Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5592/15 (N. T.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5592/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5592/15, rješavajući apelaciju Nusreta Terzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Nusreta Terzića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 181970 14 Rev od 15. septembra 2015. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Nusretu Terziću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 3.300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nusreta Terzića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 181970 14 Rev od 15. septembra 2015.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 181970 12 Rsž od 26. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 181970 02 Rs od 4. novembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nusret Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić & Co d.o.o. Zenica, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 181970 14 Rev od 15. septembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 181970 12 Rsž od 26. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 181970 02 Rs od 4. novembra 2011. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (tužena u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 31. oktobra 2017. godine. Tužena nije dostavila odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 9. januara 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu.
6. Općinski sud je 18. februara 2005. godine donio rješenje o prekidu postupka do pravosnažnog okončanja upravnog spora pred Vrhovnim sudom, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Kantonalnog suda od 19. maja 2006. godine. Apelant je podnio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, koju je kasnije povukao.
7. U upravnom sporu Vrhovni sud je rješenjem od 11. oktobra 2006. godine odbacio apelantovu tužbu radi poništenja rješenja tužene od 11. jula 2001. godine i od 11. aprila 2001. godine.
8. Apelant je podneskom od 29. novembra 2006. godine predložio nastavak postupka.
9. Presudom Općinskog suda od 13. aprila 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, međutim, u žalbenom postupku Kantonalni sud je rješenjem od 21. decembra 2010. godine uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 181970 02 Rs od 4. novembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene od 11. aprila 2001. godine, 13. jula 2001. godine i od 25. oktobra 2001. godine uz obavezu da mu tužena isplati određene novčane iznose na ime plaće za februar i mart 2001. godine, te za period od 1. novembra 2001. do 1. februara 2007. godine sa zakonskim zateznim kamatama.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant sa tuženom 23. februara 1999. godine zaključio ugovor o prijemu vojnika u profesionalnu službu na period od četiri godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), da je apelant doživio saobraćajnu nezgodu na poslu i da mu je rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Zenica, od 27. februara 2001. godine utvrđena invalidnost II kategorije. Dalje je naveo da je tužena donijela rješenje od 11. aprila 2001. godine kojim je apelanta stavila na raspolaganje u trajanju od šest mjeseci počevši od 1. februara 2001. do 1. augusta 2001. godine, protiv kojeg je rješenjem tužene od 11. jula 2001. godine odbijen apelantov prigovor. Općinski sud je obrazložio i da je tužena nakon toga donijela rješenje od 13. jula 2001. godine kojim je utvrdila da apelantu teče otkazni rok počevši od 1. augusta 2001. do 31. oktobra 2001. godine, a nakon proteka roka da mu prestaje profesionalna vojna služba. Istaknuto je i da je apelant protiv navedenog rješenja podnio prigovor koji je odbijen rješenjem, nakon čega je apelant podnio tužbu Vrhovnom sudu radi poništenja navedenih rješenja.
12. Općinski sud je zaključio da je tužena postupala zakonito jer je na osnovu Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine o smanjenju, ukupnoj veličini i novoj organizaciji Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka Predsjedništva BiH) donijela rješenje na osnovu kojeg je apelant stavljen na raspolaganje, a nakon toga rješenje o prestanku radnog odnosa. S tim u vezi, Općinski sud je citirao odredbe čl. 112., 114. i 118. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), te zaključio da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je prednik tužene postupao u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. Istaknuto je da je u toku postupka utvrđeno da je apelant proglašen invalidom II kategorije i da tužena nije dokazala da je apelantu ponudila zaključenje ugovora na osnovu preostale radne sposobnosti. Općinski sud je zaključio da su se citirane odredbe primjenjivale i na pripadnike oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su se navedene odredbe primjenjivale i na lica koja su proglašena invalidima II kategorije i koja su se mogla staviti na raspolaganje u smislu odredbe čl. od 112. do 120. Zakona o radnim odnosima, kao i da mu „ne može“ prestati radni odnos u organima uprave ukoliko u skladu sa članom 118. ne bude raspoređen. Istaknuto je da je Općinski sud ocijenio i da je apelant kod prednika tuženog imao zaključen predmetni ugovor u trajanju od četiri godine, te zaključio da apelant nije ni dokazao da bi mu nakon 2003. godine bio produžen ugovor. Stoga je Općinski sud ocijenio da je neosnovan zahtjev za isplatu plaća za period od 1. januara 2003. do 1. februara 2007. godine.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 181970 12 Rsž od 26. marta 2014. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što su poništena rješenja tužene od 11. aprila 2001. godine, 13. jula 2001. godine i od 25. oktobra 2001. godine i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime plaće za februar i mart 2001. godine, te za period od 1. novembra 2001. do 31. januara 2003. godine i za februar 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu žaba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je tužena obavezana da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja rješenja od 11. aprila 2001. godine, kojim je apelant stavljen na raspolaganje, proizilazilo da je ukidanjem formacijskog mjesta prestala potreba za daljnjim angažovanjem apelanta u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, a u skladu sa članom 112. Zakona o radnim odnosima. Kantonalni sud je zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o zakonitosti spornih rješenja nije imao u vidu da je rješenjem nadležnog organa od 27. februara 2001. godine apelantu utvrđena invalidnost II kategorije uz pravo na raspoređivanje – zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje rad sa vatrenim oružjem. Osim toga, istaknuo je i da je apelant kao osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti imao ne samo pravo na odgovarajuće zaposlenje već i pravo na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, u skladu sa odredbom člana 73. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Kako je apelant u vrijeme nastanka invalidnosti radio kod tužene, Kantonalni sud je ocijenio da je na osnovu navedenog rješenja nastala obaveza tužene da apelantu ponudi odgovarajući posao, u skladu sa odredbama člana 81. Zakona o PIO-u. Istaknuo je i da je tužena bila dužna da odmah nakon utvrđenja apelantove preostale radne sposobnosti pristupi obezbjeđenju zaštićenih prava apelanta kao invalida II kategorije invalidnosti. Kantonalni sud je zaključio da je navedena obaveza tužene postojala prije donošenja rješenja o stavljanju apelanta na raspolaganje od 11. aprila 2001. godine, kao i prije donošenja Odluke Predsjedništva BiH, koju obavezu tužena, prema stanju spisa, nije ispunila. S tim u vezi, obrazloženo je da je na tuženoj bio teret dokazivanja činjenica koje joj po materijalnom pravu idu u prilog odnosno činjenice da nije postojalo radno mjesto na koje je apelant mogao biti raspoređen prema njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti ili pak radno mjesto za koje je apelant mogao biti osposobljen. Stoga je Kantonalni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da su sporna rješenja nezakonita. Kako je apelant zasnovao radni odnos 23. februara 1999. godine na period od četiri godine, Kantonalni sud je zaključio da bi apelantu radni odnos prestao 23. februara 2003. godine, jer iz odredbi predmetnog ugovora nije proizilazilo da bi mogao prerasti u ugovor na neodređeno vrijeme, nego je jasno predviđen rok na koji je ugovor zaključen. Kako se u konkretnom slučaju apelant nije mogao smatrati zaposlenikom na neodređeno vrijeme, ocijenjeno je da apelantu pripadaju određeni mjesečni iznosi plaća za februar i mart 2001. godine, kao i iznosi izgubljene zarade odnosno naknade plaća koje bi apelant ostvario da je radio, u smislu člana 96. stav 2. tačka
2. Zakona o radu, za period od 1. novembra 2001. godine do 23. februara 2003. godine. Stoga je Kantonalni sud apelantu dosudio plaće odnosno naknade plaće za navedeni period, a preostali dio tužbenog zahtjeva odbio.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 181970 14 Rev od 15. septembra 2015. godine odbijena je apelantova revizija, dok je revizija tužene odbačena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantova revizija neosnovana. S tim u vezi, ocijenjeno je da ne stoji paušalni apelantov prigovor da je u drugostepenom postupku počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, jer apelant nije naveo o kojoj povredi odredaba parničnog postupka se radi. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da u postupku pred drugostepenim sudom nisu učinjene povrede koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje (član 241. ZPP), na koje pazi po službenoj dužnosti. Vrhovni sud je zaključio da je apelant neosnovano u reviziji ukazao da se drugostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu plaća za period od 22. marta 2003. do 1. februara 2007. godine zasnivala na pogrešnom pravnom zaključku drugostepenog suda da je apelant zasnovao radni odnos 23. februara 1999. godine na period od četiri godine, zbog čega bi mu radni odnos svakako prestao 23. februara 2003. godine. S tim u vezi, istaknuto je i da po ocjeni Vrhovnog suda poslije navedenog datuma tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća je pravilno odbijen. Vrhovni sud je ocijenio irelevantnim apelantovo isticanje da je apelant bio u pravnom statusu invalida II kategorije koji čeka raspored na druge poslove i zadatke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je nezakonitim i pasivnim postupanjem Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda pri donošenju osporenih presuda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II tačke 1., 2., 6. i 7. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi da su odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu plaća u periodu od 22. marta 2003. do 1. februara 2007. godine prekršene odredbe Zakona o radnim odnosima, Zakona o radu, Zakona o PIO-u i „Kolektivnog ugovora koji važi za namještenike i službenike organa FBiH“. Apelant tvrdi da je tužena bila dužna da apelanta kao osiguranika kod koga je utvrđena invalidnost II kategorije rasporedi na odgovarajuće poslove, kao i da mu osigura pravo na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju u skladu sa odredbama člana 73. Zakona o PIO-u. Također ističe i da odluka suda o djelomičnom odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva nije imala uporište u materijalnom pravu, odnosno u odredbama čl. 73.-81. Zakona o PIO-u, a ni u odredbama člana 67. Zakona o radu. Apelant smatra kako je u vrijeme isteka predmetnog ugovora (22. februara 2003. godine) bio u pravnom statusu invalida II kategorije koji čeka na raspored na druge poslove i zadatke, u skladu sa odredbama Zakona o PIO-u tužena mu nije mogla prekinuti radni odnos, već produžiti ugovor, po sili važenja zakonskih rješenja iz odredaba Zakona o PIO-u i Zakona o radu, odnosno „Zakona o radnim odnosima službenika organa uprave Federacije Bosne i Hercegovine“. Ističe da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da iz predmetnog ugovora nije proizilazilo da može prerasti u ugovor na neodređeno vrijeme, jer je u ugovoru navedeno da se može produžiti po istim ili izmijenjenim uslovima na isto ili kraće vrijeme u skladu sa odredbama Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant posebno ističe da drugostepeni sud nije poštovao odredbe čl. 123. i 126. ZPP, te da je izreka drugostepene presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev suprotna razlozima donošenja navedene presude.
18. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi da je tužbu podnio 9. januara 2002. godine i da je namiren tek nakon 13 godina (19. novembra 2015. godine kada je banka izvršila uplatu dosuđenog novčanog iznosa). Također ističe da je prvostepeni sud dva puta donosio nezakonite odluke koje su ukinute/preinačene u žalbenom postupku, te traži naknadu nematerijalne štete za period od 14 godina u ukupnom iznosu od 8.400,00 KM (600,00 KM za svaku godinu odlaganja).
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione presude, te smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
20. Kantonalni sud smatra apelantove navode neosnovanim, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu. U pogledu dužine trajanja žalbenog postupka, ističe da je žalbeni postupak pred ovim sudom pokrenut 20. januara 2012. godine i da je po žalbi odlučeno 26. marta 2014. godine. Dalje navodi da je svaki sudija u okviru Gž odjeljenja zadužen sa oko 1000 predmeta i da stoga smatra da je o žalbi odlučeno u razumnom roku, s obzirom na uslove u kojima radi.
21. Općinski sud je opisao hronologiju postupka, kako je i navedeno u činjeničnom stanju odluke. Smatra da je postupao u razumnim rokovima, koliko je to bilo moguće, te da nije povrijedio apelantova prava.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 380. stav 1.
Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.
Član 381. st. 2. i 3.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravnosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
23. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 13/98), koji se primjenjivao u predmetnom postupku, u relevantnom dijelu glasi:
Član 112.
Službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave odnosno službe za upravu ili u slučaju kada se pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu, iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima određenim ovim i drugim zakonom.
24. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 73.
Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s korištenjem tih prava.
Prava iz stava 1. ovog člana osiguranik ostvaruje u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca.
Član 74.
Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na:
1. raspoređivanje ili zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu;
2. prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju do navršene 55. godine života.
Član 75.
Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu:
1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju;
2. plaće za vrijeme prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije;
3. plaće od dana završene prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;
4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.
Član 81.
Pravo na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, pravo na raspoređivanje na drugo odgovarajuće radno mjesto i pravo na naknade iz člana 75. tač. 1. do 4.
ovog zakona, osiguranik ostvaruje u preduzeću i drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca kod koga je radio u vrijeme nastanka invalidnosti.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 181970 14 Rev od 15. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 22. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II tačke 1., 2., 6. i 7. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o poništenju rješenja iz radnog odnosa i isplati plaća, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24.), iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a)U odnosu na suđenje u razumnom roku
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).
34. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
35. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 9. januara 2002. godine i da je pravosnažno okončan 15. septembra 2015. godine presudom Vrhovnog suda. Predmetni parnični postupak je prekinut 18. februara 2005. godine do pravosnažnog okončanja upravnog spora pred Vrhovnim sudom (okončan 11. oktobra 2006. godine), te je apelant podneskom od 29. novembra 2006. godine predložio nastavak postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak ukupno trajao oko 13 godina i osam mjeseci, a relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je period od oko 11 godina i 11 mjeseci. Ustavni sud također zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom radnom sporu usmjerenom na poništenje odluka i isplati plaća, te u kojem su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi samo uvidom u materijalnu dokumentaciju i saslušanjem apelanta kao parnične stranke. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka, a da je nesporno da je predmetni postupak od značaja za apelanta budući da je potraživao naknade iz radnog odnosa, koje su mu u konačnici u jednom dijelu i dosuđene. Ustavni sud također zapaža da je oko tri godina nakon podnošenja tužbe prekinut postupak pred Općinskim sudom, te da je nekoliko mjeseci nakon što je okončan upravni spor zbog kojeg je prekinut postupak donesena prvostepena presuda. Nadalje, prvi žalbeni postupak protiv prvostepene presude pred Kantonalnim sudom je trajao oko tri godine i osam mjeseci, nakon čega je predmet vraćen ponovo Općinskom sudu, koji je donio novu presudu u relativno kratkom roku manjem od godinu dana. Ponovni žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko dvije godine i dva mjeseca, dok je postupak povodom revizije trajao oko godinu i po. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim, jer je postupak koji se po zakonu smatra hitnim trajao u cjelini oko 13 godina i osam mjeseci (relevantan period razmatranja za Ustavni sud je period od oko 11 godina i 11 mjeseci), pri čemu najveću odgovornost snosi Kantonalni sud pred kojim su žalbeni postupci ukupno trajali oko pet godina i deset mjeseci, a taj sud za navedeno je dao razloge koji ne mogu uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 24. i AP 2750/15 od 1. februara 2017. godine, tačka 31., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je pitanje poštovanja standarda donošenja odluke „u razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupno na www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
37. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane odluke AP 1062/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 3.300,00 KM, uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu koji je od značaja za apelanta i koji je po zakonu hitan.
40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojim se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
41. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što je ocijenio da je tužena postupala zakonito kada je donijela sporna rješenja, te da apelant nije dokazao da bi mu predmetni ugovor bio produžen nakon 2003. godine. S druge strane, Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno zaključku Općinskog suda, zauzeli su stav da je apelantov tužbeni zahtjev djelomično osnovan i da su sporna rješenja tužene nezakonita, te da apelantu pripada pravo na isplatu naknade plaće do isteka predmetnog ugovora. Ustavni sud zapaža da apelant, između ostalog, ističe da je u vrijeme isteka predmetnog ugovora bio u pravnom statusu invalida II kategorije koji čeka na raspored na druge poslove i zadatke, odnosno u situaciji kada mu odredbama Zakona o PIO-u tužena nije mogla prekinuti radni odnos, već produžiti ugovor, po sili važenja zakonskih rješenja iz odredaba Zakona o PIO-u i Zakona o radu, odnosno „Zakona o radnim odnosima službenika organa uprave Federacije Bosne i Hercegovine“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud ukazao da je predmetni ugovor zaključen na četiri godine i stoga je obavezao tuženu da mu isplati plaće do 23. februara 2003. godine. Nadalje, ukazao je da iz predmetnog ugovora nije proizilazilo da bi mogao prerasti u ugovor na neodređeno vrijeme i stoga je odbio apelantov zahtjev za isplatu plaća nakon isteka roka na koji je ugovor zaključen. Navedeni stav potvrdio je i Vrhovni sud svojom presudom, ukazujući da je tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća pravilno odbijen poslije navedenog datuma, kao i da je irelevantno apelantovo isticanje da je bio u pravnom statusu invalida II kategorije koji čeka raspored na druge poslove i zadatke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su sudovi zaključili da je apelantu radni odnos prestao istekom roka na koji je zaključen predmetni ugovor na određeno vrijeme i odbili njegov zahtjev za isplatu plaća nakon tog roka. Prema mišljenju Ustavnog suda, sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih odredaba na apelantovu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radnim odnosima, Zakona o PIO-u i ZPP na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Ustavni sud također smatra paušalnim apelantove navode o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene odluke nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o apelantovom tužbenom zahtjevu i odlučivali o meritumu ovog predmeta što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju, dakle, redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu, apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu pokazuju se u cijelosti neosnovanim.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Član II tačke 1., 2., 6. i 7. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine
47. Apelant navodi da su u predmetnom postupku u kojem je odlučivano o pravima iz radnog odnosa povrijeđene odredbe člana II tačke 1., 2., 6. i 7. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da su povrijeđene navedene odredbe i Aneks Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu njihov sadržaj (ljudska prava, međunarodni standardi, implementacija, međunarodni sporazumi i dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je postupak na tri sudske instance ukupno trajao oko 13 godina i osam mjeseci, a relevantan period razmatranja za Ustavni sud je period od oko 11 godina i 11 mjeseci, imajući u vidu da se radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitan, pri čemu najveća odgovornost za to leži na Kantonalnom sudu.
49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da je apelant nesporno imao pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman