Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4130/15 (Z. R. iz Foče)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4130/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 4130/15 rješavajući apelaciju Zorana Radovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Radovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 014402 14 Gž od 13. augusta 2015. godine i S1 3 P 014402 13 P od 12. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Radović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 3. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 014402 14 Gž od 13. augusta 2015. godine i S1 3 P 014402 13 P od 12. juna 2014. godine. Apelant je 23. maja 2016. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Granična policija Bosne i Hercegovine broj UP 17-05-2-34-11/36 od 2. septembra 2013. godine koje je potvrđeno rješenjem broj UP 2 04-4-07-1-103-1/13 od 30. oktobra 2013. godine, apelantu je kao policijskom službeniku Granične policije prestao radni odnos sa navršenih 40 godina penzijskog staža sa danom 5. novembrom 2013. godine.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 014402 13 P od 12. juna 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenja gore navedenih rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) kao i da se tužena obaveže da ga vrati na posao i rasporedi na poslove inspektora za istrage u JGP Hum sa sjedištem u Foči, koji je obavljao sve do prestanka radnog odnosa ili na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima i da mu isplati iznos od 6.855,72 KM na ime naknade štete po osnovu neisplaćenih plata počev od 5. novembra 2013. godine kao dana prestanka radnog odnosa, pa sve do 31. marta 2014. godine, sa zakonskim zateznim kamatama.

4. U obrazloženju presude je konstatovano da je predmet konkretnog spora utvrđivanje postojanja uslova za poništavanje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantu kao policijskom službeniku. U vezi sa tim, ukazano je da je odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08, 63/08, 35/09 i 7/12; u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano: “Policijskom službeniku prestaje radni odnos, te automatski gubi status policijskog službenika u sljedećim slučajevima: [...] 3. Kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža.“ Konstatujući da je navedena zakonska odredba propisala prestanak radnog odnosa pod alternativnim uslovima (navršavanja 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža), zaključeno je da je tužena kao organ u odnosu na apelanta, za kojeg je nesporno utvrđeno da je imao 40 godina penzijskog staža na dan 5. novembar 2013. godine, donijela zakonitu odluku kojom je utvrdila prestanak radnog odnosa, a drugostepeni organ donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio žalbu podnesenu protiv te odluke. Takođe, navedeno je da apelantovi prigovori da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji se u ovom slučaju primjenjuje radi ostvarivanja prava na penziju, propisuje uslove za starosnu penziju bez alternativnog određivanja tih uslova, nisu relevantni za predmetni parnični postupak „jer se u parničnom postupku ne rješavaju statusna pitanja policijskih službenika“.

5. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je presudom broj S1 3 P 014402 14 Gž od 13. augusta 2015. godine, žalbu odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu.

6. Sud BiH je u obrazloženju presude zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno ispitao pravilnost i zakonitost rješenja tužene imajući u vidu izričitu odredbu člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima, a koji na nedvosmislen način propisuje prestanak radnog odnosa policijskom službeniku, koji automatski gubi status policijskog službenika sa navršenih 40 godina penzijskog staža.

7. Pri tome, Sud BiH je zaključio da ukazivanje žalbe na nemogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju zbog neusklađenosti entitetskog i državnog zakona i pozivanje na član 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, član 22. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (pravo na socijalno osiguranje), član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i član 14. Evropske konvencije, ne može uticati na drugačiji stav Suda BiH jer su pobijana rješenja u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima. Sud BiH je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da se u ovom slučaju utvrđivala zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, a ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje, Sud BiH je ukazao da prestanak radnog odnosa i penzionisanje nisu u kauzalnoj vezi, jer je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje pobijanih odluka o prestanku radnog odnosa. Pri tome, Sud BiH je istakao da je tačno da apelant pripada grupi lica - graničnim policajcima koji imaju mjesto prebivališta na području Republike Srpske, i da je prema Zakonu o PIO, pored godina penzijskog staža potrebno ispuniti i drugi uslov koji se odnosi na godine života, što nije uslov za lica koja imaju prebivalište na području Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Sud BiH je ukazao da zbog različitog rješavanja u pogledu sticanja uslova za penziju koja je propisana entitetskim zakonima, u konkretnom slučaju nema diskriminacije jer je tužena kao poslodavac dužna da primjeni Zakon o policijskim službenicima prema svim policijskim službenicima na isti način, bez obzira na mjesto prebivališta. Sud BiH je zaključio da bi suprotno bilo nejednako postupanje. Osim toga, Sud BiH je ukazao da apelant nije ni opredijelio tužbeni zahtjev na utvrđivanje diskriminacije, da bi se u tom pogledu preispitivali i ostali uslovi propisani Zakonom o zaštiti od diskriminacije.

8. Apelant navodi da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona nakon što je navršio 40 godina penzijskog staža, međutim, da u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o PIORS, nije mogao ostvariti pravo na starosnu penziju iz razloga što nije ispunjavao uslove u pogledu godina života (u momentu prestanka radnog odnosa apelant je imao 49 godinu). Smatra da ne može biti žrtva ove očigledne zakonske disharmonije, te da je njegova situacija morala biti sagledana i riješena u skladu sa međunarodnim konvencijima, i to prvenstveno onim kojim svakom licu garantuju pravo na socijalno osiguranje. Apelant također smatra da je zbog navedenog diskriminiran, te navodi da lica u istoj situaciji koja imaju prebivalište u Republici Srpskoj ne mogu ostvariti pravo na penziju, dok lica koja imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine mogu (po relevantnim federalnim zakonskim odredbama potrebno je samo navršenje 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života). Apelant smatra da za navedeno različito postupanje nema razumnog opravdanja. Apelant navodi da se navedeno može zaključiti i iz akata Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine upućenih nadležnim organima, a koje je priložio uz apelaciju. Smatra da je na njegov slučaj u cijelosti primjenjiva Odluka Ustavnog suda broj AP 12/09 od 28. maja 2010. godine.

9. Apelant je u podnesku od 23. maja 2016. godine naveo da je u međuvremenu od dana podnošenja apelacije donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 103/15, a stupio na snagu 1. januara 2016. godine, u kojim je odredbama člana 4. Zakona predviđeno da pravo na starosnu penziju ima policijski službenik kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Apelant je takođe naveo da mu je, prema navedenom zakonskom izuzetku, omogućeno da počev od 1. januara 2016. godine ostvari pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života. Apelant međutim tvrdi da će to pravo moći ostvarivati samo ubuduće, zbog čega tvrdi da je žrtva povrede ustavnih prava u periodu od 5. novembra 2013. gopdine, kada mu je prestao radni odnos, do 1. januara 2016. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO.

10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

U članu 42. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

"(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.".

Član 22.

Ovaj zakon objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srpske", a stupa na snagu 1. januara 2016. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da je konačnom odlukom Suda BiH odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje predmetnih rješenja kojim mu je prestao radni odnos i slijedom toga ostvarivanje prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja drugostepene presude Suda BiH slijedi da je apelant u momentu donošenja predmetnih rješenja ostvario ukupno 40 godina penzijskog staža, te mu je stoga u skladu sa odredbom člana 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima BiH, prestao radni odnos. Nadalje, slijedi i da je Sud BiH u konkretnom slučaju utvrđivao zakonitost i pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, ali ne sa aspekta ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pošto je postupak penzionisanja potpuno odvojen od postupka za donošenje predmetnih odluka o prestanku radnog odnosa. Ustavni sud podsjeća da je apelant apelacionim navodima vezanim za osporene odluke ukazivao na neusklađenost Zakona o policijskim službenicima sa Zakonom o PIO, uslijed koje mu je bilo onemogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju, iako mu je radni odnos prestao po sili zakona. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke detaljno obrazložio pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima, a Ustavni sud u datom obrazloženju, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi Republike Srpske u međuvremenu uočili postojanje problema neusklađenosti ova dva zakona, te u cilju zaštite prava apelanta i drugih policijskih službenika koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji, upravo i donijeli Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 1. januara 2016. godine, a čijim članom 4. je u odnosu na ta lica otpao drugi uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju – navršavanje određenog broja godina života. Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je donesen nakon podnošenja apelacije, apelantu dakle omogućeno da ostvari pravo na starosnu penziju. Ustavni sud ukazuje da upravo iz odredaba navedenog zakona, koji je stupio na snagu nakon donošenja osporenih odluka, proizilazi namjera zakonodavca da reguliše situaciju koja je nastala uslijed neusklađenosti predmetnih zakona i popuni nastalu pravnu prazninu tako što će omogućiti apelantu i drugim policijskim službenicima da ostvare pravo na starosnu penziju od momenta ispunjavanja uslova navršavanja 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Dakle, suprotno tvrdnji apelanta da će to pravo moći ostvariti samo ubuduće, tj od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, jer mu novi zakon omogućava ostvarivanje ovoga prava od dana ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP-4764/15 i AP-4668/15 te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-4764/15 od 15. novembra 2017. godine i AP-4668/15 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman