno vijeće kao sporno postavilo pitanje „kvaliteta i kvantiteta“ apelantovih dokaza u smislu visine štete koje je prihvatio prvostepeni sud.

28. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u presudi drugostepenog vijeća Suda BiH koja je predmet apelacije nedostaju jasni razlozi i obrazloženje koji su taj sud opredijelili da u smislu člana 196. stav 1. tačka (4) ZPP preinači prvostepenu presudu i odbije apelantov tužbeni zahtjev, ocjenjujući da je zbog nedostatka „dovoljnih“ dokaza prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo (čl. 154. stav 1. i 190. ZOO-a) i pored postojanja osnova za naknadu štete.

29. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja u žalbenom postupku prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da je proizvoljan način na koji je drugostepeno vijeće Suda BiH primijenilo odredbu člana 196. stav 1. tačka (4) ZPP ocjenjujući da je materijalno pravo (čl. 154. stav 1. i 190. ZOO-a) i pored postojanja osnova za naknadu štete u prvostepenom postupku pogrešno primijenjeno i stoga predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4765/15 (T. R.) | Sudska praksa | Aktio