Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5568/15 (M. K.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Osuda nakon oslobađajuće u 1. instanci
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5568/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5568/15, rješavajući apelaciju Miluna Kornjače, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miluna Kornjače podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003541 15 Kžk od 6. avgusta 2015. godine, S1 1 K 003541 14 Krž 12 od 23. januara 2015. godine i S 1 1 K 003541 20 Krl od 21. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milun Kornjača (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003541 15 Kžk od 6. avgusta 2015. godine, S1 1 K 003541 14 Krž 12 od 23. januara 2015. godine i S 1 1 K 003541 20 Krl od 21. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je donio Presudu broj S 1 1 K 003541 20 Krl od 21. maja 2014. godine kojom je apelanta proglasio krivim što je na način detaljno opisan u presudi (u tački 1, tački 2

– odnosno tačke 1a, 1b, 1c, 1d, 1e, 1f, 1h, 1i i 1j izmijenjene optužnice i tački 3) počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) i sve u vezi sa članom 180 KZ stav 1 i članom 29 KZ, i to radnjama opisanim u dispozitivu presude, zatvaranjem i drugim nečovječnim djelima slične prirode, pa ga je sud uz primjenu relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) i KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 284 stav 1 tačka c) ZKP apelant je oslobođen optužbe da je u opisano vrijeme i mjesto počinio radnje opisane u tačkama 1g, 1k, 1l, 1n, čime bi počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) ZKP progon) u vezi sa tačkama a), e) f) i k) u vezi sa odredbom člana 180 st. 1 i 2 i članom 29 KZ. Takođe je odbijena optužnica u odnosu na određene radnje, čime bi apelant počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) ZKP progon) u vezi sa tačkama a), e),

f) i k) u vezi sa odredbom člana 180 stav 1 i članom 29 KZ.

6. U obrazloženju presude Sud BiH navodi istorijat postupka, između ostalog i činjenicu da je optužnicom Tužilaštva apelant optužen za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) progonom, i to ubistvom, zatvaranjem ili drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, mučenjem, prisilnim nestankom lica i drugim nečovječnim djelima slične prirode, učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, a sve u vezi sa odredbom člana 180 stav 1 KZBiH. Navedenom optužnicom bili su obuhvaćeni i optuženi Milorad Živković i Duško Tadić, ali je 20. decembra 2010. godine predmet u odnosu na njih razdvojen. Takođe, u odnosu na apelanta došlo je do izmjene optužnice po određenim tačkama. Sud BiH navodi dokaze koje su izveli Tužilaštvo, odbrana i sud. U odnosu na procesne odluke, između ostalog, Sud BiH navodi da su mjere zaštite određene svjedoku Kraj 280 u predmetu Krajišnik ostale na snazi i pred Sudom BiH, pozivajući se na relevantnu odredbu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ). Sud BiH je takođe odlučio o primjeni zakona, te pozivajući se na odredbe KZ, Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u tački 125 odluke na navode da krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret nije bilo propisano u KZSFRJ. Pozivajući se na praksu Evropskog suda u predmetu Šimšić, zaključio je da primjena KZ ne predstavlja kršenje prava na zabranu retroaktivne primjene zakona. Takođe, Sud BiH se od tačke 152 veoma detaljno bavi pitanjem utvrđenog činjeničnog stanja u vezi sa krivičnim djelom zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h), te elementima koji su potrebni (opšti i pojedinačni) – širok i sistematičan napad, svijest optuženog o postojanju takvog napada i svijest da su radnje optuženog predstavljale dio napada i da je on bio svjestan da njegove radnje čine dio napada, što je detaljno obrazloženo u presudi. Nadalje, nakon što je zaključio da je postojao širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog stanovništva opštine Čajniče od polovine aprila do sredine maja 1992. godine, koji su sproveli pripadnici SJB Čajniče, pripadnici TO Čajniče i pripadnici jedinice „Plavi orlovi“ i vojnici iz Srbije i Crne Gore, Sud BiH je ispitao apelantov status i utvrdio da je apelant bio komandir jedinice „Plavi orlovi“ odnosno 7. pješadijske, kako je apelant insistirao da se zove njegova jedinica, te se sud pozvao na iskaze brojnih svjedoka da se radi o istoj jedinici. U odnosu na apelantovo znanje o postojanju napada i da njegova djela čine dio napada, Sud BiH je zaključio da je apelant znao da se preduzima širok i sistematičan napad usmjeren na civilno nesrpsko stanovništvo opštine Čajniče. Apelant je kao komandir jedinice sam ili zajedno sa pripadnicima svoje jedinice lišavao slobode i zatvarao stanovnike nesrpske nacionalnosti, te ih premlaćivao i držao u nehumanim uslovima, a krajnji cilj bio je progon nesrpskog stanovništva iz opštine Čajniče. Sud BiH se od tačke 222 odluke, nakon što je utvrdio ispunjenost opštih elemenata krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, bavi pitanjem ispunjenosti elemenata pojedinačnih inkriminacija u osnovi zločina progona, i to zatvaranjem (iz tačke e) člana 172 stav 1 KZ u vezi sa tačkom 1 presude) i drugim nečovječnim djelima slične prirode (iz tačke k) člana 172 stav 1 KZ, opisani u tačkama 2 i 3 presude), u vezi sa članom 180 stav 1 KZ i članom 29 KZ, što detaljno objašnjava u odnosu na tačke po kojima je apelant proglašen krivim, utvrđujući apelantovu diskriminatorsku namjeru. U odnosu na apelantovu krivičnu odgovornost, Sud BiH se pozvao i citirao član 180 KZ (individualna krivična odgovornost za počinjenje konkretno zločina protiv čovječnosti), kao i odredbu člana 29 KZ (saizvršilaštvo). Sud BiH je na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da je apelant u sve tri tačke presude za koje je optužen postupao sa direktnim umišljajem (sam ili sa drugim pripadnicima „Plavih orlova“), odnosno Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim opisanim radnjama, počinjenim sa direktnim umišljajem, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 29 KZ. Takođe, Sud BiH je u odluci, u njenom osuđujućem dijelu, naveo da je sa posebnom pažnjom i oprezom pristupio iskazu svjedoka Kraj 280, naročito što se tiče njegovih motiva, pozicije saučesnika i zaštićenog svjedoka u predmetu Krajišnik, koji je svjedočio uz isključenje javnosti o događajima u Čajniču, te ga je ocijenio u kontekstu ostalih sprovedenih dokaza, što je detaljno obrazloženo i na nekoliko mjesta u presudi ponovljeno. U odnosu na kaznu, odnosno prilikom odmjeravanja kazne apelantu, Sud BiH je (str. 126-133) naveo sve relevantne okolnosti za konkretan predmet. Pri tome je posebno ocijenio, pozivajući se na član 49 KZ, olakšavajuće okolnosti kod apelanta, odnosno psihičke probleme koje je apelant imao prije i poslije učinjenja krivičnog djela za koje se tereti, a koje prema mišljenju suda predstavljaju osnov za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma.

7. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 003541 14 Krž 12 od 23. januara 2015. godine, kojom je odbio u cijelosti apelantovu žalbu izjavljenu na osuđujući dio presude od 21. maja 2014. godine, kao i žalbu Tužilaštva izjavljenu na tačku 1g oslobađajućeg dijela presude i odluku o kazni, te je prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Žalbu Tužilaštva u odnosu na tačke 1l i 1n izreke oslobađajućeg dijela presude Sud BiH je uvažio, te je presudu u tom dijelu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je ispitao apelantovu žalbu, te je u tom dijelu, između ostalog, naveo da je u okviru žalbenog osnova – bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k), odbrana ukazala na ovu povredu ne dajući obrazloženje u čemu se sastoji nerazumljivost odnosno protivrječnost izreke presude sa datim razlozima, niti je ukazala na nedostatke u smislu nenavođenja odlučnih činjenica. Sud BiH navodi da su u presudi sadržani razlozi o bitnim činjenicama uz detaljnu analizu dokaza, pogotovo dokaza relevantnih za donošenje odluke koji se tiču bitnih elemenata krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f) i k) KZ. Nadalje, Sud BiH navodi da je neosnovan navod da izreka presude ne sadrži apelantov subjektivan odnos prema radnji izvršenja i nastaloj posljedici, što objašnjava u tačkama 17-19 (znajući za napad naredio i učinio progon nesrpskog civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi zatvaranjem i drugim nečovječnim djelima...). U odnosu na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka d) ZKP, odnosno navod žalbe da apelantu nije dozvoljeno izvođenje svih dokaza, Sud BiH navodi da nije navedeno kojih dokaza, te se dalje bavi pitanjem dodatnih dokaza koji se odnose na utvrđivanje strukture apelantove ličnosti, posebno na pitanje da li je sklon vršenju inkriminisanih djela, što sud nadalje u presudi razmatra, odnosno daje razloge zašto je ovaj navod neosnovan. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, prvo pitanje kojim se sud bavio jeste da li je apelant bio komandir jedinice „Plavi orlovi“, odnosno 7. pješadijske čete. Sud BiH je potvrdio zaključke prvostepenog suda, pozivajući se na izjave svjedoka i jedne i druge strane u postupku, čak i apelantov iskaz. Nadalje, u odnosu na pitanje diskriminatorske namjere kod apelanta, Sud BiH potvrđuje zaključak prvostepenog suda da su radnje za koje je apelant proglašen krivim vršene isključivo prema nesrpskom stanovništvu, što jasno ukazuje na diskriminatorsku namjeru. Takođe, Sud BiH nadalje potvrđuje zaključak prvostepenog suda da je apelant znao za napad (odbrana je ovo osporila ne navodeći činjenice za suprotno), pogotovo ističući da je u to vrijeme apelant živio sa bratom koji je bio predsjednik Kriznog štaba i bio upoznat sa odlukama Kriznog štaba, kao i da je apelantova jedinica, kao i on lično, učestvovala u ratištima prema Goraždu. U odnosu na krivično djelo zločin protiv čovječnosti progonom, odbrana je ukazivala da nije na pouzdan način utvrđeno da je apelant počinio ovo krivično djelo jer fizički nije mogao izvršiti progon tako ogromnog broja stanovnika. S tim u vezi, Sud BiH navodi da se progon može učiniti svim radnjama koje u cjelini predstavljaju namjerno i teško po međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava zbog pripadnosti grupi ljudi ili zajednici, kao i druga djela diskriminacije uz jasno postojanje diskriminatorske namjere. Osim toga, Sud BiH navodi da optužba nije ni tvrdila da je apelant bio jedini koji je u inkriminisano vrijeme preduzimao radnje koje u osnovu predstavljaju progon, ali su predmet ove pravne stvari apelantove radnje koje su u izreci presude. Nadalje, Sud BiH se osvrće na apelantove navode da nikoga nije mučio, da treba da odgovara njegova pretpostavljena komanda, te nalazi da navodi nisu osnovani. U pogledu apelantove individualne krivične odgovornosti, Sud BiH nalazi da osporavana presuda u obrazloženju za svaku tačku izreke presude, nakon analize sprovedenih dokaza, donosi zaključke o utvrđenom činjeničnom stanju i daje odgovarajuće razloge iz kojih nesumnjivo proizlazi apelantova krivična odgovornost za preduzete radnje, utvrđujući da je apelant postupao sa umišljajem kao direktni izvršilac, kao i da je većinu radnji preduzeo lično, dok je pojedine preduzeo zajedno sa drugim pripadnicima jedinice. Takođe, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud (u odnosu na osuđujući dio presude) na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe krivičnog zakona, te je i ovaj žalbeni navod odbio kao neosnovan. Sud je u okviru žalbenih navoda (obje strane) ocijenio apelantov navod da je kazna prestrogo odmjerena, te je našao da je ovaj navod neosnovan jer je prvostepeni sud ocijenio i dao adekvatan značaj svim olakšavajućim okolnostima kod apelanta, te mu je ublažio kaznu ispod zakonskog minimuma za predmetno krivično djelo. Nadalje, Sud BiH je ispitao žalbu Tužilaštva, te je utvrdio da su osnovani žalbeni navodi u pogledu tačaka 1l i 1n oslobađajućeg dijela presude, odnosno da su oni doveli u ozbiljnu sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te je u tom dijelu žalba Tužilaštva uvažena i prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta.

9. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 003541 15 Kžk od 6. avgusta 2015. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način detaljno opisan u dispozitivu presude (opšti elementi) naredio i učinio progon civilnog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, i to zatvaranjem učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje i ozbiljne fizičke i psihičke povrede ili narušavanja zdravlja, tako što je pod tačkom 1n 27. maja 1992. godine na način opisan u presudi naredio pripadnicima jedinice „Plavi orlovi“ da zatočene civile odvezu na Mostinu i zatvore, bez pravnog osnova, u metalni kontejner, što je učinjeno, odakle su nepoznata lica narednog dana navedene zatočene civile izveli i odveli na obližnju livadu, gdje su ih lišili života i tijela zatrpali zemljom. Dakle, kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civila na području opštine Čajniče, preduzetog s ciljem progona cjelokupnog bošnjačkog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, izvršio progon u vezi sa zatvaranjem, čime je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi sa tačkom e) istog zakona, a sve u vezi sa odredbom člana 180 stav 1 KZ i članom 29 KZ, pa mu je sud primjenom relevantnih odredbi utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu u trajanju od pet godina za počinjeno krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ, u vezi sa članom 180 i u vezi sa članom 29 KZ, potvrđenu u presudi od 10. marta 2015. godine (datum pismenog otpravka presude objavljene 23. januara 2015. godine), Sud BiH je primjenom odredbi člana 53 st. 1 i 2 KZ apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

10. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan pod tačkom 1l kao nadređeno lice, iako je znao da je njegov podređeni učinio krivično djelo ubistvo zatočenih civila, propustio da preduzme neophodne radnje i razumne mjere da učinilac tog djela bude kažnjen, čime bi počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) progon u vezi sa tačkom a) u vezi sa odredbom člana 180 stav 2 KZ.

11. U obrazloženju presude Sud BiH navodi da je osporavana presuda ukinuta samo u odnosu na tačke 1l i 1n, te navodi šta se ovim tačkama stavljalo na teret apelantu. Nadalje, Sud BiH navodi da je u skladu sa članom 317 ZKP održan pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja, u toku kojeg su po prijedlogu tužioca i odbrane preslušani iskazi svjedoka, zaštićenog svjedoka (Kraj 280), koji su dati u toku prvostepenog postupka, kao i apelantov iskaz, te nabraja nove dokaze odbrane koji su uloženi u spis. Od tačke 21 presude Sud BiH analizira opšte elemente bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZ u pogledu širokog i sistematičnog napada. Sud BiH navodi da odbrana nije ni osporavala ovaj element, ali odbrana smatra da se izostavljena druga polovina maja 1992. godine (iz prvostepene presude) može smatrati presuđenom stvari. Međutim, Sud BiH ukazuje da je prvostepenom presudom samo izostavljen period koji se odnosi na drugu polovinu maja 1992. godine, a naveden period koji odgovara relevantnom dijelu osuđujućeg dijela presude. Međutim, Sud BiH je zaključio da se period koji se odnosi na drugu polovinu maja ni u kom dijelu ne razlikuje od prethodnog (u pogledu širokog i sistematičnog napada) i da se ne može izolovano posmatrati, već se nastavlja na prethodni dio i čine cjelinu. Osim toga, Sud BiH navodi da odbrana ne spori da su se događaji iz tačaka 1l i 1n desili, već samo apelantovu ulogu u njima. Vijeće na osnovu dokaza koje detaljno navodi zaključuje da je postojao širok i sistematičan napad na području opštine Čajniče, usmjeren protiv civilnog nesrpskog stanovništva u inkriminisanom periodu od aprila do kraja maja 1992. godine (prvi opšti element i da je napad na civilno stanovništvo). Nadalje, u pogledu apelantovog znanja, od tačke 57 odluke Sud BiH navodi da je apelant znao za napad i da su njegove radnje bile dio napada (zatvaranje i mučenje civila). Vijeće nalazi da je nesumnjivo dokazano da je apelant bio komandir jedinice „Plavi orlovi“ odnosno 7. pješadijske čete. Nadalje Sud BiH ukazuje da je počinilac krivičnog djela morao znati za napad i da njegove radnje čine dio napada, ali nije morao biti upoznat sa svim pojedinostima napada, što dalje detaljno obrazlaže ukazujući na zaključak prvostepene presude (pravosnažno presuđenog osuđujućeg dijela). Sud BiH nadalje razmatra pitanje ispunjenosti elemenata pojedinačnih inkriminacija u vezi sa zločinom progona iz tačke h) člana 172 KZ, i to radnjama opisanim u tačkama a) i e), sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZ i članom 29 KZ. Sud BiH navodi da tumačenjem odredbe člana 172 stav 1 tačka h) KZ proizlazi da se djelo progona može učiniti svim radnjama koje u cjelini predstavljaju namjerno i teško međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava zbog pripadnosti grupi ljudi ili zajednici, a diskriminacija je jedan od elemenata koji se mora dokazati kod ovog krivičnog djela. Sud BiH dalje analizira progon zatvaranjem ili drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode, te dalje navodi da se apelant tereti da je 27. maja ili približno tog datuma 1992. godine, nakon što su „Plavi orlovi“ po njegovoj naredbi lišili slobode civile, njih 12, u namjeri da budu lišeni života, naredio pripadnicima iste jedinice da ih odvezu na Mostinu i zatvore u metalni kontejner, bez pravnog osnova, što su oni učinili, odakle su ih naredni dan nepoznati pripadnici jedinice „Plavi orlovi“ (prema optužnici) izveli i lišili života na obližnjoj livadi. Ove činjenice ni odbrana nije sporila, ali je sporila da su navedeno učinili pripadnici „Plavih orlova“, kao i apelantovu ulogu u tome. Sud BiH dalje ukazuje da nije van razumne sumnje dokazano da je apelant izdao naredbu da se civili liše slobode. Međutim, Sud BiH navodi da se apelant svojom svjesnom voljom pridružio naredbi koju je izdao njegov brat, te je takvu naredbu prihvatio i svojim je ponašanjem podržao i pridružio joj se organizujući njeno sprovođenje. U tom smislu Sud BiH se poziva na izjave svjedoka, koje i analizira, iz čega zaključuje da je apelant bio taj uz čije je znanje i organizaciju obavljena cijela operacija, pozivajući se naročito na iskaz svjedoka N. B., jedinog preživjelog, kao i da su operaciju izveli pripadnici „Plavih orlova“. Sud dalje zaključuje da je apelant naredio odvođenje na Mostinu, a bez sumnje da je to odvođenje značilo zatočenje civila i ispitivanje uz mučenje, maltretiranje i slično, ali se otvorilo pitanje da li je to bila apelantova stvarna namjera ili i ono što se desilo naredni dan – ubistvo civila. Međutim, Sud BiH je imao sumnje u postojanje apelantove namjere da se zatočeni civili liše života, zbog čega nije ni prihvatio dio tačke 1n koji se odnosi na tvrdnju optužbe da je apelant izdao naredbu za odvođenje i zatvaranje u namjeri lišenja života zatočenih civila. Dakle, po ocjeni suda, na osnovu sprovedenih dokaza je utvrđeno da je apelant bio taj koji je naredio odvođenje zarobljenih civila u Mostinu i njihovo lišenje slobode bez pravnog osnova, ali ne i da je izdao naredbu u namjeri njihovog lišenja života. Nadalje, Sud BiH detaljno obrazlaže da je lišenje slobode učinjeno sa diskriminatorskom namjerom. Dakle, Sud BiH je zaključio na osnovu sprovedenih dokaza kojima je poklonio vjeru da je apelant bio taj koji je naredio odvoženje zarobljenih civila na Mostinu i njihovo lišenje slobode bez bilo kakvog pravnog osnova, čime je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom, i to radnjom zatvaranja, uz ispunjenje svih potrebnih elemenata ovog krivičnog djela.

12. U pogledu odluke o kazni Sud BiH je pošao od utvrđenih olakšavajućih okolnosti za apelanta, kao i da za navedeno djelo može ublažiti kaznu do pet godina, te mu je za navedeno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Pozivajući se na član 53 KZ, te imajući u vidu ranije utvrđenu kaznu zatvora od pet godina, Sud BiH je izrekao apelantu jedinstvenu kaznu u trajanju od sedam godina. Sud BiH takođe navodi da je pravosnažnom presudom apelant osuđen za isto djelo, ali za druge krivičnopravne radnje, te da tom kaznom nisu obuhvaćene radnje iz tačke 1n, kojim je, po ocjeni vijeća, znatno povećana kriminalna količina krivičnog djela koje je počinio apelant. Sud BiH je u nastavku presude dao obrazloženje za oslobađajući dio presude opisan u tački 1l. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da žalba protiv ove presude nije dozvoljena (jer je u skladu sa članom 317a) ZKP stav 1 tačka b) nužna pretpostavka da je prvostepena presuda bila u cjelini oslobađajuća, a ne samo u pojedinim njenim tačkama).

13. Apelant je izjavio žalbu protiv presude Suda BiH od 6. avgusta 2015. godine, koju je Sud BiH Rješenjem broj S1 1 K 003541 15 Kžk od 23. novembra 2015. godine odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant je apelacijom ukazao na povredu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povredu prava iz člana 7 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije, člana 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji prilikom konkretizacije navoda apelant najprije ukazuje na nemogućnost da protiv presude Suda BiH od 6. avgusta 2015. godine izjavi žalbu, pozivajući se na član 317a ZKP, te osporavajući zaključak suda da žalba nije dozvoljena jer prvostepena presuda nije bila u cjelini oslobađajuća, već u pojedinim tačkama, te navodi povredu člana 13 Evropske konvencije i člana 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje mogu se svesti na sljedeće navode – povreda prava na nezavisan i nepristrasan sud jer su iste sudije (dvoje od troje) koje su donijele presudu apelantu (drugostepena presuda) učestvovale i u donošenju drugostepene presude Miloradu Živkoviću (optužen za isto krivično djelo i isti događaj, presuda od 12. aprila 2013. godine), koji je najprije bio u „formalnom smislu“ suoptužen, pa je postupak razdvojen 2010. godine. Apelant u ovom dijelu ukazuje na zaključke suda u predmetu Živković, iskaz svjedoka N. B. (iz navedene presude), te zaključuje da je iskaz ovog svjedoka već prihvaćen i njegova snaga samo je formulisana u paragrafu 94 osporavane presude od 6. avgusta 2015. godine, te je na osnovu ovog dokaza apelant proglašen krivim po tački 1n. Dakle, Apelaciono vijeće je potvrdilo zaključke iz presude Živković. Nadalje, apelant problematizuje postojanje bitnih obilježja krivičnog djela i pravnu kvalifikaciju, odnosno zaključuje da je sud bio nepristrasan jer vijeće (iste sudije – Jusufović i Božović) iz gotovo identičnih dokaza izvodi zaključke u pogledu odlučivanja o bitnim obilježjima krivičnog djela i činjeničnom stanju u predmetu Živković i donoseći osporavanu drugostepenu odluku kod apelanta. Takođe apelant navodi da su sudije Jusufović i Božović ocjenjujući iskaz zaštićenog svjedoka Kraj 280 u predmetu Živković, s obzirom na to da se tada radilo o jedinstvenom postupku, bile upoznate sa činjenicom da je apelantu onemogućeno ispitivanje ovog svjedoka, kao i da su pored ovog saznanja odlučujući o apelantovoj žalbi ponovo ocijenili ovaj iskaz uz saznanje da apelantu nije omogućeno ispitivanje ovog svjedoka. Osim navedenog, a u prilog činjenici da se radi o pristrasnom sudu, apelant ukazuje da je izricanju presude prisustvovao samo predsjednik vijeća. Apelant takođe ukazuje na insistiranje predsjednika vijeća na „reprodukovanju vjerske zakletve svjedoka“, te se pita da li takva zakletva ima jaču snagu nego zakletva koju je predvidio zakonodavac. U odnosu na pravo na pravično suđenje apelant osporava pravnu kvalifikaciju djela za koje je osuđen, kao i odluku o kazni. Apelant opet ukazuje da nije bio u mogućnosti ispitati svjedoka Kraj 280 u unakrsnom ispitivanju, što je detaljno obrazložio u žalbi. Apelant se žali na primjenu materijalnog prava, ukazujući na povredu člana 7 Evropske konvencije i upućuje da bi primjena člana 38 KZSFRJ bila povoljnija za njega.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana. Sud BiH navodi da nije ničim dovedena u pitanje pristrasnost sudećih sudija i da nisu postojali razlozi za izuzeće u okviru tačke f) člana 29 ZKP, kao ni razlozi za izuzeće po bilo kom osnovu, niti je takvih zahtjeva uopšte bilo prema drugostepenom vijeću. Sud BiH ukazuje da ne postoji zakonska obaveza da svi članovi vijeća prisustvuju objavi presude. Sud BiH navodi da je u vezi sa odlukom o kazni u presudi dato sasvim dostatno obrazloženje. U odnosu na apelantov navod da nije unakrsno ispitao svjedoka Kraj 280, Sud BiH ukazuje da takav prigovor apelant nije isticao u toku redovnog postupka, kao i da je imenovanog svjedoka unakrsno ispitao apelantov branilac 5. septembra 2011. godine. U odnosu na primjenu prava, Sud BiH se pozvao na predmet Šimšić. Sud BiH je takođe naveo da nije bilo osnova za žalbu na drugostepenu presudu jer prvostepena presuda nije u cjelini oslobađajuća, te se pozivao na Odluku Ustavnog suda AP 3939/12.

16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, pogotovo pozivajući se na obrazloženje dato u presudama od 23. januara i 6. avgusta 2015. godine u pogledu krivičnog djela i apelantovih radnji za koje je proglašen krivim. V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu koji je primijenjen u konkretnom predmetu glasi:

Sapočinilaštvo Član 29.

Ako više lica, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Individualna i komandna odgovornost Član 180. stav 1.

Lice koje planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju, ili učinjenju krivičnih djela iz čl. 171. (Genocid), 172.

(Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva),174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175.

(Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, krivo je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornom službenom licu vlade, ne oslobađa takvo lice krivice niti utječe na ublažavanje kazne.

Zločini protiv čovječnosti Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje drugog lica života (ubistvo);

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

f) mučenje;

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

(2) U smislu stava 1. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:

g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici. [...] VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, u kojoj je navedeno da protiv nje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije i člana 7 Evropske konvencije, zatim član 13 Evropske konvencije, odnosno član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Član 12 Protokola je samo naveden bez konkretizacije pa Ustavni sud neće ni razmatrati taj član.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

26. Ustavni sud podsjeća da opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3 tačka d) razmotriti u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

27. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47).

28. S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).

29. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost predsjednika i člana sudskog apelacionog vijeća zbog njihovog učešća u vijeću u drugom postupku koji se vodio pred istim sudom povodom istog događaja, ali protiv drugog optuženog, Ustavni sud primjećuje iz osporene presude, a isto proizlazi i iz odgovora na apelaciju, da apelant nije pokretao pitanje pristrasnosti suda u postupku pred redovnim sudom, niti je tražio izuzeće ovih sudija, iako su mu činjenice koje sada iznosi sigurno morale biti poznate i ranije, a ukoliko i nisu, to nije istakao u apelaciji. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelant ne može sa uspjehom navoditi povredu određenog prava, a da prethodno nije dao mogućnost redovnom sudu da se o takvom navodu izjasni i eventualne povrede, ukoliko su učinjene, otkloni. Ostale navode kojima se ukazuje na pristrasnost vijeća, a u suštini ukazuje na kršenje ostalih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud će ispitati u dijelu „ostali navodi o povredi pravičnog suđenja“.

U odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije

30. Apelant u pogledu prava na pravično suđenje tvrdi da osporavane presude nemaju obrazloženja, te ukazuje na određene (prema apelantu) nedosljednosti u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret (što je takođe apelant doveo u vezu sa pristrasnošću suda) odnosno osporava datu pravnu kvalifikaciju drugostepenog vijeća, u osuđujućem dijelu presude. Takođe, apelant ukazuje da nije bio u mogućnosti unakrsno ispitati svjedoka Kraj 280, na čijem iskazu se, kako apelant navodi, bazira osuđujuća presuda u tački 1n.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u prvostepenoj presudi u tačkama za koje je apelant proglašen krivim jasno naveo da se radi o krivičnom djelu „zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ i sve u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 29 KZ, i to radnjama opisanim u izreci presude – zatvaranje i drugim nečovječnim djelima slične prirode“, te u obrazloženju presude daje jasne i određene razloge za svoje zaključke nakon detaljne analize bitnih elemenata krivičnog djela koja se apelantu stavljaju na teret i u potpunosti podržavajući izreku presude. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je presudom od 6. avgusta 2015. godine apelant proglašen krivim i po tački 1n za krivično djelo „zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ (progon) u vezi sa tačkom e) istog člana, a sve u vezi sa odredbom člana 180 stav 1 KZ i članom 29 istog zakona“, što Sud BiH opet detaljno razrađuje u obrazloženju dajući relevantne razloge za navedeno. Apelant u apelaciji ističe da je apelantovo ponašanje u jednom dijelu presude kvalifikovano tačkom e) a u drugom dijelu tačkom h). Međutim, Ustavni sud primjećuje da se radi o apelantovom „tumačenju“ presude, odnosno pravne kvalifikacije i pokušaju kritike prakse Ustavnog suda (predmet AP 2143/11). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud takođe primjećuje da osporene presude sadrže jasne i precizne izreke za šta je apelant osuđen, koje korespondiraju datom obrazloženju. Isto se odnosi na zaključak redovnog suda u pogledu apelantove osude (pogotovo iz presude od 6. avgusta 2015. godine), koju apelant takođe na „svoj način tumači“ i daje svoje obrazloženje. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u principu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne primjene materijalnog ili procesnog prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi KZ, međunarodnog prava i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci osporene prvostepene i drugostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu.

33. Stoga, Ustavni sud u domenu koliko mu je dozvoljeno u okviru ispitivanja garancija prava na pravično suđenje zaključuje da u apelantovim navodima nema ništa što bi pokretalo pitanje prava na pravičan postupak, osim apelantovog ličnog nezadovoljstva odlukom i osudom (odlukom o kazni) jer su osporene presude jasne, obrazložene i donijete primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, te u apelantovim navodima ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak.

34. U odnosu na apelantov navod da nije bio u mogućnosti da unakrsno ispita svjedoka Kraj 280, što apelant dovodi u vezi sa predmetom Živković i Krajišnik ( i opet ukazuje na pristrasnost suda), Ustavni sud primjećuje da u obrazloženjima datih presuda, u kojima je jasno navedeno kakvi su bili predloženi dokazi, ne vidi se takav apelantov zahtjev odnosno prigovor ukoliko mu to nije dozvoljeno, a isto proizilazi i iz odgovora na apelaciju Suda BiH. Stoga, s obzirom na to da apelant nije ovakav zahtjev ili prigovor isticao u postupku pred redovnim sudom, ne može sa uspjehom po prvi put pred Ustavnom sudom isticati povredu svog prava, a da nije prethodno dao mogućnost redovnim sudovima da o tome odluče i eventualno u redovnom postupku isprave kršenje, ukoliko je do njega došlo.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

U vezi s pravom na preispitivanje sudske odluke

36. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da mu nije dozvoljeno, u skladu s odredbom člana 317.a) ZKP, da izjavi žalbu protiv osporene presude za tačku 1n, a iz razloga što je apelant i za oslobađajući dio prvostepene presude po ovoj tački po žalbi drugostepenom osporenom presudom proglašen krivim. U vezi s ovim dijelom apelant se pozvao na povredu prava iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da ovaj dio navoda može ispitati samo u okviru prava na preispitivanje sudske odluke.

37. Član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korišćenje, uređuje se zakonom.

2. Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

38. Ustavni sud zapaža da iz stava 1 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantovano članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, „preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Međutim, države mogu nametnuti i dodatna 'ograničenja' na pravo na preispitivanje odluke, kao što je izdavanje dozvole za podnošenje žalbe. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantovano ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji s pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava.“

39. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su stavom 2 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1 istog člana. Prvi izuzetak se odnosi na manje prestupe. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak se odnosi na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu.

40. Ustavni sud ukazuje da je identično pravno pitanje riješio u Odluci broj AP 3939/12 od 10. novembra 2015. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), pozivajući se na raniju praksu i presudu Evropskog suda. U navedenom predmetu je naglašeno da je došlo do izmjena ZKP (na koje i apelant u konkretnom predmetu upućuje), te je članom 317.a) ZKP predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostepene odluke Suda BiH. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je ova mogućnost u ZKP dozvoljena upravo u onim situacijama koje su stavom 2 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju predviđene kao izuzetak, a to je preispitivanje „osude“ odnosno presude kojom se lice osuđuje, na osnovu žalbe protiv oslobađajuće presude. Međutim, Ustavni sud takođe primjećuje da odredba člana 317.a) u duhu domaćeg zakona ne unosi pravilo o „trećem stepenu“, već predstavlja izuzetak u odnosu na pravilo o dvostepenosti postupka.

41. Imajući u vidu da konkretna apelacija postavlja identična pitanja u odnosu na pravo na žalbu protiv osuđujućeg dijela presude kako je bilo i u navedenom predmetu AP 3939/12, Ustavni sud se u tom dijelu umjesto posebnog obrazloženja poziva na svoj zaključak iz navedene presude u kojem se najprije bavio pitanjem da li je prvostepena presuda bila „oslobađajuća“, te je polazeći od krivičnog djela za koje je apelant osuđen prvostepenom presudom utvrdio da prvostepena presuda nije bila oslobađajuća odnosno da je Sud BiH u navedenom predmetu zaključio (a isti je zaključak i u konkretnom predmetu) da apelant nije oslobođen od krivičnog djela u cjelini, već samo za pojedine radnje tog krivičnog djela. Razmatrajući ovaj navod, Ustavni sud je ukazao da kod činjenice da sve relevantne odredbe ZKP navode da je presuda ili osuđujuća ili oslobađajuća, a da nigdje nije navedena „kombinacija“ presuda za isto krivično djelo, pa ni u članu 317.a), imajući u vidu široko polje diskrecije koje je dato državama da urede svoje sisteme u pogledu mogućnosti preispitivanja sudske odluke u okviru višeg suda, zaključak Suda BiH da apelantova situacija ne potpada pod izuzetke iz člana 317.a) ZKP i da se ova odredba odnosi na presudu u cjelini, prema mišljenju Ustavnog suda, logičan je, opravdan i u skladu s jezičkim sadržajem navedene odredbe, kao i ostalih odredbi ZKP. Navedeni zaključak je u potpunosti primjenjiv na apelantov slučaj i Ustavni sud ne nalazi razlog da odustane od svoje prakse.

42. Stoga, u konkretnoj situaciji kada apelant nije imao oslobađajuću presudu, kako to izričito navodi član 317.a) ZKP, on nema ni pravo na žalbu protiv drugostepene presude, te Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na preispitivanje presude iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

43. Apelant je problematizovao primjenu KZ iz 2003. godine, pa će Ustavni sud ispitati taj navod u okviru garancija iz člana 7 Evropske konvencije, jer apelant tvrdi da je primijenjen zakon koji je za njega nepovoljniji i koji nije bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

44. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.

45. U vezi s apelacionim prigovorima na primjenu KZ u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr., odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, takođe dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) koji je takođe razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7 Evropske konvencije.

46. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) S obzirom na to da ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tačkama 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: osporavana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani.

47. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić, uostalom kao što je istakao i Sud BiH. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZ, a radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u periodu od aprila do kraja maja 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da primjena KZ iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7 Evropske konvencije jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, uz relevantno pozivanje na međunarodno i domaće pravo, uz pravilnu primjenu procesnih normi, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak, pogotovo u situaciji kada apelant sve navode koje iznosi pred Ustavnim sudom nije iznosio pred redovnim sudom, kako bi redovnom sudu, eventualno, dao mogućnost da se o njima izjasni i otkloni eventualne povrede.

50. Ustavni sud takođe zaključuje da nema kršenja člana 7 Evropske konvencije kada je primijenjen KZ kojim su zločini protiv čovječnosti propisani kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje, iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2 člana 7 Evropske konvencije, odnosno član 4.a KZ dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili civilizovani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije.

51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi za dopuštenost žalbe protiv drugostepene presude Apelacionog odjeljenja Suda BiH, a zakonski uslovi su u domenu diskrecione procjene svake države.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5568/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio