Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4509/15 (N. B.)
Odluka donesena 17. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Opća zabrana diskriminacije
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
- Radni odnos
- Naknada štete
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine · čl. 119
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-4509/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine u predmetu broj AP-4509/15, rješavajući apelaciju Nove Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nove Blagojevića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 018956 15 Gž od 7. marta 2016. godine i S1 3 P 018956 15 P od 14 P od 21. oktobra 2015. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003667 15 U od 21. augusta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Novo Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 5. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 003667 15 U od 21. augusta 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4509/15.
2. Apelant je 24. marta 2016. godine podnio apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Suda BiH) br. S1 3 P 018956 15 Gž od 7. marta 2016. godine i S1 3 P 018956 15 P od 14 P od 21. oktobra 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP- 1313/16.
3. Apelant je 23. maja 2016. godine dostavio podnesak Ustavnom sudu u predmetima AP- 4509/15 i AP-1313/16, te je predložio spajanje postupka povodom apelacije broj AP-4509/15 sa postupkom povodom apelacije broj AP-1313/16.
4. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4509/15.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Granična policija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj 17-06-2-34-11/7 od 9. februara 2015. godine utvrđeno je da apelantu kao policijskom službeniku Granične policije prestaje radni odnos sa navršenih 40 godina penzijskog staža, sa danom 23. mart 2015. godine. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-04-4-07-1- 42-1/15 od 12. marta 2015. godine.
Osporene presude Suda BiH
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 018956 15 P od 14 P od 21. oktobra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenja gore navedenih rješenja Ministarstva sigurnosti i da se tužena Bosna i Hercegovina-Ministarstvo sigurnosti (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da ga vrati na poslove i radne zadatke policijskog službenika Granične policije BiH, koje je obavljao sve do prestanka radnog odnosa u činu glavnog inspektora na radnom mjestu načelnika terenskog ureda Sjeveroistok u Bijeljini ili na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete po osnovu neisplaćenih plata počev od 24. marta 2015. godine kao dana prestanka radnog odnosa, pa sve do 31. maja 2015. godine, sa zakonskim zateznim kamatama.
7. U obrazloženju presude je konstatovano da je predmet konkretnog spora utvrđivanje postojanja uslova za poništavanje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantu kao policijskom službeniku. U vezi sa tim, ukazano je da je odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08, 63/08, 35/09 i 7/12; u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano: “Policijskom službeniku prestaje radni odnos, te automatski gubi status policijskog službenika u sljedećim slučajevima: [...] 3. Kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža;“. Konstatujući da je navedena zakonska odredba propisala prestanak radnog odnosa pod alternativnim uslovima (navršavanja 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža), zaključeno je da je tužena kao organ u odnosu na apelanta, za kojeg je nesporno utvrđeno da je imao 40 godina penzijskog staža na dan 23. mart 2015. godine, donijela zakonitu odluku kojom je utvrdila prestanak radnog odnosa, a drugostepeni organ donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio žalbu podnesenu protiv te odluke. Takođe, navedeno je da apelantovi prigovori da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji se u ovom slučaju primjenjuje radi ostvarivanja prava na penziju, propisuje uslove za starosnu penziju bez alternativnog određivanja tih uslova, nisu relevantni za predmetni parnični postupak „jer se u parničnom postupku ne rješavaju statusna pitanja policijskih službenika“.
8. Apelant je podnio žalbu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 018956 15 P od 14 P od 21. oktobra 2015. godine, koju je drugostepeno vijeće Suda BiH odbilo presudom broj S1 3 P 018956 15 Gž od 7. marta 2016. godine i potvrdilo prvostepenu presudu.
9. Sud BiH je u obrazloženju presude zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno ispitao pravilnost i zakonitost rješenja tužene imajući u vidu izričitu odredbu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima, a koji na nedvosmislen način propisuje prestanak radnog odnosa policijskom službeniku, koji automatski gubi status policijskog službenika sa navršenih 40 godina penzijskog staža. Pri tome, Sud BiH je zaključio da ukazivanje žalbe na nemogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju zbog neusklađenosti entitetskog i državnog zakona i pozivanje na član 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, član 22. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (pravo na socijalno osiguranje), član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i član 14. Evropske konvencije, ne može uticati na drugačiji stav Suda BiH jer su pobijana rješenja u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima. Sud BiH je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da se u ovom slučaju utvrđivala zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, a ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje, Sud BiH je ukazao da prestanak radnog odnosa i penzionisanje nisu u kauzalnoj vezi, jer je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje pobijanih odluka o prestanku radnog odnosa. Pri tome, Sud BiH je istakao da je tačno da apelant pripada grupi lica - graničnim policajcima koji imaju mjesto prebivališta na području Republike Srpske, i da je prema Zakonu o PIO, pored godina penzijskog staža potrebno ispuniti i drugi uslov koji se odnosi na godine života, što nije uslov za lica koja imaju prebivalište na području Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Sud BiH je ukazao da zbog različitog rješavanja u pogledu sticanja uslova za penziju koja je propisana entitetskim zakonima, u konkretnom slučaju nema diskriminacije jer je tužena kao poslodavac dužna da primjeni Zakon o policijskim službenicima prema svim policijskim službenicima na isti način, bez obzira na mjesto prebivališta. Sud BiH je zaključio da bi suprotno bilo nejednako postupanje. Osim toga, Sud BiH je ukazao da apelant nije ni opredijelio tužbeni zahtjev na utvrđivanje diskriminacije, da bi se u tom pogledu preispitivali i ostali uslovi propisani Zakonom o zaštiti od diskriminacije.
Postupak u kojem je donesena osporena presuda Okružnog suda
10. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 9801418730 od 21. aprila 2015. godine apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju odbijen je kao neosnovan uz obrazloženje da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje ovog prava shodno odredbama čl. 42. i 43, u vezi sa odredbama čl. 177. do 178. Zakona o PIO odnosno da nema navršenih 56 godina i osam mjeseci života.
11. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 9801418730 od 21. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, uz konstataciju da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.
12. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Fonda, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu presudom broj 13 0 U 003667 15 U od 21. augusta 2015. godine.
13. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbom člana 178. stav 1. tačka g) Zakona o PIO propisano da izuzetno od člana 42. stav 1. ovog zakona, osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju kad navrši u 2015. godini 56 godina i osam mjeseci života. Okružni sud je u vezi sa tim obrazložio da je apelant u konkretnom slučaju u momentu podnošenja zahtjeva imao 54 godine i 20 dana života i penzijski staž u trajanju od 43 godine, 9 mjeseci i 12 dana, te shodno odredbama člana 42. Zakona o PIO ne ispunjava uslove za starosnu penziju, kao ni po članu 178. stav 1. tačka g), odnosno nema 56 godina i osam mjeseci života u 2015. godini. Takođe, Okružni sud je konstatovao da je tužbeni navod u kojem je istaknuto da apelant ne može biti žrtva disharmonije Zakona o policijskim službenicima BiH i Zakona o PIO RS, te da mu, iako ne spori da ne ispunjava starosne uslove za penziju, pripada pravo na starosnu penziju, neosnovan s obzirom da je u ovom upravnom sporu predmet ocjene zakonitost upravnog akta donesenog primjenom važećih propisa u Republici Srpskoj, a to je Zakon o PIO (,,Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 134/11 i 82/13).
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 6. i 7. (a), (i) i (ii) i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi u nemogućnosti ostvarivanja prava na penziju u smislu postojećih zakonskih rješenja. Naime, apelant je ukazao na neusaglašenost između državnog Zakona o policijskim službenicima i entitskog Zakona o PIO, uslijed koje, kako je tvrdio, apelant i ostali policijski službenici koji imaju prebivalište u Republici Srpskoj, za razliku od policijskih službenika koji imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne mogu ostvariti pravo na starosnu penziju sve dok uz uslov navršavanja 40 godina penzijskog staža, ne ostvare i drugi uslov, a to je navršavanje određenog broja godina života. Apelant je tvrdio da je uslijed toga neopravdano lišen prava na penziju dok ne navrši određene godine života, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona.
15. Apelant je u podnesku od 23. maja 2016. godine naveo da je u međuvremenu od dana podnošenja apelacije donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 103/15, a stupio na snagu 1. januara 2016. godine, u kojim je odredbama člana 4. Zakona predviđeno da pravo na starosnu penziju ima policijski službenik kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Apelant je takođe naveo da mu je, prema navedenom zakonskom izuzetku, omogućeno da počev od 1. januara 2016. godine ostvari pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života. Apelant međutim tvrdi da će to pravo moći ostvarivati samo ubuduće, zbog čega tvrdi da je žrtva povrede ustavnih prava u periodu od 23. marta 2015. godine, kada mu je prestao radni odnos, do 1. januara 2016. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO.
16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 103/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:
"(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.".
Član 22.
Ovaj zakon objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srpske", a stupa na snagu 1. januara 2016. godine.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U odnosu na osporene presude Suda BiH
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na pitanje primjene materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)
20. U vezi sa tim, te imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su osporene presude Suda BiH donesene u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj tužbi radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa kao policijskom službeniku Granične policije, a ne o apelantovom pravu na starosnu penziju. Shodno tome, u konkretnom postupku u kojem su donesene osporene odluke Suda BiH primijenjen je isključivo Zakon o policijskim službenicima kao relevantno materijalno pravo. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda, kod nesporne činjenice da je apelant na dan prestanka radnog odnosa navršio 40 godina penzijskog staža, dao jasne i logične razloge za svoju odluku da odbije apelantovu tužbu s pozivom na odredbu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna (vidi mutatis mutandis Ustavni sud: Odluka o dopustivosti: broj AP 4668/15 od 6. decembra 2017. godine). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o sličnim apelantovim žalbenim navodima kojima je ukazivao na neravnopravan položaj i diskriminaciju, jasno obrazložio zbog čega takvi navodi ne utiču na drugačije odlučenje u predmetnom parničnom postupku, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnog postupanja i povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji u tom konkretnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u konkretnom parničnom postupku na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom tog postupka u kojem su donesene osporene odluke.
U odnosu na osporenu presudu Okružnog suda
21. Ustavni sud, prije svega, napominje da je osporenom presudom Okružnog suda odbijena apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Fonda PIO, a kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja o odbijanju apelantovog zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Pri tome, obrazloženo je da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje ovog prava u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o PIO jer, iako je navršio 40 godina penzijskog staža, nema dovoljan broj godina života. Ustavni sud podsjeća da je apelant apelacionim navodima vezanim za osporenu odluku ukazivao na neusklađenost Zakona o policijskim službenicima sa Zakonom o PIO, uslijed koje mu je bilo onemogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da su organi uprave i Okružni sud svoje odluke detaljno obrazložili pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi Republike Srpske u međuvremenu uočili postojanje problema neusklađenosti ova dva zakona, te u cilju zaštite prava apelanta i drugih policijskih službenika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, upravo i donijeli Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, a čijim članom 4. je u odnosu na ta lica otpao drugi uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju – navršavanje određenog broja godina života. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je donesen nakon podnošenja apelacije, apelantu dakle omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da upravo iz odredaba navedenog zakona, koji je donesen nakon osporenih odluka, proizilazi namjera zakonodavca da reguliše situaciju koja je nastala uslijed neusklađenosti predmetnih zakona i popuni nastalu pravnu prazninu tako što će omogućiti apelantu i drugim policijskim službenicima da ostvare pravo na starosnu penziju od momenta ispunjavanja uslova navršavanja 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, pa u takvim okolnostima apelant ne može tvrditi da je žrtva povrede ustavnih prava.
22. Ustavni sud ističe da je gotovo identična činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP-3745/15 u kojem je kao nedopuštenu odbacio apelaciju zbog toga što je prima facie neosnovana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3745/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, te podržavajući praksu iz citiranih odluka AP 4668/15 i AP-3745/15, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na koja se pozvao a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman