Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4045/15 („Sarabon“ d.d. Sarajevo, u stečaju)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stečaj
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4045/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4045/15, rješavajući apelaciju „Sarabon“ d.d. Sarajevo, u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudac Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Sarabon“ d.d. Sarajevo, u stečaju, podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 065044 12 Gž od 16. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 065044 08 P od 12. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Sarabon“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 065044 12 Gž od 16. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 065044 08 P od 12. januara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pašage Fazlagića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su 17. i 18. aprila 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 19. novembra 2008. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je, između ostalog, naveo da je kod Općinskog suda 20. decembra 2006. godine otvoren stečajni postupak nad apelantovom imovinom, te da je tužitelj blagovremeno prijavio svoja potraživanja u stečajnom postupku 28. decembra 2006. godine, odnosno 28. marta 2007. godine i 12. jula 2007. godine. Potraživanja tužitelja su se odnosila na isplatu plaća, regresa, kamata, otpremnine, naknade na ime minulog rada, doprinosa za PIO/MIO te sudskih troškova. S tim u vezi je u tužbi naveo da se usmeno i pismeno obraćao apelantu radi priznavanja predmetnih potraživanja, ali da mu ona nisu u cijelosti priznata, zbog čega je predložio da sud donese presudu kojom se apelant obavezuje isplatiti tužitelju određeni novčani iznos sa zateznom kamatom.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 065044 08 P od 12. januara 2012. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja pa je odlučeno da tužitelju, pored potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća za period od 1. januara 2004. godine do 23. januara 2007. godine, koja su priznata u stečajnom postupku nad apelantovom imovinom, pripadaju po istom osnovu i potraživanja u određenom novčanom iznosu.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tužitelj bio apelantov uposlenik, te da su tužitelj i apelant 20. novembra 2000. godine zaključili Ugovor o radu, kojim su uredili međusobna prava i obaveze. Odredbama člana 9. navedenog ugovora je ugovoreno da se obračun osnovne plaće tužitelja vrši tako što se koeficijent složenosti od 3,50 pomnoži sa najnižom plaćom, dok su članom 10. ugovora ugovorena uvećanja osnovne plaće. Nadalje, tužitelj i apelant su 1. septembra 2001. godine zaključili Anex ugovora o radu, kojim je u članu 2. ugovoreno da se mijenja navedeni član 9. ugovora o radu, te da tužitelju kao zaposleniku, za puno radno vrijeme, pripada pravo na osnovnu mjesečnu plaću u određenom novčanom iznosu. Zatim je Općinski sud istakao da su 12. juna 2002. godine apelant, kao poslodavac, Sindikalna organizacije apelanta, te Samostalni sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, vodoprivredi, ugostiteljstvu, turizmu i trgovini BIH potpisali Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika Sarabon d.d. Sarajevo, tvornica čokolade i kandita (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Ovim Granskim kolektivnim ugovorom, koji je stupio na snagu danom potpisivanja (12. juna 2002. godine) uređena su prava i obaveze ugovornih strana u oblasti radnih odnosa i to zasnivanje radnog odnosa, odmori i odsustva, plaće i naknade i dr., što proizilazi iz člana 1. navedenog ugovora.

8. Potom je Općinski sud naveo kako je utvrdio da je apelant 13. oktobra 2003. godine donio nezakonitu odluku broj 3102/03, kojom je tužitelju otkazao ugovor o radu, te da je presudom Općinskog suda broj Pr-649/03-B od 12. avgusta 2005. godine (pravomoćna 11. jula 2006. godine) apelantu naloženo da tužitelja vrati na radno mjesto šefa Službe za održavanje i energetiku te da mu isplati neisplaćene plaće počev od 13. oktobra 2003. godine do 31. oktobra 2004. godine u određenom novčanom iznosu. Nadalje, Općinski sud je istakao da je utvrdio i da je tužitelj kod tuženog bio zaposlen do 23. januara 2007. godine, što proizlazi iz tužiteljeve radne knjižice i Odluke o raskidu radnog odnosa broj 66/07 od 23. januara 2007. godine.

9. Zatim je Općinski sud naveo kako je uvidom u Rješenje Općinskog suda broj 09 65 ST 020833 06 ST od 20. decembra 2006. godine utvrdio da je nad apelantovom imovinom otvoren stečajni postupak počev od 20. decembra 2006. godine te da su pozvani povjerioci apelanta da, u roku od 30 dana od dana objavljivanja oglasa o otvaranju stečajnog postupka u „Službenim novinama FBIH“, prijave svoja potraživanja sudu. Tužitelj je prijavio svoja potraživanja u stečajnom postupku, što proizlazi iz prijava potraživanja od 28. decembra 2006. godine, od 28. marta 2007. godine i od 12. jula 2007. godine, a naročito zapisnika sa četvrtog ispitnog ročišta u stečajnom postupku broj 09 65 ST 020833 06 ST od 22. oktobra 2008. godine, na kojem se tužitelj izjasnio da njegova potraživanja iznose određeni novčani iznos koji se, između ostalog, odnosi i na potraživanja iz radnog odnosa koja su predmet ovog spora. Pritom je Općinski sud naveo da, iz navedenog zapisnika sa četvrtog ispitnog ročišta od 22. oktobra 2008. godine, proizlazi utvrđenim da je tužitelju od ukupnog potraživanja stečajni upravnik priznao dio potraživanog novčanog iznosa koji se odnosi na ime neisplaćenih plaća, regresa, otpremnine i zakonske zatezne kamate, dok je u odnosu na preostali dio potraživanja tužitelj upućen da ih dokazuje u parničnom postupku. Općinski sud je naveo da je tužitelj, postupajući po rješenju sa četvrtog ispitnog ročišta u stečajnom postupku od 22. oktobra 2008. godine, podnio tužbu 19. novembra 2008. godine u ovoj pravnoj stvari za isplatu potraživanja iz radnog odnosa.

10. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja, Općinski sud je naveo kako, prije svega, cijeni da je neosnovan apelantov prigovor da je tužba u ovoj pravnoj stvari neblagovremena. Naime, predmetna tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 19. novembra 2008. godine, tj. u roku od 30 dana od održavanja četvrtog ispitnog ročišta u stečajnom postupku (22. oktobra 2008. godine), dakle u roku propisanom članom 115. Zakona o stečajnom postupku. Kada je u pitanju apelantov prigovor da je tužbeni zahtjev trebao biti utvrđujući, a ne osuđujući kako se navodi u tužbi, zbog čega predlaže da se isti odbaci kao nedopušten u smislu odredbi čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku, Općinski sud je naveo da je svrha sudske funkcije prije svega pružanje pravne zaštite u slučaju povrede, ugrožavanja ili osporavanja nekog prava. Činjenica da je tužitelj u stečajnom postupku upućen da u parničnom postupku dokazuje osnovanost osporenog potraživanja ukazuje da je tužiteljevo pravo osporeno, slijedom čega bi odbacivanje tužiteljevog zahtjeva (iz razloga što je tužbeni zahtjev trebao biti utvrđujući, a ne osuđujući kako je postavljen) bilo suprotno navedenoj svrsi sudske funkcije, a tužitelj bi bio uskraćen za pravo na sudsku zaštitu. U tom pravcu, shodno iznesenom, Općinski sud je istakao da bi u situaciji kada sud utvrdi osnovanim postojanje osporenih potraživanja, usvajanjem osuđujućeg tužbenog zahtjeva tužitelj kao povjerilac bio doveden u povoljniji položaj u odnosu na povjerioce istog isplatnog reda zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu presude.

11. Zatim je Općinski sud naveo da je među parničnim strankama, između ostalog, sporna i činjenica da li se obračun i isplata plaća i naknada po osnovu rada trebao vršiti prema odredbama Ugovora o radu od 20. novembra 2000. godine i odredbama Granskog kolektivnog ugovora od 12. juna 2002. godine ili se taj obračun vrši na osnovu odredbi zaključenog aneksa ugovora o radu od 1. septembra 2001. godine. Odredbom člana 3. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora je propisano da se odredbe ovog ugovora primjenjuju neposredno, osim ako su pojedina pitanja za zaposlenike povoljnije uređena drugim propisima, općim aktima poslodavca ili ugovorom o radu. Nadalje, odredbom člana 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) propisano je da se kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu ne mogu utvrđivati manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih Zakonom o radu, dok je stavom 3. istog člana propisano da ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim Kolektivnim ugovorom, granskim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom primjenjivat će se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Prijelaznim i završnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora (članom 39.) nisu stavljeni van snage postojeći granski kolektivni ugovori. Odlučujući u ovoj pravnoj stvari, Općinski sud je istakao da je pošao od odredbe člana 37. navedenog Granskog kolektivnog ugovora prema kojoj je poslodavac dužan zaposleniku za njegov rad isplatiti plaću koja se sastoji od osnovne plaće utvrđene za složenost i odgovornost poslova i normalnih uvjeta rada, uvećanja plaće po osnovu radnog staža i otežanih uslova rada, stimulativnog dijela koji se utvrđuje pravilnikom o radu i ostalih dodataka na plaću. Zatim, odredbom člana 39. Granskog kolektivnog ugovora je propisano da je najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika, s tim da ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u FBIH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, počev od 12. juna 2002. godine kao dana početka primjene ovog Kolektivnog ugovora. Nadalje, odredbom člana 41. Granskog kolektivnog ugovora svi poslovi su razvrstani u deset grupa složenosti prema koeficijentima u rasponu od 1 do 3,50. Iz dokaza koji su izvedeni u toku postupka, prije svega uvida u pravomoćnu presudu Općinskog suda broj Pr-649/03- B od 12. avgusta 2005. godine, taj sud je naveo kako je utvrdio da je tužitelj kod apelanta obavljao poslove radnog mjesta šefa Službe za održavanje i energetiku. Iz uvida u radnu knjižicu tužitelja utvrđeno je da on posjeduje visoku stručnu spremu pa je, shodno zaključenom Ugovoru o radu i članu 41. navedenog Granskog kolektivnog ugovora, ispunjavao uvjete iz desete grupe složenosti poslova sa koeficijentom od 3,50. S tim u vezi je Općinski sud istakao da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Kerime Prašljivić kojeg je cijenio objektivnim i sačinjenim u skladu sa pravilima struke, utvrdio da je temeljem citiranih odredbi za tužitelja najpovoljniji obračun plaća izvršen prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, da je i odredbama člana 33. stav

2. Zakona o stečajnom postupku propisano da se prije ostalih stečajnih povjerilaca, ali nakon povjerilaca iz stava 1. istog člana, namiruju zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, u visini najniže plaće za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru u skladu sa zakonom. U tom smislu je Općinski sud visinu ovih potraživanja tužitelja za period od osam mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka, odnosno za april 2006. godine - januar 2007. godine utvrdio na osnovu dopune nalaza i mišljenja vještaka od 14. juna 2011. godine. Dakle, Općinski sud je naveo da tužitelju, pored potraživanja koja su mu priznata u stečajnom postupku, pripadaju i potraživanja plaća neisplaćenih plaća u periodu 1. novembra 2004. godine do 23. januara 2007. godine, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 065044 12 Gž od 16. juna 2015. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena prvostepena presuda.

13. Obrazlažući drugostepenu presudu, Kantonalni sud je istakao da obrazloženje prvostepene presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora, kao i razloge činjenične i pravne naravi na osnovu kojih je Općinski sud odlučio u prvostepenoj svojoj presudi. Također, Kantonalni sud je istakao da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj (postupajući po Rješenju Općinskog suda sa četvrtog ispitnog ročišta u stečajnom postupku od 22. oktobra 2008. godine) podnio tužbu 19. novembra 2008. godine za isplatu potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 115. Zakona o stečajnom postupku, navodeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj u stečajnom postupku upućen da u parničnom postupku dokazuje osnovanost osporenog potraživanja jer je tužiteljevo pravo osporeno. Stoga je Kantonalni sud naveo da bi i po ocjeni tog suda odbacivanje tužiteljevog zahtjeva, iz razloga što je tužbeni zahtjev trebao biti utvrđujući a ne osuđujući kako je postavljen, bilo suprotno svrsi sudske funkcije a tužitelju bi bilo uskraćeno pravo na sudsku zaštitu. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio neosnovanim apelantov prigovor da je tužba u ovoj pravnoj stvari neblagovremena, s obzirom da je podnesena u roku od 30 dana od održavanja četvrtog ispitnog ročišta u stečajnom postupku, tj. roku propisanom odredbom člana 115. Zakona o stečajnom postupku. Nadalje, kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio (iz Prijave potraživanja od 28. decembra 2006. godine, 28. marta 2007. godine i 12. jula 2007. godine) da je tužitelj prijavio svoja potraživanja. U tom smislu se Kantonalni sud pozvao i na odredbu člana 56. Zakona o stečajnom postupku, ističući da je prvostepeni sud pravilno ocijenio neosnovanim apelantov istaknuti prigovor zastare potraživanja.

14. Nadalje je Kantonalni sud istakao da nije osnovan ni apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio pravilno utvrditi da su prava i obaveze između parničnih stranaka regulisana aneksom ugovora o radu od 1. septembra 2001. godine. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbi člana 3. stav 2. i čl. 37, 39. i 41. Granskog kolektivnog ugovora od 12. juna 2002. godine (pobliže opisanih u obrazloženju prvostepene presude) kao i člana 3. Općeg kolektivnog ugovora, navodeći pritom da prijelaznim i završnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora (član 39.) nisu stavljeni van snage postojeći granski kolektivni ugovori. Iz dokaza koji su izvedeni u toku postupka, prije svega uvida u pravomoćnu presudu Općinskog suda broj Pr-649/03- B od 12. avgusta 2005. godine, Kantonalni sud je istakao kako je pravilno utvrđeno da je tužitelj kod apelanta obavljao poslove radnog mjesta šefa Službe za održavanje i energetiku i da tužitelj posjeduje visoku stručnu spremu. S obzirom na navedeno, shodno zaključenom Ugovoru o radu i članu 41. navedenog Granskog kolektivnog ugovora, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je tužitelj ispunjavao uvjete iz desete grupe složenosti poslova sa koeficijentom od 3,50.

15. Potom je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbi člana 33. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, te naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da, pored potraživanja koja su priznata tužitelju u stečajnom postupku, tužitelju pripadaju i potraživanja neisplaćenih plaća u periodu 1. novembra 2004. godine do 23. januara 2007. godine u određenom novčanom iznosu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu presudu i kroz obrazloženje svoje presude dao iscrpne, potpune, jasne i pravilne razloge koje u svemu prihvata i Kantonalni sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. U odnosu na ostale žalbene navode, koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, Kantonalni sud je naveo da ih nije posebno cijenio jer se radi o povredama koje nisu imale utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je u predmetnom parničnom postupku primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant prvenstveno navodi da je Općinski sud prekoračio ovlaštenja suda u parničnom postupku, te odlučivao izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno sud je je djelimično usvojio tužbeni zahtjev koji nije bio ni postavljen. Nadalje apelant ističe da je vođenje predmetnog postupka apsolutno nedopušteno, s obzirom da se nad apelantovom imovinom vodi stečajni postupak. Zatim apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava u pogledu zastare tužiteljevog potraživanja, navodeći da činjenica otvaranja stečajnog postupka na apelantom ne dovodi do zastoja zastare. Također, apelant ukazuje da je neosnovan zaključak redovnih sudova da tužitelju za to radno mjesto pripada najviši mogući koeficijent složenosti poslova. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava i poništi drugostepenu presudu Kantonalnog suda.

b)Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava, jer je drugostepena osporena presuda donesena na zakonit način sa jasnim obrazloženjem, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana

18. Općinski sud je naveo da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje predmetnom apelacijom, jes su osnovi za donošenje prvostepene presude tog suda navedeni u njenom obrazloženju.

19. Tužitelj je naveo da je apelant bez ikakvih osnova, argumenata i činjenica podnio predmetnu apelaciju protiv osporenih odluka, te da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije u cjelosti.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 33. stav 2.

Stečajni povjerioci viših isplatnih redova (2) Prije ostalih stečajnih povjeritelja, ali poslije povjeritelja iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plaće za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije i doprinosima u skladu sa zakonom. Isto vrijedi i za plaćanje naknada štete za povrede na radu koje se isplaćaju u punom iznosu.

Član 56.

Potraživanja stečajnih povjerilaca Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Član 115.

Sporna potraživanja Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. […] Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. […] Član 116. stav 1.

Djelovanje odluke (1) Pravosnažna odluka kojom se utvrđuje potraživanje i njegov isplatni red ili kojom se neki prigovor proglašava osnovanim ima djelovanje prema stečajnom upravniku i svim stečajnim povjeriocima.

21. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANAKA

Član 3.

1) Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na razini kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.

2) Kolektivnim ugovorima na razini područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu, ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

3) Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora

VIII-PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 39.

Samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine zaključivat će kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine. [...] VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 065044 12 Gž od 16. juna 2015. godine. Zatim, konačna odluka je dostavljena apelantu 13. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da je njima pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant u suštini u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Naime, predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je bio, između ostalog, zahtjev tužitelja (kao apelantovog bivšeg zaposlenika) da mu se prizna pravo na potraživanje iz radnog odnosa (neisplaćene plaće) koje mu je osporeno u stečajnom postupku nad apelantovom imovinom. Cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, redovni sudovi su zauzeli stav da je prvenstveno neosnovan apelantov prigovor zastarjelosti navedenih potraživanja u konkretnom slučaju. Ovakav stav su redovni sudovi argumentirali na način da se rok od 30 dana za podnošenje predmetne tužbe u konkretnom slučaju, u smislu relevantnih odredbi Zakona o stečajnom postupku (čl. 115. i 116.), ima računati od dana održavanja četvrtog ispitnog ročišta u stečajnom postupku, tj. od 22. oktobra 2008. godine na kojem je od ukupnog potraživanja stečajni upravnik priznao dio potraživanog novčanog iznosa, dok je u odnosu na preostali dio potraživanja tužitelj upućen da ih dokazuje u parničnom postupku. Kako je nesporno da je predmetna tužba podnesena 19. novembra 2008. godine, redovni sudovi su zaključili da je ona podnesena blagovremeno u smislu citirane odredbe člana 115. Zakona o stečajnom postupku.

32. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su kao neosnovani odbijeni i apelantovi prigovori koji su se ticali načina obračuna tužiteljeve plaće u spornom periodu. S tim u vezi, Ustavni sud primijećuje da su redovni sudovi prvenstveno raspravili pravno pitanje pravnog osnova za isplatu tužiteljeve plaće, odnosno da li se u konkretnom slučaju imaju primijeniti ugovor o radu kojeg su zaključile parnične stranke 20. novembra 2000. godine i Granski kolektivni ugovor od 12. juna 2002. godine ili Anex ugovora o radu kojeg su parnične stranke zaključile 1. septembra 2001. godine. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zauzeli stav da se u okolnostima konkretnog predmeta (postojanja različitog uređenja prava iz radnog odnosa) ima primijeniti princip najpovoljnijeg prava za zaposlenike (član

3. Općeg kolektivnog ugovora), odnosno Ugovor o radu i Granski kolektivni ugovor s obzirom da Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine (član 39.) nisu stavljeni van snage postojeći granski kolektivni ugovori, uključujući i navedeni Granski kolektivni ugovor iz 2002. godine. Osim toga, redovni sudovi su zaključili da je neosnovan apelantov prigovor da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari trebala biti odbačena jer je tužbeni zahtjev postavljen kao osuđujući, a ne kao utvrđujući. Po ocjeni redovnih sudova, apelantovo restriktivno tumačenje procesnih normi odbacivanjem tužbe u konkretnom slučaju bi bilo protivno svrsi sudske funkcije pružanja, između ostalog, pravne zaštite u slučaju osporavanja nekog prava, s obzirom na utvrđenje da je tužiteljevo pravo na isplatu predmetnih potraživanja nesumnjivo osporeno u stečajnom postupku (zbog čega je tužitelj i podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari), kao i da bi striktno usvajanje tužbenog zahtjeva na način kako je postavljen u tužbi dovelo tužitelja u povoljniji položaj u odnosu na druge povjerioce istog isplatnog reda.

38. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na potraživanja koja su se odnosila na isplatu neisplaćenih plaća, kao i da se u konkretnom slučaju primjena materijalnog i procesnog prava ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

38. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu u potpunosti rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi ka zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su Općinski sud i Kantonalni sud primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu u potpunosti rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi ka zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4045/15 („Sarabon“ d.d. Sarajevo, u stečaju) | Sudska praksa | Aktio