Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4369/15 (P.M.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 172
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 172
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4369/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4369/15, rješavajući apelaciju P.M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija P.M. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine i S1 1 K 011128 12 Krl od 28.
oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. P.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Dragiša Mihajlović, advokat iz Vlasenice, podnio je 24. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine i S1 1 K 011128 12 Krl od 28. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 13. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su 20. i 23. februara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 011128 12 Krl od 28. oktobra 2014. godine apelant i saoptuženi M.P. proglašeni su krivim da su radnjama, detaljno opisanim u tački I 1. izreke presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa tačkom a), a sve u vezi sa članom 29 KZBiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod tač. III2, III3. i V8. počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH u vezi sa tač. f), g), d) i e) u vezi sa članom 29 KZBiH, a sve u vezi sa članom 180 stav
1 KZBiH.
6. Sud BiH je utvrdio da su apelant i saoptuženi M.P., na način detaljno opisan u prvoj tački izreke presude, 15. juna 1992. godine, zajedno sa drugim naoružanim pripadnicima srpske policije i vojske, bili u pratnji autobusa u kojem se nalazilo 49 civila Bošnjaka, koji je dovezen iznad sela Kalimanići u opštini Sokolac, gdje je civilima naređeno da izađu iz autobusa i dođu do jame „Paklenik”, da bi potom prvo apelant i nepoznati srpski vojnik, a zatim i većina pripadnika naoružanih srpskih vojnika i policajaca otpočeli paljbu iz automatskih pušaka, pa su tako izvršili strijeljanje 48 imenovanih civila, dok je svjedok F.S. izbjegao strijeljanje tako što je pobjegao.
7. Sud BiH je na osnovu sprovedenih dokaza zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli opšti elementi krivičnog djela iz člana 172 stav 1 KZBiH. Naime, postojanje širokog ili sistematskog napada Sud BiH je utvrdio na temelju interpretiranih iskaza pojedinačno pobrojanih svjedoka Tužilaštva BiH i pobrojanih materijalnih dokaza koje je predočilo Tužilaštvo BiH, što je, po ocjeni Suda BiH, potkrijepljeno činjenicama koje su prihvaćene kao utvrđene u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), kao i u ovom postupku (tač. 83 do 112). Nadalje, Sud BiH je na temelju sprovedenih dokaza zaključio da je počinjeni napad bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva opštine Višegrad. Sud BiH je utvrdio i da su sve žrtve koje su stradale na jami „Paklenik“, u momentu kada su lišene života, imale status civila, koju okolnost nije osporavala ni odbrana optuženih, a navedeno proizilazi iz izjava svih svjedoka oštećenih, kao i jedinog preživjelog svjedoka F.S. (tač. 113 do 122). Utvrđeno je da su apelant i saoptuženi M.P. u vrijeme počinjenja zločina na jami „Paklenik“ bili pripadnici Višegradske brigade VP 7158, a prije toga i pripadnici rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti Višegrad (u daljnjem tekstu: SJB Višegrad). Sud BiH je utvrdio da se ubistvo civila na jami „Paklenik“ ne može izdvojiti kao zasebna ili odvojena radnja od ukupnih dešavanja na području Višegrada. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant znao za napad i da su njegova djela dio napada (nexus) (tač. 123 do 130).
8. Sud BiH je naveo da postoji dovoljno dokaza da je apelant počinio i pojedinačne inkriminacije navedene u presudi za koje je proglašen krivim, odnosno da je svojim radnjama ostvario elemente progona ubistvima nesrpskog civilnog stanovništva. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da nije sporno da je 14. juna 1992. godine sa trga u Višegradu krenuo konvoj sa civilnim bošnjačkim stanovništvom iz više sela, te da su, nakon zaustavljanja konvoja na Išerića brdu, vojno sposobni muškarci bošnjačke nacionalnosti razdvojeni od žena, djece i staraca i autobusima dovezeni pred policijsku stanicu na Sokocu, pa su nakon noći provedene u autobusima 15. juna 1992. godine krenuli prema Rogatici i zaustavili se ispred preduzeća „Sladara“, gdje su im oduzeta lična dokumenta i novac. Nakon toga su zarobljenim muškarcima vezane ruke, a neki od njih su i udarani i premješteni u autobus preduzeća “Terpentin”, koji je vozio svjedok „M-7“. Sud BiH je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza našao da je dokazano, van razumne sumnje, da je apelant kritičnog dana bio u pratnji autobusa u kojem se nalazilo 49 civila Bošnjaka, koji su, zajedno sa pripadnicima vojske i policije, sprovedeni do proširenja iznad sela Kalimanići da bi, zatim, učestvovao u obezbjeđenju kolone do mjesta egzekucije, te, najzad, da se nalazio na samom mjestu egzekucije gdje su civili i ubijeni paljbom iz automatskog oružja. S tim u vezi, Sud BiH je citirao iskaz svjedoka F.S. koji je opisao dešavanja počev od ulaska u autobus, koji je vozio svjedok “M-7”, i u koji je ušao apelant. Iskaz svjedoka F.S. je u skladu sa iskazom svjedoka “M-7”, koji je naveo da je vidio apelanta ispred preduzeća „Sladara“ u Rogatici 15. juna 1992. godine, te je opisao trenutak kada je apelanta vidio kako prevodi civile u njegov autobus, te je dalje opisao kako ga je vidio u trenutku kada kao pratioci ulaze u autobus kojim su civili dalje odvezeni. Sud BiH je naveo da su njihovi iskazi konzistentni sa iskazima koje su davali tokom istrage na navedene okolnosti. Iskazi svjedoka F.S. i „M-7“ da su civili Bošnjaci kritične prilike bili vezani potvrđeni su i dokazom Tužilaštva BiH T-9 (dijelovi žice kojom su vezani civili, a koji su pronađeni prilikom ekshumacije), te iskazima svjedoka M.J., koja je potvrdila da su ruke F.S. bile vezane žicom kada je došao do njih i da su mu žicu sa ruku oni skinuli.
9. Navedeno je da su posmrtni ostaci 48 imenovanih muškaraca pronađeni i ekshumirani iz jame „Paklenik“, te je identifikacijom potvrđeno da se radi o navedenim licima. O okolnostima izvršene obdukcije izvađenih tijela iz jame „Paklenik“ Sud BiH je saslušao vještaka Johna Clarka, specijalistu forenzičke patologije, koji je u septembru 2000. godine bio u timu za obdukciju tijela koja su izvađena iz jame „Paklenik“. Vještak je pojasnio da je iz jame dobijeno “80 vreća sa tijelima“; da se radilo o vrećama po brojevima od 1 do 75 za cijela tijela, a da je bilo još pet drugih vreća u kojima se nalazio veći broj malih dijelova tijela i da su konačno imali 73 tijela. Vještak je naveo da je od ukupnog broja ekshumiranih tijela utvrđeno da je 74% slučajeva podleglo usljed povreda nastalih od hitaca iz vatrenog oružja, uglavnom jednim hicem, a u nekim slučajevima i do pet hitaca. Za one koji nisu imali tragove povreda nastalih od hitaca izvjesno je da je u tim slučajevima metak prošao kroz meko tkivo, što je, takođe, mogući uzrok smrti. Slijedom toga, Sud BiH je ocijenio neosnovanim prigovor apelantove odbrane, iznesen u završnoj riječi, da nije utvrđen tačan broj ubijenih muškaraca civila kritičnog dana na jami „Paklenik“. Naime, nije sporno da je iz jame ekshumiran veći broj lica u odnosu na onaj koji je naveden u optužnici, te da neke od žrtava nisu identifikovane i da neke potiču sa područja drugih opština. Međutim, s obzirom na to da se apelant nije ni teretio za smrt lica koja se ne mogu dovesti u vezu sa konvojem koji je krenuo iz Višegrada 14. juna 1992. godine, to se Sud BiH nije ni bavio utvrđivanjem okolnosti na koju su druga lica izgubila život, nego je, na osnovu sprovedenih dokaza, nesporno utvrdio da je 15. juna 1992. godine na jami „Paklenik“ pogubljeno 48 civila Bošnjaka, čija imena su navedena u izreci presude, a što je apelantu i saoptuženom M.P. i stavljeno na teret optužnicom.
10. Sud BiH je naveo da je sa posebnom pažnjom ocijenio iskaz svjedoka F.S. Istaknuto je da je ovaj svjedok veoma jasno, uvjerljivo i konzistentno opisao dešavanja na samoj jami i apelantovo učešće u samoj egzekuciji. Naime, ovaj svjedok je jasno naveo da je vidio trenutak kada apelant puca u pravcu postrojenih civila, nakon čega su “ljudi pogođeni i jednostavno su pali u jamu”. Svjedok je opisao tačnu poziciju gdje je apelant stajao, koje radnje je preduzimao, pri tome pojašnjavajući da nije bilo nikakvih vizuelnih prepreka između njega i apelanta i da je imao mogućnost da ga direktno gleda, te da je sva njegova pažnja bila usmjerena upravo u njegovom pravcu s obzirom na to da je apelant stajao pored same jame držeći automatsku pušku uperenu u pravcu civila. Nadalje, Sud BiH je detaljno analizirao sve iskaze koje je ovaj svjedok davao u fazi istrage, a u vezi s njima i materijalne dokaze koji su uloženi kao dokazi suda, te je našao da su oni u pogledu ključnih činjenica saglasni sa njegovim iskazom na glavnom pretresu. U tom kontekstu su analizirane izjave svjedoka, počev od izjave koju je pisao rukom 4. novembra 1992. godine, zatim, izjave koju je dao 5. decembra 1992. godine u CJB Sarajevo, izjave date pred MKSJ 3. i 4. novembra 1997. godine, izjavu datu Kantonalnom sudu u Sarajevu od 14. avgusta 2000. godine i, na kraju, izjavu datu Tužilaštvu BiH 29. juna 2012. godine u kojim je svjedok detaljno i na identičan način opisivao navedene događaje.
11. Sud BiH je, takođe, detaljno analizirao iskaze koje je svjedok „M-7“ davao u fazi istrage, odnosno izjave pred Tužilaštvom BiH, i to 9. juna 2009. godine i 19. jula 2012. godine. Navedeno je da je u tim izjavama ovaj svjedok na identičan način kao i na glavnom pretresu opisao sva dešavanja u toku kretanja konvoja – dolazak na trg u Višegradu, kretanje konvoja, zatim, razdvajanje ljudi na Išerića brdu, noćenje kod preduzeća „Sladara“ u Rogatici, nastavak kretanja konvoja naredni dan, vezivanje i prelazak civila u autobus „Terpentina“, formiranje kolone koja zajedno sa svim pratiocima odlazi u pravcu šume, pojašnjavajući da je jedino on ostao pored autobusa da bi ga očistio, jer je bio uprljan krvlju zatočenika. Sud BiH je istakao da su u svim iskazima svjedoci F.S. i „M-7“ na veoma jasan i uvjerljiv način opisali dešavanja kritičnog dana, da su njihovi iskazi konzistentni, te da su u pogledu ključnih činjenica međusobno saglasni, a oni su potkrijepljeni iskazima svjedoka Jovana Božića i drugih svjedoka koji su opisivali dešavanja u konvoju kritičnog dana, kojima je Sud BiH, takođe, poklonio vjeru. Prilikom ocjene iskaza navedenih svjedoka Sud BiH je, svakako, imao u vidu činjenicu da su svjedoci dobro poznavali optužene još od prije rata. Tako je svjedok F.S. poznavao apelanta još iz djetinjstva, iz školskih dana, znao je u kojem naselju je živio i da je imao brata blizanca koji je živio u Srbiji, te je detaljno opisao kako je on izgledao kritične prilike. Svjedok je apelanta, kako je veoma uvjerljivo objasnio, vidio u trenucima kada je njegova pažnja bila usmjerena upravo na njega, kako u samom autobusu kojim su prevoženi od preduzeća „Sladara“ u Rogatici, kada je pokušavao da uhvati njegov pogled očekujući da će mu pomoći, tako i kasnije, na samoj jami, kada mu je pogled bio prikovan upravo na njega, jer je on bio lice koje vidi da prvo stoji pored jame sa oružjem uperenim u postrojene civile i koje prvo puca u njih. Navedeno je da je i svjedok „M-7“ dobro poznavao apelanta od prije rata, da je opisao kako je izgledao u tom periodu, te da je istakao da je poznavao apelanta od malih nogu, da zna da je do rata živio u Višegradu, da je imao ženu i djecu, da mu je poznavao roditelje, brata, koji je tada bio na terenu u Srbiji, i sestru, koja je prije rata živjela u Sarajevu. Na poseban upit tužioca svjedok je prepoznao apelanta u sudnici.
12. Sud BiH je naveo da nije sporna činjenica da je apelant bio pripadnik rezervnog sastava SJB Višegrad u periodu od 4. aprila do 18. maja 1992. godine, a zatim pripadnik Višegradske brigade VP 7158 u periodu od 18. maja 1992. godine do 25. februara 1994. godine. Međutim, ova činjenica sama za sebe ne potvrđuje tezu apelantove odbrane da on nije mogao biti prisutan u pratnji konvoja i učestvovati u ubistvu civila na jami. Naime, da su pratioci u konvoju kritičnog dana bili pripadnici i vojske i policije, potvrđuju brojni svjedoci koji su bili prisutni prilikom kretanja konvoja sa trga u Višegradu i koji su potvrdili da su oko vozila vidjeli pripadnike i vojske i policije, te svjedoci F.S., „M-7“ i Jovan Božić koji su potvrdili da su pratioci u konvoju bili i u vojnim i u policijskim uniformama. U vezi sa iskazima svjedoka Gorana Nedića, Bože Teševića, Saše Kneževića i Luke Dragičevića, na koje se odbrana pozvala. Sud BiH je naveo da ovi svjedoci, od kojih je jedan bio i komandant Višegradske brigade, svojim iskazima da vojska nije učestvovala u pratnji konvoja žele prikriti eventualno učešće njihove jedinice u ovakvim događajima. U prilog činjenici da je apelant mogao biti u pratnji konvoja kritičnog dana ide i odbrana saoptuženog M.P., koja ne spori da je, kao i apelant, bio pripadnik rezervnog sastava policije do 18. maja 1992. godine, nakon čega je istog dana, kao i apelant, postao pripadnik specijalnog voda Višegradske brigade VP 7158, te da je bio pratilac u konvoju kritičnog dana, i to, kako odbrana navodi, “kao obični vojnik koji je izvršavao zadatak obezbjeđenja konvoja kojim su prevoženi civili”.
13. Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana osporavala kredibilitet svjedoka F.S., „M-7“ i Jovana Božića. Naime, svoju tezu da apelant nije učestvovao u inkriminisanom događaju apelantova odbrana je u završnoj riječi temeljila na izjavi broj 02-11/95 od 11. septembra 1992. godine, u čijem potpisu stoji ime F.S., u kojoj se među licima koja su učestvovala u ubistvima civila na jami „Paklenik“ ne navodi apelantovo ime. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je na glavnom pretresu od 11. decembra 2012. godine svjedoku F.S. prezentovana navedena izjava, te je upitan da se izjasni da li je na toj izjavi njegov potpis, što je svjedok izričito negirao i pojasnio da mu je ta izjava predočena prvi put 1. juna 2006. godine u Goraždu, kada je pokušao da je ispravlja križajući i dopisujući nešto na njoj, ali nije uspio jer je bilo previše ispreturano, pa su morali sačiniti novu izjavu. Zbog utvrđivanja načina uzimanja sporne izjave 1992. godine, Sud BiH je kao svog svjedoka pozvao Midhata Šehovića, koji je uzimao izjave od građana koje su se odnosile na ratna događanja na području istočne Bosne. Kada ga je upitao predsjednik vijeća na glavnom pretresu da se izjasni da li se sjeća F.S. koji je 11. septembra 1992. godine davao izjavu o dešavanjima u Višegradu i ubistvima na jami „Paklenik“, ovaj svjedok je odgovorio da mu ime F.S. ništa ne znači, da se ne sjeća ni tog lica, ni uzimanja izjave o navedenim događajima, niti je ovaj svjedok potvrdio da se sjeća da je F.S. došao 1995. godine i potpisao prekucanu izjavu. Zbog svega navedenog, Sud BiH je zaključio da se sporna izjava ne može koristiti kao vjerodostojan dokaz, niti se mogu, sve i da ju je potpisao svjedok F.S., dovesti u pitanje sve druge izjave koje je ovaj svjedok dao pred brojnim organima i sudovima i u kojima je na potpuno saglasan način opisao događanja kritičnog dana i apelantovu ulogu u njima.
14. Sud BiH je analizirao i razlike u iskazima svjedoka F.S. i „M-7“ u pogledu opisa uniforme koju je kritičnog dana nosio apelant. Naime, Sud BiH je naveo da je ocijenio protek vremena, te činjenicu da su u to vrijeme pojedinci nosili različite uniforme, a sama činjenica da li je apelant zadržao policijsku uniformu ili je zadužio novu uniformu u jedinici u koju je prešao nepuni mjesec prije kritičnog događaja za Sud BiH nije od odlučujućeg zanačaja s obzirom na to da je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant kritičnog dana bio u pratnji konvoja i da je bio prisutan na samoj jami prilikom egzekucije civila.
15. Apelantova odbrana je prigovarala i materijalnim dokazima koje je uložilo Tužilaštvo, i to na zapisnike o saslušanju svjedoka F.S., date pred Tužilaštvom BiH 1. juna 2006. godine i 29. juna 2012. godine, zbog toga što, kako to odbrana navodi, Tužilaštvo BiH te dokaze nije koristilo na glavnom pretresu, čime je odbrani uskraćeno pravo da unakrsno ispita ovog svjedoka. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je zapisnik o saslušanju svjedoka F.S. broj KT-RZ-134/05 od 29. juna 2012. godine Tužilaštvo BiH prezentovalo ovom svjedoku na glavnom pretresu 4. decembra 2012. godine, da je svjedok potvrdio potpise na njemu, te je potvrdio da je sačinio skice koje mu je prezentovalo Tužilaštvo, a koje čine sastavni dio zapisnika, s tim što je navedeni zapisnik uložen na glavnom pretresu 11. decembra 2012. godine, na kome je svjedoka F.S. unakrsno ispitivala odbrana. Nadalje, zapisnik broj KT RZ 146/2006. od 1. juna 2012. godine koristila je upravo apelantova odbrana prilikom unakrsnog ispitivanja ovog svjedoka na ročištu održanom 11. decembra 2012. godine. Dakle, ne samo da je odbrana imala mogućnost da koristi navedene zapisnike prilikom unakrsnog ispitivanja nego je jedan od njih i koristila. Odbrana je prigovarala i materijalnim dokazima koje je uložio Sud, i to sljedećim dokazima: zapisnik o saslušanju svjedoka F.S. od 5. decembra 1992. godine, izjava F.S. u rukopisu od 4. novembra 1992. godine, službena zabilješka o prepoznavanju lica sa fotografije broj 2586/02 od 31. oktobra 2002. godine, navodeći da oni ne mogu biti korišteni kao dokazi s obzirom na to da upravo Sud BiH nije ispitivao svjedoka na okolnosti iz izjave, pa samim tim ni odbrana ga nije mogla unakrsno ispitati. Sud BiH je istakao da su ti dokazi uloženi kao dokazi Suda, nakon što je OSA dostavila Sudu svu raspoloživu dokumentaciju (izjave, službene zabilješke i dr.) lica F.S. koja se odnosi na strijeljanje muškaraca 15. juna 1992. godine na jami „Paklenik“. Navedene dokaze Sud BiH je uložio kao materijalne dokaze, a nakon što je svjedok F.S. na glavnom pretresu potvrdio da je dao navedene izjave i da su njegovi potpisi na njima. Dokaze Suda uvedene pod oznakama S1 i S2 vijeće nije smatralo „iskazima iz istrage“, u smislu odredbe člana 273 stav 1 ZKPBiH, s obzirom na to da oni nisu u skladu sa važećim propisima, odnosno da su uzeti od F.S. u svojstvu građanina, bez potrebnih pouka i upozorenja, zbog kog razloga ih Sud BiH nije ni predočavao svjedoku kao njegov raniji iskaz, nego su, s obzirom na to da je Sud BiH ocijenio da su relevantni za konkretni predmet, uloženi kao materijalni dokazi, koje je Sud ocijenio u vezi sa ostalim sprovedenim dokazima.
16. Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana osporavala kredibilitet svjedoka „M-7“ i najprije se osvrnula na izjavu koju je dao u toku istrage 9. juna 2009. godine u kojoj je svjedok naveo da je vidio apelantovog brata, a ne apelanta. Na glavnom pretresu održanom 18. decembra 2012. godine svjedok je pojasnio da je siguran da je vidio apelanta, a da je u izjavi 2009. godine pogriješio u imenu, jer su blizanci i teško ih je razlikovati kad nisu zajedno, da je saznao da je sve vrijeme rata apelantov brat bio u Beogradu, a da je apelant bio u Višegradu i da je bio vojno angažovan, te je u toj izjavi “pobrkao” imena. Sud BiH je prihvatio ovo objašnjenje svjedoka, smatrajući to potpuno jasnim, logičnim i uvjerljivim. Svi saslušani svjedoci koji su poznavali apelanta i njegovog brata potvrdili su da je apelantov brat tokom rata bio u Beogradu, dok je apelant bio u Višegradu. Takođe, materijalni dokazi potvrđuju da je apelant bio vojno angažovan na podružju opštine Višegrad, dok se njegov brat ne nalazi na spisku vojnih obveznika za to područje. Iz svega navedenog izvodi se jedini mogući zaključak: da kritičnog dana u pratnji konvoja nikako nije mogao biti apelantov brat, niti je njega svjedok mogao vidjeti, nego da je to bio apelant.
17. Sud BiH je razmotrio pitanje primjene materijalnog zakona na konkretan slučaj, te je ocijenio neosnovanim pozivanje optuženih na primjenu Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) kao blažeg zakona. Pozivajući se na član 4a KZBiH, običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti, Sud BiH je istakao da zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u KZSFRJ. Nadalje, Sud BiH je podsjetio da zločini protiv čovječnosti čine imperativni princip međunarodnog prava i da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava. Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju, nije suprotna članu 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po ocjeni Suda BiH, KZSFRJ nije blaži zakon ni sa aspekta zaprijećene kazne s obzirom na to da predmetno krivično djelo nije bilo ni propisano KZSFRJ.
18. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine odbilo kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i apelanta izjavljene protiv Presude Suda BiH broj S1 1 K 011128 12 Krl od 28. oktobra 2014. godine, dok je žalbu saoptuženog M.P. djelimično uvažilo.
19. Kao neosnovani ocijenjeni su navodi da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, zbog uvodnog dijela izreke presude. Naime, nakon izvršenog uvida u spis Apelaciono vijeće je ukazalo da je optužnica/izmijenjena optužnica Tužilaštva BiH koncipirana na način da je u činjeničnom supstratu najprije dat uvodni dio koji se odnosi na sve tačke optužnice i sve optužene, nakon čega je slijedio opis konkretnih radnji optuženih uobličenih kroz pojedine tačke optužnice. Tako preambula sadrži i podatke o angažmanu optuženih u policijskim, odnosno vojnim strukturama u kompletnom periodu koji se odnosi na vrijeme izvršenja djela po svakoj tački optužnice. U tom smislu je ukazano da se apelant, pored radnje za koju je presudom proglašen krivim, optužnicom teretio i za još tri krivičnopravne radnje od kojih je za dvije, kao vrijeme izvršenja djela, navedeno ’’noću 13. maja 1992. godine’’, odnosno ’’noću između 13. i 14. maja 1992. godine’’, a u koje vrijeme je bio pripadnik rezervnog sastava SJB Višegrad. Apelaciono vijeće je istaklo da je, s obzirom na radnje za koje je osuđen, bilo mjesta za korekciju perioda naznačenog u uvodu, ali da to, ipak, nije bilo od uticaja na valjanost pobijane odluke. Apelaciono vijeće je, takođe, istaklo da je iz izreke bilo poželjno izostaviti kao suvišan dio teksta: ’’prvo kao pripadnik rezervnog sastava SJB Višegrad u periodu od 4. aprila do 18. maja 1992. godine’’,ali da taj propust izreku ne čini nerazumljivom s obzirom na to da je u prvoj tački izreke presude precizno navedeno vrijeme izvršenja djela za koje je apelant proglašen krivim a to je ’’15. juna 1992. godine’’, što, kako je dalje navedeno, sa činjeničnog aspekta u pogledu događaja kod jame „Paklenik“ nije sporila nijedna strana.
20. Kao neosnovani su ocijenjeni apelantovi navodi da Sud nije mogao ocijeniti, niti zasnovati svoju odluku na dokazima koje je izveo Suda, to jest na izjavama svjedoka F.S. od 5. decembra i 4. novembra 1992. godine. Apelaciono vijeće je istaklo da je te izjave prvi put pomenula odbrana, i to prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka F.S. na okolnosti davanja svih izjava u vezi sa inkriminisanim događajem za koji je apelant proglašen krivim. Navedeno je da odbrana nije raspolagala originalnim primjercima tih izjava, pa je sud izjave pribavio po službenoj dužnosti, dok je svjedok F.S., po pozivu suda, na glavnom pretresu potvrdio da se na svakoj stranici predmetnih izjava nalazi njegov potpis. Kako je dalje istaklo Apelaciono vijeće, potpuno je neosnovan prigovor apelantovog branioca da odbrani nije bilo omogućeno da u pogledu sadržaja ovih izjava unakrsno ispita svjedoka. Naime, kako to proizilazi iz transkripta sa glavnog pretresa održanog 13. maja 2014. godine, prvostepeno vijeće je, nakon dokaza koje je sproveo Sud, odbranama pružilo mogućnost da u okviru dodatnih dokaza, odnosno dopune dokaznog postupka, ukoliko to smatraju potrebnim, ponovo pozovu svjedoka F.S. i ispitaju ga na eventualne razlike u odnosu na iskaze koje je uložio Sud. Međutim, u nastavku postupka, na sljedećem ročištu, održanom 27. maja 2014. godine, prvostepeno vijeće je konstatovalo da je Sud u pogledu dodatnih dokaza zaprimio samo prijedlog odbrane trećeoptuženog, dok odbrane apelanta i saoptuženog M.P. nisu dostavile dokazne prijedloge, nakon čega je vijeće pravilno zaključilo da odbrane prvo i drugooptuženog nemaju dodatnih dokaznih prijedloga. Nadalje, prvostepeno vijeće je, po ocjeni Apelacionog vijeća, dalo valjano obrazloženje i kada je u pitanju relevantnost dokaza koje je sproveo Sud. Činjenica je da se dokazi koje je sproveo Sud, prije svega pomenute izjave svjedoka F.S. (S-1 i S-2), ne mogu smatrati iskazima datim u istrazi, u smislu člana 273 stav 1 ZKPBiH, s obzirom na to da je svjedok u vrijeme davanja predmetnih iskaza imao status običnog građanina, odnosno da on prije davanja iskaza nije propisno upozoren i poučen. Osim toga, Apelaciono vijeće je ukazalo da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi jasan zaključak da predmetne izjave nisu odlučujući dokazi na kojima se temelji odluka prvostepenog vijeća, već, nasuprot tome, da one predstavljaju samo kontrolne dokaze koji potvrđuju i potkrepljuju ranije utvrđene činjenice zasnovane na drugim sprovedenim dokazima.
21. U pogledu apelantovog prigovora da Sud uopšte nije ocijenio određene dokaze odbrane, i to iskaze pet imenovanih svjedoka, potom materijalne dokaze, novinske članke lista „Dnevni avaz“ od 15. i 21. juna 2012. godine, potvrdu PS Višegrad od 20. marta 2014. godine, te izvještaj glavnog patologa od 30. jula 2002. godine, a nakon izvršenog uvida u pobrojane dokaze odbrane, Apelaciono vijeće je istaklo da je Sud dužan razmatrati i ocijeniti sve izvedene dokaze, ali nije dužan osvrtati se na dokaze koji nisu relevantni za donošenje odluke. U tom smislu sprovedeni dokazi na koje upućuje odbrana, prema nalazima Apelacionog vijeća, ni na koji način nisu mogli uticati na valjanost utvrđenog činjeničnog stanja i nisu mogli izmijeniti zaključke do kojih je prvostepeno vijeće došlo na osnovu dokaza čija je ocjena data u presudi. Prema tome, Apelaciono vijeće je zaključilo da se prvostepeno vijeće u presudi pravilno osvrtalo samo na dokaze koji su od suštinske važnosti za odluku, zbog čega je i ovaj prigovor odbrane odbijen kao neosnovan.
22. Kao neosnovani ocijenjeni su i prigovori da nisu bile ispunjene pretpostavke za čitanje iskaza iz istrage svjedoka Derviše Aličehajić i da je odbrana uskraćena za unakrsno ispitivanje ovog svjedoka. S tim u vezi, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće dalo utemeljeno obrazloženje u pogledu odluke da se iskaz ovog svjedoka pročita u skladu sa odredbom člana 273 stav 2 ZKPBiH, a budući da je nalazom i mišljenjem ovlašćenog sudskog vještaka, specijaliste neuropsihijatra, utvrđeno da je svjedok u takvom psihičkom stanju da nije sposoban na adekvatan način učestvovati u sudskom postupku i da bi njegovo pojavljivanje na sudu rezultiralo nesrazmjernim teškoćama. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da iz transkripta sa glavnog pretresa od 10. decembra 2013. godine proizilazi da je odbranama omogućeno da iznesu pitanja koja bi postavile svjedoku u unakrsnom ispitivanju.
23. Nadalje, u pogledu prigovora da prvostepeno vijeće u toku postupka nije utvrđivalo tačan broj ekshumiranih lica iz jame „Paklenik“, te prigovora kojim se dovodi u pitanje i način na koji su žrtve lišene života, Apelaciono vijeće je ustanovilo da su neosnovani i irelevantni navedeni prigovori, nalazeći neospornim da je svih 48 civila za čije se lišavanje života optužnicom teretio apelant ekshumirano iz jame „Paklenik“ i identifikovano, kao što je nesporno i da je u jami pronađeno i više lica u odnosu na onaj broj koji je naveden u optužnici.
24. Isto tako, ocijenjeni su kao neosnovani i prigovori da su iskazi svjedoka F.S. i „M- 7“ nesaglasni, budući da je svjedok F.S. izjavio da je nakon bijega sa jame čuo opštu pucnjavu, što je upravo u saglasnosti sa iskazom svjedoka „M-7“, koji je izjavio da je čuo rafalnu paljbu. Apelaciono vijeće je dalo osvrt na sve istaknute prigovore, uključujući i da svjedok F.S., za razliku od svjedoka „M-7“, uopšte ne pominje da ga je apelant ispred preduzeća „Sladara“ prevodio iz jednog autobusa u drugi, stavljao mu ruke na leđa i vezao ih žicom, niti da ga je tukao, kao i da svjedok „M-7“ u svojoj prvoj izjavi od 9. juna 2009. godine uopšte ne pominje apelanta, te prigovore koji se odnose na položaj apelanta u autobusu i uniformu koju je tog dana nosio. Razlike koje su se pojavile u iskazima svjedoka u pogledu vrste uniforme koju je apelant nosio kritične prilike sasvim su, prema ocjeni Apelacionog vijeća, razumljive, budući da su oba svjedoka izjavila da su u pratnji autobusa učestvovala lica i u vojnim i u policijskim uniformama, te da nije bez značaja ni protek vremena od inkrimisanog događaja i vremena davanja iskaza, zbog koga se ne može očekivati da se svjedok prilikom davanja iskaza prisjeti svakog detalja. I, na kraju, u pogledu navodne izjave svjedoka F.S. od 11. septembra 1992. godine, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo da se navedena izjava ne može smatrati valjanim dokazom relevantnim za odlučivanje zbog čega je i ovaj prigovor odbrane odbijen kao neosnovan.
25. Apelaciono vijeće je ustanovilo da su neosnovani i prigovori o ocjeni iskaza svjedoka odbrane Gorana Nedića, Bože Teševića, Saše Kneževića i Luke Dragičevića, budući da iz pobijane presude proizilazi da je te iskaze prvostepeno vijeće ocijenilo i zaključilo da su usmjereni na prikrivanje učešća jedinice kojoj su pripadali svjedoci kako u ovom inkriminisanom događaju, tako i u sličnim događajima u to vrijeme, a nije bez značaja istaći i da je jedan od svjedoka bio i komandant Višegradske brigade. Prema tome, imajući u vidu nesporne iskaze svjedoka F.S. i „M-7“ u kontekstu apelantovog prisustva u pratnji konvoja, Apelaciono vijeće je ustanovilo da je prvostepeno vijeće dalo valjano obrazloženje u pogledu ocjene iskaza navedenih svjedoka odbrane, koje kao takvo prihvata i ovo vijeće.
26. Konačno, Apelaciono vijeće je istaklo da je u inkriminisano vrijeme krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavljalo krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava, tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. U tom kontekstu Apelaciono vijeće je ukazalo i na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Šimšić, te da je i taj sud i u predmetu Maktouf/Damjanović od 18. jula 2013. godine potvrdio identičan stav u vezi sa suđenjem za zločine protiv čovječnosti, koji su u domaći zakon uvedeni 2003. godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d), kao i člana 7 Evropske konvencije. Apelant smatra da u predmetnom postupku sud nije ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je stoga proizvoljno i netačno utvrdio činjenično stanje. Takođe, ističe da sud nije potpuno i istinito ocijenio činjenice koje ga terete, kao ni činjenice koje idu u njegovu korist. Apelant navodi da osporene presude uopšte ne daju obrazloženje odlučnih činjenica za apelantovu krivičnu odgovornost i da apelantovi dokazi nisu obrazloženi kako u prvostepenoj, tako ni u drugostepenoj presudi. U tom kontekstu apelant ističe nelogičnost iz izreke presude u kojoj je navedeno da je bio pripadnik rezervnog sastava policije u SJB Višegrad počev od 4. aprila do 19. maja 1992. godine i u tom periodu počinio progon civilnog bošnjačkog stanovništva, mada nije navedeno koje radnje, gdje i na koji način. U tom kontekstu apelant navodi da Sud nije ocijenio iskaze svjedoka odbrane Gorana Nedića, Bože Teševića, Saše Kneževića i Luke Dragičevića, koji su istakli da pripadnici vojske nikada nisu pratili konvoje civilnog stanovništva. Nadalje, apelant ukazuje da se sudske odluke nisu mogle zasnovati na dokazima Suda S-1 i S-2, to jest izjavama svjedoka F.S. od 4. novembra i 5. decembra 1992. godine. Ukazuje da te izjave na glavnom pretresu nisu pročitane, niti se navedeni svjedok izjašnjavao u vezi sa okolnostima navedenim u izjavama, niti je odbrana imala mogućnost da unakrsno ispita pomenutog svjedoka na okolnosti iz izjava. Apelant upoređuje izjave koje je svjedok F.S. davao u toku istrage sa izjavom od 11. septembra 1992. godine (koja je prekucana 1995. godine), tvrdeći da su sve ostale izjave u suprotnosti sa ovom izjavom, jer u toj izjavi nije navedeno njegovo ime u pogledu apelantovog učešća u egzekuciji civila na jami „Paklenik“, te da je ta izjava relevantna za konkretan slučaj. Smatra da je neprihvatljivo objašnjenje prvostepenog suda dato u pobijanoj odluci u pogledu izjave svjedoka F.S. broj 02-11/95 od 11. septembra 1992. godine. Apelant navodi da u izvještaju glavnog patologa od 30. jula 2002. godine nije utvrđen tačan broj ekshumiranih tijela iz jame ,,Paklenik“, te naglašava da je u tom izvještaju „na pouzdan način“ utvrđeno da je u sve žrtve, dakle njih 73, uglavnom pucano s leđa ili sa strane, dok je samo nekoliko njih licem bilo okrenuto prema licu ili licima koja su u njih pucala. Apelant navedeno ističe zato što je, kako pojašnjava, izvještaj patologa u potpunoj kontradiktornosti sa iskazima svjedoka F.S. i svjedoka „M-7“, te dalje u apelaciji polemiše sa iskazima ovih svjedoka, jer je, kako tvrdi, svjedok F.S. decidirano naveo da je u zarobljenike pucano kraćim rafalom, dok je svjedok „M-7“ istakao da je čuo rafalnu paljbu. Osim toga, apelant navodi da se iskaz svjedoka „M- 7“ dat na glavnom pretresu ne može smatrati konzistentnim sa iskazima datim u toku istrage, jer taj svjedok u svojoj prvoj izjavi datoj pred Tužilaštvom BiH 9. juna 2009. godine uopšte nije pominjao apelanta, niti da ga je uopšte igdje vidio. Nadalje, apelant tvrdi da u obrazloženju prvostepene odluke koje se odnosi na apelantovo učestvovanje u pratnji autobusa i oružanoj pratnji muškaraca do jame „Paklenik“, te ubistva, prvostepeni sud navodi samo dijelove izjava svjedoka F.S. i svjedoka „M-7“ datih na glavnom pretresu, ne dovodeći ih u vezu sa njihovim iskazima datim u fazi istrage. Da apelant nije bio u pratnji civila 15. juna 1992. godine, od baraka preduzeća „Sladara“ u Rogatici pa do jame „Paklenik“, niti da je mogao biti u toj pratnji, niti na tom mjestu, jasno su potvrdili svjedoci Goran Nedić, Božo Tešević i Saša Knežević, koji su jasno istakli da im je bilo poznato kao pripadnicima policije da konvoje sa civilnim stanovništvom nisu pratili pripadnici vojske, nego pripadnici policije, te da su lično Goran Nedić i Božo Tešević bili u pratnji i obezbjeđenju nekih konvoja, pa treba uzeti u obzir utvrđenu činjenicu da je u to vrijeme apelant bio pripadnik specijalne jedinice pri VP 7158 i da je bio vojnik, a ne pripadnik rezervnog sastava policije. S tim u vezi, apelant tvrdi da se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da navedeni svjedoci svojim iskazima pokušavaju prikriti to da vojska nije učestvovala u pratnji konvoja, a samim tim učešće njihove jedinice u ovakvim događajima. Apelant tvrdi da sud nije ocijenio ni izvedeni dokaz odbrane vršenjem uvida u fotografije objavljene u dnevnom listu „Avaz“ od 15. i 21. juna 2012. godine, te da je odbijen njegov prijedlog da se u vezi sa tim fotografijama pozove i sasluša novinar Avdo Huseinović. Takođe, apelant ističe da sud nije izvršio ocjenu ostalih dokaza apelantove odbrane, i to ocjenu iskaza svjedoka Milana Ilića, Miodraga Kovačevića, Srpka Baranca, Gorana Miličevića i Dragoslava Rakovića, niti pojedinačno a niti u vezi sa ostalim dokazima. Apelant tvrdi da su ovi svjedoci odlučni da apelant nije bio u „Terpentinovom“ autobusu i na jami „Paklenik“, te da je sud kod ovakve sumnje trebalo da odluči u apelantovu korist. Neprihvatljivo je obrazloženje suda da dio izjave koji tereti apelanta sud prihvata kao tačan, a dio koji ga apsolutno oslobađa ne prihvata. Ovakvim prihvatanjem dokaza je povrijeđeno osnovno načelo in dubio pro reo iz člana 3 ZKPBiH. Nadalje, apelant smatra pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je proglašen krivim pogrešnom i ističe da je ispravna kvalifikacija djela mogla biti samo ona iz KZSFRJ, budući da je osuđen zbog krivičnog djela koje je počinjeno 15. juna 1992. godine, dakle, u vrijeme kada su radnje koje mu se stavljaju na teret bile inkriminisane
KZSFRJ.
b) Odgovor na apelaciju
28. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se, u suštini, apelacijom pobija utvrđeno činjenično stanje, te da apelant iznosi svoje viđenje događaja i osporava odluku Suda o prihvatanju pojedinih dokaza. Pri tome se prezentuje sopstvena interpretacija iskaza svjedoka i daje sopstvena ocjena dokaza, u skladu sa ranije prezentovanim tezama odbrane. U apelaciji se dalje navodi da je povrijeđeno pravo optuženog iz člana 7 Evropske konvencije, tako što je Sud pogrešno primijenio zakon, prihvatajući pravnu kvalifikaciju krivičnog djela prema KZBiH, a ne KZSFRJ koji je bio na snazi u inkriminisano vrijeme. Argumenti koji se u vezi sa apelantovim tvrdnjama i ocjenama iznose su, uglavnom, već bili predmet razmatranja i o njima su prvostepeno i drugostepeno vijeće već zauzeli konkretne stavove, te u obrazloženju presuda dali jasne i konkretne razloge kod kojih i dalje stoje.
29. Tužilaštvo BiH je odgovorilo da se u apelaciji ponavljaju prigovori koje je apelantov branilac isticao u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH na koju je Apelaciono vijeće u presudi od 2. juna 2015. godine dalo iscrpnu argumentaciju i odgovor, naročito u paragrafima br. 72 do 85, u kojima su navedeni razlozi zbog kojih je ocijenjeno da apelantove radnje imaju karakter saizvršilaštva u izvršenju krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH, kao i stepen svijesti koji je apelant imao.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi: Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za učinioca.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tač. a) i h) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
[...] kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službene glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom "direktnog ili" unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, "nakon čega se prilažu kao dokazni materijal". U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
"(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona."
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. jula 2015. godine a apelacija je podnesena 24. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6 st. 1 i 2 i stav 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoka koji svjedoče protiv njega.
39. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
40. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je sud proizvoljno i pogrešno ocijenio sprovedene dokaze, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. Najzad, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
43. Razmatrajući apelantove navode u vezi s prihvatanjem i ocjenom dokaza, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred Apelacionim vijećem, koje je taj sud detaljno ispitao i ocijenio neosnovanim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora. Naime, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu sproveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak sproveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza od prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je, takođe, dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.
45. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, analizom izvedenih dokaza, utvrdio da je apelant učestvovao u ubistvu muškaraca Bošnjaka na jami „Paklenik“, odnosno da su se u njegovim radnjama ostvarili elementi progona ubistvima nesrpskog civilnog stanovništa. Sud BiH je, takođe, utvrdio da je apelantu bila poznata nacionalna pripadnost žrtava, te je na osnovu konkretnih okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno zaključio da su izvršioci postupali sa diskriminatornom namjerom, to jest da je u osnovi progona bila diskriminacija po etničkoj i vjerskoj osnovi. Pri tome Ustavni sud zapaža da u osporenim presudama nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza svjedoka F.S. i „M-7“ kako onih koje su dali u toku istrage, tako i onih koje su dali na glavnom pretresu, kao i ocjena neslaganja u iskazima ova dva svjedoka, čemu je poklonjena i posebna pažnja s obzirom na to da je svjedok F.S. bio očevidac događaja opisanog u prvoj tački izreke presude. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka analizirao i doveo u međusobnu vezu i zaključio da su jasni, uvjerljivi, međusobno saglasni i da se dopunjuju u pogledu ključnih činjenica, praveći jednu kompletnu i jasnu cjelinu, te da su konzistentni sa iskazima koje su svjedoci davali u toku istrage.
46. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene prvostepene presude sadrži i poseban dio koji se ticao apelantovih navoda da on nije mogao biti pratilac u konvoju kritičnog dana tvrdnjom da je apelant od 18. maja 1992. godine, dakle i u vrijeme navedenih dešavanja, bio pripadnik vojske (specijalnog voda Višegradske brigade VP 7158), a prema apelantovoj tvrdnji, konvoje sa civilima pratila je samo policija, a ne i vojska. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu činjenicu da je apelant nakon 18. maja 1992. godine bio pripadnik specijalnog voda Višegradske brigade VP 7158. Međutim, Sud BiH je iz sprovedenih dokaza zaključio da ova činjenica sama za sebe ne potvrđuje apelantovu tezu da on nije, kao pratilac, mogao biti prisutan u pratnji konvoja i učestvovati u ubistvu civila na jami. Naime, da su pratioci u konvoju kritičnog dana bili pripadnici i vojske i policije, Sud BiH je utvrdio na osnovu iskaza više svjedoka, koji su bili prisutni prilikom kretanja konvoja sa trga u Višegradu i koji su potvrdili da su oko vozila vidjeli pripadnike i vojske i policije, takođe, svjedoci F.S., „M-7“ i Jovan Božić potvrđuju da su pratioci u konvoju bili i u vojnim i u policijskim uniformama. U prilog činjenici da je apelant bio u pratnji konvoja kritičnog dana, Sud BiH je istakao i činjenicu da je odbrana saoptuženog M.P., koji je kao i apelant bio pripadnik rezervnog sastava policije do 18. maja 1992. godine, nakon čega je, istog dana kao i apelant, postao pripadnik specijalnog voda Višegradske brigade VP 7158, bio pratilac u konvoju kritičnog dana i to, kako njegova odbrana, navodi “kao obični vojnik koji je izvršavao zadatak obezbjeđenja konvoja kojim su prevoženi civili”.
47. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odgovorili i na apelantove tvrdnje kojima je osporavao utvrđeno činjenično stanje u pogledu broja ekshumiranih tijela iz jame “Paklenik“. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je iz jame ekshumiran veći broj lica u odnosu na onaj koji je naveden u optužnici, te da neke od žrtava nisu identifikovane i da neke potiču sa područja drugih opština. Sud BiH je ukazao da se apelant i saoptuženi M.P. nisu ni teretili za smrt lica koja se ne mogu dovesti u vezu sa konvojem koji je krenuo iz Višegrada 14. juna 1992. godine, te da se stoga Sud BiH nije ni bavio utvrđivanjem okolnosti na koje su ta lica izgubila život, nego je, na osnovu sprovedenih dokaza, nesporno utvrdio da je 15. juna 1992. godine na jami „Paklenik“ pogubljeno 48 civila Bošnjaka čija imena su navedena u izreci presude, a što je apelantu i saoptuženom M.P. i stavljeno na teret optužnicom, koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
48. Konačno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odluci suda da ne pokloni vjeru svjedocima apelantove odbrane G.N., B.T., S.K. i L.D., budući da je zaključio da ovi svjedoci, od kojih je jedan bio i komandant Višegradske brigade, svojim iskazima da vojska nije učestvovala u pratnji konvoja žele prikriti eventualno učešće njihove jedinice u ovakvim događajima. Slijedom ovakve ocjene sprovedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je Sud zanemario iskaze ovih svjedoka.
49. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu drugih utvrđenih činjenica, dokaza koje su sproveli i načina kako su došli do svojih zaključaka. Osim apelantovog generalnog nezadovoljstva zbog osuđujuće presude, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti bilo šta što ukazuje da je u postupku protiv apelanta došlo do kršenja standarda prava na pravično suđenje. Najzad, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi, a to nije moguće zaključiti ni iz osporenih odluka, da mu je u toku postupka bila uskraćena mogućnost da se o dokazima koji su sprovedeni na glavnom pretresu izjašnjava i da ih osporava, da su redovni sudovi propustili da se izjasne o njegovim prigovorima u tom smislu, kao ni da mu je u bila uskraćena stručna pomoć advokata u svrhu efektivnog ostvarivanja prava na odbranu. Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene propisa, niti vidi nedostatak obrazloženja u osporenim odlukama, pa sve navode u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Osim navedenog, zaključak o apelantovoj krivici je posljedica sprovedenog postupka za koji je Ustavni sud, kako je navedeno, zaključio da su poštovani svi standardi pravičnog suđenja.
50. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na ravnopravnost strana u postupku u smislu odbijanja njegovog prijedloga da se prihvate svi njegovi prijedlozi za sprovođenje dokaza, uključujući da se, nakon uvida u fotografije objavljene u dnevnom listu „Avaz“ od 15. i 21. juna 2012. godine, u vezi sa tim fotografijama pozove i sasluša novinar Avdo Huseinović, Ustavni sud ukazuje da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su izneseni njima, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili sprovedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uslovima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U konkretnom slučaju Apelaciono vijeće je istaklo da je sud dužan razmatrati i ocijeniti sve izvedene dokaze, ali nije dužan osvrtati se na dokaze koji nisu relevantni za donošenje odluke. U tom smislu sprovedeni dokazi na koje upućuje apelant, prema nalazima Apelacionog vijeća, ni na koji način nisu mogli uticati na valjanost utvrđenog činjeničnog stanja i nisu mogli izmijeniti zaključke do kojih je prvostepeno vijeće došlo na osnovu dokaza čija je ocjena data u presudi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da mu je, zbog odbijanja prijedloga da se sasluša ovaj svjedok, povrijeđeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
51. Nadalje, apelant smatra da je, zbog odluke suda da se pročita iskaz iz istrage koji je dao svjedok Derviša Aličehajić, odbrana uskraćena za unakrsno ispitivanje ovog svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 273 stav 2 ZKPBiH jasno propisano da se (2) zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dozvolio da se iskaz ovog svjedoka pročita na glavnom pretresu, budući da je nalazom i mišljenjem ovlašćenog sudskog vještaka, specijaliste neuropsihijatra, utvrđeno da je svjedok u takvom psihičkom stanju da nije sposoban na adekvatan način učestvovati u sudskom postupku i da bi njegovo pojavljivanje na sudu rezultiralo nesrazmjernim teškoćama. Dovodeći u vezu citirane odredbe ZKPBiH sa obrazloženjem Suda BiH, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odluci suda da se pročita iskaz ovog svjedoka. Naročito, Ustavni sud zapaža, na šta je ukazalo i Apelaciono vijeće, da iz transkripta sa glavnog pretresa od 10. decembra 2013. godine proizilazi da je odbranama omogućeno da na pretresu iznesu pitanja koja bi postavila svjedoku u unakrsnom ispitivanju, koju okolnost je svakako Sud imao u vidu prilikom donošenja odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i ovi apelantovi navodi.
52. Nadalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što nije imao priliku da unakrsno ispita svjedoka F.S. na okolnosti vezane za izjave od 5. decembra i 4. novembra 1992. godine koje nisu pročitane na glavnom pretresu, niti se svjedok izjašnjavao u vezi sa okolnostima iz navedenih izjava, niti je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati svjedoka u pogledu sadržaja izjava. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizilazi da je te izjave svjedoka F. S. prvi put pomenula odbrana, i to prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka F.S. na okolnosti davanja svih izjava vezanih za inkriminisani događaj za koji je apelant proglašen krivim. Imajući u vidu da odbrana nije raspolagala originalnim primjercima ovih izjava, Sud ih je pribavio po službenoj dužnosti, dok je svjedok F.S., po pozivu Suda, na glavnom pretresu potvrdio da se na svakoj stranici predmetnih izjava nalazi njegov potpis. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da iz transkripta sa glavnog pretresa održanog 13. maja 2014. godine proizilazi da je prvostepeno vijeće, nakon dokaza koje je sproveo Sud, odbranama pružilo mogućnost da u okviru dodatnih dokaza, odnosno dopune dokaznog postupka, ukoliko to smatraju potrebnim, ponovo pozovu svjedoka F.S. i ispitaju ga na eventualne razlike u odnosu na iskaze koje je uložio Sud. Međutim, u nastavku postupka, na sljedećem ročištu održanom 27. maja 2014. godine, prvostepeno vijeće je konstatovalo da odbrane apelanta i saoptuženog M.P. nisu dostavile dokazne prijedloge, nakon čega je vijeće pravilno zaključilo da odbrane prvo i drugooptuženog nemaju dodatnih dokaznih prijedloga.
53. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
54. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i načelo in dubio pro reo, Ustavni sud, imajući u vidu prethodne zaključke, odnosno da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi da je Sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljnjiji za apelanta kao optuženog, i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
56. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utiče na suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim načelima priznatim od civilizovanih naroda.
57. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ koji je važio u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim.
58. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije, jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira sa stavom Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
59. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „ (...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore, u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbelu, već citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „ (...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti, nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“ Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema razloga da odstupi od navedenog stava.
60. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožijeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da, kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donesen prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije broj 2, presuda od st. 109 i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi, Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).
61. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva na području Višegrada, svjestan tog napada i da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela, tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine, kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo, s obzirom na to da KZSFRJ, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo.
62. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema kao rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantova krivica za krivično djelo zločini protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, niti proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je vođen protiv apelanta došlo do kršenja ovih segmenata prava na pravično suđenje.
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja primjena relevantnog krivičnog zakonodavstva kojim je propisano konkretno krivično djelo i kazna za njega ne rezultira kršenjem pravila o retroaktivnosti garantovanih navedenim članom.
65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman