Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-223/16 (B. R.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-223/16

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 223/16, rješavajući apelaciju Borisa Rutešića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. siječnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Borisa Rutešića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na točku 3. izreke Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014495 15 Kžk od 29. rujna 2015. godine i u odnosu na odluku o kazni.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014495 15 Kžk od 29. rujna 2015. godine u odnosu na točku 3. izreke presude i u odnosu na odluku o kazni.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Sudu BiH da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Borisa Rutešića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014495 15 Kžk od 29. rujna 2015. godine u odnosu na toč. 1. i 2.

izreke presude.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boris Rutešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Alija Galijatović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 15. siječnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 014495 15 Kžk od 29. rujna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 2. ožujka 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su 10. i 14. ožujka 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 014495 14 K od 5. studenog 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na načine pobliže opisane u toč. 1-3. izreke presude, počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 2. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH. Sud BiH je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci.

6. Odlučujući o žalbi apelanta i Tužiteljstva BiH, Vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 014495 14 Kž od 21. travnja 2015. godine uvažilo je žalbe, prvostupanjsku presudu je ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem. Razlog ukidanja su bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

7. Apelacijsko vijeće, nakon održanog pretresa, donijelo je drugostupanjsku Presudu broj S1 2 K 014495 15 Kžk od 29. rujna 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na načine pobliže opisane u toč. 1-3. izreke presude, počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 2. KZBiH u svezi sa kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH. Apelacijsko vijeće je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudilo na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci.

8. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće je prvenstveno razmotrilo istaknute prigovore zakonitosti dokaza. U svezi sa dokazima koji su korišteni u obrazloženju točke 1. izreke presude, zaključilo je da su neutemeljene apelantove tvrdnje da je pretresanje vozila D.G. izvršeno povredom izričitog zakonskog propisa iz članka 120. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), odnosno da sudac za prethodni postupak nije postupio sukladno obvezi da kod izdavanja usmene naredbe za pretresanje zabilježi tijek razgovora, o tome sastavi zapisnik i zapisnik u roku od 24 sata uloži u predmetni spis, te da su dokazi pribavljeni tom radnjom (dokazi DT21-DT24) nezakoniti. Naime, istragu u ovome predmetu prvobitno je vodilo Okružno tužiteljstvo u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) po čijem je prijedlogu i po usmenoj naredbi Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 25. prosinca 2009. godine izvršen pretres vozila i privremeno oduzimanje predmeta od D.G. U kasnijoj fazi kaznenog postupka Tužiteljstvo BiH je u spis kao dokaz uložilo službenu zabilješku suca za prethodni postupak Osnovnog suda broj 95 0 K 005533 09 Kpp od 28. prosinca 2009. godine o izdavanju naredbe za pretres, a apelant je upoznat sa navedenim dokazom. Pri tome Apelacijsko vijeće je ukazalo da odluku nije temeljilo na dokazu DT-23 - dopis Republika Srpska - MUP Uprava kriminalističke policije od 26. siječnja 2010. godine uz koji su dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka od 26. siječnja 2010. godine, sa opojnom drogom koja je bila predmetom vještačenja, jer tijekom postupka nije saslušan vještak koji je sačinio dostavljene nalaz i mišljenje. Pored navedenog, Apelacijsko vijeće je istaknulo da su ti dokazi prikupljeni od ovlaštenih službenih osoba i da ni sam D.G. od koga su predmeti oduzeti nije sporio da se radilo upravo o tim predmetima, niti je na bilo koji način i bilo čime doveo u pitanje zakonitost oduzimanja, što je on jasno naveo i u iskazu danom u prvostupanjskom postupku u kojemu je potvrdio da je 25. prosinca 2009. godine po prethodnom dogovoru sa apelantom otišao na ranije dogovoreno mjesto u Crnu Goru i preuzeo opojnu drogu marihuanu, prešao državnu granicu BiH i Crne Gore, nakon čega su ga na samom ulazu u Trebinje presreli pripadnici CJB Trebinje, kada je vozilo pretreseno i pronađena opojna droga.

9. Nadalje, u svezi sa apelantovim prigovorima da Okružno tužiteljstvo nije provelo radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta (toč. 2. i 3. izreke presude), Apelacijsko vijeće je ukazalo da je u spis predmeta uložen zapisnik Okružnog tužiteljstva o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta broj T 16 0 KT 0000386 10 od 18. ožujka 2010. godine koji je dostavljen uz odgovor na žalbu protiv prvostupanjske presude, čime je taj apelantov prigovor izgubio na snazi. Naime, iz navedenog dokaza jasno je vidljivo da je proveden postupak otvaranja i pregleda privremeno oduzetih dokaza, među kojima su i predmeti pronađeni prilikom vršenja očevida, za koje je postojala sumnja da se radi o opojnoj drogi heroin i koji su tek potom naredbom Okružnog tužiteljstva upućeni na vještačenje. U svezi sa time, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je istaknuti prigovor obrane u cijelosti neutemeljen obzirom da je Okružno tužiteljstvo postupilo sukladno imperativnim zakonskim odredbama, odnosno da su otvaranje i pregled oduzetih predmeta izvršeni u nazočnosti B.Ć. i P.K., u pratnji njihovih branitelja, i to prije nego što su predmeti upućeni na vještačenje. Provođenje postupka otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta u nazočnosti osoba od kojih su ti predmeti privremeno oduzeti otklanja sumnju u pogledu identifikacije tih predmeta, a na što je apelantova obrana nastojala ukazati.

10. U odnosu na prigovor zakonitosti zapisnika o očevidu koji su vršili pripadnici CJB Trebinje nakon što je B.Ć., vozeći se sa P.K., pokušao izbjeći policijsku kontrolu i spriječiti ovlaštene službene osobe da pronađu drogu, pa je kroz prozor izbacio jedno pakiranje opojne droge heroin koje je pretragom terena pronađeno (točka 2. izreke presude), Apelacijsko vijeće je ukazalo da se radi o prigovoru koji se, zapravo, odnosi na sam sadržaj zapisnika, odnosno navode ovlaštenih službenih osoba o izvršenim zapažanjima. U svezi sa time, Apelacijsko vijeće je konstatiralo da je uviđaj proveden na temelju naredbe postupajućeg tužitelja, od osoba ovlaštenih za takvo postupanje, a u zapisniku je navedeno što je prilikom vršenja uviđaja pronađeno. Nesporno je da su u zapisnik uneseni i određeni navodi koji nisu rezultat neposrednog opažanja ovlaštenih službenih osoba, poput navoda da su paketi izbačeni iz vozila kojim je upravljao B.Ć., iako ovlaštene službene osobe o tome nisu osobno svjedočile. Međutim, iako zapisnik u potpunosti ne slijedi kriminalističke tehnike i norme, on se samim tim ne može smatrati da je nezakonit.

11. Najzad, u odnosu na točku 3. optužnice, odnosno izreke presude, Apelacijsko vijeće je istaknulo da obrana samo tvrdi da nije izvršeno otvaranje dokaza sukladno članku 71. ZKPBiH, ne dajući nikakvo konkretnije obrazloženje ovog prigovora. Obrana ne specificira o kojim se to točno dokazima radi koje smatra nezakonitim i u čemu se ta nezakonitost ogleda. Obrana pri tome tvrdi da je Tužiteljstvo BiH propustilo postupiti sukladno navedenoj odredbi. U svezi s tim, Apelacijsko vijeće je istaknulo da se radi o istražnim radnjama koje je provelo Okružno tužiteljstvo, koje su provedene 2010. godine, dakle, prije nego što je Tužiteljstvo BiH počelo postupati u ovom kaznenom predmetu, te da se radi o materijalnim dokazima koji i nisu oduzeti od apelanta, nego od drugih osoba. To je razlog zbog čega apelant nije obaviješten o otvaranju tih predmeta, nego osobe od kojih su predmeti oduzeti, a koja u svezi s tim nisu imala nikakvih primjedaba, niti su dovela u pitanje identitet oduzetih predmeta. Uostalom, apelant je i sam priznao da je u inkriminirano vrijeme kupovao i preko granice prenosio opojnu drogu marihuanu i u nekoliko navrata prodavao je V.P., koji ju je dalje prodavao trećim osobama.

12. U svezi sa utvrđivanjem je li apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret, Apelacijsko vijeće je u pogledu radnji iz točke 1. izreke presude navelo da je imalo u vidu iskaze svjedoka D.G., iskaze svjedoka stručnih osoba D.P. i V.V., kao i uložene materijalne dokaze, među kojima su potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koje su izdale službene osobe CJB Trebinje, kao i fotodokumentaciju CJB Trebinje, te rezultate provedenih posebnih istražnih radnji, kao i analizu privremeno oduzetih mobilnih telefona. Također, Apelacijsko vijeće je ukazalo da apelant od prvog saslušanja pred Tužiteljstvom nije sporio da se kupoprodaja opojne droge odista desila, te je u svom iskazu jasno i detaljno opisao svoju ulogu, ali i ulogu drugih sudionika, iz čega proizlazi da je on od početka kaznenog postupka preuzeo odgovornost za izvršenje konkretne radnje i u tim izjavama je koncizan i konzistentan. Njegov iskaz u bitnom dijelu potvrđen je iskazom D.G. sa glavnog pretresa koji je naveo da je 25. prosinca 2009. godine, po prethodnom dogovoru sa apelantom, vozilom „Fiat Punto“ otišao na ranije dogovoreno mjesto u Crnu Goru, gdje se našao sa izvjesnim Milošem od kojega je preuzeo opojnu drogu ,marihuanu, te prešao državnu granicu Bosne i Hercegovine i Crne Gore pozivajući se na svoje policijske ovlasti. Međutim, ubrzo nakon toga su ga na samom ulazu u Trebinje presreli pripadnici CJB Trebinje, kada je vozilo pretreseno i pronađena opojna droga koja je bila zamotana u više paketa i složena u vreći koja se nalazila u zadnjem kraju vozila iza tapecirunga. Sve navedeno potvrđuje i uložena materijalna dokumentacija, i to zapisnik o pretresu vozila „Fiat Punto” kojim je 25. prosinca 2009. godine upravljao D.G. u kojemu su pronađena dva mobilna telefona, te 10 pakiranja biljne materije koja ima karakteristike opojne droge marihuana, zapakiranih prozirnom trakom, pravokutnog oblika, što je i oduzeto od D.G. prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta CJB Trebinje od 25. prosinca 2009. godine, potom, fotodokumentacija CJB Trebinje od 25. prosinca 2009. godine na kojoj su vidljivi spomenuto vozilo i pronađena pakiranja biljne materije, kao i fotodokumentacija CJB Trebinje od 12. siječnja 2010. godine na kojoj su prikazana pronađena pakiranja biljne materije. Da je apelant bio u konstantnom kontaktu sa D.G. i Milošem, da su znali i bili svjesni međusobnih radnji, proizlazi iz rezultata posebnih istražnih radnji i analize oduzetih telefona. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su se inkriminirane radnje odvijale upravo na način opisan u izreci presude, odnosno da je tim radnjama počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.

13. U odnosu na radnje opisane pod tačkom 2. izreke presude, Apelacijsko vijeće je navelo da je imalo u vidu iskaze svjedoka M.S. i P.K., apelantov iskaz iz istrage, iskaz vještaka V.M., te rezultate posebnih istražnih radnji i druge uložene materijalne dokaze. Naime, u svom iskazu iz istrage apelant je nesumnjivo potvrdio da je sa A.I. na način opisan u izreci presude postigao dogovor o kupovini i prodaji opojne droge heroin, i to nakon što mu A.I. nije isplatio punu cijenu za automobil. Apelant je tako naveo da je pitao A.I. „kako stoje stvari sa kupovinom opojne droge heroin, na što je A.I. rekao da on to može nabaviti i isporučiti, te smo se dogovorili da on nabavi i isporuči mi pola kilograma opojne droge heroin“. Dalje, apelant je potvrdio i da mu je A.I. oko 26. veljače 2010. godine rekao da će mu opojnu drogu donijeti momak sa crvenim autom i da je znao da se radi o B.Ć. Međutim, heroin mu, ipak, nije isporučen, jer je B.Ć. za vrijeme vožnje kontrolirala policija, a nakon dan-dva rečeno mu je da je B.Ć. prilikom policijske kontrole izbacio opojnu drogu iz vozila. Ove apelantove navode u cijelosti potvrđuju i rezultati posebnih istražnih radnji iz kojih proizlazi način dogovora apelanta, A.I. i B.Ć. o kupovini opojne droge, kao i iskaz svjedoka P.K., koji je detaljno opisao tijek događaja od 27. veljače 2010. godine i potvrdio da je B.Ć. upravljao vozilom, da je rastavio svoj telefon i stavio ga kod mjenjača, a da ih je ubrzo potom presrela policija i lišila slobode, a B.Ć. je prije toga tijekom vožnje ispod sjedišta izvukao „krpicu“ i dao mu da je baci kroz prozor, a naknadno je saznao da se radilo o opojnoj drogi heroin. Iskaz navedenog svjedoka potvrđuje i sadržaj zapisnika o očevidu od 27. veljače 2010. godine u kojem je konstatirano da je uz put pronađena bijela platnena krpa, a na udaljenosti od oko tri metra i najlonska kesa oblijepljena trakom sive boje u kojoj se nalazila praškasta materija smeđe boje za koju je utvrđeno da se radio o opojnoj drogi heroin.

14. Glede radnji iz točke 3. izreke presude, Apelacijsko vijeće je navelo da je na temelju iskaza svjedoka M.R., D.Đ., M.S., S.A., N.K., L.P., D.G. i V.P., kao i apelantovog iskaza danog u istrazi ustanovilo da je dokazano da je apelant „…na području Crne Gore krajem 2009. do aprila 2010. godine kupovao i prenosio opojnu drogu marihuanu preko državne granice BiH, istu drogu u više navrata prodavao V.P., a koju je opojnu drogu V.P. skrivao u garaži L.P. s kojim je u istoj obavljao automehaničarske radove, te prodavao krajnjim korisnicima na području Trebinja, među kojima su, između ostalih, D.Đ. i R.M., ali i drugim njemu poznatim osobama radi dalje preprodaje, među kojima su izvjesni 'Danijel' i 'Jure' iz Banje Luke, kojima je V.P. početkom aprila 2010. godine u tri navrata prodao opojnu drogu marihuanu, tako što su izvjesni 'Danijel' i 'Jure' uz posredovanje N.K. stupili u kontakt sa V.P. i početkom aprila 2010. godine sa njim se našli na području Trebinja u blizini ugostiteljskog objekta 'Na obali', gdje im je V.P. za novčani iznos od 4.000,00 eura prodao tri kg opojne droge marihuana, ubrzo potom V.P. izvjesnom 'Danijelu' iz Banje Luke, u mjestu 'Buđanovo stovarište' na izlazu iz Trebinja ka Ljubinju, za novčani iznos 2.900,00 eura prodao dva kg opojne droge marihuana, te 9. aprila 2009. godine na isti način u mjestu Pridvorci Opština Trebinje, za novčani iznos od 1.270,00 eura prodao 0,5 kg opojne droge marihuana, da bi pripadnici CJB Trebinje 9. aprila 2010. godine vršenjem pretresa garaže u mjestu Todorići broj 12 u Trebinju, odnosno prostorija koje je V.P. koristio za skrivanje opojne droge, pronašli opojnu drogu Cannabis sativa L iz familije Cannabaceae, ukupne neto preostale mase 78,16 grama…“.

15. U svezi sa navedenim radnjama, Apelacijsko vijeće je navelo da je apelant već u iskazu danom u istrazi potvrdio da je kupovao i dovozio opojnu drogu marihuana iz Crne Gore, a da mu se V.P. u više navrata obraćao u svezi sa kupovinom određene količine opojne droge marihuane radi dalje prodaje trećim osobama. Svjedok V.P. je naveo da je od apelanta kupio „travu” 5-6 puta s tim da se radilo o količinama od 100 do 200 grama, a da je kupoprodaja opojne droge tekla tako što bi on otišao neposredno apelantovoj kući i sa njim dogovarao kupoprodaju i tu preuzimao opojnu drogu. Svjedok je potvrdio i da je kontaktirao sa N.K. kojem je prodao veću količinu opojne droge koju je nabavio od apelanta, i to pola kilograma opojne droge marihuane, koju je platio 1.150,00 eura, a zajedno sa L.P. prodao za 1.270 eura. Svjedoci M.R., L.P., D.Đ. i D.G. također su potvrdili da su od V.P. nabavljali opojnu drogu za manje iznose, odnosno u manjim količinama. Nadalje, Apelacijsko vijeće je istaknulo da je prilikom odlučivanja imalo u vidu i uložene materijalne dokaze

- zapisnik o pretresu stana - drugih prostorija CJB Trebinje od 9. travnja 2010. godine iz kojeg proizlazi da je pri pretresu kuće koju koristi L.P. nađena zelena biljna materija težine oko 101 gram, za koju je utvrđeno da se radi o opojnoj drogi marihuani. Najzad, prema rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji i analiza oduzetih telefona, zabilježena je komunikacija V.P. i apelanta, i to 5. travnja 2010. godine i 7. travnja 2010. godine, koja u cijelosti potkrepljuje iskaze ovih osoba koje su saslušane kao svjedoci.

16. Na temelju navedenog, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je apelant radnjama opisanim u toč. 1-3. izreke, radi stjecanja protupravne imovinske koristi, postao pripadnik skupine za organizirani kriminal koja je organizirana radi vršenja neovlaštene međunarodne nabavke, kupovine, prijevoza, prijenosa i prodaje opojne droge marihuane i heroina, čime je počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 2. KZBiH u svezi sa kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH.

17. U svezi sa odlukom o kazni, Apelacijsko vijeće od otežavajućih okolnosti ocijenilo je visok stupanj apelantove krivnje, pobude iz kojih je djelo učinjeno (radi stjecanja imovinske koristi), a posebno činjenicu da je apelant proglašen krivim za tri posebne radnje izvršenja, kojima je prometovana značajna količina opojne droge, i to više od 13 kg opojne droge marihuana (prema točki 1. izreke presude, 8.644,70 grama, prema točki 3. izreke presude 3kg+2kg+0,5 kg i više puta po oko 10 grama), te 519,96 grama heroina (točka 2. izreke presude), a naročito da se u jednoj radnji izvršenja radilo o prometovanju vrlo opasne opojne droge heroin. Apelacijsko vijeće je, također, od otežavajućih okolnosti ocijenilo i raniju osuđivanost apelanta, koja očito ukazuje na njegovu sklonost vršenju kaznenih djela, a naročito činjenicu da se radi o specijalnom povratniku. S druge strane, od olakšavajućih okolnosti ocijenilo je apelantovu obiteljsku situaciju (oženjen, otac dvoje maloljetne djece, smrt brata, sadašnje loše imovno stanje), ali je zaključilo da se ne radi o okolnostima koje bi bile takvog značaja i intenziteta da bi doprinijele izricanju manje kazne, jer nisu takve da bi znatnije umanjile značaj i težinu svih utvrđenih otežavajućih okolnosti. Ocjenjujući sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, dovodeći ih u svezu sa propisanom kaznom, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je izrečena kazna od sedam godina i šest mjeseci adekvatna težini počinjenog kaznenog djela, te da će doprinijeti svrsi kažnjavanja kako u vidu generalne, tako i u vidu specijalne prevencije.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je prvenstveno ukazao da je zaključak Apelacijskog vijeća da su dokazi Tužiteljstva BiH, označeni kao DT21- DT24 (točka 1. izreke presude), zakonito pribavljeni i da se mogu koristiti u kaznenom postupku, rezultat proizvoljne i pogrešne primjene odredbe članka 120. stavak 3. ZKPRS, jer se radi o dokazima koji su pribavljeni radnjom pretresa na temelju usmene naredbe u kojoj nije postojala opasnost od odlaganja, tijek razgovora nije zabilježio sudac za prethodni postupak Osnovnog suda, originalni zapisnik i prijepis nisu predani sudu, niti je sudac za prethodni postupak sačinio zapisnik, potpisao ga i preslik zapisnika predao sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

19. U svezi sa dokazima na kojima je utemeljena odluka Apelacijskog vijeća u pogledu točke 2. izreke prvostupanjske presude, apelant je ukazao da je pakiranje opojne droge heroin nezakonito pribavljen dokaz, jer ovlaštene službene osobe nisu imale odobrenje suca za prethodni postupak za izdavanje naredbe za pretres. Pored toga, apelant smatra da nisu postojali zakonski uvjeti iz članka

229. ZKPRS za vršenje očevida od ovlaštenih službenih osoba. U svezi sa ovim dokazom, apelant je ukazao da nije primio zapisnik Okružnog tužiteljstva o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 18. ožujka 2010. godine koji je, po tvrdnji vijeća, dostavilo Tužiteljstvo uz odgovor na apelantovu žalbu, taj dokaz nije proveden na glavnom pretresu i nije mogao biti predmetom ocjene prilikom obrazloženja drugostupanjske presude (u svezi sa točkom 3. izreke). Na koncu, apelant je ukazao da prilikom ispitivanja u istrazi od 20. kolovoza 2010. godine i 15. rujna 2010. godine nije bio upoznat sa kaznenim djelom koje mu se stavlja na teret i osnovama sumnje protiv njega i da zapisnici o njegovom ispitivanju ne sadrže elemente bića kaznenih djela koja su mu stavljena na teret, zbog čega na tim dokazima redoviti sudovi nisu mogli utemeljiti svoje odluke.

20. U dijelu navoda kojima je osporavao utvrđeno činjenično stanje, apelant je u odnosu na točku 1. izreke presude naveo da tijekom postupka nije saslušan vještak koji je sačinio nalaz i mišljenje i da sud bez vještačenja nije mogao utvrditi da se radi o opojnoj drogi. U svezi sa zaključcima iz točke 2. izreke presude, apelant je ukazao da postoje razlike u opisu i dimenzijama privremeno oduzetih predmeta – paketa koji su poslani na vještačenje i opisa koji je naveo vještak u nalazu i mišljenju, jer je u zapisniku o očevidu konstatirano da je opojna zapakirana u plavoj najlonskoj kesi, dimenzija 20 x 10 x 4cm, koja je bila pocijepana na jednom vrhu, a da u nalazu vještaka nije bilo konstatirano da je vrećica bila pocijepana na jednom vrhu i da su dimenzije 18 x 9 x 3 cm.

21. Najzad, apelant je naveo da su zaključci suda da je počinio radnje opisane u točki 3. izreke presude u suprotnosti sa provedenim dokazima, jer dokazi na koje se Apelacijsko vijeće poziva ne potvrđuju činjenični supstrat elementa bića kaznenog djela, odnosno da je apelant kupovao i prenosio opojnu drogu preko državne granice. S tim u svezi, apelant tvrdi da je u istrazi priznao samo da je V.P. prodao oko 100,00 grama skanka, a da su saslušani svjedoci suglasni u svojim izjavama da nisu imali kontakta sa apelantom i da su svi njihovi kontakti vezani za nabavku opojne droge bili sa V.P., te da niti jedna zabilježena komunikacija ne potvrđuje činjenični supstrat elementa bića kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da Apelacijsko vijeće u obrazloženju presude nije dalo razloge na temelju kojih bi se moglo zaključiti da su radnje opisane u točki 3. izreke presude odista izvršene.

22. Najzad, apelant smatra da Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke o kaznenopravnoj sankciji nije ocijenilo sve olakšavajuće okolnosti koje su se našle na apelantovoj strani. II.Odgovor na apelaciju

23. Sud BiH je naveo da su apelantove tvrdnje bile predmetom razmatranja Apelacijskog vijeća i da je o njima drugostupanjsko vijeće zauzelo konkretne stavove, te u obrazloženju drugostupanjske presude dalo jasne i konkretne razloge pri kojim i dalje ostaje. Naime, u pogledu apelantove tvrdnje o nedostavljanju odgovora na žalbu u kojemu je dostavljen zapisnik Okružnog tužiteljstva od 18. ožujka 2010. godine, Sud BiH je ukazao da je apelantov branitelj upoznat sa sadržajem odgovora na sjednici vijeća Apelacijskog odjela, kada mu je dana mogućnost da se izjasni na te navode. Nadalje, drugostupanjskom presudom je utvrđeno da su sve naredbe za pretres bile zakonite, pa samim tim i dokazi pribavljeni predmetnim naredbama, te da se ne radi o „plodovima otrovne voćke“. Što se tiče tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Apelacijsko vijeće je navelo da utvrđeno činjenično stanje nije predmetom razmatranja Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

24. Tužiteljstvo BiH je istaknulo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza, u svjetlu svih provedenih dokaza kako materijalnih, tako i osporenih iskaza svjedoka, te tek na osnovu takve ocjene izveo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne, u potpunosti poštujući odredbu čl. 281. stavak 2. i 290. ZKPBiH, kao i načelo zakonitosti dokaza. V.Relevantni propisi

25. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Neovlašteni promet opojnim drogama Članak 195.

(1) Tko neovlašteno obavlja međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupnji, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Organizirani kriminal Članak 250. stavak (2) (2) Tko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

26. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog članka.

Slobodna ocjena dokaza Članak 15.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 281. stavak (2) (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 290. st. (6) i (7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku točku presude.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra kao dokazanima ili nedokazanima, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

Članak 302.

Odgovor na žalbu Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju (članak 171.) koji mogu u roku od osam dana od dana dostave podnijeti Sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima, i prijepisom zapisnika s glavnog pretresa dostavljaju se žalbenom odjeljenju.

Članak 304. stavak (3) Sjednica vijeća (3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnositelja žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branitelja koji su prisutni sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branitelj mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dopuštenju predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.

Članak 317. stavak (1) Pretres pred vijećem apelacijskog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostupanjskom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacijskog odjeljenja.

27. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09 i 100/09), u tekstu koji je važio u vrijeme poduzimanja istražnih radnji, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 63.

Sadržaj zapisnika (3) Prigodom poduzimanja radnji kao što su očevid, pretresanje stana ili osoba ili prepoznavanje osoba ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i dr.), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski snimci i slično, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.

Forma zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje Članak 118 Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti u pisanoj ili usmenoj formi. Ako se zahtjev podnosi u pisanoj formi, mora biti sastavljen, potpisan i ovjeren na način kako je to određeno u članku 119. stavak 1. ovog zakona. Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti u skladu sa člankom 120. ovog zakona.

Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe Članak 120. st. (1) i (3) (1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odgode.

(3) Kada je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudac za prethodni postupak će daljnji tijek razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudac za prethodni postupak je dužan dati zapisnik na prijepis, ovjeriti istovjetnost prijepisa i predati originalni zapisnik i prijepis sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora, sudac za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

Članak 126. stavak (1) Zapisnik o pretresanju (1) O svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastavit će se zapisnik koji potpisuje osoba kod koje se ili na kojoj se vrši pretresanje i osobe čija je nazočnost obvezna. Prigodom vršenja pretresanja oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i točno opisati predmeti i isprave koji se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah izdati osobi kojem su predmeti, odnosno isprave oduzete.

Članak 135.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužitelj.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili poduzeće od koje su predmeti oduzeti, suca za prethodni postupak i branitelja.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

Članak 157.

Vršenje očevida Očevid se vrši kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje.

Članak 229.

Očevid i vještačenje Ovlaštena službena osoba može iznimno, nakon obavještavanja tužitelja, izvršiti očevid i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša. Ako je tužitelj prisutan na licu mjesta tijekom vršenja očevida od strane ovlaštenih službenih osoba, može tražiti da ovlaštena službena osoba izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Sve radnje poduzete tijekom očevida moraju se dokumentirati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju.

VI.Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Suda BiH broj S1 2 K 014495 15 Kžk od 29. rujna 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 23. studenog 2015. godine, a da je podnio apelaciju 15. siječnja 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi sa izvršenjem kaznenog djela organizirani kriminal u svezi sa kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Ustavni sud, prije svega, nalazi da je u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Apelacijskim vijećem, jer je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Nadalje, Apelacijsko vijeće je, nakon održanog pretresa, donijelo osporenu presudu kojom je apelant proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u toč. 1-3. izreke presude počinio kazneno djelo organizirani kriminal u svezi sa kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama. Apelacijsko vijeće je apelanta za počinjenje navedenog kaznenog djela osudilo na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na sve tri točke izreke presude. a)U odnosu na navode iz točke 3. izreke presude

37. Apelant tvrdi da su zaključci suda da je počinio radnje opisane u točki 3. izreke presude u suprotnosti sa provedenim dokazima i da Apelacijsko vijeće u obrazloženju presude nije dalo razloge na temelju kojih bi se moglo zaključiti da su radnje opisane u točki 3. izreke presude izvršene.

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

39. Ustavni sud, dalje, podsjeća da, prema praksi Europskog suda koja odražava načelo vezano za pravilno administriranje pravde, presude sudova i tribunala trebaju adekvatno iznijeti razloge na kojim su utemeljene (vidi, Europski sud, Papon protiv Francuske, aplikacija broj 64666/01, odluka o dopustivosti od 15. siječnja 2001. godine). Mjera u kojoj će se primjenjivati obveza davanja razloga može varirati u ovisnosti o prirodi odluke i zbog toga pitanje je li sud propustio ispuniti obvezu davanja razloga mora biti utvrđeno u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994, stavak 29, Serija A broj 303-A, Higgins i drugi protiv Francuske, presuda od 19. veljače 1998. godine, Izvješća 1998-I, p. 60, stavak 42). Domaći sudovi s dovoljno jasnoće trebaju ukazati na osnove na kojim su utemeljili svoju odluku tako da osobi koja je u pitanju omoguće efikasno korištenje dostupnih pravnih lijekova (vidi, Europski sud, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, Boldea protiv Rumunjske, presuda od 15. svibnja 2007. godine). Osim toga, obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i tako doprinosi da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane koja je u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti utemeljena na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na obranu.

40. Dalje, iako članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Europski sud, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, Serija A broj 288, p. 20, stavak 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunjske, stavak 30). Odbijajući žalbu, žalbeni sud može, u načelu, jednostavno potvrditi razloge iz presude nižestupanjskog suda (vidi, mutatis mutandis, Helle protiv Finske, presuda od 19. prosinca 1997. godine, Izvješća 1997-VIII, p. 2930, st. 59˗60, García Ruiz protiv Španjolske [GC], aplikacija broj 30544/96, stavak 26, ECHR 1999-I). Međutim, pojam pravičnog postupka zahtijeva da se domaći sud koji je dao oskudna obrazloženja svojih odluka, bilo unoseći obrazloženja nižestupanjskog suda ili na drugi način, zapravo bavi suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje, te da samo ne potvrđuje, bez daljnjih napora, zaključke do kojih je došao nižestupanjski sud (vidi, Helle protiv Finske, st. 59˗60). Najzad, kada se žalbeni navodi suštinski odnose na nedostatak razloga i obrazloženje u odluci nižestupanjskog suda, još je važnije da žalbeni sud da svoje razloge i obrazloženja (vidi, Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 32).

41. U svezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je neophodno prvenstveno analizirati je li Apelacijsko vijeće dalo jasne i razumljive razloge na kojima je utemeljilo svoju odluku o apelantovoj krivnji za radnje opisane u točki 3. izreke presude. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim da je u više navrata prodavao opojnu drogu V.P., koji je tu drogu prodavao krajnjim korisnicima radi dalje preprodaje. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je apelant u svome iskazu u istrazi potvrdio da mu se V.P. u više navrata obraćao u svezi sa kupovinom određene količine opojne droge marihuane radi dalje prodaje, a da je svjedok V.P. potvrdio da je od apelanta kupio „travu“ koju je dalje prodavao, i to 5-6 puta u količinama od 100 do 200 grama, što su potvrdili svjedoci M.R., L.P., D.Đ. i D.G. i jednom u količini od pola kilograma. Također, Apelacijsko vijeće je ukazalo da navedeno potvrđuju rezultati posebnih istražnih radnji, te zapisnik o pretresu stana - drugih prostorija CJB Trebinje od 9. travnja 2010. godine iz kojeg proizlazi da je pretresom kuće koju koristi L.P. nađena zelena biljna materija, težine oko 101 gram, za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi marihuani. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz izreke presude proizlazi da je apelant, između ostalog, proglašen krivim i da je V.P. od njega nabavio opojnu drogu radi dalje preprodaje na način da su „…izvjesni 'Danijel' i 'Jure' uz posredovanje N.K. stupili u kontakt sa V.P. i početkom aprila 2010. godine sa istim se našli na području Trebinja u blizini ugostiteljskog objekta 'Na obali', gdje im je V.P. za novčani iznos od 4.000,00 eura prodao tri kg opojne droge marihuana, ubrzo potom V.P. izvjesnom 'Danijelu' iz Banje Luke, u mjestu 'Buđanovo stovarište' na izlazu iz Trebinja ka Ljubinju, za novčani iznos 2.900,00 eura prodao dva kg opojne droge marihuana…“. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da Apelacijsko vijeće u obrazloženju drugostupanjske presude nije navelo bilo kakve razloge iz kojih bi proizlazilo da je odista apelant drogu prodao svjedoku V.P., koji bi opojnu drogu (tri kg i dva kg) dalje preprodao navedenim osobama, a iz obrazloženja odluke o sankciji proizlazi da su navedene količine opojne droge, pored ostalih, ocijenjene kao otežavajuća okolnost. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da iz izreke drugostupanjske presude slijedi da su „…pripadnici CJB Trebinje 9. aprila 2010. godine vršenjem pretresa garaže u mjestu Todorići broj 12 u Trebinju, odnosno prostorija koje je V.P. koristio za skrivanje opojne droge, pronašli opojnu drogu Cannabis sativa L iz familije Cannabaceae, ukupne neto preostale mase 78,16 grama…“, a da u obrazloženju presude nije navedeno bilo što iz čega bi proizlazilo da je odista izvršen pretres garaže koju koristi V.P. i da je tom prilikom pronađena navedena količina opojne droge. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke da je apelant počinio radnje opisane u točki 3. izreke presude dao samo jedan općenit zaključak o razlozima kojima se rukovodio, pa je u drugostupanjskoj presudi izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno zaključiti na temelju čega je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim za počinjenje ovih radnji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje drugostupanjske presude ne zadovoljava kriterije „obrazložene odluke“ koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.

42. Sukladno navedenom, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti drugostupanjsku presudu Apelacijskog vijeća u odnosu na točku 3. izreke presude i posljedično tome u dijelu odluke o kazni i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. Obzirom na navedene razloge ukidanja, Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati ostale apelantove navode u svezi sa točkom 3. izreke presude.

b)U odnosu na toč. 1. i 2. izreke presude

43. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je zaključak Apelacijskog vijeća da je počinio radnje opisane u točki 1. izreke presude utemeljen na dokazima koji su pribavljeni radnjom pretresanja vozila D.G., koja nije izvršena sukladno članku 120. stavak

3. ZKPRS, zbog čega su dokazi pribavljeni provođenjem te radnje nezakoniti.

44. Razmatrajući ove apelantove navode Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza –primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujka 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpnja 2009. godine).

45. Potom, prema stavu Europskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštivana prava obrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila dana mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. prosinca 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stavak 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stavak 49, 25. veljače 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Europski sud, već citirane, Lee Davies, stavak 42, i Bykov, stavak 90).

46. U pogledu zakonitosti dokaza pribavljenih na temelju usmene naredbe za pretres, Ustavni sud podsjeća da je o identičnome pravnom pitanju već raspravljao u Odluci broj AP 291/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 291/08 od 19. studenoga 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao „da je odredbama članka 120. stavak 3. ZKPRS eksplicitno propisano da će, u slučaju izdavanja naredbe za pretresanje na temelju usmenoga zahtjeva, sudac za prethodni postupak zapisati daljnji tijek razgovora i potpisanu presliku zapisnika predati sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe“. Prema mišljenju Ustavnog suda, ova odredba je, nesporno, imperativnoga karaktera i jasno i nedvosmisleno nameće obvezu sucu za prethodni postupak da sačini zapisnik prilikom izdavanja naredbe za pretres na temelju usmenoga zahtjeva i da taj zapisnik preda sudu u roku od 24 sata. Ustavni sud smatra kako je ova obveza nametnuta upravo radi jamstva da je usmena naredba za pretres izdana isključivo na temelju odobrenja suca za prethodni postupak, odnosno da je ostvarena funkcija suda glede utvrđivanja postojanja zakonskih uvjeta za pretresanje, a sam rok od 24 sata isključuje mogućnost eventualnih naknadnih zlouporaba. U svezi s tim, proizlazi da bi propust suca za prethodni postupak da sačini zapisnik i preda ga sudu, kako je propisano odredbom članka 120. stavak 3. ZKPRS, predstavljao apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 303. stavak 1. točka z) ZKPRS, jer pretresanje koje je izvršeno mimo zakonskih propisa čini poduzetu radnju nezakonitom, što ima kao posljedicu da se dokazi pribavljeni tom radnjom ne mogu koristiti u dokaznom postupku, imajući u vidu odredbu članka 10. stavak 2. ZKPRS kojom je propisano da sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKPRS (točka 41. odluke). U toj odluci Ustavni sud je, također, razmotrio kvalitetu dokaza (opojne droge) pribavljenog pretresanjem apelantovog automobila koji je izvršen na temelju usmene naredbe za pretres. Ustavni sud je ukazao da nađena droga predstavlja jedini izravan dokaz na temelju kojeg su redoviti sudovi zasnovali svoje odluke i proglasili apelanta krivim za kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 224. ZKPRS, te kako pretres apelantovog automobila, nakon kojega je nađena predmetna opojna droga, nije izvršen zakonito, onda takav dokaz nema potrebnu kvalitetu u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa da bi sudovi na njemu mogli temeljiti svoje odluke, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, te su na takav način donesene arbitrarne odluke kojima je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće, razmatrajući apelantov prigovor zakonitosti provođenja radnje pretresa, navelo da je istragu u ovome predmetu prvobitno vodilo Okružno tužiteljstvo po čijem je prijedlogu i po usmenoj naredbi suca za prethodni postupak Osnovnog suda od 25. prosinca 2009. godine izvršen pretres vozila i privremeno oduzimanje predmeta od D.G. (10 kg opojne droge i dva mobilna telefona), kao i da je nakon iznesenog prigovora obrane u spis kao dokaz optužbe uložena fotokopija službene zabilješke suca za prethodni postupak Osnovnog suda broj 95 0 K 005533 09 Kpp od 28. prosinca 2009. godine. Također, ukazano je da ni sam D.G. od koga su predmeti oduzeti nije sporio da se radilo upravo o tim predmetima, niti je na bilo koji način i bilo čime doveo u pitanje zakonitost oduzimanja, što je on jasno naveo i u iskazu danom u prvostupanjskom postupku. Naime, taj svjedok potvrdio je da je 25. prosinca 2009. godine po prethodnom dogovoru sa apelantom otišao na ranije dogovoreno mjesto u Crnu Goru i preuzeo opojnu drogu marihuanu, prešao državnu granicu BiH i Crne Gore, nakon čega su ga na samom ulazu u Trebinje presreli pripadnici CJB Trebinje, kada je vozilo pretreseno i pronađena opojna droga. U svezi sa time, Apelacijsko vijeće je zaključilo da nije utemeljen prigovor obrane da je pretres vozila „Fiat Punto“ i privremeno oduzimanje predmeta od D.G. bilo nezakonito zbog kršenja odredbe članka 120. stavak 3. ZKPRS.

48. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostupanjske presude nesporno proizlazi da je pretresanje vozila D.G. izvršeno 25. prosinca 2009. godine na temelju usmene naredbe suca za prethodni postupak Osnovnog suda, te da je sudac za prethodni postupak o izdavanju usmene naredbe za pretres 28. prosinca 2009. godine sačinio i predao Osnovnom sudu „službenu zabilješku“. Dakle, Ustavni sud, suprotno zaključcima Apelacijskog vijeća, zapaža da sudac za prethodni postupak nije postupio sukladno izričitoj odredbi članka 120. stavak 3. ZKPRS, odnosno nije u roku od 24 sata od izdavanja naredbe potpisanu presliku zapisnika predao Osnovnom sudu, već je to učinio nakon proteka tri dana dostavljanjem „službene zabilješke“. Međutim, polazeći od navedene prakse Europskog i Ustavnog suda prema kojoj je neophodno utvrditi je li postupak kao cjelina bio pravičan, Ustavni sud će razmotriti i da li je apelantu pružena prilika da pobija vjerodostojnost dokaza i da se usprotivi njihovoj uporabi, pri čemu će uzeti u obzir i kvalitetu dokaza, odnosno je li, zbog okolnosti u kojima su dokazi pribavljeni, dovedena u pitanje njihova pouzdanost ili točnost (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. ožujka 2009. godine [GC], predstavka broj 4378/02, stavak 90).

49. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelant, posredstvom svog opunomoćenika, imao mogućnost pobijati navedene dokaze, što je i učinio u prvostupanjskom postupku, kasnije u žalbenim navodima, te tijekom pretresa pred Apelacijskim vijećem. U svezi sa kvalitetom spornih dokaza, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovitih sudova proizlazi da apelant od prvog saslušanja pred Tužiteljstvom činjenično nije sporio da se kupoprodaja opojne droge odista desila, te je u svom iskazu jasno i detaljno opisao svoju ulogu, ali i ulogu drugih sudionika, iz čega proizlazi da on od početka kaznenog postupka preuzima odgovornost za izvršenje konkretne radnje i u tim izjavama je koncizan i konzistentan. Pored toga, proizlazi da je apelantov iskaz u bitnom dijelu potvrđen iskazom D.G. sa glavnog pretresa koji je naveo da je 25. prosinca 2009. godine, po prethodnom dogovoru sa apelantom, vozilom „Fiat Punto“ otišao na ranije dogovoreno mjesto u Crnu Goru, gdje se našao sa izvjesnim Milošem od kojega je preuzeo opojnu drogu ,marihuanu, te prešao državnu granicu Bosne i Hercegovine i Crne Gore pozivajući se na svoje policijske ovlasti, nakon čega su ga na samom ulazu u Trebinje presreli pripadnici CJB Trebinje, kada je vozilo pretreseno i pronađena opojna droga. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja drugostupanjske presude slijedi da iskaze apelanta i D.G. potvrđuju rezultati posebnih istražnih radnji, kao i dokazi dobiveni na temelju radnje pretresanja, odnosno zapisnik o pretresanju vozila, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i sačinjena fotodokumentacija, te analiza oduzetih mobilnih telefona. Dakle, iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da identitet oduzetih predmeta, niti sadržaj ostvarene komunikacije niti jednim dokazom provedenim u postupku nije doveden u pitanje, niti je apelant tijekom postupka pred redovitim sudovima osporavao vjerodostojnost tih dokaza, već samo njihovu procesnu zakonitost. Pored toga, Ustavni sud uočava da dokazi čiju zakonitost apelant osporava ne predstavljaju jedine izravne dokaze na temelju kojih su redoviti sudovi utemeljili svoje odluke i proglasili apelanta krivim za radnje iz točke 1. izreke presude. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je zasnivanje drugostupanjske presude na dokazima koji su pribavljeni uslijed propusta suca za prethodni postupak da u roku od 24 sata od izdavanja naredbe za pretres Osnovnom sudu preda potpisanu presliku zapisnika (ali koji je učinio nakon proteka tri dana dostavljanjem u spis „službene zabilješke“) utjecalo na cjelokupnu pravičnost postupka u odnosu na radnje opisane u točki 1. izreke presude.

50. Osporavajući zakonitost dokaza korištenih u obrazloženju radnji iz točke 2. izreke presude, apelant je naveo da je pakiranje opojne droge heroin nezakonito pribavljen dokaz zbog toga što ovlaštene službene osobe nisu imale odobrenje suca za prethodni postupak za izdavanje naredbe za pretres i nisu postojali uvjeti iz članka 229. ZKPRS za vršenje očevida od ovlaštenih službenih osoba.

51. Dovodeći u svezu navedene apelantove tvrdnje sa standardima navedenim u prethodnom dijelu ove odluke, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da opojna droga heroin, čiju zakonitost pribavljanja apelant osporava, nije pronađena vršenjem radnje pretresa, već očevida, i to na temelju naredbe postupajućeg tužitelja od ovlaštenih službenih osoba. Osim toga, u zapisniku je navedeno da su tom prilikom pronađeni predmeti za koje je postajala sumnja da se radi o opojnoj drogi heroin i da su ti predmeti potom, nakon provedene radnje otvaranja i pregleda u prisustvu B.Ć. i P.K., naredbom Okružnog tužiteljstva upućeni na vještačenje. Kod navedenog stanja stvari, Ustavni sud nije mogao zaključiti da ovlaštene službene osobe u konkretnom slučaju nisu imale ovlast za vršenje očevida sukladno odredbi iz članka 229. ZKPRS. Nadalje, u svezi sa apelantovim tvrdnjama da nije izvršena radnja otvaranja i pregleda opojne droge i da se zbog toga radi o nezakonito pribavljenom dokazu, kod nesporne činjenice da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetima koji su oduzeti, već o predmetima koji su pronađeni vršenjem očevida, Ustavni sud smatra da nije ni bilo potrebno vršiti radnju otvaranja i pregleda pronađenih predmeta u smislu odredbe članka 135. ZKPRS (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1977/14, stavak 26, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Zbog navedenog, irelevantan je i apelantov prigovor da tijekom postupka nije primio zapisnik Okružnog tužiteljstva o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 18. ožujka 2010. godine koji je, po tvrdnji Apelacijskog vijeća, dostavilo Tužiteljstvo uz odgovor na apelantovu žalbu i apelant i njegov branitelj su na sjednici vijeća upoznati sa njegovim sadržajem. Stoga, Ustavni sud smatra da u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je rezultirao osporenom presudom postupano suprotno relevantnim odredbama ZKPRS.

52. Apelant tvrdi, u odnosu na točku 1. izreke presude, da sud bez vještačenja nije mogao utvrditi da se radi o opojnoj drogi, a u odnosu na točku 2. izreke presude da je sporna identifikacija pronađene opojne droge heroin zbog razlike u opisu i dimenzijama. U svezi sa navedenim, a imajući u vidu prethodno izložena obrazloženja u odnosu na točku 1. izreke presude, Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u pogledu utvrđivanja činjenice da li se u konkretnom slučaju radilo o neovlaštenom prometu opojne droge detaljno analizirao apelantov iskaz iz istrage, te ga doveo u svezu sa iskazom svjedoka D.G., rezultatima posebnih istražnih radnji i analizom privremeno oduzetih mobilnih telefona i materijalnom dokumentacijom. Također, Ustavni sud, u svezi sa apelantovim navodima, ukazuje da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima iz čega proizlazi da su redoviti sudovi postojanje činjenice da se radi o opojnoj drogi mogli utvrditi i na temelju drugih dokaza, a ne samo na temelju nalaza i mišljenja vještaka, što su u konkretnom slučaju i učinili. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na razlike u opisu opojne droge koja je poslana na vještačenje i opisa koje je dao vještak u nalazu i mišljenju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelant u svome iskazu u istrazi potvrdio da je sa A.I. postigao dogovor o kupovini „pola kilograma“ opojne droge heroin i da je znao da je tu drogu trebao dostaviti B.Ć., koji je izbacio opojnu drogu iz vozila tijekom vožnje, što je potvrdio svjedok P.K., zbog čega Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da eventualne manje razlike u opisu pronađene opojne droge (da li je najlonska kesa u kojoj se nalazila opojna droga bila pocijepana u jednom vrhu i manja odstupanja u dimenzijama) ostavljaju sumnju u vjerodostojnost toga dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju osporene odluke u odnosu na toč. 1. i 2. izreke presude dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, pri čemu ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.

53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su, u odnosu na toč. 1. i 2. izreke presude, neutemeljeni apelantovi prigovori da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

54. Najzad, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da nisu bili ispunjeni uvjeti za izdavanje usmene naredbe za pretres, jer nije postojala opasnost od odlaganja iz članka 120. stavak

1. ZKPRS, i da prilikom ispitivanja u istrazi od 20. kolovoza 2010. godine i 15. rujna 2010. godine nije upoznat sa kaznenim djelom koje mu se stavlja na teret i osnovama sumnje protiv njega, Ustavni sud iz stanja u spisu nije mogao zaključiti da je apelant navedene argumente isticao tijekom postupaka pred Sudom BiH zbog čega ti navodi ne mogu biti razmatrani u postupku pred Ustavnim sudom.

55. Osim toga, kako je Ustavni sud prethodno utvrdio povredu prava na pravično suđenje u odnosu na točku 3. izreke presude i ukinuo presudu u tom dijelu i posljedično tome ukinuo presudu i u odluci o kazni, bespredmetnim se ocjenjuju apelantovi navode da Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke o kaznenopravnoj sankciji nije ocijenilo sve olakšavajuće okolnosti koje su se našle na apelantovoj strani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Apelacijsko vijeće prilikom utvrđivanja da je apelant počinio radnje opisane u točki 3. izreke presude u obrazloženju presude dao samo jedan općenit zaključak o razlozima kojima se rukovodio, pa je u drugostupanjskoj presudi izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno zaključiti na temelju kojih dokaza je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim za počinjenje predmetnih radnji koje su mu u tom dijelu stavljene na teret.

57. S druge strane, u odnosu na toč. 1. i 2. izreke presude, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije budući da Ustavni sud nije mogao zaključiti da je zasnivanje drugostupanjske presude na dokazima koji su pribavljeni uslijed propusta suca za prethodni postupak da u roku od 24 sata od izdavanja naredbe za pretres Osnovnom sudu preda potpisanu presliku zapisnika utjecalo na cjelokupnu pravičnost postupka. Pored toga, ne postoji povreda navedenog prava kada su redoviti sudovi za svoje odluke u odnosu na ostale navode u ovom dijelu dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su procesnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

58. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-223/16 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio