Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4909/15 (N. A.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4909/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4909/15, rješavajući apelaciju Nagiba Ahmetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nagiba Ahmetovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 050302 15 Rsž od 2. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 050302 14 Rs od 15. januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nagib Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 050302 15 Rsž od 2. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 Rs 050302 14 Rs od 15. januara 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 29. juna 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i drugotužena su u periodu od 4. do 17. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 16. aprila 2014 godine, podnio tužbu Općinskom sudu, protiv tuženih „Binas“ d.d. Bugojno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotužene, radi potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je u tužbi naveo da je dugogodišnji zaposlenik prvotuženog, te da mu već duži niz godina prvotuženi ne isplaćuje redovno plaću, niti uplaćuje doprinose PIO/MIO. U tužbi se također navodi da prvotuženi ne izmiruje svoje obaveze prema uposlenicima, zbog čega su podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka kod nadležnog suda. Međutim, kako je trebala suglasnost Federalnog ministra energije, rudarstva i industrije, te kako ta suglasnost nije data rješenjem Općinskog suda u Travniku broj 51 0 St 042470 10 St od 14. februara 2011. godine odbijen je prijedlog uposlenika za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim. Imajući u vidu navedeno, apelant je predmetnom tužbom obuhvatio i drugotuženu, s obzirom da je Zakonom o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o stečajnom postupku) propisano da kada Federalni ministar energije, rudarstva i industrije ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka, za sve obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara i drugotužena. Osim toga, apelant je u tužbi naveo da je na sjednici Vlade FBiH održanoj 27. decembra 2012. godine donesen zaključak da tužena solidarno odgovara za obaveze namjenske industrije, pa je iz tog razloga predložio da se prvotuženi i drugotužena solidarno obavežu na isplatu neisplaćenih naknada po osnovu njegovog radnog odnosa kod prvotužene, pozivajući se na odredbu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku.

6. Drugotužena je u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, istakavši prigovor mjesne nenadležnosti za drugotuženu, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, kao i prigovor zastare potraživanja.

7. Presudom Općinskog suda broj 46 0 Rs 050302 14 Rs od 15. januara 2015. godine stavom I izreke, naloženo je prvotuženom da apelantu na ime neisplaćenih plaća i toplog obroka za period pobliže naveden u izreci presude isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom II izreke, naloženo je prvotuženom da na apelantovo ime kod nadležne Kantonalne administrativne službe PIO/MIO uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period pobliže naveden u izreci presude u određenom iznosu. Stavom III izreke, obavezan je prvotuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom IV izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu Federaciju BiH.

8. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, prigovor mjesne nenadležnosti, a prije svega je sporan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, prvenstveno iz razloga što se u konkretnoj pravnoj stvari radi o parnici, o sporu između apelanta kao zaposlenika i poslodavca prvotuženog po osnovu zaključenog ugovora o radu, a osnov za donošenje odluka o radnom sporu predstavljaju odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora koji ne propisuju solidarnu odgovornost drugotužene. U konkretnoj pravnoj stvari apelant, kao zaposlenik prvotuženog potražuje naknade po osnovu radnog odnosa kod prvotuženog.

9. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 3. Zakona o radu FBiH, kojom je propisano da je poslodavac fizička ili pravna osoba koja zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze temeljem zaključenog ugovora o radu, a u skladu a s tim zakonom, Općim i Granskim kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Međutim, kako je među parničnim strankama nesporno da je apelant zaposlenik kod prvotuženog, Općinski sud je istakao da naknadu, temeljem ostvarenog rada i ostvarivanje drugih prava koja proizilaze iz odnosa apelanta prema prvotuženom, može tražiti samo od prvotuženog kao svog poslodavca, ali ne i od većinskog vlasnika, odnosno od drugotužene. Naime, sama činjenica da je prvotuženi organiziran kao dioničko društvo sa većinskim ulogom državnog kapitala, gdje je većinski vlasnik drugotužena, ne znači da je drugotužena pasivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari, a posebno imajući u vidu da je tužbeni zahtjev apelanta usmjeren na isplatu naknade temeljem rada i uplatu doprinosa MIO/PIO. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, pa je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu u cijelosti odbio kao neosnovan.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 Rs 050302 15 Rsž od 2. oktobra 2015. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Općinskog suda od 15. januara 2015. godine u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu (stav IV izreke).

11. Kantonalni sud je, između ostalog, podsjetio da apelant žalbom ukazuje da je prvostepeni sud trebao obavezati i drugotuženu da mu solidarno sa prvotuženim isplati utužena potraživanja, te da solidarna odgovornost drugotužene proizilazi iz odredaba člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženu pravilno cijenio osnovanim, budući da je apelant zaposlenik prvotuženog i da svoja prava iz radnog odnosa ostvaruje kod tog privrednog društva, kao poslodavca. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisana solidarna odgovornost drugotužene za obaveze stečajnog dužnika ukoliko Federalni ministar odbrane uskrati svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda činjenica da federalni ministar nije dao svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim nije razlog da bi drugotužena u konkretnom slučaju solidarno odgovarala za utužena potraživanja, jer se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu između apelanta kao zaposlenika i prvotuženog kao poslodavca i još uvijek nije izdejstvovana izvršna isprava po osnovu predmetnih potraživanja iz kojih razloga i nema solidarne odgovornosti na strani drugotužene.

12. Iz stanja spisa proizilazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) rješenjem od 1. septembra 2016. godine, odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 2. oktobra 2015. godine. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da u postupku nisu poštovani principi jednakosti pred zakonom i vladavine prava. Budući da je rješenjem od 14. februara 2011. godine, koje je potrvrđeno rješenjem od 23. ožujka 2011. godine odbijen prijedlog uposlenika za otvaranje stečajnog postupka jer federalni ministar energije nije dao saglasnost to je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno sudovi nisu primjenili odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku koje predviđaju da, ako federalni ministar energije ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka, za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara drugotužena. Apelant je naveo da je drugotužena, kroz parnični postupak koji se vodio protiv nje, negirala solidarnu odgovornost, a sa druge strane donijela odluke na osnovu kojih su povjerioci onemogućeni namiriti svoja potraživanja u izvršnom postupku. Apelant je istakao da su sudovi, postupajući u izvršnim postupcima po istovjetnim predmetnima i istom pravnom osnovu, tražioce izvršenja upućivali da solidarnu obavezu utvrde u parničnom postupku. Osim toga, apelant je apelacijom ukazao na stav Kantonalnog suda zauzet u Presudi broj 46 0 Rs 041776 15 Rsž 2 od 15. jula 2015. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (N.D.), te je utvrđeno da je drugotužena solidarno odgovorna za obaveze prvotuženog („Binas“ d.d. Bugojno), zbog čega je povrijeđen princip pravne sigurnosti.

II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz osporene odluke, a u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi o žalbenim navodima apelanta. Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud je naveo da je apelant izjavio reviziju koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda od 1. septembra 2016. godine. Osim toga, Općinski sud je naveo da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani, jer su svi navodi apelacije već isticani, kako u toku trajanja prvostepenog postupka, u žalbi na prvostepenu presudu, tako i u reviziji na drugostepenu presudu.

16. Drugotužena je navela da je apelacija neosnovana i nedokazana. Nadalje, drugotužena je istakla da se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku jer prvotuženi nije stečajni dužnik obzirom da se nad njim ne vodi stečajni postupak, a solidarna odgovornost se citiranim odredbama veže i odnosi samo na stečajnog dužnika. Naime, drugotužena je navela da se u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku jer se iz prvostepenog Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 St 042470 10 St od 14. februara 2011. godine jasno može utvrditi da apelant nije bio predlagatelj u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim i da predmetna potraživanja apelanta iz radnog odnosa nisu bila predmet prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim, pa se u odnosu na apelanta nisu mogle primijeniti odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, pogotovo jer poslodavac apelanta nije stečajni dužnik obzirom da se nad istim ne vodi stečajni postupak, a solidarna odgovornost se odredbama člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku veže i odnosi samo na stečajnog dužnika. Pored toga, drugotužena je istakla i da je apelant imao pravo i mogućnost da kao tražitelj izvršenja pokrene izvršni postupak protiv prvotuženog kao izvršenika za izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 050302 14 Rs od 15. januara 2015. godine što očigledno nije učinio, pa nema osnova da tvrdi da mu je onemogućena naplata predmetnih potraživanja iz radnog odnosa.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

18. Zakon o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04 i 42/06) u relevatnom dijelu glasi:

Član 1.

Predmet zakona Ovim zakonom uređuju se: uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i provođenja i reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana.

Član 4. stav 1.

Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (1) Stečajni postupak pokreće se pisanim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Povjerilac je dužan u prijedlogu prilaganjem odgovarajuće dokumentacije učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika.

Član 5. st. 3, 4. i 5.

Stečajni dužnik (3) Za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna je prethodna saglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije (u daljem tekstu: federalni ministar energije).

(4) Ako federalni ministar energije ne uskrati svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka u roku od 30 dana od dana dobijanja obavijesti stečajnog sudije o pokretanju prethodnog postupka, smatra se da je saglasnost data.

(5) Ako federalni ministar energije ne da svoju saglasnost za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija.

19. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 2. oktobra 2015. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 2. oktobra 2015. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 2. oktobra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za isplatu naknade iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4687/11 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 28), pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

28. Ustavni sud dalje zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prije svega ukazuje na svoju praksu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-266/16 od 18. jula 2017. godine, AP-4907/15 od 7. septembra 2017. godine i AP-4567/15 od 6. decembra 2017. godine; dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su redovni sudovi usvajali prigovor izvršenika (Federacija BiH-drugotužena u predmetnom postupku) i tražioce izvršenja upućivali na parnice jer su izvršenja u predmetnim postupcima određena prema licu koje u izvršnim ispravama nije označeno kao izvršenik, a iz razloga propisanih odredbama člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova proizilazi da su apelanti u skladu sa odredbama člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku imali zakonskog osnova u izvršnom postupku zahtijevati namirenje potraživanja od izvršenika, jer ministar energije nije dao svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim, što za posljedicu ima solidarnu odgovornost drugotužene kao izvršenika u konkretnim postupcima. Međutim, redovni sudovi su zaključili da solidarna odgovornost zasnovana prema Zakonu o stečajnom postupku ne spriječava drugotuženu da osporava postojanje samog duga koji nikada nije utvrđen u odnosu na drugotuženu, a spor o tome se jedino može rješavati u parničnom postupku, a ne u izvršnom postupku.

31. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem apelant smatra da su relevantne odredbe materijalnog prava proizvoljno primijenjene i da su prvotuženi i drugotužena kao solidarni dužnici dužni da mu isplate potraživanja iz radnog odnosa.

32. Ustavni sud prije svega ukazuje da apelant navodi da su uposlenici prvotuženog podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora drugotužene slijedi da iz rješenja Općinskog suda od 14. februara 2011. godine proizilazi da apelant nije bio predlagatelj u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim i da predmetna potraživanja apelanta iz radnog odnosa nisu bila predmet prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da su odredbama člana 1. Zakona o stečajnom postupku propisani uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i provođenja i reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana. Nadalje da je odredbama člana 4. Zakona o stečajnom postupku, između ostalog, propisano da se stečajni postupak pokreće pisanim prijedlogom, te da su za podnošenje prijedloga ovlašteni stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. I najzad da odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku propisuju da u slučaju ako Federalni ministar energije, rudarstva i industrije nije dao svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka, za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija.

33. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da se naknada, temeljem ostvarenog rada i ostvarivanje drugih prava koja proizilaze iz odnosa apelanta prema prvotuženom, može tražiti samo od prvotuženog kao svog poslodavca, ali ne i od većinskog vlasnika, odnosno od drugotužene, a da činjenica da je prvotuženi organiziran kao dioničko društvo sa većinskim ulogom državnog kapitala, gdje je većinski vlasnik drugotužena, ne znači da je drugotužena pasivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da nema obaveze drugotužene ni u smislu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku jer činjenica da federalni ministar nije dao saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim nije razlog da bi drugotužena u konkretnom slučaju solidarno odgovarala za utužena potraživanja, jer se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu između apelanta kao zaposlenika i prvotuženog kao poslodavca. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da apelant navodi da su uposlenici prvotuženog podnijeli prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, da tuženi tvrdi da apelant nije bio predlagatelj u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka i naprijed navedene ostale odredbe Zakona o stečajnom postupku.

34. Ustavni sud dalje nalazi da je apelant u predmetnoj apelaciji ukazao na stav Kantonalnog suda zauzet u drugoj presudi da je drugotužena solidarno odgovorna za obaveze prvotuženog. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelaciju koja je pokretala identično činjenično i pravno pitanje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2082/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) koju je drugotužena podnijela protiv presuda kojima je obavezana da, zajedno sa prvotuženim („Binas“ d.d. Bugojno) solidarno isplatiti tužiteljici (A. H.) određeni novčani iznos na ime potraživanja iz radnog odnosa. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo apelantice (drugotužene) na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u kojoj je između ostalog istakao da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tom predmetu konstatovao da je neprihvatljivo rezonovanje nižestepenih sudova da je za svoje obaveze odgovoran samo prvotuženi u smislu odredaba Zakona o privrednim društvima. Također se navodi, da se odgovornost prvotuženog zasniva na Zakonu o radu, a apelantice na Zakonu o stečajnom postupku, a okolnost da odgovaraju po različitim osnovima nije zapreka za njihovu solidarnu odgovornost. Vrhovni sud zaključuje, da iz navedenih razloga se pravilnim pokazuje pravni stav tužiteljice o pasivnoj solidarnoj odgovornosti apelantice, čiji je nadležni ministar odbio dati svoju suglasnost za otvaranje stečajnog postupka, na koji način je u skladu sa navedenom odredbom člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, i apelantica na osnovu zakona zasnovala svoju solidarnu odgovornost za obaveze stečajnog dužnika.

35. Nadalje, u odluci broj AP-2843/16 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2843/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), kojom je rješavao apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je Vrhovni sud usvojio reviziju i preinačio presudu Kantonalnog suda na koju apelant ukazuje i potvrdio prvostepenu presudu, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo apelantice (tužiteljice) na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u kojoj je između ostalog istakao da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom predmetu konstatovao U predmetnoj pravnoj stvari se kao sporno pravno pitanje postavilo je li tužena (Federacija BiH) solidarno odgovorna za obaveze preduzeća „Binas“ d.o.o. Bugojno koje je pravomoćnom presudom obavezano na isplatu predmetnog potraživanja apelantici, zbog nepostojanja saglasnosti nadležnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije FBiH uslijed čega je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad preduzećem (stečajnim dužnikom) koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu. ... u okolnostima konkretnog predmeta izostaju činjenične tvrdnje, dakle činjenični osnov, koji bi sudu omogućio da njegovim raspravljanjem izvede zaključak o ostvarenju materijalno-pravnih pretpostavki za obavezivanje tužene na isplatu iznosa dosuđenih pravomoćnom presudom u korist apelantice. Ustavni sud uočava da je u toj presudi Vrhovni sud istakao stav Građanskog odjeljenja tog suda (26. aprila 2016. godine) u pogledu navedenog pravnog pitanja da za slučaj da federalni ministar energije (u navedenom stavu Vrhovnog suda je očiglednom greškom navedeno „odbrane“ kako je bilo propisano Zakonom o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 32/04) prije proglašenja Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/06)), ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu (član 5. stav 5. u vezi sa stavom 3. i

4. Zakona o stečajnom postupku Federacije BiH) znači da je saglasnost uskraćena povodom određenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku, za koga podnosilac tvrdi da je platežno nesposoban. Samim tim ustanovljena solidarna odgovornost Federacije BiH za obaveze stečajnog dužnika se isključivo odnosi na obaveze sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ne u slučaju, za obaveze izvan predmeta raspravljanja po prijedlogu. Posebno se solidarna odgovornost Federacije BiH ne odnosi na obaveze prema trećim osobama.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast obavezna da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja, održanoj 26. aprila 2016. godine usvojio pravno shvatanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 56-59, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Pri tome Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ocijenjuje i ove apelantove navode neosnovanim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

38. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku na apelantovu štetu, te kada se ne može zaključiti da su u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava veže za pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da povreda ovog prava nije osnovana.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4909/15 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio