Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2658/15 („HOLIDAY RESORT“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stečaj
  • Proporcionalnost
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2658/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2658/15, rješavajući apelaciju „Holiday resorta“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Holiday resorta“ d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 478061 15 Pž od 29. aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Holiday resort“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 478061 15 Pž od 29. aprila 2015. godine. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje mjere osiguranja određene navedenim rješenjem Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelacija je dopunjena u nekoliko navrata u toku 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2658/15 od 21. jula 2015. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Holiday Sarajevo“ HTD „Sarajevo“ d.o.o. u stečaju (predlagač u postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 28. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i predlagač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. jula do 8. avgusta 2017. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Predlagač, kojeg zastupa stečajni upravnik M.M., 26. decembra 2014. godine Općinskom sudu podnio je tužbu protiv apelanta radi utvrđenja ništavosti ugovora, naknade štete i iseljenja u kojoj je postavio prijedlog za određivanje mjere osiguranja.

7. Predlagač je u tužbi, između ostalog, naveo da je vlasnik hotela, te da je nakon obustave rada 7. marta 2014. godine grupa radnika podnijela prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom predlagača u kojem je 10. aprila 2014. godine doneseno rješenje o pokretanju prethodnog postupka i imenovan privremeni stečajni upravnik, a tačkom 3. tog rješenja je određena mjera osiguranja kojom se naređuje da pravne radnje stečajnog dužnika (predlagača) postaju pravno valjane samo uz prethodnu saglasnost privremenog stečajnog upravnika. Dalje, naveo je da je nakon toga, odnosno 9. juna 2014. godine, doneseno rješenje o otvaranju stečajnog postupka i imenovanju stečajnog upravnika, koje je postalo pravomoćno 23. avgusta 2014. godine. Zatim, navedeno je da je u periodu između donošenja navedenih rješenja, odnosno kada je već na snazi bila mjera osiguranja određena u tački 3. rješenja od 10. aprila 2014. godine, apelantov pravni prednik „Hrid“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) direktno sa predlagačem 8. maja 2014. godine zaključio ugovor o zakupu i upravljanju, na osnovu kojeg je predlagač kao zakupodavac dao apelantu kao zakupcu na korištenje hotel. Zatim je navedeno da u trenutku stupanja na snagu predmetnog ugovora nije postojalo odobrenje, odnosno nije postojala prethodna saglasnost privremenog stečajnog upravnika za predmetni ugovor, čime je on zaključen protivno prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima i ništav je shodno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. U tužbi je dalje, između ostalog, navedeno da je privremeni stečajni upravnik, nakon otvaranja prethodnog stečajnog postupka, preduzeo radnje i mjere radi dovođenja hotela u stanje redovnog poslovanja, te je uspio da sklopi i nove aranžmane, ali da je nakon otvaranja stečajnog postupka prekinuto poslovanje predlagača „neovlaštenim upadom“ apelanta, koji je, pored preuzete imovine (prostora, hrane, pića i ostalog), preuzeo i do tada zaključene aranžmane koje je imao predlagač. Takođe, navedeno je da je stečajni upravnik pristupio radnji na provođenju popisa imovine i da su članovi popisne komisije, koju su činili bivši zaposlenici stečajnog dužnika (koji su poslati na biro jer su odbili da rade za apelanta), uočili evidentan nedostatak hrane i pića, sitnog inventara i slika, a da je rad popisne komisije opstruiran s obzirom na to da je apelantov predstavnik zabranjivao ulazak u prostorije u kojima je trebalo popisati inventar i zalihe. Pored toga, ukazano je da je apelant, zbog svog ponašanja i bespravnog korištenja hotela, onemogućio stečajnog upravnika da vrši ovlaštenja koja ima po zakonu i da nanosi nenadoknadivu štetu predlagaču u preciziranom mjesečnom iznosu, čime su, po mišljenju predlagača, direktno ugroženi stečajna masa i prava stečajnih povjerilaca. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je predlagač uz tužbu dostavio određene dokaze, precizirane u tužbi.

9. Tužbom je zatražio da se utvrdi da je ugovor o zakupu i upravljanju, zaključen između predlagača (bez oznake „u stečaju“), kojeg zastupa prokurista J.K., i apelantovog pravnog prednika, ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo, te da se naloži apelantu da predlagaču preda u posjed nekretninu - poslovnu zgradu hotela „Holiday“ u Sarajevu u Ulici Zmaja od Bosne broj 4, upisanu u precizirani zk.ul. (u daljnjem tekstu: hotel), slobodan od ljudi i svojih stvari, kao i da se apelant obaveže da predlagaču naknadi štetu u ukupnom iznosu od 1.500.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. jula 2014. godine, kao dana kada je apelant ušao u hotel, pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

10. Prijedlogom za određivanje mjere osiguranja predlagač je predložio da se apelantu kao protivniku mjere osiguranja, odnosno tuženom zabrani da preduzima sve aktivnosti u smislu korištenja hotela, te da mu se naloži da omogući predlagaču upravljanje, čuvanje i staranje o hotelu, odnosno da mu omogući vršenje zakonskih ovlaštenja stečajnog upravnika do pravomoćnog okončanja stečajnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 St 416982 (u daljnjem tekstu: stečajni postupak), odnosno pravomoćnog okončanja parničnog postupka. Dalje je zatraženo da se navedena mjera osiguranja, u smislu člana 279. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izvrši na način da se naloži da sudski izvršitelj u prisustvu policije omogući predlagaču sve radnje u pogledu upravljanja, čuvanja i staranja o hotelu i da se zabrani apelantu korištenje hotela pod prijetnjom novčanog kažnjavanja iz člana 17. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

11. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ps 478061 14 Ps od 20. marta 2015. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog predlagača za određivanje mjere osiguranja.

12. Općinski sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je apelant u odgovoru na prijedlog za određivanje mjere osiguranja, između ostalog, naveo da je taj prijedlog u suprotnosti sa članom 272. stav 3. ZPP s obzirom na to da bi eventualnim usvajanjem zahtjeva za određivanje mjere osiguranja već bio iscrpljen pretežan dio tužbenog zahtjeva. Takođe je navedeno da je apelant istakao da predlagač nije dokazao da su ispunjeni kumulativni uslovi iz člana 269. ZPP.

13. Općinski sud je konstatovao da je na ročištu povodom određivanja mjera osiguranja, koje je održano 12. marta 2015. godine, predlagač izveo određene dokaze (pobliže navedene u obrazloženju rješenja), među kojima je izvod iz preciziranog zk. ul i ugovor o zakupu „zaključen između [predlagača] i prednika [apelanta] od 8.5.2014. godine“. Općinski sud je utvrdio da je prijedlog za izdavanje mjere osiguranja po svojoj formi i sadržini u konkretnom slučaju „djelimično identičan“ sa tužbenim zahtjevom iz podneska od 26. decembra 2014. godine, odnosno „da iscrpljuje djelimično isti“. Istaknuto je da je postavljeni zahtjev u prijedlogu za izdavanje mjere osiguranja u suprotnosti sa odredbom člana 272. stav 3. ZPP koji propisuje da mjera osiguranja ne smije u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njime osigurava. Navedeno je da je u prijedlogu za izdavanje mjere osiguranja predlagač predložio da se apelantu zabrani da poduzima sve aktivnosti u smislu korištenja hotela, te da mu se naloži da omogući predlagaču upravljanje, čuvanje i staranje o hotelu do pravomoćnog okončanja stečajnog, odnosno parničnog postupka. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, upravljanje, čuvanje i staranje se smatra posjedom, a predaju u posjed predlagač traži tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je očigledno da je tako postavljeni prijedlog za izdavanje mjere osiguranja u suprotnosti sa odredbama člana 272. stav 3. ZPP, zbog čega je prijedlog odbio kao neosnovan. Općinski sud je istakao, s obzirom na to da prijedlog za izdavanje mjere osiguranja djelimično iscrpljuje tužbeni zahtjev, da je i našao da su ispunjeni kumulativni uslovi iz člana 269. ZPP, nije mogao donijeti drugačiju odluku.

14. Predlagač je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 Ps 478061 15 Pž od 29. aprila 2015. godine uvažio i prvostepeno rješenje preinačio na taj način što je usvojio traženu mjeru osiguranja.

15. Kantonalni sud je ocijenio da je pobijana odluka osnovano dovedena u pitanje žalbenim navodima predlagatelja i stanjem u spisu. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je predlagač u žalbi osnovano naveo da nisu osnovani navodi u pobijanom rješenju da je prijedlog za izdavanje mjere osiguranja identičan tužbenom zahtjevu i da je prvostepeni sud pogrešno protumačio odredbe člana 272. stav 3. ZPP i člana 88. Zakona o stečajnom postupku. Kantonalni sud je dalje citirao odredbu člana 272. stav 1. tačka 3. ZPP prema kojoj se mogu odrediti mjere osiguranja „zabrana protivniku osiguranja da preduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini na koju je upravljeno potraživanje, ili nalog protivniku osiguranja da obavi određene radnje potrebne da bi se sačuvala imovina, ili da bi se održalo postojeće stanje stvari“. Dalje je istakao da je članom 88. Zakona o stečajnom postupku regulisano preuzimanje stečajne mase. Stavom 1. navedenog člana je propisano da, nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik je dužan ući u posjed cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu i njome upravljati, dok je stavom 2. istog člana propisano da stečajni upravnik može na osnovu izvršnog rješenja o otvaranju stečajnog postupka zahtijevati od suda da naredi stečajnom dužniku predaju stvari i odrediti izvršenje radnji kojima će se naredba prisilno ostvariti. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud 10. aprila 2014. godine donio Rješenje broj St: 416982-14 St kojim je pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja da li postoje uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom i za privremenog stečajnog upravnika je imenovan N.M., a 9. juna 2014. godine Općinski sud je donio rješenje o otvaranju stečajnog postupka. Kantonalni sud je konstatovao da se tužbom u konkretnom postupku traži raskid ugovora o zakupu i upravljanju zaključenog 8. maja 2014. godine, to jeste nakon pokretanja prethodnog postupka za čije zaključenje je bila potrebna saglasnost „stečajnog dužnika“. Konstatujući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 88. Zakona o stečajnom postupku, odnosno da je predlagač osiguranja učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i mogućnost da apelant počini štetu predlagaču, Kantonalni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 269. st. 1. i 2. ZPP. Shodno tome, Kantonalni sud je uvažio žalbu i donio navedeno rješenje, imajući u vidu odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio procesno pravo. Ističe da je osporenom odlukom prekršena odredba člana 272. stav 3. ZPP, budući da je predloženom mjerom osiguranja „već u dobroj mjeri iscrpljen tužbeni zahtjev“. Smatra da Kantonalni sud ne navodi detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku i da, osim citiranja člana 88. Zakona o stečaju, obrazloženje osporenog rješenja sadrži samo konstataciju da je predlagač učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i mogućnost da mu apelant počini štetu, pri tome ne navodeći razloge za takav stav. Dakle, ističe da predlagač nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 269. stav 1. tač. 1. i 2. ZPP za određivanje mjere osiguranja. Poziva se na odluku Kantonalnog suda u predmetu broj 65 0 P 068451 10 Gž, koja je, kako navodi, donesena u sličnom predmetu i kojom je odbijen zahtjev za donošenje mjere osiguranja.

17. U dopunama apelacije od 30. juna, 16. jula i 14. avgusta 2015. godine apelant, između ostalog, ukazuje da je Općinski sud 16. juna 2015. godine proveo predmetnu mjeru osiguranja i predlagaču predao u posjed hotel, a apelantu je zabranjeno preduzimanje svih aktivnosti u smislu korištenja hotela. Tvrdi da je predlagač „nepotrebnom deložacijom samo sebi nanio štetu“, a i samom apelantu „kao zakonitom zakupcu objekta hotela“. Navodi da su zaključenjem ugovora o zakupu (u dopuni apelacije od 14. avgusta 2015. godine navodi da je taj ugovor zaključen 7. maja 2015. godine, a u dopuni apelacije od 30. juna 2015. godine navodi da je taj ugovor zaključen 8. aprila 2015. godine) bivši zaposlenici predlagača sa apelantom zaključili ugovore o radu, a kako je pokrenut stečajni postupak, veći broj lica ostao je bez posla i apelantu je onemogućeno da obavlja registrovanu djelatnost. Apelant u dopuni apelacije od 11. septembra 2015. godine, između ostalog, navodi da je nekretnina koja je bila predmet predložene mjere osiguranja rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 8. jula 2015. godine (u predmetu tražioca izvršenja „Heta Asset Resolution AG“ protiv predlagača kao izvršenika) izuzeta iz stečajnog postupka i odobrena je njena prodaja po pravilima izvršnog postupka, sve radi prava prvenstvenog namirenja tražioca izvršenja.

b) Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud tvrdi da se spis predmeta nalazi kod Kantonalnog suda po izjavljenom prijedlogu za ponavljanje postupka kao vanrednom pravnom lijeku, zbog čega nije u mogućnosti da dâ odgovor na apelaciju.

20. Predlagač smatra da je osporeno rješenje Kantonalnog suda zakonito i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Navodi da se pred Općinskim sudom vodi parnični postupak po njegovoj tužbi protiv apelanta, koji je pokrenut nakon otvaranja stečajnog postupka, budući da je apelant na osnovu pravno ništavog ugovora uzurpirao nekretninu (hotel) koja je predmet mjere osiguranja određene pobijanom odlukom, a stečajni upravnik je odbio da izvrši taj ugovor, i to zbog toga što je on ništavan, jer su ga sačinila neovlaštena lica, odnosno jer je izostala prethodna saglasnost privremenog stečajnog upravnika za njegovo zaključenje, te je bio štetan i za predlagača i za njegove povjerioce. Predlagač dalje navodi da je apelant uzurpirao predmetnu nekretninu (hotel), stekao kontrolu nad inventarom i drugom pokretnom imovinom koja se nalazi u hotelu, te da ga je stavio u promet vršenjem ugostiteljske, hotelske i drugih djelatnosti u vezi s čim se vodi i krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Zatim, navodi da je postupak pokrenut zbog toga što nekretnina (hotel) koja je predmet mjere osiguranja, u suštini, predstavlja cjelokupnu imovinu predlagača i da je njegovom uzurpacijom od apelanta onemogućeno vođenje stečajnog postupka, budući da predlagač iz te imovine nije mogao ostvarivati nikakve prihode radi namirenja povjerilaca, odnosno troškova stečajnog postupka, tako da je po tom osnovu već trpio štetu. Smatra da su neosnovani apelantovi navodi da predlagač nije dokazao da postoji opasnost da će se bez mjere osiguranja onemogućiti naplata njegovog potraživanje s obzirom na to da je, kako navodi, apelant uzurpacijom nekretnine koja je predmet mjere osiguranja stekao kontrolu nad njome, kao i cjelokupnom imovinom predlagača, te da ju je stavio u upotrebu obavljanjem ugostiteljske djelatnosti, da je to dovoljan dokaz da bi se bez izdavanja mjere osiguranja predlagaču onemogućilo da, u slučaju uspjeha u sporu, neće moći naplatiti svoje potraživanje, odnosno da će mu imovina koja je predmet mjere osiguranja, uslijed korištenja apelanta, biti vraćena sa znatno manjom vrijednošću, ili u znatno manjem obimu u odnosu na imovinu koju je apelant protupravno uzurpirao. Pored toga, predlagač ističe da je provođenjem mjere osiguranja koju apelant pobija predlagaču omogućeno da unovči pokretnu imovinu, da razlučni povjerilac unovči nekretninu, te da zbog tog iznosa isplati potraživanja višeg isplatnog reda (uključujući i 78 zaposlenika koje je angažovao apelant nakon što je uzurpirao imovinu), a da je istovremeno apelant okrivljen za različite porezne i fiskalne malverzacije upravo u vezi sa tih 78 radnika koje je, u suštini, apelant „uzurpirao zajedno sa nekretninom na koju se odnosi mjera osiguranja“.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 235, tačka 3.

Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:

3)uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te prema potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

Član 269.

(1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. (2) Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru osiguranja samo pod uslovom da predlagač osiguranja, u roku koji odredi sud, prema odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. Ako predlagač osiguranja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača osiguranja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.

[…].

Član 272.

(1) Radi osiguranja potraživanja koje je upravljeno na određenu stvar ili njen dio mogu se odrediti slijedeće mjere osiguranja:

[…] 3) zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini na koju je upravljeno potraživanje ili nalog protivniku osiguranja da obavi određene radnje potrebne da bi se sačuvala imovina ili da bi se održalo postojeće stanje stvari;

[…].

(3) Mjere osiguranja iz ovog člana ne smiju u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njima obezbjeđuje.

Član 279.

(1) U rješenju o određivanju mjere osiguranja sud će odrediti vrstu mjere, sredstva kojima će se ona prinudno ostvariti i predmet mjere osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila sudskog izvršnog postupka. Sud će po službenoj dužnosti dostaviti rješenje o određivanju mjeren osiguranja nadležnom izvršnom sudu radi njenog prinudnog provođenja i odgovarajučim javnim registrima radi upisa.

[…] (3) Rješenje o određivanju mjere osiguranja ima učinak rješenja o izvršenju iz zakona o izvršnom postupku. Mjera osiguranja obavezuje stranke u postupku, kao i osobe koje su u vezi s njima, nakon što prime obavijest o izdavanju mjere osiguranja .

[…]

22. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 88.

Preuzimanje stečajne mase (1) Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik dužan je ući u posjed cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu i njome upravljati.

(2) Stečajni upravnik može na osnovu izvršnog rješenja o otvaranju stečajnog postupka zahtijevati od suda da naredi stečajnom dužniku predaju stvari i odredi izvršenje radnje kojima će se ta naredba prisilno ostvariti. Uz nalog za predaju sud može po službenoj dužnosti odrediti i mjere prisile protiv zastupnika koji po zakonu zastupa dužnika - pravno lice ili dužnika - pojedinca iz člana 62. ovog zakona.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. Ustavni sud, prije svega, napominje da apelant osporava rješenje redovnog suda kojim je u konačnici usvojen prijedlog predlagača i određena sudska mjera osiguranja kojom je apelantu kao protivniku mjere osiguranja, odnosno tuženom zabranjeno da preduzima sve aktivnosti u smislu korištenja hotela i naloženo da omogući predlagaču upravljanje, čuvanje i staranje o hotelu, odnosno da mu omogući vršenje zakonskih ovlaštenja stečajnog upravnika do pravomoćnog okončanja stečajnog postupka, odnosno pravomoćnog okončanja parničnog postupka, koja se, u smislu člana 279. ZPP, ima izvršiti na način da se naloži da sudski izvršitelj u prisustvu policije omogući predlagaču sve radnje u pogledu upravljanja, čuvanja i staranja o hotelu, a da se zabrani apelantu korištenje hotela pod prijetnjom novčanog kažnjavanja iz člana 17. ZIP-a. U kontekstu apelacionih navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se postupak koji je okončan osporenim rješenjem odnosio na utvrđivanje apelantovih „građanskih prava“.

26. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je, u skladu sa svojom ranijom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), smatrao da apelacije podnesene protiv odluke kojom se rješava o privremenoj mjeri nisu dopustive zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 1918/05 od 13. oktobra 2005. godine, AP 2087/05 od 17. novembra 2005. godine i AP 2944/09 od 22. oktobra 2009. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da je, imajući u vidu presudu Evropskog suda u predmetu Micallef protiv Malte od 15. oktobra 2009. godine, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere promijenio praksu. Naime, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. novembra 2010. godine, objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/11 od 31. marta 2011. godine, Ustavni sud je naveo (tačka 28) da Evropski sud više ne nalazi da je opravdano automatski kvalificirati postupak donošenja sudske zabrane kao postupak u kojemu se ne utvrđuju građanska prava ili obaveze. Podsjetio je i na stav Evropskog suda da se član 6. Evropske konvencije, odnosno njegov dio koji se odnosi na građanske stvari, primjenjuje samo u postupcima u kojima se utvrđuju građanska prava i obaveze. Pri tome je Evropski sud podsjetio na to da se takva prava i obaveze ne utvrđuju svim privremenim mjerama ili sudskim zabranama i primjenjivost člana 6. zavisit će o tome da li su ispunjeni izvjesni uslovi (tačka 30).

27. Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci istakao da je u tome pogledu Evropski sud u predmetu Micallef, kao prvo, naveo da, kada je riječ o ovome pravu, i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudske zabrane ono treba biti «građansko» u smislu neovisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije (vidi, inter alia, predmete Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. decembar 1994. godine, stav 39, Serija A, broj 301-B, König protiv Njemačke, 28. juni 1978. godine, st. 89-90, Serija A, broj 27, Ferrazzini protiv Italije [GC], broj 44759/98, st. 24-31, ESLJP 2001-VII, i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 32555/96, stav 119, ESLJP 2005-X). Drugo, treba kritički posmatrati samu prirodu privremene mjere, njezin cilj, kao i njezine učinke na pravo koje je u pitanju. Kada se nekom privremenom mjerom djelotvorno utvrđuje neko građansko pravo ili obaveza, bez obzira na vremensko razdoblje njenog važenja, član 6. Evropske konvencije će biti primjenjiv.

28. Dakle, imajući u vidu navedeno, proizlazi da se, u skladu sa praksom iz predmeta Micallef i praksom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1676/10, pitanje primjenivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije u postupku određivanja sudske mjere osiguranja ispituje u svakom konkretnom slučaju, primjenjući kriterije iz predmeta Micallef, navedene u prethodnoj tački ove odluke.

29. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da, u pogledu prvog kriterija, "glavnim postupkom" treba smatrati parnični postupak koji je predlagač pokrenuo protiv apelanta. Predlagač je u tom postupku zatražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo ugovor o zakupu i upravljanju, zaključen između predlagača i apelantovog pravnog prednika (na osnovu kojeg je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, apelant ušao u posjed predmetnog hotela), te da se naloži apelantu da predlagaču preda hotel, slobodan od ljudi i svojih stvari, kao i da se apelant obaveže da predlagaču naknadi štetu u preciziranom iznosu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je predlagač u postupku sudske mjere osiguranja, koji se treba smatrati "postupkom za određivanje privremene mjere“, tražio da se zabrani apelantu korištenje hotela i da se omogući predlagaču upravljanje, čuvanje i staranje o hotelu, odnosno da mu omogući vršenje zakonskih ovlaštenja stečajnog upravnika do pravomoćnog okončanja stečajnog postupka, odnosno pravomoćnog okončanja parničnog postupka. Budući da je pravo na posjed, odnosno na korištenje nekretnine - hotela, o kojem se u suštini radilo i u „glavnom postupku" i u "postupku za određivanje privremene mjere", "građansko" pravo u smislu člana 6. stav 1. Konvencije, Ustavni sud smatra da je u ovome predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Takođe, imajući u vidu da je svrha mjere osiguranja da se zabrani apelantu korištenje hotela, i to sve do pravomoćnog okončanja stečajnog postupka, odnosno pravomoćnog okončanja konkretnog parničnog postupka, a što je rješenjem Kantonalnog suda koje apelant osporava apelacijom i realizovano, Ustavni sud smatra da je postupak za donošenje osporenog rješenja bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje apelantovih građanskih prava. Prema tome, Ustavni sud, uzimajući u obzir kriterije koje je uspostavio Evropski sud, smatra da se na postupak donošenja osporenog rješenja primjenjuju garancije člana 6. Evropske konvencije.

30. S obzirom na navedeno Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 478061 15 Pž od 29. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 29. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prije svega, zbog proizvoljne primjene procesnog prava.

35. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

37. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je, nakon otvaranja stečajnog postupka nad imovinom predlagača, predlagač, kojeg zastupa stečajni upravnik, tužbom pokrenuo parnični postupak protiv apelanta, tražeći istovremeno da se izda i mjera osiguranja. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud odbio kao neosnovan ovaj prijedlog predlagača za određivanje mjere osiguranja uz obrazloženje da je „djelimično identičan“ sa tužbenim zahtjevom, odnosno „da iscrpljuje djelimično isti“, te da, shodno tome, nije osnovan u smislu odredbe člana 272. stav 3. ZPP. Međutim, Kantonalni sud je donio osporenu odluku kojom je apelantu kao protivniku mjere osiguranja, odnosno tuženom, zabranjeno da preduzima sve aktivnosti u smislu korištenja hotela, te mu je naloženo da omogući predlagaču upravljanje, čuvanje i staranje o hotelu, odnosno vršenje zakonskih ovlaštenja stečajnog upravnika do pravomoćnog okončanja stečajnog postupka, odnosno pravomoćnog okončanja parničnog postupka. U vezi sa apelacionim navodima da je Kantonalni sud osporenom odlukom prekršio odredbu člana 272. stav 3. ZPP, Ustavni sud podsjeća da je tužbenim zahtjevom, za koji je predloženo da se osigura mjerom osiguranja, traženo da se utvrdi ništavost ugovora o zakupu, te je tražena predaja u posjed hotela i naknada štete. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 272. stav 3. ZPP propisano da mjere osiguranja iz ovog člana ne smiju u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njima osigurava, a da je Kantonalni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, konstatovao da je Općinski sud pogrešno protumačio odredbu člana 272. stav 3. ZPP. Dovodeći u vezu sve navedeno sa sadržajem citirane zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u konstataciji Kantonalnog suda.

38. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud, zapravo, dovodeći u vezu navode kojima je predlagač obrazložio prijedlog za donošenje mjere osiguranja i dokaze koje je izveo u tom smislu sa nespornom činjenicom da je u toku stečajni postupak nad predlagačevom imovinom, ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 88. Zakona o stečajnom postupku i člana 269. st. 1. i 2. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći to u vezu sa sadržajem odredaba člana 88. Zakona o stečajnom postupku kojim je propisano: „nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik dužan je ući u posjed cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu i njome upravljati. […]“, te sa sadržajem odredaba člana 269. st. 1. i 2. ZPP, Ustavni sud u okolnostima ovog specifičnog slučaja u kojem je prije donošenja osporenog rješenja nesporno otvoren stečajni postupak nad predlagačem ne vidi proizvoljnost u primjeni navedenih odredaba Zakona o stečajnom postupku, kao ni u primjeni odredbe člana 272. stav 1. tačka 3. ZPP, na koju se, takođe, pozvao taj sud. Ovo naročito imajući u vidu da je citiranom odredbom Zakona o stečajnom postupku propisana eksplicitna obaveza stečajnog upravnika da uđe u posjed cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu.

39. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je u osporenom rješenju, imajući upravo u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, dao dovoljno jasno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni procesnog prava, kako to apelant smatra. Pri tome Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, u vezi sa apelantovim pozivanjem na odluku Kantonalnog suda u predmetu broj 65 0 P 068451 10 Gž, koja je, kako navodi, donesena u sličnom predmetu i kojom je odbijen zahtjev za donošenje mjere osiguranja, Ustavni sud zapaža da apelant navedenu odluku nije dostavio Ustavnom sudu i da su ovi navodi paušalni.

40. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

42. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom kojom je, u konačnici, usvojen prijedlog predlagača i određena sudska mjera osiguranja kojom je apelantu, kao protivniku mjere osiguranja, odnosno tuženom zabranjeno da preduzima sve aktivnosti u smislu korištenja hotela i naloženo da omogući predlagaču upravljanje, čuvanje i staranje o hotelu, odnosno da mu omogući vršenje zakonskih ovlaštenja stečajnog upravnika do pravomoćnog okončanja stečajnog postupka, odnosno pravomoćnog okončanja parničnog postupka, povrijeđeno pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontrolišu korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 301-A, stav 51).

45. Dalje, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept imovine u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu. Određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati imovinskim pravima i zbog toga predstavljati imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54). Također, Ustavni sud ukazuje na to da je Dom za ljudska prava u svojoj odluci Stanivuk protiv Federacije Bosne i Hercegovine (broj CH/97/51, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 13. maja 1999. godine, tačka 58) izrazio stav da cjelokupno preduzetništvo, uključujući i pravo podnositeljice prijave da u zakup koristi poslovni prostor, kao i rezultati njenih napora da preuredi prostor, predstavljaju njena ekonomska sredstva koja spadaju u domen prava na mirno uživanje svog posjeda iz člana 1. Protokola broj 1. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u Odluci broj AP 4574/14 od 17. marta 2015. godine. U navedenom slučaju predmet osporavanja su bile odluke kojima je određeno izvršenje, između ostalog, predajom u posjed, odnosno ispražnjenjem od lica i stvari i predajom poslovnog prostora (koji je apelant u tom predmetu držao u posjedu po osnovu ugovora o zakupu, a koji je otkazan odlukama redovnih sudova čije je izvršenje tražio tražilac izvršenja u postupku u kojem su donesene osporene odluke) tražiocu izvršenja. Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da se osporene odluke tiču apelantove imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da se osporene odluke, donesene na prijedlog predlagača u konkretnom predmetu, a kojima je p apelantu određena mjera osiguranja u odnosu na hotel u okolnostima specifičnog slučaja, tiču apelantove imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je apelant, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, taj hotel držao u posjedu na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa predlagačem i, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i apelantovih navoda, koristio u poslovne svrhe, odnosno u svrhe obavljanja hotelijerske djelatnosti.

46. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).

47. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da je osporeno rješenje doneseno u skladu s relevantnim odredbama ZPP, kojim je reguliran postupak određivanja sudske mjere osiguranja i člana 88. Zakona o stečajnom postupku, kako je to detaljno opisano u prethodnim tačkama ove odluke (u dijelu u kojem su razmatrani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje). Takođe, Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni javno objavljeni u „Službenim novinama FBiH“ i da su relevantne odredbe tih zakona jasne i transparentne i da je njima propisana dužnost stečajnog upravnika da nakon otvaranja uđe u posjed cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu i njome upravlja, odnosno propisani su uslovi za određivanje mjere osiguranja. Iz navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu o kojoj se odlučivalo u predmetnom postupku. Takođe, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju u opštem interesu, a to je zaštita trećih lica - povjerilaca predlagača kao stečajnog dužnika u stečajnom postupku koji, kako proizlazi iz dokumentacije u spisu predmeta, još uvijek nije okončan.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima specifičnog slučaja nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

49. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant, zapravo, smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji temelji na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

50. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepenog rješenja, jer je bio zadovoljan ishodom prvostepenog postupka. Međutim, apelant je imao mogućnost da, u smislu relevantnih odredaba ZPP, dostavi odgovor na žalbu, što je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, i učinio. S obzirom na navedeno, okolnost da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, te kada je redovni sud za svoju odluku dao dovoljno jasne razloge u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

52. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje osporenim odlukama u apelantovo pravo na imovinu legitimno i kada služi opštem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj mrimjeni procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, a apelant nije ponudio argumente koji bi upućivali na njegovu diskriminaciju u predmetnom postupku.

54. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2658/15 („HOLIDAY RESORT“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio