Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1659/15 (D. S.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1659/15
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1659/17, rješavajući apelaciju Dragomira Soldata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Soldata podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3. decembra 2014. godine i S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragomir Soldat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 6. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3. decembra 2014. godine i S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 31. januara i 2. februara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 011967 12 Kri od 27. marta 2014. godine apelanta i saoptužene V. Đ. i Z. B. proglasio krivim da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) a sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. KZBiH. Apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godine.
6. Sud BiH je utvrdio da je apelant u svojstvu vojnog policajca 43. motorizovane brigade (u daljnjem tekstu: 43. m. b.) Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), skupa sa saoptuženim V. Đ. i Z. B. te drugim njima poznatim licima, 23. jula 1992. godine u selu Čarakovo, općina Prijedor, na način detaljno opisan u tački I izreke presude, naredio saoptuženim V. Đ. i Z. B. te drugom njima poznatom licu da zarobljene imenovane muškarce bošnjačke nacionalnosti odvedu pred mjesnu džamiju na strijeljanje, na način da je izdao naredbu: „Vodite ih pred džamiju na strijeljanje, nek se mole Bogu i Aliji“, što su oni i učinili i odveli 10 lica, koje su u dvorištu džamije na licu mjesta i na način detaljno opisan u toj tački (skupa sa još jednim imenovanim licem) strijeljali, a to strijeljanje su svjedoci S. S. i S-1 preživjeli. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant tog dana, na način detaljno opisan u tački II izreke presude, došao do kuće u kojoj je živio M. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni M. M.), te je, između ostalog, njemu poznatom naoružanom licu naredio da oštećenog M. M. odvede iza kuće, svjesno i znajući da mu na taj način naređuje da ga ubije iza kuće, što je ovo lice i učinilo.
7. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli opći elementi krivičnog djela iz člana 172. stav 1. KZBiH. Naime, postojanje širokog ili sistematskog napada Sud BiH je utvrdio na temelju interpretiranih iskaza pojedinačno pobrojanih svjedoka Tužilaštva BiH i pobrojanih materijalnih dokaza predočenih od Tužilaštva BiH, što je, po ocjeni Suda BiH, potkrijepljeno činjenicama koje su prihvaćene kao utvrđene u presudama MKSJ pobrojanim u Aneksu A presude. Nadalje, Sud BiH je na temelju provedenih dokaza zaključio da je apelant znao za napad i da su njegova djela dio napada (nexus). Ukazano je da je nesporno utvrđeno da su apelant i druga dvojica optuženih u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bili pripadnici VRS i rezervnog sastava policije, pa kad se ova činjenica sagleda u vezi sa masovnošću napada i sveobuhvatnošću djelovanja srpskih snaga na teritoriji pod njihovom kontrolom, opravdano je zaključiti da su apelant i optuženi kao sastavni dio formacija koje su vršile napad u potpunosti bili upućeni u svakodnevna dešavanja.
8. Nadalje, istaknuto je da su prigovori branilaca o nepostojanju prethodnog dogovora i plana o zajedničkom djelovanju, te uopće o nemogućnosti zajedničkog djelovanja vojske i policije, neodrživi upravo zbog činjenice da su vojska i policija u navedenom periodu imale zajedničke aktivnosti, kako to proizlazi iz Izvještaja o radu stanice javne bezbjednosti Prijedor u relevantnom periodu. Tako je Sud BiH tokom postupka nesporno utvrdio da je apelant u relevantno vrijeme bio komandir voda vojne policije za punktove u 43. m. b., što nije ni osporavano tokom predmetnog postupka. Sud BiH je konstatovao da su svi svjedoci optužbe saglasno izjavili da su oštećeni izvedeni iz svojih domova u ranim jutarnjim satima, dok su se pripremali za redovne dnevne aktivnosti i poslove, pa je evidentno da oštećeni u tom trenutku nisu na bilo koji način učestvovali u borbama, neprijateljstvima, odnosno nisu bili naoružani niti su djelovali u okviru borbenog konteksta.
9. Sud BiH je naveo da je posljednji uslov da bi optuženi bili proglašeni krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti bio postojanje dovoljno dokaza da su počinili i pojedinačne inkriminacije navedene u optužnici, odnosno da su svojim radnjama ostvarili elemente progona ubistvima nesrpskog civilnog stanovništva. Ukazano je da je apelantova uloga bila izdavanje naloga za ubijanje civila, i to u dva navrata, po kojima je i postupljeno, a te radnje su u konkretnom slučaju okvalifikovane kao saizvršilačke, kao i radnje optuženih V. Đ. i Z. B. koji su neposredno učešće u počinjenju krivičnog djela poduzeli dobrovoljno i s namjerom, tako što je svako od njih imao svoju ulogu u izvršenju inkriminacija za koje su proglašeni krivim. Sud BiH je istakao da postojanje dogovora za izvršenje krivičnog djela ne mora biti konkretizovano, kako to potencira odbrana, ono može biti dato usmenim putem i konkludentnim radnjama optuženih, na način da su u izvršenje djela krenuli zajedno.
10. Sud BiH je nakon svestrane ocjene dokaza utvrdio da je apelant u inkriminisano vrijeme bio u selu Čarakovo, te je utvrdio njegovo učešće u svim inkriminacijama za koje je proglašen krivim. Sud BiH je istakao da su svjedoci optužbe Š. K. i S. S. te drugi mještani sela Čarakovo saglasno opisali događaje koji su prethodili ubistvu civila pred džamijom u selu Čarakovo. Strijeljanje pred džamijom, te identifikovanje učešća optuženih u tim radnjama iznijela su saglasno u svom svjedočenju dva preživjela svjedoka, S. S. i zaštićeni svjedok S-1, zatim svjedok Š. K. kojem je Sud BiH u relevantnom dijelu poklonio vjeru, ali je njihovo učešće nesumnjivo utvrđeno i na osnovu iskaza drugih svjedoka optužbe koji su u svojim svjedočenjima iznijeli detalje koji olakšavaju identifikovanje optuženih u selu Čarakovo u vrijeme ubijanja civila. Nadalje, Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant učestvovao i u počinjenju ubistva oštećenog M. M., što su potvrdile supruga i majka oštećenog Z. M. i B. M. koje su apelanta identifikovale na prezentovanoj fotodokumentaciji, naglašavajući da je on lice koje su vojnici kritičnog dana oslovljavali nadimkom Čiča.
11. Sud BiH je naveo da je apelant prije dolaska u selo bio potpuno nepoznat svjedocima optužbe, izuzev svjedoka Š. K. Navedeno je da su svjedoci S. S., svjedok S-1, ali i drugi svjedoci saglasno izjavili da apelanta nisu viđali prije i ne prepoznaju ga kao mještana nekog od susjednih sela, što je i logično, s obzirom na to da je prije ovog događaja apelant godinama živio u Zagrebu, odakle potiče i njegov specifični „hrvatski naglasak“ koji zaštićeni svjedok S-1, S. S. i Š. K. pominju u svojim iskazima. Prilikom identifikacije apelanta Sud BiH je imao u vidu činjenicu da preživjeli svjedoci S. S. i S-1 na identičan način opisuju vozača bijelog mercedesa kojeg je onda svjedok Š. K., na osnovu dobijenog opisa, identificirao kao apelanta. Sud BiH je naveo da je svjedok optužbe Š. K., čiji iskaz Sud BiH nalazi objektivnim i autentičnim, detaljno opisao kako je kritičnog dana 1992. godine bio sa svojom porodicom u selu Čarakovo, te da se apelant u ranim jutarnjim satima prije ulaska vojske u selo Čarakovo, odnosno prije početka operacije „čišćenja“ ovog sela, bijelim vozilom marke „Mercedes“ dovezao do njegove kuće odakle je njega i njegovu porodicu prevezao u kuću u blizini punkta vojne policije na mostu Žeger. Apelant je, prema daljnjem kazivanju ovog svjedoka, imao maskirnu uniformu, odnosno šarenu sa dvije boje – maslinastom i bijelom. Imao je i bijeli opasač, pištolj i nosio je sunčane naočale na glavi.
12. Sud BiH je naveo da je odbrana u svrhu osporavanja kredibiliteta ovog svjedoka u dokaze uvela i određen broj dokumenata koji se odnose na spor koji se pred hrvatskim pravosuđem vodio povodom apelantove nekretnine. Prema izvedenim dokazima, apelant je po odlasku u Prijedor svoju kuću u Zagrebu ostavio na korištenje H. J. i A. J., saslušanim u ovom predmetu u svojstvu svjedoka odbrane. Prema navodima odbrane, Š. K. je u tom periodu neovlašteno prodao apelantovu kuću, a na osnovu punomoći koju mu je 31. januara 1992. godine dao apelant, te da je imao neposredni imovinski interes da svjedoči na apelantovu štetu. U tom smislu, Sud BiH konstatuje i da u spis nije uložen bilo kakav opoziv punomoći date svjedoku Š. K. u svrhu prodaje porodične kuće, čime bi apelant iskazao otvoreno neslaganje sa sadržajem ranije datog ovlaštenja. Sud BiH nalazi kontradiktornim svjedočenje H. J. i A. J. koji su potvrdili da je odmah po dolasku u Zagreb svjedok Š. K. afirmativno govorio o apelantu koji je spasio njegovu porodicu, pa Sud BiH nalazi neobičnim da bi nekoliko mjeseci kasnije on govorio da je apelant mrtav.
13. Sud BiH je dalje naveo da detalj na apelantu u vidu bijelog opasača, koji je inače nosila vojna policija, spominje u svom iskazu i svjedokinja optužbe I. K., pa Sud BiH nije prihvatio braniočev prigovor iznesen u završnom izlaganju kojim se tvrdilo da ni jedan od saslušanih svjedoka optužbe ovaj detalj ne spominje u svom iskazu. Ono što je specifično i što dodatno potkrepljuje zaključak Suda BiH o vjerodostojnosti iskaza svjedoka Š. K. u svakom detalju jeste činjenica da je identičan opis apelanta u to vrijeme dao i svjedok odbrane R. D., koji je kao pripadnik voda kojim je komandovao apelant bio stacioniran upravo na punktu Žeger. Drugi pripadnik apelantovog voda svjedok odbrane M. Đ. također je opisao apelanta kao „pravog vojnika“ dodavši i da je bio „uvijek uredan, uredno obrijan, veoma profesionalno se ponašao.“ Sud BiH je istakao da manja odstupanja u konzistentnosti iskaza preživjelih svjedoka nisu dovela u sumnju zaključak Suda BiH o njihovoj vjerodostojnosti i podudarnosti u relevantnom dijelu.
14. Na navedenu okolnost detaljno su svjedočili brat i majka ubijenog M. M., te supruga Z. M. i majka B. M., kao i brat ubijenog B. M., čiji su iskazi detaljno opisani u obrazloženju presude. U vezi s tim iskazima Sud BiH je naveo da su iskazi ova tri svjedoka saglasni u relevantnim dijelovima, te je manje razlike u iskazima svjedokinja B. M. i Z. M. Sud BiH detaljno elaborirao u presudi. Sud BiH je naveo da je na fotografijama koje su svjedokinji B. M. prezentovane prilikom saslušanja u istrazi svjedokinja zaokružila lica na fotografijama br. 4 i 6 obrazlažući da su lica na tim fotografijama najsličnija licu koje su kritične prilike vojnici oslovljavali nadimkom Čiča. Sud BiH je konstatovao da su navedena lica međusobno najsličnija, dok je lice pod rednim brojem 4 upravo apelant. Na istim prezentovanim fotografijama apelanta je pod brojem 4 nesumnjivo prepoznala Z. M., supruga oštećenog M. M. Sud BiH je u daljnjoj analizi iskaza ovih dviju svjedokinja imao u vidu opis fizičkog izgleda lica za koje tvrde da je kritičnog dana koristilo nadimak Čiča. Tako je Sud BiH primijetio da obje svjedokinje na gotovo identičan način kao i preživjeli svjedoci S. S. i S-1 opisuju fizički izgled apelanta kritičnog dana. U svakom slučaju, Sud BiH nalazi da obje svjedokinje, kao neposredni očevici odvođenja oštećenog M. M. iza kuće, u relevantnom dijelu svog iskaza saglasno opisuju fizički izgled lica koje je vojniku naredilo da oštećenog M. M. odvede iza kuće, gdje je i usmrćen, te preciziraju način obraćanja Čiče vojniku, kao i pitanja koja je vojnik uputio oštećenom. Osim navedenog, Sud BiH je upoređivanjem iskaza preživjelih svjedoka S. S. i svjedoka S-1, te svjedokinja B. M i Z. M. uočio da lice pod nadimkom Čiča kritičnog dana ispoljava identičan obrazac ponašanja prema oštećenim civilima. Navedeno je da je i svjedok Š. K. naveo da je lično čuo kad su vojnici prisutni na punktu Žeger prije zločina u selu Čarakovo oslovili apelanta nadimkom Čiča, a taj nadimak apelant u svom svjedočenju i ne osporava, niti je prilikom provjeravanja ličnih podataka iz optužnice prigovorio u tom dijelu.
15. Sud BiH je naveo da je prisustvo pripadnika vojne policije 43. m. b. na punktu Žeger 23. jula 1992. godine potkrijepljeno iskazima svjedoka odbrane, dok je samo apelantovo prisustvo na istom punktu osporavano tokom postupka. Naime, odbrana je na okolnost apelantovog alibija saslušala više svjedoka koji su trebali potvrditi da je apelant na punkt formiran u mjestu Žeger trebao doći tek 24. jula 1992. godine, odnosno dan nakon inkriminisanog događaja. Sud BiH je istakao da je navedena teza neodrživa, s obzirom na to da je suprotna svim drugim provedenim dokazima i saglasnim izjavama svjedoka, prvenstveno svjedoka Š. K., kojeg je lično apelant u ranim jutarnjim satima 23. jula 1992. godine doveo i smjestio u kuću u blizini punkta na žegerskom mostu. Da je punkt formiran naredni dan, kako to odbrana nastoji dokazati, ne bi ni bilo potrebe za spašavanjem porodice svjedoka Š. K., barem ne na način kako je to učinjeno 23. jula 1992. godine.
16. Sud BiH je utvrdio da je nesporno da je pripadnicima voda vojne policije na punktu Žeger komandovao apelant, dok su druga dva optužena slijedila njegove naredbe/upute u selu Čarakovo isključivo na temelju činjenice da je bio „stariji i ozbiljniji“. Apelant je zasigurno uživao svojevrstan ugled i na osnovu činjenice da je bio na poziciji komandira voda vojne policije, odnosno da je potpadao pod komandni kadar brigade. U svakom slučaju, kako optužnica nije teretila apelanta po osnovu komandne odgovornosti iz člana 180. stav 2. KZBiH, a kako je Sud BiH ustanovio da odnos između optuženih nije bio de iure subordinacijski, to je očigledno da su optuženi u izvršenju krivičnog djela postupali u svojstvu saizvršilaca.
17. Naglašeno je da apelantove radnje nisu kvalifikovane kao naredbodavne, jer nije bio de iure nadređen drugoj dvojici optuženih, već su okarakterisane kao saizvršilačke na način da su predstavljale značajan doprinos izvršenju krivičnog djela koje su počinili optuženi V. Đ. i Z. B. kada je u pitanju strijeljanje civila pred džamijom, kao što su radnje koje je poduzeo nakon toga predstavljale značajan doprinos ubistvu oštećenog M. M., koje je počinilo njemu poznato uniformisano lice. Tako su izvršavanjem apelantovog naloga, što nisu bili obavezni učiniti, optuženi V. Đ. i Z. B. zapravo ispoljili svoju volju, odnosno namjeru za izvršenje krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Drugim riječima, sva trojica optuženih su u počinjenju inkriminacija za koje su proglašeni krivim postupali kao saizvršioci. Prigovori branilaca o nepostojanju prethodnog dogovora i plana, te o nemogućnosti zajedničkog djelovanja vojske i policije neodrživi su upravo zbog činjenice da su vojska i policija u navedenom periodu imali zajedničke aktivnosti, kako to proizlazi iz Izvještaja o radu stanice javne bezbjednosti Prijedor u relevantnom periodu. Sud BiH ističe da postojanje dogovora za izvršenje krivičnog djela ne mora biti konkretizovano, ono može biti dato usmenim putem ili može biti ispoljeno konkludentnim radnjama optuženih, koji su u izvršenje djela krenuli zajedno. U konkretnom slučaju, djelo za koje su proglašeni krivim je po svojoj prirodi podrazumijevalo učešće većeg broja lica, sa tačno određenim zadacima, odnosno podijeljenim ulogama. Tako je apelant, koristeći autoritet koji je uživao među pripadnicima vojske i policije, u dva navrata izdao naredbu za ubijanje civila, od čega su jednu naredbu izvršili optuženi V. Đ. i Z. B. koji su neposredno učestvovali u strijeljanju civila pred džamijom, dok je drugu naredbu izvršio vojnik poznat apelantu usmrtivši oštećenog M. M., a kojim radnjama su optuženi dali odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela koje im se stavljalo na teret. Sam apelant je u svom svjedočenju potvrdio da je među pripadnicima vojske inače uživao autoritet zbog iskustva i godina starosti. To su potvrdili i svjedoci odbrane, među kojima je D. K., te pripadnik voda kojim je komandovao apelant, svjedok R. D., kao i svjedok Š. K. kojeg je apelant neposredno pred „čišćenje“ sela Čarakovo sklonio u kuću koja se nalazila u blizini punkta Žeger.
18. Sud BiH je ocijenio neosnovanim pozivanje optuženih na primjenu Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) kao blažeg zakona. Pozivajući se na član 4a. KZBiH, običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti, Sud BiH je istakao da zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u KZSFRJ. Nadalje, ukazujući na stav u predmetu broj 51 981/99 Naletelić protiv Hrvatske, Sud BiH je podsjetio da zločini protiv čovječnosti čine imperativni princip međunarodnog prava i da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava. Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju, nije suprotna članu 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po ocjeni Suda BiH, KZSFRJ nije blaži zakon ni s aspekta zaprijećene kazne, s obzirom na to da predmetno krivično djelo nije bilo ni propisano KZSFRJ.
19. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) Presudom broj S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 2. februara 2015. godine odbilo je kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, apelanta, te optuženih V. Đ. i Z. B. i potvrdilo prvostepenu presudu.
20. Apelaciono vijeće je istaklo da je činjenični opis djela u izreci prvostepene presude jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Izrekom presude obuhvaćeni su svi bitni elementi krivičnog djela iz člana 172. KZBiH, uz precizan opis pojedinačnih radnji izvršenja naznačenih u svim tačkama izreke. U obrazloženju presude imenovani su izvedeni dokazi, zatim je naveden sadržaj tih dokaza, ocjena vjerodostojnosti dokaza, te su dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.
21. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim navode odbrane da optužba nije van razumne sumnje dokazala apelantovu krivicu za inkriminisane radnje, jer je Sud BiH nesporno utvrdio da je apelant u relevantno vrijeme kao komandir vojne policije za punktove u 43. m. b. učestvovao u strijeljanju ljudi ispred džamije i ubistvu M. M. na način da je to naredio. Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće ocjenu dokaza izvedenih u prvostepenom postupku izvršilo upravo na način kako to nalaže odredba člana 281. stav 2. ZKPBiH, dakle ocjenjujući sve izvedene dokaze zasebno i u međusobnoj vezi, te je na tako izvršenoj ocjeni zasnovalo svoju odluku. Samim tim što se prvostepeno vijeće osvrnulo na iskaze pojedinih svjedoka na koje žalba ukazuje, ocijenilo ih neuvjerljivim i nepouzdanim, isključuje se postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Stoga, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud u cijelosti metodološki primijenio proces slobodne ocjene dokaza upravo na način kako to ZKPBiH predviđa, te ne postoji povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav (2) ZKPBiH.
22. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove navode da su zapisnici o njegovom prepoznavanju koje su izvršili svjedoci B. M. i Z. M. nezakoniti dokazi. U tom kontekstu, Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbe člana 85. st. 3. i 4. ZKPBiH, te da je prepoznavanje u istrazi izvršeno na zakonit način jer je prije predočavanja fotografija od svjedokinja traženo da opišu apelanta, što su one i učinile, te je citiran dio iskaza tih svjedokinja. Nadalje je navedeno da nisu tačni navodi odbrane da su u fotoalbumu korištene fotografije iz 2000. godine iz CIPS-ove baze, već su korištene fotografije optuženih iz 90-ih godina, sa starih ličnih karti i vozačkih dozvola na kojima se vidi kako je apelant izgledao tokom 1992. godine.
23. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove prigovore da je prvostepeno vijeće učinilo povredu prava na odbranu tako što nije dopustilo postavljanje detaljnih pitanja oko kupoprodaje kuće kojim je odbrana pokušala dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka Š. K. Uvidom u transkript od 30. maja 2014. godine, kada je na nastavku glavnog pretresa saslušavan ovaj svjedok, Sud je dozvolio pitanja odbrane koja su se odnosila na spornu kupoprodaju apelantove kuće, no samo sa manje detalja, jer predmet optuženja nije bilo pitanje legalne kupoprodaje kuće, niti se u ovom postupku moglo utvrđivati ovo pravno pitanje.
24. Apelaciono vijeće je razmatrajući žalbene prigovore odbrane koji osporavaju iskaze svjedoka S-1 i S. S. u cijelosti odbilo te prigovore kao neosnovane. Istaknuto je da odbrana i iskazom svjedoka S-1 pokušava dovesti u pitanje apelantovu identifikaciju navodeći da je ovaj svjedok apelantovo ime saznao od S. S., a koji je tu informaciju dobio od svjedoka Š. K. Međutim, analizom iskaza svjedoka S-1 očigledno je da on u svom iskazu apelanta najprije opisuje kao lice kome su se ostali vojnici obraćali sa Čiča i koji je izjavio „da ih vode pred džamiju nek se mole bogu, ali ih pobit tamo sve”, a onda na sudijino pitanje identifikuje vozača bijelog auta kao lice prezimena Soldat i navodi da je za njegovo ime saznao u izbjeglištvu, ne precizirajući od koga. U osporavanoj presudi sud je dao razloge u odnosu na dijelove iskaza koje svjedok S-1 nije pominjao u toku istrage. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka S-1 u dijelu koji je bio saglasan sa iskazom svjedoka S. S.
25. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je pobijana presuda koncipirana na način da je primarno vršena ocjena dokaza koji se odnose na apelantov identitet, kako bi se ta odlučna činjenica sa sigurnošću utvrdila, pa je u tom smislu sačinjena od sljedećih segmenata: (1) identifikacija apelanta u Čarakovu na dan 23. juli 1992. godine i njegovo učešće u zločinima tog dana; (2) identifikacija apelanta po nadimku Čiča koji je koristio tokom inkriminisanog perioda; (3) identifikacija apelanta koju su učinile svjedokinje B. M. i Z. M.
26. Uvidom u transkript svjedočenja svjedoka I. K. od 19. aprila 2014. godine Apelaciono vijeće primjećuje da svjedokinja stvarno nije navela da se radilo o bijelom opasaču, već samo o opasaču. Međutim, neosnovane su tvrdnje odbrane da je odlučna činjenica apelantovog prisustva 23. jula 1992. godine u Čarakovu utvrđena na neistinitoj tvrdnji jer je prvostepeno vijeće utvrdilo prisustvo na osnovu svih provedenih dokaza, a posebno na iskazima svjedoka S. S., Š. K. i svjedoka S-1. Dakle, pogrešna interpretacija iskaza svjedoka I. K. u pogledu boje opasača, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ne utiče na utvrđenje iz pobijane presude da je apelant 23. jula 1992. godine bio u Čarakovu. Apelaciono vijeće je istaklo da zaključak o tome da je upravo apelant poduzeo radnje za koje je proglašen krivim nije donesena isključivo na temelju činjenice da li je nosio bijeli opasač ili ne, odnosno da li je bio visok 1,70 cm i nosio kapu, već na temelju svih provedenih dokaza i brojnih drugih detalja kao što je nadimak Čiča i fizičkih karakteristika optuženog lica Čiča na osnovu kojih je svjedok Š. K. utvrdio da se radi o apelantu.
27. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće ispravno ocijenilo iskaz svjedoka Š. K., koji je ključan za odluku o identifikaciji i o apelantovom prisustvu 23. jula 1992. godine u Čarakovu, te je žalbene navode odbrane kojim se ukazuje na motiv ovog svjedoka da lažno svjedoči protiv apelanta, jer je navodno nezakonito prodao apelantovu kuću u Zagrebu i novac uzeo sebi, Apelaciono vijeće ocijenilo neosnovanim. U pobijanoj presudi je data detaljna argumentacija iz kojih razloga predmetne okolnosti ne dovode u pitanje objektivnost iskaza ovog svjedoka, pa se tako u presudi navodi da je Š. K. afirmativno govorio o apelantu koji je spasio njegovu porodicu 23. jula 1992. godine, pa Apelaciono vijeće nalazi neobičnim da bi nekoliko mjeseci kasnije on govorio da je apelant mrtav. Naime, u kontekstu ovog pitanja prvostepeno vijeće je ocijenilo iskaze svjedoka Š. K., A. J. i H. J., te izvršilo uvid u materijalnu dokumentaciju koju je uložila odbrana, a koja se odnosi na kupoprodajne ugovore, punomoći i tužbe vezano za kuću.
28. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, u pobijanoj presudi je ispravno utvrđeno da se napad na selo Čarakovo i inkriminisani događaj desio 23. jula 1992. godine, te da je apelant spasio porodicu Š. K. prije početka napada, ali istog dana. Prvostepeno vijeće je to utvrdilo ocjenom provedenih dokaza, te zaključilo da ne bi bilo potrebe za spašavanjem porodice Š. K. da je punkt formiran naredni dan 24. jula 1992. godine, kako to navodi odbrana.
29. Ocijenjeni su netačnim navodi odbrane da je svjedok Š. K. izmijenio svoj iskaz na glavnom pretresu u pogledu datuma kada se događaj desio – sa 24. na 23. juli, boje vozila mercedes iz zelene u bijelu i činjenice da je apelant, nakon što je spasio njegovu porodicu, primio u auto neke vojnike. U prvostepenoj presudi je čitavo poglavlje posvećeno kredibilitetu svjedoka Š. K. u kojem se na detaljan način analizira iskaz svjedoka iz istrage, te odbijaju svi prigovori odbrane kao neosnovani, uz konstataciju da detalji koje potencira odbrana ne narušavaju kredibilitet ovog svjedoka. Odbrana je iskazom ovog svjedoka pokušala dovesti u pitanje i utvrđenja prvostepene presude vezano za boju automobila, te u vezi s tim dovodi u pitanje i apelantovu identifikaciju koju su učinili S. S. i Š. K. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće detaljnom analizom u pobijanoj presudi navelo jasne argumente zbog čega prihvata iskaze svjedoka Š. K., S. S. i svjedoka odbrane D. K. da se radilo o mercedesu bijele boje, a ne zelene, kako to navode svjedoci M. Đ., R. D., M. P. i R. Š., pri čemu se u pobijanoj presudi ostavlja mogućnost da je bilo još neko vozilo tamnozelene boje sa rotacijom koje je optuženi koristio.
30. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor odbrane da prvostepeno vijeće nije prihvatilo dio iskaza svjedokinje B. M koji je bio povoljan za apelanta, i to u dijelu koji se odnosi na opis lica koje je učestvovalo u ubistvu njenog sina M. M. U prvostepenoj presudi je dato detaljno obrazloženje zbog čega ne prihvata iskaz ove svjedokinje u tom dijelu, jer on nije potkrijepljen drugim dokazima, te je citiran dio prvostepene presude u kojem je ta okolnost pojašnjena. Osim toga, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je značajan dio obrazloženja prvostepene presude posvećen razlozima suda o neprihvatanju teza odbrane da je grupa vojnika Rade Bilbije zv. Čiča izvršila zločine u Čarakovu 23. jula 1992. godine koji se stavljaju na teret optuženom i analizi materijalne dokumentacije u kojoj se navodi koje zločine je u tom periodu činila ova grupa vojnika.
31. Apelaciono vijeće je zaključilo da je pravilno prvostepeno vijeće utvrdilo da su svi optuženi u radnjama za koje su proglašeni krivim postupali kao saizvršioci u smislu člana 29. KZBiH, pa je u odnosu na apelanta navedeno da je na osnovu svih provedenih dokaza zaključilo da je apelant samoinicijativno i s direktnim umišljajem poduzeo učešće u inkriminacijama za koje je proglašen krivim, te je izdajući tog dana naloge njemu poznatim naoružanim licima, među kojima su bili optuženi V. Đ. i Z. B., dao odlučujući doprinos pogubljenju civila pred džamijom i ubistvu oštećenog M. M., a za optužene V. Đ. i Z. B. neposredno učešće u strijeljanju civila pred džamijom predstavlja radnju kojom su dali odlučujući doprinos izvršenju ovog krivičnog djela. Ukazano je da je u konkretnom slučaju djelo za koje su proglašeni krivim po svojoj prirodi podrazumijevalo učešće većeg broja lica, sa tačno određenim zadacima, odnosno podijeljenim ulogama, tako da ono ne bi bilo ni učinjeno da svaki optuženi pojedinačno nije dao svoj odlučujući doprinos u smislu člana 29. KZBiH. Stoga se prigovor apelantove odbrane da radnje koje se stavljaju na teret optuženom ne predstavljaju radnje saizvršioca, već pomagača ili podstrekača odbija se kao neosnovan jer, kao što je već navedeno, svi optuženi su učestvovali u svom zajedničkom djelu i svaki od njih je u značajnoj mjeri doprinio izvršenju krivičnog djela. Apelant nije pomagač niti podstrekač jer njegova radnja izdavanja naređenja je takvog kvaliteta da predstavlja saizvršilačku radnju, jer je upravo ta radnja rezultirala da su ljudi odvedeni i ubijeni.
32. Apelaciono vijeće nije prihvatilo ni apelantove žalbene navode kojim je osporavana primjena KZBiH. Kao neosnovana je ocijenjena tvrdnja da nisu utvrđeni elementi bića krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, odnosno da prvostepeni sud nije ispravno utvrdio bitne elemente ovog krivičnog djela. Nije prihvaćena ni apelantova tvrdnja da je svrha retroaktivne primjene KZBiH kažnjavanje, te je ukazano na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude u vezi s primjenom KZBiH. S obzirom na to da se radi o krivičnom djelu koje nije bilo propisano KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava, a u pitanju su djela kojim se ostvaruju bitna obilježja zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH, zaključeno je da su ispunjeni uslovi iz člana 4a. KZBiH. Nadalje, zaključeno je i da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da KZSFRJ nije blaži zakon ni s aspekta zaprijećene kazne od KZBiH.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
33. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Sud BiH u predmetnom postupku proizvoljno ocijenio provedene dokaze slijedom čega je proizvoljno utvrdio činjenično stanje, a što je, kako dalje tvrdi, neminovno dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant također smatra da je uzrok navedene proizvoljnosti predubjeđenje Suda o njegovoj krivici, čime su prekršeni i osnovni principi ZKPBiH iz člana 3. st. 1. i 2. Nadalje, apelant ukazuje da ni u drugostepenoj presudi nisu ispravljeni ozbiljni propusti prvostepenog postupka, u smislu proizvoljnosti koja ide do te mjere da se u prvostepenoj presudi iznose netačne tvrdnje o sadržaju svjedočenja na glavnom pretresu, nego se pobijanom drugostepenom presudom „vrši neosnovana relativizacija“ takvih propusta šablonskom tvrdnjom da takav propust ne utiče na utvrđenje iz pobijane presude. U tom kontekstu apelant ističe da je njegova „odgovornost“ utvrđena na osnovu iskaza svjedoka Š. K., S. S., zaštićenog svjedoka S-1, B. M. i Z. M., te da nema objektivnih materijalnih dokaza koji bi potvrdili tvrdnje optužnice, osim dva vrlo sporna fotoalbuma prezentovana svjedocima B. M. i Z. M. prilikom njihovog saslušanja u istrazi. Međutim, kako apelant tvrdi, prvostepenom presudom se nastoji „pojačati“ osnov osuđujuće presude, te se iznošenjem netačnih tvrdnji o sadržaju svjedočenja pokušava osnov osuđujuće presude potkrijepiti i iskazom svjedokinje I. K. saslušane na glavnom pretresu, koja svojim svjedočenjem ni na koji način nije dovela apelanta u vezu s krivičnim djelima iz optužnice. U tom kontekstu, apelant ističe da niko od svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu, a bili su u Čarakovu 23. jula 1992. godine, osim Š. K., u svojim svjedočenjima ne spominje karakteristične detalje apelantove uniforme iz perioda obuhvaćenog optužnicom – bijeli vojni opasač i bijeli vojni uprtač, te u apelaciji polemiše o obrazloženju iz presuda redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na taj detalj. Apelant tvrdi da navod u prvostepenoj presudi o tome da svjedok I. K. u svom svjedočenju navodi „bijeli“ opasač predstavlja očigledno neistinitu tvrdnju, na kojoj se zasniva utvrđenje odlučne činjenice – njegovo prisustvo u Čarakovu 23. jula 1992. godine. Apelant navodi da se na str. 29. drugostepene presude (paragraf 148) priznaje da svjedokinja zaista nije na glavnom pretresu pomenula nikakav bijeli opasač, međutim, u istom paragrafu drugostepene presude vrši se relativizacija ove činjenice. Drugi primjer netačnih tvrdnji o sadržaju svjedočenja na glavnom pretresu i ponovljene relativizacije drugostepenom presudom takvih ozbiljnih nedostataka prvostepene presude vezan je za svjedočenje svjedoka Š. K., te dalje apelant citira dio zapisnika o saslušanju ovog svjedoka i polemiše o stavovima redovnih sudova u dijelu koji se tiče iskaza ovog svjedoka, a naročito u dijelu u kojem je navedena netačna tvrdnja da se apelant nakon što je ovog svjedoka ostavio u Prijedoru vraća u Čarakovo. Konačno apelant smatra da je zaključak redovnih sudova o primjeni člana 29. KZBiH u pogledu njegove krivične odgovornosti pogrešan. Apelant smatra da prvostepena presuda nije ni izložila argumente po kojima je njegov doprinos odlučujući i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo počinjeno na planirani način, u smislu člana 29. KZBiH. Također, apelant navodi da konkretno ne postoji ni de iure ni de facto odnos podređenosti optuženih. Postupanje saizvršilaca objektivno mora imati važnu i odlučnu ulogu u činjenju djela, do tog stepena da samo djelo ne može biti počinjeno bez postupanja ostalih saizvršilaca. Apelant ukazuje i na sporno pravno pitanje retroaktivne primjene KZBiH koje se pojavljuje u praksi Tužilaštva BiH i Suda BiH u vezi s krivičnim postupcima koji se vode za krivična djela iz glave XVII KZBiH. Apelant smatra pogrešnom pravnu kvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice, a da ispravna kvalifikacija djela jedino može biti ona iz člana 142. KZSFRJ, jer na to ukazuju provedeni dokazi na glavnom pretresu i činjenice koje proističu iz provedenih dokaza. U tom kontekstu apelant je, u smislu nezakonite retroaktivne primjene strožeg zakona, ukazao na presudu Maktouf i Damjanović protiv BiH, te odluke u predmetima Ustavnog suda br. AP 325/08, AP 4100/09, AP 4126/09, AP 4065/09, AP 2948/09, AP 503/09, AP 116/09, AP 1705/10, AP 5161/10. Apelant smatra da se svi argumenti protiv primjene KZBiH u navedenim odlukama mogu na identičan način primijeniti i u ovom krivičnom postupku. II.Odgovor na apelaciju
34. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima, obrazloženjima i zaključcima iz osporene drugostepene presude.
35. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da smatra da apelantova prava nisu povrijeđena navedenim odlukama Suda BiH, već da su odluke donesene u skladu sa ZKPBiH, uz pravilnu ocjenu dokaza i činjeničnog stanja, kao i uz puno poštovanje apelantovih ljudskih prava, te je apelacija u potpunosti neosnovana.
V.Relevantni propisi
36. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo. Individualna i komandna odgovornost Član 180. stav (1) (1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177.
(Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tač. a) i h) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
[...] kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
37. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 011967 14 Krž 2 od 3. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji nije eksplicitno pozvao na kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije. Međutim, apelant je u apelaciji istakao da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili KZBiH umjesto KZSFRJ, koji je blaži za apelanta, dakle, ukazao je na pitanje koje pokreće pravo regulisano odredbama člana 7. Evropske konvencije. U vezi s pitanjem da li u takvoj situaciji Ustavni sud može razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Evropskog suda koji je zauzeo stav da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama; dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda u dijelu koji se odnosi na pitanje retroaktivne primjene materijalnog zakona, Ustavni sud će u okolnostima apelantovog slučaja osporene odluke, u tom dijelu, ispitati u vezi s garancijama prava iz člana 7. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
46. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, štaviše, da je prvostepeni sud pojedine dokaze pogrešno interpretirao, te u tom pravcu apelant ukazuje na proizvoljnu i pogrešnu ocjenu dokaza, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
48. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se optuženi na njih poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, str. 31. stav 68). Najzad, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
49. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo BiH tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Pri tom, Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena kontradiktornosti u iskazima svjedoka S. S. i S-1 koje su davali u fazi istrage te na glavnom pretresu, kao i ocjena neslaganja u iskazima ova dva svjedoka, čemu je poklonjena i posebna pažnja, s obzirom na to da su bili očevici spornog događaja opisanog u tački I izreke presude. Također, s posebnom pažnjom su ocijenjeni i iskazi svjedokinja Z. M. i B. M., supruge i majke oštećenog M. M., i izvršena je iscrpna analiza iskaza ovih svjedoka uz ocjenu uočenih neslaganja u njihovim iskazima, te davanja razloga zašto uočena neslaganja ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka o činjenicama koje su bile predmet svjedočenja. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je drugostepena presuda posebnu pažnju posvetila određenim pogrešnim interpretacijama iskaza svjedoka I. K. i Š. K., te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto uočeni propusti ne utiču na konačnu odluku koja se tiče apelantovog prisustva u selu Čarakovo i njegovoj krivici za počinjena krivična djela.
50. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene prvostepene presude sadrži i poseban dio koji se ticao apelantovog alibija, a u okviru kog su ocijenjeni iskazi svjedoka koje je predlagao apelant, a na okolnost da kritičnog dana nije bio u selu Čarakovo. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH da je apelant bio učesnik spornog događaja za koji je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene sprovedenih dokaza Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o upitnom kredibilitetu saslušanih svjedoka na koje apelant ukazuje.
51. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH razmotrio prigovor apelantove odbrane da radnje koje se apelantu stavljaju na teret ne predstavljaju radnje saizvršioca, već pomagača ili podstrekača, te ga je odbio kao neosnovan. Naime, Sud BiH je utvrdio da je djelo za koje su apelant i saoptuženi Z. B. i V. Đ. proglašeni krivim po svojoj prirodi podrazumijevalo učešće većeg broja lica, sa tačno određenim zadacima, odnosno podijeljenim ulogama, tako da ono ne bi bilo ni učinjeno da svaki od njih pojedinačno nije dao svoj odlučujući doprinos u smislu člana 29. KZBiH, o čemu je u osporenim presudama dato jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
52. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava, dokaza koje su proveli i načina kako su došli do svojih zaključaka. Osim apelantovog generalnog nezadovoljstva zbog osuđujuće presude, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti bilo šta ukazuje da je u postupku protiv apelanta došlo do kršenja standarda prava na pravično suđenje. Najzad, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi, a to nije moguće zaključiti ni iz osporenih odluka, da mu je u toku postupka bila uskraćena mogućnost da se o dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu izjašnjava i da ih osporava, da su redovni sudovi propustili da se izjasne o njegovim prigovorima u tom smislu, kao ni da mu je bila uskraćena stručna pomoć advokata u svrhu efektivnog ostvarivanja prava na odbranu. Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene propisa, niti vidi nedostatak obrazloženja u osporenim odlukama, pa sve navode u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Osim navedenog, zaključak o apelantovoj krivici je posljedica provedenog postupka za koji je Ustavni sud, kako je navedeno, zaključio da su poštovani svi standardi pravičnog suđenja.
53. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
54. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.
55. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
56. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ koji je važio u vrijeme kada su poduzete radnje za koje je proglašen krivim. Pri tome se apelant poziva na odluku Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović, te odluke Ustavnog suda u kojim je utvrđena povreda člana 7. Evropske konvencije.
57. Ustavni sud, prije svega, zapaža da u odlukama na koje je apelant ukazao apelanti/optuženi nisu bili osuđeni za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, nego za krivična djela genocid (član 171. KZBiH), ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 173. KZBiH) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 175. KZBiH), dakle djela koja su bila propisana i u KZSFRJ i KZBiH, pa se stoga, budući da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti, stavovi iz citiranih odluka ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.
58. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi s apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46. sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je Ustavni sud isticao da predmetni stav korespondira sa stavom Evropskog suda iskazanim u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
59. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore, u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“ Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema razloga da odstupi od navedenog stava.
60. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 7. stav 1. Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donesen prije konačne odluke sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome pravila o retroaktivnosti odnose se samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi Evropski sud, Scoppola protiv Italije No2, presuda, st. 109. i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, nakon što je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).
61. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva na području Prijedora, svjestan tog napada i da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je poduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne mogao primijeniti jedino KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo, s obzirom na to da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo.
62. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema kao rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer su osporene presude donijete nakon provedenog postupka i analize i ocjene provedenih dokaza, o čemu je sud dao jasno i detaljno obrazloženje pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog prava, te iz razloga što, osim apelantovog nezadovoljstva, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje.
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja primjena relevantnog krivičnog zakonodavstva kojim je propisano konkretno krivično djelo i kazna za njega ne rezultira kršenjem pravila o retroaktivnosti garantovanih navedenim članom.
65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman