Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2800/15 (Zemljoradnička zadruga „Kladanj“ u stečaju)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2800/15

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2800/15, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Kladanj“ u stečaju na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zemljoradničke zadruge „Kladanj“ u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 011539 14 Rev od 19.

maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 011539 14 Pž 2 od 13. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 011539 13 Ps 2 od 1. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zemljoradnička zadruga „Kladanj“ u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kladnja, koju zastupa Feđad Zahiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 011539 14 Rev od 19. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 011539 14 Pž 2 od 13. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 011539 13 Ps 2 od 1. oktobra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, kao i od Federacije BiH, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 15. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je također, 13. februara 2018. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 5. septembra 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 25. augusta 2017. godine, tužiteljica 22. augusta 2017. godine, a Vrhovni sud 16. februara 2018. godine.

4. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3981/14 od 6. novembra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelanticina apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 011539 14 Pž 2 od 13. juna 2014. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. tada važećih Pravila Ustavnog suda, dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 011539 13 Ps 2 od 1. oktobra 2013. godine je utvrđeno da Federacija BiH ima pravo vlasništva u dijelu 1/1 na parceli pobliže opisanoj u dispozitivu I ove presude, upisana u KPU ZKUL broj 40, KO Brateljevići, Općina Kladanj u ,,B“ vlasničkom listu ZK ureda Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što su prvotuženi JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d iz Kladnja (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantica dužni priznati i trpjeti u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II iste presude naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Živinicama da briše upis prava raspolaganja i suvlasništva prvotuženog s dijelom 4/6 i apelantice s dijelom 2/6 na spornoj nekretnini, što su prvotuženi i apelantica dužni priznati i trpjeti u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom III iste presude naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Živinicama da izvrši upis prava vlasništva spornih nekretnina na FBiH, što su prvotuženi i apelantica dužni priznati i trpjeti u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Tužiteljica je 5. februara 2008. godine podnijela tužbu protiv prvotuženog i apelantice (u daljnjem tekstu: tuženi), a radi utvrđivanja prava vlasništva i brisanja uknjižbe u zemljišnoj knjizi. U tužbi i tokom postupka je navedeno da je prema članu 27. stav 2. Uredbe o šumama („Službene novine FBiH“ broj 83/09), ranije član 44. stav 2. ranijeg Zakona o šumama („Službene novine FBiH br. 20/02, 29/03 i 37/04), propisano da su državne šume i šumsko zemljište u vlasništvu FBiH, da je odredbom člana 29. iste uredbe (ranije član 45. Zakona o šumama) propisano da je zabranjen promet državnih šuma i šumskog zemljišta i kao takav ništav, da šume i šumska zemljišta kao dobro općeg interesa uživaju posebnu brigu i zaštitu Federacije BiH i kantona, te da se koristi pod uvjetima i na način kako je to propisano Uredbom koja se primjenjuje do donošenja novog zakona o šumama. Iz tog razloga navodi da je protivan upis prava raspolaganja i suvlasništva prvotuženog s dijelom 4/6 i drugotužene (apelantice) s dijelom 2/6 na parcelama bliže označenim kao u izreci presude, te da tuženi nisu mogli steći navedena prava, odnosno navodi da su oni bez pravnog osnova uknjiženi kao suvlasnici nekretnina, pa iz tog razloga predlaže donošenje presude kao u izreci.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je zaključio da je na apelanticu bez ikakvog pravnog osnova upisano pravo raspolaganja, te da je Komisija za izlaganje nekretnina suprotno odredbama čl. 70. i 72. tada važećeg Zakona o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 22/84, 12/87, 26/90 i 36/90) utvrdila pravo raspolaganja na apelanticu. Nadalje, navodi se da je na osnovu nalaza vještaka šumarske struke i pojašnjenja datih na ročištu, sud utvrdio da je prvotuženi kao i njegov pravni prednik - u periodu 1972-2010 godine na predmetnoj parceli kč. broj 954/1 vršio sve šumsko-uzgojne radove, i to pošumljavanje sadnicama - smreče, crnog bora, bijelog bora i ariša, zatim popunjavanje njegu kultura, njegu prirodnog podmlatka, pripremu i čišćenje terena za vještačko i prirodno pošumljavanje, redovne i sanitarne sječe po odjelima, da je prvotuženi za iste radio projekte za izvođenje radova koji su prolazili zakonsku proceduru usvajanja, kao i da je za cijelo područje izgrađivao šumsko-gospodarske osnove, odnosno ponašao se u skladu sa Zakonom o šumama. Nalazima vještaka sud je u potpunosti poklonio vjeru jer su ih uradila stručna lica i u skladu su s dokumentacijom koja je priložena uz nalaz. Iz provedenih dokaza sud nije utvrdio da je navedena imovina bila apelanticina imovina, niti da ju je ona koristila, pa se u ovoj pravnoj stvari ne može primijeniti ni odredba člana 94. Općeg zakona o zadrugama (,,Službeni glasnik BiH“ broj 18/03).

9. Općinski sud je naveo da se, shodno članu 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (,,Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), vlasništvo stječe po samom Zakonu na osnovu pravnog posla odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, a članom 44. st. l. i 2. Zakona o šumama FBiH je propisano da su šume i šumska zemljišta u državnom vlasništvu i vlasništvu fizičkih lica, a državne šume su u vlasništvu Federacije BiH. Navedeni Zakon o šumama je objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 1/02 od 15. januara 2002. godine i bio je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe 6. februara 2008. godine. Iz naprijed navedenih razloga, sud je donio odluku kao u izreci, utvrdio pravo vlasništva tužiteljice, naložio brisanje ranijeg prava raspolaganja tuženih koji su bez pravnog osnova upisani u zemljišnu knjigu, te upis tužiteljice kao vlasnika u zemljišnoj knjizi na predmetnom spornom zemljištu. Činjenica je da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U. 26/08 od 14. aprila 2009. godine utvrđeno da je Zakonom o šumama povrijeđeno pravo općina na lokalnu samoupravu, te da je Parlamentu FBiH data mogućnost da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude usaglasi Zakon sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o načelima lokalne samouprave do kada se navedeni zakon i može primjenjivati, kao i da to nije učinjeno, te da je Ustavni sud FBiH pod brojem U.29/10 dao mišljenje da je naprijed navedeni Zakon o šumama, kao i propisi doneseni za njegovo provođenje prestao da se primjenjuje 27. novembra 2009. godine, ali da to ne utječe na naprijed navedeno utvrđenje suda. Ova presuda ne utječe na eventualno kasnije drugačije zakonsko reguliranje prava vlasništva nad šumama u BiH. I konačno, apelanticin prigovor da je prijava izlučnog povjerioca - tužiteljice od 25. maja 2009. godine neblagovremena jer je stečajni postupak otvoren nad drugotuženim rješenjem Kantonalnog suda od 20. oktobra 2003. godine sud smatra neosnovanim jer kod izlučnog potraživanja se ne radi o stečajnom povjeriocu (član 37. stav l. Zakona o stečajnom postupku FBiH) nego se prema sudskoj praksi radi o zahtjevu. Takva prijava-zahtjev nije vezana za rokove prijavljivanja (najkasnije tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta), pa prema tome tužba nije neblagovremena.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 011539 14 Pž 2 od 13. juna 2014. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice sa sadržinom kao u izreci ožalbene presude. Naime, predmetnim nekretninama, koje su upisane kao društveno vlasništvo, raspolagalo se u korist označenih tuženih protivno sadržini odredbe člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji je Uredbom o preuzimanju i primjeni Zakona o prometu nekretnina preuzet kao republički propis, kojom odredbom je decidirano propisano da poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije, kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljena u društveno vlasništvo, između ostalog, i na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji.

12. Kantonalni sud smatra da stoji činjenica da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-26/08 od 14. aprila 2009. godine utvrđeno da je Zakonom o šumama povrijeđeno pravo općina na lokalnu samoupravu, te da je Parlamentu FBiH data mogućnost da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude usaglasi navedeni zakon sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o načelima lokalne samouprave. Kako u ostavljenom roku nije donesen novi Zakon o šumama, već je ta oblast regulirana Uredbom o šumama („Službene novine FBiH“ broj 83/2009), to je Ustavni sud u Odluci broj U 29/10 dao mišljenje da se Zakon o šumama i propisi doneseni za njegovo provođenje prestaju primjenjivati sa danom 27. novembrom 2009. godine. Međutim, u situaciji kada je raspolaganje predmetnim nekretninama u korist tuženih, dakle i apelantice, izvršeno protivno naprijed navedenoj odredbi člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, to su irelevantni apelanticini žalbeni navodi koji se suštinski svode na tumačenje sadržine naprijed navedenih odluka Ustavnog suda FBiH i odredbi čl. 80. i 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, te u vezi s tim i istrajavanja na istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na način kako to apelantica u žalbi neosnovano iznosi. Kantonalni sud, nadalje, navodi da se pravilnost ožalbene presude ne može dovesti u sumnju apelanticinim žalbenim navodima, da je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice, postupio suprotno odredbi člana 60. Zakona o stečajnom postupku jer da je stečajni postupak nad apelanticom otvoren 20. oktobra 2003. godine, a da je prijava tužiteljice od 25. maja 2009. godine neblagovremena, koje navode je apelantica isticala i u postupku koji je prethodio donošenju ožalbene presude. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je ove navode pravilno cijenio i u obrazloženju ožalbene presude dao odgovarajuće razloge zbog čega su oni neosnovani, koje razloge u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 011539 14 Rev od 19. maja 2015. godine apelanticina revizija je odbačena. Apelanticin zahtjev u stečaju za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije je odbijen.

14. Vrhovni sud smatra da revizija u odnosu na primjenu materijalnog prava nije dopuštena. Odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu: ZPP) određene su procesno-pravne pretpostavke za izjavljivanje revizije na način da ona nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, prema navodima tužbe podnesene prvostepenom sudu 6. februara 2008. godine, uređene po pozivu suda uređenom tužbom, primljenom kod prvostepenog suda 7. maja 2009. godine, tužbeni je zahtjev tužiteljice, uređen i preciziran podneskom tužiteljice, primljenom kod prvostepenog suda 11. februara 2010. godine, za utvrđivanje prava vlasništva i brisanja uknjižbe u zemljišnoj knjizi, u svemu kao u izreci prvostepene presude. Apelantica, postupajući u izvršenju zakonske obaveze sadržane u odredbama člana 53. stav (2) tačka 5, vezano za odredbe člana 316. stav (1) ZPP, u tužbi određuje vrijednost predmeta spora iznosom od 2.000,00 KM. Odluka o troškovima revizionog postupka je donesena na osnovu člana 397. stav (1) u vezi s odredbama čl. 383. i 387. ZPP jer apelantica u stečaju nije uspjela s revizijom u cijelosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

16. Apelantica navodi da je sud pogrešno primijenio materijalne odredbe u pogledu aktivne legitimacije i pravnog interesa Federacije BiH za pokretanje i vođenje postupka u ovoj parničnoj stvari. U momentu podnošenja tužbe pravni interes i aktivna legitimacija Federacije BiH kao tužiteljice zasnivao se na odredbi člana 44. Zakona o šumama FBiH kojim je bilo propisano da su državne šume u vlasništvu Federacije BiH. S obzirom na to da je ovaj zakon stavljen van snage Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-26/08 od 14. aprila 2009. godine, a da se od 27. novembra 2009. godine prestao primjenjivati, apelantica smatra da se Federacija BiH ne može smatrati vlasnikom državnih šuma i pozivati na Zakon o šumama FBiH. Apelantica, također, ističe da je neustavnost Uredbe o šumama, na čije članove se poziva tužiteljica u svojoj završnoj riječi od 27. augusta 2013. godine, utvrdio Ustavni sud FBiH svojom presudom objavljenom u „Službenim novinama FBiH“ broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, nakon čega je navedena uredba, kao neustavna, prestala da važi šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH u Službenim novinama. Ovakav stav je zauzet u Presudi Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008946 13 U od 18. februara 2015. godine kojom je konstatirano da, u slučaju da se presudom Ustavnog suda FBiH utvrdi da zakon nije saglasan Ustavu FBiH, isti prestaje da važi istekom prelazne mjere od šest mjeseci. Činjenicu da FBiH nema pravni interes niti aktivnu legitimaciju za vođenje ovog spora ne može promijeniti niti odredba člana 16a. Zakona o prometu nekretnina, na koju se kao ključnu poziva drugostepeni sud. Apelantica je mišljenja da pravni interes i aktivnu legitimaciju u ovom slučaju za primjenu odredbi člana 16a. Zakona o prometu nekretnina može imati samo Kanton Tuzla, po osnovu Zakona o šumama Tuzlanskog kantona (objavljen u „Službenim novinama TK“ broj 19/12), a nikako Federacija BiH, koja se potpuno nezakonito odlukama nižestepenih sudova proglašava vlasnikom spornog zemljišta i šume, bez ikakvog uporišta u zakonu i potpuno suprotno pozitivnim zakonskim propisima.

17. Na drugom mjestu, apelantica ističe da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu da je sporno zemljište u društvenu-državnu imovinu prešlo na osnovu odredbi Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, u kom slučaju je promet tako stečenih nekretnina u društvenu-državnu imovinu zaustavljen po osnovu odredbi člana 16a. Zakona o prometu nekretnina. Nižestepeni sudovi svoje odluke donose na osnovu člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da se vlasništvo stječe po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, te članu 44. st. 1. i 2. Zakona o šumama kojim je propisano da su šume i šumska zemljišta u državnom vlasništvu i vlasništvu fizičkih lica. Dakle, nižestepeni sudovi su u svojim odlukama pogrešno primijenili gore navedeno materijalno pravo, kao i odredbe parničnog postupka. Apelantica predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu ustavnih prava i poništi osporene presude.

b) Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj stvari opravdan apelanticin zahtjev, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i sloboda ili da se za stranke u postupku može utvrditi da snose posljedice kršenja Evropske konvencije. Općinski sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presuda suda, te smatra da apelantici pri donošenju odluke nisu uskraćena garantirana ljudska prava, to jeste pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, niti pravo na djelotvoran pravni lijek.

19. Kantonalni sud smatra da je apelanticin navedeni prigovor neosnovan i da je donesena odluka ovog suda zakonita i pravilna i da njom nisu povrijeđena prava koja apelantica spominje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije.

20. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je rješenje doneseno u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.

21. Tužiteljica smatra da je apelacija neosnovana i nedokazana u odnosu na Federaciju BiH jer Federacija BiH nije povrijedila apelanticina ustavna prava koja navodi, niti su pobijanim sudskim odlukama ta prava apelantici povrijedili sudovi u parničnom postupku. Apelantici je bio omogućen pristup sudu i ona je ostvarila pravo na pravičan postupak jer joj je bilo omogućeno da iznese sve relevantne činjenice i pravne stavove, da predloži i izvede sve dokaze i bilo joj je omogućeno da u svim fazama i stepenima postupka preduzima sve dozvoljene pravne radnje i izjavljuje pravne lijekove i ni na koji način joj to nije bilo uskraćeno, a apelantica je i preduzimala sve dozvoljene pravne radnje i sredstva i izjavljivala pravne lijekove. Nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na imovinu jer se ne radi o njenoj, već o državnoj imovini, a sama apelantica potvrđuje da se nad njom vodi stečajni postupak u kojem ona nema pravo, ni mogućnost, ni ovlaštenja da raspolaže imovinom.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o šumama FBiH („Službene novine FBiH“ br. 20/02, 29/03 i 37/04) relevantne odredbe glase:

6. VLASNIŠTVO, UPRAVLJANJE, KATASTAR ŠUMA, ADMINISTRATIVNE I

EKONOMSKE FUNKCIJE

6.1. Vlasništvo i katastar šuma Član 44.

Šume i šumsko zemljište su u državnom vlasništvu (u daljem tekstu: državne šume) i vlasništvu fizičkih lica (u daljem tekstu: privatne šume).

Državne šume su u vlasništvu Federacije. U ostvarivanju prava po osnovu vlasništva nad šumom i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu Federaciju će zastupati Federalno ministarstvo - federalni ministar.

23. U Zakonu o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH” br. 22/84, 12/87, 26/90 i 36/90) relevantne odredbe glase:

Član 70.

Prije izlaganja podataka, komisija je dužna da pribavi kopije katastarskih planova i elaborat novog premjera, kao i podatke o licima za koja se, po prikupljenim podacima, pretpostavlja da su nosioci prava na nekretninama u katastarskoj opštini za koju se izlažu podaci. (....)

Član 72.

Komisija će svakom pravnom ili fizičkom licu, za koje su prikupljeni podaci i adrese, za čije se nekretnine vrši izlaganje, uputiti najkasnije osam dana prije dana izlaganja podataka poziv da u označeno vrijeme dođe u radnu prostoriju komisije i da donese sve raprave koje služe kao dokaz o pravima na nekretninama. Uz poziv se prilaže popisni list ili kopija posjedovnog lista.

24. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH” br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase:

Član 23.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

25. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina („Službene novine FBiH” br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 16a.

Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njim raspolagati ako su pribavljena u društvenu svojinu po osnovu:

1)Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (...).

26. U Uredbi o šumama („Službene novine FBiH“ br. 83/09, 26/10, 33/10, 38/10, 34/11 i 60/11), relevantne odredbe glase:

Član 27 stav 2 (…) (2) Državne šume i šumska zemljišta su u vlasništvu Federacije. U ostvarivanju prava po osnovu vlasništva, nad šumom i šumskim zemljištem u državnom vlasništvu, Federaciju zastupa Vlada Federacije.

(…) Član 29.

(1) Zabranjen je promet državnih šuma i šumskih zemljišta izuzev u svrhu arondacije i komasacije.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 011539 14 Rev od 19. maja 2015. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 011539 14 Pž 2 od 13. juna 2014. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je slijedom navedenog konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu.

30. Dakle, u konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 011539 14 Pž 2 od 13. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a prvobitnu apelaciju broj AP 3981/14, kojom je osporila predmetnu presudu, apelantica je podnijela 29. augusta 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. tada važećih Pravila Ustavnog suda. S obzirom na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3981/14 od 6. novembra 2014. godine (da apelanti nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju), apelacija je u konkretnom slučaju podnesena u roku budući da je apelantica Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 011539 14 Rev od 19. maja 2015. godine primila 29. maja 2015. godine, a predmetna apelacija je podnesena 5. juna 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica osporavala navode tužiteljice u vezi s utvrđivanjem prava vlasništva i brisanja uknjižbe u zemljišnoj knjizi, pa u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude suda, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, kao i povreda odredbi parničnog postupka. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

37. Osnovni prigovori koje apelantica navodi tiču se primjene materijalno-pravnih propisa, osporavanja prava aktivne legitimacije tužiteljice u predmetnom sporu, kao i povreda odredbi parničnog postupka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sudovi bavili primjenom Zakona o prometu nekretnina, Zakona o šumama, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakonom o premjeru i katastru nekretnina. Tako, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice, utvrdivši da joj pripada pravo vlasništva na spornim nekretninama, te je u skladu s tim naložio brisanje i uknjižbu u zemljišne knjige na ime tužiteljice. Naime, kako je utvrdio sud, predmetnim nekretninama koje su upisane kao društveno vlasništvo raspolagalo se u korist označenih tuženih protivno sadržini odredbe člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina koji je Uredbom o preuzimanju i primjeni Zakona o prometu nekretnina preuzet kao republički propis. Navedenom odredbom je decidirano propisano da poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije, kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati, ako su pribavljena u društveno vlasništvo, između ostalog, i na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Nadalje, u situaciji kada je raspolaganje predmetnim nekretninama u korist tuženih, dakle i apelantice, izvršeno protivno naprijed navedenoj odredbi člana 16a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, sud je utvrdio da su irelevantni apelanticini žalbeni navodi koji se suštinski svode na tumačenje sadržine naprijed navedenih odluka Ustavnog suda FBiH i odredbi čl. 70. i 72. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, te u vezi s tim i istrajavanja na istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na način kako to apelantica neosnovano u žalbi iznosi. Odluku prvostepenog suda potvrdio je Kantonalni sud, a razlozi iz obrazloženja presude Kantonalnog suda suštinski u svemu korespondiraju razlozima iz obrazloženja prvostepene presude Općinskog suda.

38. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o šumama, Zakona o premjeru i katastru nekretnina, Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nekretninama, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava u toku postupka. Stoga su apelanticini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporena presuda nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava na koje je ukazivala apelantica, te da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

39. Apelantica navodi i da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja prvostepene presude, apelantica koristila zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno da je podnijela žalbe protiv navedene presude, a da činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelanticinu korist, sama po sebi, ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

40. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, niti je bilo procesnih propusta u toku postupka, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.

42. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica u konkretnim postupcima koristila pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju u skladu sa zakonskim odredbama, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelanticinu korist ne vodi, sama po sebi, kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman