Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5293/15 (I. N.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5293/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP 5293/15, rješavajući apelaciju Ivice Nalisa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Nalis protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014653 15 Pž 2 od 14. septembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014653 12 Ps 2 od 13. oktobra 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Nalis (u daljnjem tekstu: apelant) iz Metkovića, Republika Hrvatska, podnio je 1. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014653 15 Pž 2 od 14. septembra 2015. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 014653 12 Ps 2 od 13. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđivanja sličnosti robnog znaka COCTA sa žigom i proglašenja apelanta nosiocem žiga.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je apelant svoju tvrdnju o sticanju prava na predmetni žig zasnovao na činjenici da je dugogodišnji proizvođač bezalkoholnih pića i da kao takav, počev od 1992. godine proizvodi napitak „Cocta“ koji je plasiran na tržištu Bosne i Hercegovine. Pravni osnov tužbenog zahtjeva utemeljio je, kako je dalje navedeno u obrazloženju, na odredbi člana 94. Uredbe sa zakonskom snagom o patentima i znacima razlikovanja („Službeni list R BiH“, br. 21/93 i 13/904) kojom je predviđena mogućnost osporavanja prava na žig u sudskom postupku.

3. Potvrđujući pravilnost prvostepene presude kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije, Kantonalni sud je ponovio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi ENERGOPLAN d.d. Ljubljana i ENERGOPLAN d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) ne mogu biti pasivno legitimisani u konkretnoj pravnoj stvari, budući da je njihov pravni prednik privredno društvo Slovenijavino d.d. Ljubljana, 31. maja 2001. godine prenijelo sporno pravo na žig, kao i obaveze u pogledu istog, na privredno društvo Kolinska d.d. Ljubljana, koje je kasnije promijenilo naziv u „Droga Kolinska“ d.d. Ljubljana. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizilazi da je prvotuženi pravni sljednik privrednog društva „Slovenijavino" d.d. Ljubljana, ali budući da je društvo „Slovenijavino" d.d. svoje pravo na sporni žig još u 2001. godini prenijelo na drugo pravno lice, sud je zaključio da prvotuženi to pravo nikada nije imao, te da nije upotrebljavao robni znak „COCKTA", pa je ocijenjeno da prvotuženi zbog toga ne može biti pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari. U odnosu na pasivnu legitimaciju drugotuženog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud također pravilno utvrdio činjenično stanje i da je bez obzira na utvrđenu činjenicu iz koje proizilazi da je prvotuženi osnivač drugotuženog, ne znači da je došlo i do prenosa prava na sporni žig na drugotuženog jer do prenosa nije moglo doći budući da prvotuženi to pravo nikada nije ni imao.

4. Pored toga, kako je dalje obrazloženo, iz činjeničnog stanja koje je pravilno utvrdio prvostepeni sud proizlazi i da je prednik prvotuženog „Slovenijavino" d.d. Ljubljana svoje pravo na žig 19. decembra 1990. godine prenijelo na privredno društvo Poslovni sistemi „Slovin" d.o.o. Ljubljana i da mu je zatim u 1996. godini to pravo ponovo bilo vraćeno, nakon okončanja stečajnog postupka koji je vođen nad PS „Slovin" d.o.o. Ljubljana. I tu činjenicu je prvostepeni sud po ocjeni Kantonalnog suda pravilno doveo u vezu sa činjenicom da je apelant koristio predmetni žig u periodu od augusta 1992. godine do 24. novembra 1995. godine, na kojoj je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev, i da je pravilno zaključio da tuženi nisu pasivno legitimisani jer njihov prednik u tom periodu nije bio nosilac prava na sporni žig. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije izveo pravilan zaključak iz razloga što je apelant tužbeni zahtjev usmjerio prema licima za koja je utvrđeno da nisu nosioci prava na sporni žig „COCKTA", niti taj žig koriste za označavanje svoje robe, pri čemu je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o patentima i znacima razlikovanja (“Službeni list RBiH", br. 21/93 i 13/94) i Zakona o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 3/02 i 29/02) koji su važili u spornom periodu odnosno u vrijeme podnošanja tužbe, te je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo koje je zakonske odredbe primijenio, prije svega u vezi sa pravilnom ocjenom tog suda da tuženi u ovoj pravnoj stvari nisu pasivno legitimisani, i da je tužbeni zahtjev apelanta zbog toga neosnovan.

5. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava zbog prihvaćanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije. U veoma opširnoj apelaciji apelant je naveo vlastito viđenje konkretne pravne stvari zbog koje smatra da je njegova tužba trebala biti usvojena odnosno da su tuženi pasivno legitimisani.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom okolnostima primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, apelant suštinski kršenje navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava, smatrajući da mu pripada pravo koje je tužbenim zahtjevom tražio. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud prije svega zapaža da su sudovi na dva nivoa bili saglasni u stavu da je apelant svoj tužbeni zahtjev usmjerio prema licima za koja je utvrđeno da nisu nosioci prava na sporni žig „COCKTA", niti taj žig koriste za označavanje svoje robe, pri čemu su naveli jasna i detaljna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima povodom žalbe protiv prvostepene presude, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5293/15 (I. N.) | Sudska praksa | Aktio