Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3936/15 (B. D.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Likvidacija
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3936/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3936/15, rješavajući apelaciju Baeumera Dietricha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Baeumera Dietricha podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 016152 15 Gž od 14. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 016152 14 Mal 2 od 29. decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Baeumer Dietrich (u daljnjem tekstu: apelant) iz Witena, SR Njemačka, koga zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 12. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 016152 15 Gž od 14. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 016152 14 Mal 2 od 29. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i od tuženog „Lido-osiguranja“ d.d. Sarajevo u likvidaciji (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 25. januara 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 5. februara 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade štete na motomom vozilu marke BMW 5H isplati iznos od 2.140,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. augusta 2008. godine kao dana nastanka štete pa do isplate, kao i da nadoknadi iznos od 300,00 KM na ime sastavljanja tužbe i vansudskog zahtjeva za naknadu štete, kao i sve ostale troškove postupka koji opravdano nastanu sa zakonskom zateznom kamtom od dana donošenja odluke pa do isplate.
6. Kako se navodi u obrazloženju presude, apelant je 8. februara 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete potražujući iznos od 2.509,76 KM sa kamatama od 9. augusta 2008. godine kao dana nastanka štete pa do isplate, potražujući troškove postupka. Tužbeni zahtjev je zasnovan na navodima da se 9. augusta 2008. godine desila nezgoda u kojoj su učestvovala dva vozila, i to Škoda Felicia u vlasništvu O. M. iz Lukavca, koji je i upravljao vozilom, i vozilo u apelantovom vlasništvu kojim je u momentu nezgode upravljao po ovlaštenju vozač N. E. Putničko vozilo Škoda Felicia je, prema navodima iz tužbe, osigurano od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima kod „Lido-osiguranja“ Sarajevo, a saobraćajnu nezgodu je isključivo prouzrokovao vozač vozila Škoda Felicia. U saobraćajnoj nezgodi na vozilu marke BMW 5H nastupila su oštećenja čiji su troškovi popravke iznosili 2.509,76 KM. Apelant je naveo da tuženi nije isplatio naknadu štete, te podnosi tužbu protiv njega prvobitno potražujući iznos od 2.509,76 KM, koji kasnije umanjuje na 2.140,00 KM.
7. U toku postupka je utvrđeno da je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 L 273747 12 L od 15. maja 2013. godine i dopunskog rješenja broj 65 0 273747 12 L od 5. februara 2013. godine, sud prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari, a usljed otvorenog likvidacionog postupka nad tuženim „Lido-osiguranjem“. Postupajući po prijedlogu za nastavak postupka koji je apelant dostavio sudu 9. januara 2014. godine i u kojem je kao tuženog označio „Lido-osiguranje“ d.d. Sarajevo u likvidaciji, zastupan po likvidacionom upravniku E. B., sud je rješenjem od 27. oktobra 2014. godine nastavio prekinuti postupak.
8. Među parničnim stranama nije sporno da je nad tuženim Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 L 273747 12 L od 24. septembra 2012. godine otvoren likvidacioni postupak, ali je, kako navodi sud, sporno da li se radi o likvidaciji na koju se primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 29/03) i Zakona o likvidacionom postupku FBiH ili odredbe Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), te da li je apelant aktivno legitimiran za vođenje parničnog postupka. U konkretnom slučaju, Općinski sud smatra da se na predmetni spor primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku FBiH, a odredbom člana 55. istog zakona propisano je da pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik (u ovom slučaju likvidacioni) na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori. U konkretnom slučaju, apelant ničim nije dokazao da je prijavio svoje potraživanje i da je ono osporeno, te je na taj način propustio dokazati činjenice na kojima zasniva svoje pravo i nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku.
9. Općinski sud je izvršio uvid i čitanje u dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi, i to uvid i čitanje zapisnika o sabraćajnoj nezgodi PU Tuzla sa crtežom mjesta nezgode, a sporazum o naknadi štete od 25. augusta 2009. godine, s obzirom na prirodu donesene odluke, sud nije ocjenjivao. Općinski sud je naglasio da, sve i da se radi o postupku posebne likvidacije, kako je to tvrdio apelant, i u tom slučaju je apelant morao, u skladu sa odredbom člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju FBiH, prijaviti svoje potraživanje, a ukoliko ono bude osporeno, povjerioci svih osporenih tražbina imaju pravo tužbom utvrđivati postojanje osporenih tražbina. U konkretnom slučaju, apelant nije dokazao da je prijavio svoje potraživanje, kao ni da je ono osporeno.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 016152 15 Gž od 14. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Kantonalni sud ističe da se suština iznesenih žalbenih navoda odnosi na činjenicu da je prvostepeni sud izveo svoje zaključke a da nije imao rješenje nadležnog suda o otvaranju likvidacije i drugu dokumentaciju u vezi s tim, obavještenje o pozivu povjeriocima za prijavu potraživanja, da je tužba u ovoj stvari podnesena prije otvaranja likvidacije nad tuženim, da apelant ima zaključen sporazum o namirenju štete od 25. augusta 2009. godine. Kako zaključuje Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza (član 8. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da apelant nije dokazao da je prijavio svoja potraživanja u likvidacionom postupku koji je otvoren nad imovinom tuženog u roku koji je bio ostavljen. Naime, odredbom člana 69. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 24/05) propisani su slučajevi pokretanja i vođenja postupka likvidacije društva za osiguranje, a između ostalih pod tačkom 1. navedeno je da će postupak likvidacije društva biti pokrenut i vođen „u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad u društvu“. Odredba člana 70. stav 1. istog zakona propisuje način, uvjete, rokove i postupak pozivanja „ugovarača osiguranja i podnosilaca zahtjeva za isplatu osiguranja da svoje zahtjeve prijave, u kom slučaju će likvidacioni sudija odlučiti o osnovanosti svakog potraživanja. Likvidacioni upravnik daje svoje mišljenje likvidacionom sudiji, koji konačno odlučuje o prihvatanju ili neprihvatanju nekog zahtjeva“.
12. Kako navodi Kantonalni sud, apelant je propustio da prijavi svoje potraživanje u postupku likvidacije i da ishodi odluku o utvrđivanju potraživanja ili eventualno da bude upućen na parnicu kako bi pred redovnim sudom utvrdio postojanje osporenog potraživanja, pa sud u ovom postupku nije ovlašten utvrđivati kao prethodno pitanje da li je osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na „Lido-osiguranje“ kao od registriranog društva protiv kojeg je pokrenut postupak redovne likvidacije. Iz svih navedenih razloga sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio kao zakonitu, dok je u stavu II izreke osporena presuda ostala neizmijenjena u skladu sa odredbom člana 221. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant ističe da sud kao osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva navodi odredbu člana 69. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, koja regulira postupanje u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad u društvu. Pri tome se u potpunosti zanemaruju i ne primjenjuju odredbe spomenutog zakona o postupanju suda u slučaju već pokrenutih sudskih postupaka, te da su u pitanju hitni postupci koji se završavaju u tom pokrenutom postupku, a što je apelant u skladu s tim zakonom više puta zahtijevao. Neprihvatljiv je stav sudova da, kod već pokrenutog postupka za koji su nadležni, tu svoju ulogu „predaju“ bilo kojem drugom pravnom subjektu jer je sud najviša sudska instanca za sve postupke. Odluka suda bi poslužila za eventualno dopunsku prijavu potraživanja u naknadno pokrenutom postupku likvidacije navedenog Društva za osiguranje. Apelant smatra da je postupanjem oba redovna suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, kao i povrede prava na imovinu. S obzirom na to da se radi o jednostavnijem parničnom postupku, njegovo trajanje od šest godina predstavlja povredu prava na suđenje u razumnom roku, pa po tom osnovu apelant potražuje naknadu štete u iznosu od 900,00 KM. Zbog navedenih razloga se predlaže da se ova apelacija usvoji, utvrdi kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i prava na mirno uživanje imovine, ukinu obje presude nižestepenih sudova i naloži hitno odlučivanje u skladu sa utvrđenim povredama apelantovih ljudskih prava.
II.Odgovor na apelaciju
15. Općinski sud navodi da je sud u prvostepenoj presudi dao detaljne razloge za donošenje presude, te svoje propuste učinjene kako u pogledu neprijavljivanja predmetnog potraživanja tako i na pogrešan način postavljanja tužbenog zahtjeva apelant ne može staviti na teret ovom sudu. Imajući u vidu navedeno, sud predlaže da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana. S obzirom na to da se apelant poziva na to da je prekoračen razuman rok u ovom postupku, Općinski sud navodi da je pravo na suđenje u razumnom roku u potpunosti autonomno u odnosu na način na koji se u postupku pred domaćim sudovima utvrđuje dužina procesnih radnji, iz čega slijedi da prekoračenje rokova u unutrašnjem pravu ne mora nužno značiti kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu čitav postupak proveden pred Općinskim sudom, činjenice i okolnosti koje su prethodile odlučivanju u ovom predmetu, sud smatra da je sud efikasnim postupanjem osigurao apelantu zaštitu njegovih prava u skladu sa predmetom, te ostvarivanje njegovih prava u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. U pogledu apelantovih navoda da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te pravo na mirno uživanje imovine, ovaj sud te navode smatra neosnovanim jer je za odluku kojom je odlučio o žalbi dao iscrpne i valjane razloge uz relevantnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i u dijelu u kojem apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Ovo iz razloga što je predmet broj 32 0 Mal 016152 14 Mal došao na rješavanje po žalbi kod Kantonalnog suda 20. februara 2015. godine, a odluka u tom predmetu donesena je 14. maja 2015. godine, a ne 26. maja 2015. godine kako to apelant navodi, dakle nakon nepuna četiri mjeseca, zbog čega se smatra da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku pred ovim sudom.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o stečajnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 55.
(...) Pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik (u ovom slučaju likvidacioni) na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori.(....)
18. U Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 69.
Postupak likvidacije društva bit će pokrenut i vođen u slučajevima ako:
1. Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu (...)
Član 70. stav 1.
U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva, privremeni upravitelj, likvidacijski upravitelj ili stečajni upravitelj iz člana 69. ovoga Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnositelje zahtjeva za naknadu po osnovi osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o učincima posebne likvidacije ili stečaja, sukladno odredbama čl. 68. - 71. i člana 29. ovoga Zakona. (...)
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 016152 15 Gž od 14. maja 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant nezadovoljan odlukama suda koji je odbio njegov tužbeni zahtjev da mu se naknadi šteta, pa u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava osporene presude tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Ustavnog suda, zadatak ovog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Apelant prigovara da nije imao rješenje nadležnog suda o otvaranju likvidacije i drugu dokumentaciju u vezi s tim, obavještenje o pozivu povjeriocima za prijavu potraživanja, da je tužba u ovoj stvari podnesena prije otvaranja likvidacije nad tuženim, da apelant ima zaključen sporazum o namirenju štete od 25. augusta 2009. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza zaključio da apelant nije dokazao da je prijavio svoja potraživanja u likvidacionom postupku koji je otvoren nad imovinom tuženog u roku koji je bio ostavljen. Odredbom člana 69. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisani su slučajevi pokretanja i vođenja postupka likvidacije društva za osiguranje, a između ostalih navedeno je da se likvidacioni postupak pokreće ,,u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad u društvu“. Odredba člana 70. stav 1. istog zakona propisuje način, uvjete, rokove i postupak pozivanja „ugovarača osiguranja i podnosilaca zahtjeva za isplatu osiguranja da svoje zahtjeve prijave, u kojem slučaju će likvidacioni sudija odlučiti o osnovanosti svakog potraživanja. Likvidacioni upravnik daje svoje mišljenje likvidacionom sudiji, koji konačno odlučuje o prihvatanju ili neprihvatanju nekog zahtjeva“. Kako je apelant propustio da prijavi svoje potraživanje u postupku likvidacije i da ishodi odluku o utvrđivanju potraživanja ili eventualno da bude upućen na parnicu kako bi pred redovnim sudom utvrdio postojanje osporenog potraživanja, sud u ovom postupku nije ni utvrđivao da li je osnovano tužiteljevo potraživanje u odnosu na „Lido-osiguranje“ kao od registriranog društva protiv kojeg je pokrenut postupak redovne likvidacije. Odluku prvostepenog suda potvrdio je Kantonalni sud prihvatajući razloge koje je naveo ovaj sud. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni relevantnog prava.
29. Vezano za apelantove prigovore o povredi prava na odlučivanje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 8. februara 2010. godine, a tuženi je 17. februara 2011. godine dostavio odgovor na tužbu. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 L 273747 12 L od 24. septembra 2012. godine i dopunskim rješenja broj 65 0 L 273747 12 L od 5. februara 2013. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut 15. maja 2013. godine zbog otvaranja likvidacionog postupka nad tuženim „Lido-osiguranjem“. Postupajući po prijedlogu za nastavak postupka koji je apelant dostavio sudu 9. januara 2014. godine i u kojem je kao tuženog označio „Lido-osiguranje“ u likvidaciji, sud je rješenjem od 27. oktobra 2014. godine nastavio prekinuti postupak. Prekid postupka, koji je trajao jednu godinu i pet mjeseci, objektivno je doprinio dužini trajanja postupka na koju sud nije mogao da utiče. Općinski sud je po prijedlogu za nastavak postupka postupio 9. januara 2014. godine, a Kantonalni sud je po žalbi donio presudu 14. decembra 2015. godine. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je postupak pred dvije sudske instance vođen u skladu sa principima donošenja odluka suda u razumnom roku, da je trajao pet godina, uključujući i prekid postupka, te da u tom segmentu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na razuman rok odlučivanja.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentirane i jasne razloge, kao i kada su osporene odluke donesene u razumnom roku.
33. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman