Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-431/18 (S. V. i S. D.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-431/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine u predmetu broj AP 431/18, rješavajući zahtjev Sulje Vukovića i Senahida Djedovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sulje Vukovića i Senahida Djedovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Suljo Vuković i Senahid Djedović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Gradačca, koje zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 23. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 062179 17 Kž 2 od 25. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 062179 12 K 2 od 25. aprila 2017. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „privremeno obustavio“ izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 062179 12 K 2 od 25. aprila 2017. godine, apelanti i saoptuženi D.B. i M.M. su proglašeni krivim zbog krivičnog djela otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje su im utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom prvoapelant i saoptuženi D.B. i M.M. su oglašeni krivim i zbog krivičnog djela lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, za koje su im utvrđene kazne zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, te je prvoapelant oglašen krivim i zbog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca. Općinski sud je primjenom odredaba člana 54. st. 1. i 2. KZ FBiH, prvoapelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci, dok je drugoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 K 062179 17 Kž 2 od 25. oktobra 2017. godine, žalbe apelanata djelomično uvažio i presudu Općinskog suda broj 51 0 K 062179 12 K 2 od 25. aprila 2017. godine, preinačio u odluci o kazni i troškovima postupka. Slijedom toga, prvoapelantu je za krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1 i članom 31. KZ FBiH sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je uzeo utvrđenim pojedinačne kazne izrečene pobijanom presudom, za krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1 KZ FBiH, kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. istog zakona kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca, tako da je prvoapelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. Drugoapelantu je za krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ FBiH kazna zatvora preinačena u pogledu visine tako da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje. Također, apelanti navode da su u predmetnom krivičnom postupku proglašeni krivim za krivična djela „koja kao takva nisu propisana zakonom“ te da je u predmetnom postupku došlo do kršenja bitnih odredaba krivičnog postupka.

5. Apelanti ističu da je presuda kojom su proglašeni krivim pravosnažna i izvršna, te smatraju da će „odmah biti pozvani“ na izdržavanje kazne zatvora. Stoga, i budući da je u predmetnom postupku, kako apelanti tvrde, očigledno došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje, apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „privremeno obustaviti izvršenje kazne zatvora“. U prilog osnovanosti zahtjeva, apelanti su istakli da bi izdržavanjem kazne zatvora za njih nastupila neotklonjiva šteta. Naime, apelanti smatraju da bi zbog izdržavanja izrečene kazne zatvora izgubili posao i jedinu mogućnost ostvarivanja prihoda za život i izdržavanje njihovih porodica. Osim toga, u apelaciji je navedeno da je kod prvoapelanta, usljed ovakvih dešavanja, došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja i do psihičkog oboljenja, te da bi izvršenje kazne zatvora na njega negativno uticalo i odrazilo se na njegovo zdravstveno stanje. U prilog prvoapelantovim tvrdnjama, u prilogu apelacije je dostavljena medicinska dokumentacija, datirana 19. januara 2018. godine iz koje proizilazi da je od strane ljekara specijaliste indicirana hospitalizacija prvoapelanta u nadležnoj medicinskoj ustanovi, za šta je dobio i uputnicu u bolnicu radi adekvatnog tretmana.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da su njihovi navodi o povredi prava na pravično suđenje te okolnost da bi mogli izgubiti posao kao i bolest prvoapelanta, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja izvršenja kazne, naročito u slučaju ako je osuđena osoba oboljela od teže akutne bolesti. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti ničim nisu dokazali da su iscrpili navedenu zakonsku mogućnost koju imaju prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da [su] prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom [tražili] odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.

9. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelanti nisu dostavio argumente i dokaze da su koristili mogućnost koju imaju prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-431/18 (S. V. i S. D.) | Sudska praksa | Aktio