Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1689/17 (I. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stečaj
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1689/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-1689/17, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. P.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 138821 16 Pž od 21. februara 2017. godine u dijelu u kojem je potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 138821 13 St od 29.

jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. P.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 138821 16 Pž od 21. februara 2017. godine u dijelu u kojem je potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 138821 13 St od 20.

jula 2016. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Irena Pehar advokat iz Mostara, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 138821 16 Pž od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom, donesenom u stečajnom postupku nad društvom "PAN PAPIRNA INDUSTRIJA" TAČ d.d. Čitluk, odbijene su žalbe zaposlenika stečajnog dužnika (među kojima je i apelant) i potvrđena su rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 138821 13 St od 20. jula 2016. godine (kojim je odbačena kao neblagovremena prijava potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika) i broj 58 0 Ps 138821 13 St od 29. jula 2016. godine (kojim su obavezani povjerioci (zaposlenici) stečajnog dužnika da u roku od osam dana od prijema ovog rješenja solidarno uplate dužnu taksu na žalbu u iznosu od 450,00 KM koja je određena na osnovu Tarifnog broja 1. Zakona o sudskim taksama sa tarifom HNK).

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem od 20. jula 2016. godine odbačena kao neblagovremena prijava potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika podnesena 30. novembra 2015. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da i sami žalitelji priznaju da o njihovom zahtjevu „na prvom ispitnom ročištu nije uopće odlučeno o prijavi potraživanja po osnovu zakonskih zateznih kamata iako je isto bilo istaknuto...". Kantonalni sud je ukazao da iz zapisnika od 24. marta 2014. godine proizlazi da su na ročištu bili prisutni neki od žalitelja i za sve njih punomoćnica Pehar Irena, da je o svakom potraživanju pojedinačno odlučivano i da u vezi sa tim nije bilo nikakvih primjedbi i prijedloga. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, punomoćnica žalitelja mogla staviti primjedbe upravo na okolnosti koje navodi u žalbi tj. da traži da se odluči i o sada spornim kamatama, što nesporno nije uradila. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 8. Zakona o stečajnom postupku propisano da se u stečajnom postupku na ogovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je naveo da u pogledu (ne)urednosti prijave i stavljanje zahtjeva za donošenje dopunske odluke nije ništa posebno propisano, što znači da se imaju primijeniti odredbe ZPP-a. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 192. stav l. ZPP-a kojima je propisano da ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da presudu dopuni, te odredbe stava 2. istog člana kojima je propisano da će neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciti odnosno odbiti bez održavanja rasprave. Takođe, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 202. stav 1. ZPP-a kojima je propisano da se ova odredba odnosi i na rješenja. U vezi sa navedenim, Knatonalni sud je ukazao da su žalitelji mogli tražiti donošenje dopunske odluke u pogledu kamata na samom ročištu od 24. marta 2014. godine ili najkasnije 30 dana od njegovog održavanja. Međutim, da su žalitelji umjesto toga podnijeli novu prijavu koja je odbačena kao neblagovremena pravilnim pozivom na odredbu člana 113. stav 2. Zakona o stečajnom postupku (potraživanja prijavljena po isteku tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta). Nadalje, u obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su žalitelji podnijeli žalbu i protiv rješenja od 29. jula 2016. godine kojim su obavezani povjerioci stečajnog dužnika, među kojima je i apelant, da u roku od osam dana po prijemu solidarno uplate dužnu taksu na žalbu u određenom novčanom iznosu uz upozorenje da, ako ne bude uplaćena u datom roku, riješenje će biti dostavljeno Javnom pravobranilaštvu HNK Mostar radi prinudne naplate u izvršnom postupku. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da žalitelji pravilno citiraju odredbe člana 9. stav l. tačka h) Zakona o sudskim taksama sa tarifom HNK (kojima je propisano da je od plaćanja takse oslobođeno lice u sporu u vezi sa ostvarivanjem njegovih prava iz radnog odnosa). Međutim, Kantonalni sud je ukazao da se umjesto te odredbe u konkretnoj pravnoj stvari trebaju primijeniti odredbe "čl. 17. i 18. istog Zakona", koje se odnose na postupak stečaja i likvidacije (pogrešno pozivanje suda, u pitanju su tarifni brojevi 17. i 18.), a tim odredbama nisu oslobođeni od plaćanja taksi lica koja prijavljuju svoja potraživanja iz radnog odnosa.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda u dijelu u kojem je potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 58 0 Ps 138821 13 St od 29. jula 2016. godine

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi povjerilaca (zaposlenika) stečajnog dužnika, među kojima je i apelant, protiv prvostepenog rješenja od 29. jula 2016. godine, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda u dijelu u kojem potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 58 0 Ps 138821 13 St od 20. jula 2016. godine

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U pogledu osporene odluke Kantonalnog suda kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje od 20. jula 2016. godine (kojim je odbačena kao neblagovremena prijava potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika, među kojima je i apelant), Ustavni sud ukazuje da je apelant propustio da blagovremeno prijavi predmetno potraživanje tj. da potraživanje prijavi najkasnije u roku od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta u smislu odredaba člana 113. stav 2. Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/03, 32/04 i 42/06). Imajući u navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovm dijelu ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman