Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-345/18 (E. K.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
  • Dijete
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Nije krivična optužba
  • Miješanje u porodični život
  • Prekršajni postupak
  • Nasilje u porodici
  • Porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-345/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 345/18, rješavajući apelaciju E. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 048842 17 Pžp od 14. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Pr 048842 17 Pr od 22. novembra 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 048842 17 Pžp od 14. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Pr 048842 17 Pr od 22. novembra 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 17. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Pr 048842 17 Pžp od 14. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Pr 048842 17 Pr od 22. novembra 2017. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zadržao“ od izvršenja osporena rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda sve do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 25. januara 2018. godine, a od Druge policijske uprave Unsko-sanskog kantona - Policijska stanica Cazin (u daljnjem tekstu: Policijska uprava) i Centra za mentalno zdravlje ZU „Dom zdravlja“ Cazin (u daljnjem tekstu: Centar za mentalno zdravlje), 2. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 1. februara 2018. godine, Općinski sud 8. februara 2018. godine, a Centar za mentalno zdravlje 9. februara 2018. godine dostavio odgovor, dok Policijska uprava u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je donio Rješenje broj 20 0 Pr 048842 17 Pr od 22. novembra 2017. godine kojim je apelantu zbog osnova sumnje da je zadnjih sedam godina, odnosno počev od 2010. godine u svojoj porodičnoj kući fizički i psihički zlostavljao svoje maloljetne kćerke: E. K., rođenu 21. februara 2004. godine i E. K., rođenu 15. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: mldb. kćerke), a na osnovu člana 9. tač. 2. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine FBiH“ broj 20/13; u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od nasilja), u vezi sa članom 28. stav 3. Zakona o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 63/14), izrekao zaštitne mjere, i to: (1) zabranu približavanja žrtvama nasilja – mldb. kćerkama u trajanju od 1 (jedne) godine, računajući od dana donošenja rješenja, a koju mjeru će provoditi Policijska uprava, te (2) obavezan psihosocijalni tretman u trajanju od 1 (jedne) godine, također računajući od dana donošenja rješenja, koji će provoditi Centar za mentalno zdravlje. Rješenjem je određeno da je na osnovu člana 41. Zakona o zaštiti od nasilja, Policijska uprava, po saznanju o nepostupanju po izrečenim mjerama od strane apelanta, dužna bez odlaganja obavijestiti Općinski sud Cazin, s prijedlogom za izricanje novčane kazne u skladu sa članom 45. istog zakona. Rješenjem je također određeno da je na osnovu člana

42. Zakona o zaštiti od nasilja JU „Centar za socijalni rad“ Cazin (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) dužna pratiti izvršenje izrečenih mjera, obavještavati Općinski sud o izvršenju mjera, predložiti prekid, produženje ili zamjenu izrečenih mjera drugom mjerom, a također dostaviti izvještaj o izvršenju zaštitnih mjera najkasnije u roku od 6 (šest) mjeseci, a na zahtjev suda, prema potrebi i ranije. Pored toga, rješenjem je određeno da na osnovu člana 21. stav 4. tačka f. Zakona o zaštiti od nasilja žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 20. novembra 2017. godine Policijska uprava podnijela tom sudu zahtjev protiv apelanta za izricanje zaštitnih mjera zabrana približavanja žrtvi nasilja i obavezan psihosocijalni tretman iz člana 9. tač. 2. i 4. Zakona zaštiti od nasilja, uz obrazloženje da je apelant u zadnjih sedam godina, dakle počev od 2010. godine, u svojoj porodičnoj kući, fizički i psihički zlostavljao svoje maloljetne kćerke, iz kojih radnji, prema mišljenju tužiteljice Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona, proizlaze obilježja krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. Krivičnog zakona FBiH, a što proizlazi iz određenih dokaza (koji su detaljno pobrojani na strani 2. rješenja). Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, zaključio da je apelant u naznačenom periodu i mjestu fizički i psihički zlostavljao svoje maloljetne kćerke. Ukazao je da takvo činjenično stanje, prije svega, proizlazi iz iskaza mldb. kćerki, u kojima su istakle da ih je apelant u naznačenom vremenskom periodu fizički tukao rukama i nogama u predjelu glave, leđa, ruku i nogu, te da ih je psihički maltretirao u smislu da je na njih galamio, govorio im da su „kurve i pljucao na njih“, kao i da im je prijetio „da će im otići glava“ ako o tome budu pričale, zbog čega su u o svemu, u strahu zbog upućenih im prijetnji, lagale radnicima Centra za socijalni rad, ali i doktorima u zdravstvenim ustanovama govoreći im da su povrede, koje bi zadobile uslijed fizičkog zlostavljanja od strane apelanta, ustvari zadobile u međusobnoj svađi. Općinski sud je istakao da je iskazima mldb. kćerki u cijelosti poklonio povjerenje prilikom donošenja odluke, zbog toga što su detaljno, jasno i nedvosmisleno opisale radnje nasilja koje su pretrpjele od svog oca (apelanta), pri čemu je kod njih jasno vidljiv strah i uznemirenost prilikom davanja iskaza u kojima, također, ističu da trenutno žive kod svojih rođaka jer se boje svog oca i ne smiju više živjeti s njim. Općinski sud je ukazao da su iskazi mldb. kćerki logični i uvjerljivi jer čine jedinstvenu i logičnu cjelinu s iskazom njihove majke Semire Krpan, datom na zapisnik o saslušanju svjedoka Policijske uprave (precizirani broj od 20. novembra 2017. godine), te Službenom zabilješkom inspektora Policijske uprave (precizirani broj od 20. novembra 2017. godine), kao i Službenom zabilješkom ovlaštenih lica (diplomiranog socijalnog radnika i diplomiranog psihologa) Centra za socijalni rad (također precizirani broj od 15. novembra 2017. godine). Općinski sud je zaključio da, za razliku od naprijed navedenog, apelantovom iskazu datom na zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Policijske uprave (precizirani broj od 20. novembra 2017. godine), u smislu da nije počinio inkriminirane radnje koje mu se u konkretnom slučaju stavljaju na teret, nije poklonio povjerenje prilikom donošenja odluke, ocijenivši takav iskaz neuvjerljivim i nevjerodostojnim i istaknutim isključivo s ciljem izbjegavanja odgovornosti. Ovo, prije svega, jer je zaključio da je taj iskaz u kontradiktornosti s naprijed preciziranim dokazima kako subjektivne tako i objektivne prirode, te također zbog toga što je ocijenio da apelant u svom iskazu, osim što nije izražavao bilo kakve roditeljske emocije prema svojim mldb. kćerkama, nije pokazivao bilo kakve reakcije, već je potpuno ravnodušno odgovarao na pitanja ovlaštenog lica o tome da li ih je fizički i psihički zlostavljao, pri čemu je žaljenje izražavao isključivo zbog toga što Centar za socijalni rad nije provodio sudsku odluku vezanu za kontakte mldb. kćerki s njihovom majkom.

7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da postoje osnovi sumnje da je apelant kao počinilac nasilja u konkretnom slučaju, osim fizičkog bola, mldb. kćerkama kao žrtvama nasilja izazvao i ozbiljnu psihičku bol, napadajući na njihov fizički i psihički integritet. Shodno tome, ocijenio da je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera osnovan. Općinski sud je ukazao da je pri tome uzeo u obzir da porodica predstavlja osnovnu ćeliju društva u kojoj je neophodno osigurati uvjete da svaki član porodice uživa u svojim pravima i slobodama na načelima ravnopravnosti kako u privatnoj tako i u javnoj sferi života. Konstatirajući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant duži vremenski period fizički i psihički zlostavljao svoje mldb. kćerke i prijetio im da o tome ne smiju nikome pričati, Općinski sud je zaključio da to osnovano upućuje na bojazan od ponavljanja takvog ponašanja. Shodno tome, Općinski sud je konstatirao da je zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvama nasilja neophodna kako bi se primarno osigurala nužna zaštita zdravlja i sigurnosti žrtvi nasilja u konkretnom slučaju, odnosno kako bi se sekundarno, zajedno sa zaštitnom mjerom obaveznog psihosocijalnog tretmana u vidu stručne pomoći, utjecalo na apelanta kao počinioca nasilja da više ne ponavlja radnje nasilja u porodici. Shodno navedenom, Općinski sud je primjenom člana 9. tačka 2. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja, u vezi sa članom 28. stav Zakona o prekršajima, apelantu izrekao precizirane zaštitne mjere u trajanju kao u dispozitivu rješenja.

8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio Rješenjem broj 20 0 Pr 048842 17 Pžp od 14. decembra 2017. godine.

9. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je, suprotno tvrdnjama žalbe, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od nasilja kada je donio pobijano rješenje, te da je za svoje činjenične i pravne zaključke, koje žalba nije uspjela dovesti u pitanje, dao valjane razloge, koje je kao takve prihvatio i taj sud. Pri tome, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada prilikom donošenja svoje odluke nije poklonio vjeru apelantovom iskazu jer je on neuvjerljiv, nevjerodostojan i istaknut isključivo s ciljem izbjegavanja odgovornosti. Kantonalni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odredio da je zaštitna mjera zabrana približavanja žrtvama nasilja neophodna kako bi se primarno osigurala nužna zaštita zdravlja i sigurnosti žrtava nasilja u konkretnom slučaju i kako bi se sekundarno, zajedno sa zaštitnom mjerom obaveznog psihosocijalnog tretmana, u vidu stručne pomoći, utjecalo na apelanta kao počinioca nasilja da više ne ponavlja radnje nasilja u porodici. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu - počiniocu nasilja izrekao zaštitne mjere iz člana 9. tač. 2. i 4. Zakona o zaštiti od nasilja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju nema relevantnih materijalnih dokaza da se radi o navodnom nasilju, već da se sve zasniva na neprovjerenim tvrdnjama. Ukazuje da je su u konkretnom slučaju određene zaštitne mjere iako je nesporna činjenica da su pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 20-0- P-022-532-12-P od 6. juna 2013. godine (koju je dostavio uz apelaciju - u daljnjem tekstu: presuda od 6. juna 2013. godine) mldb. kćerke povjerene njemu na čuvanje, odgoj i vaspitanje i da je u tom postupku nesporno utvrđeno da ih je njihova majka napustila i da su one ostale da žive kod njega, da ih nije maltretirao i da žive u zadovoljavajućim uvjetima. Smatra da se pravomoćna presuda mora poštovati i provoditi sve dok Općinski sud ne donese drugu presudu i mldb. kćerke ne povjeri na čuvanje, odgoj i vaspitanje ili majci ili ih smjesti u neku drugu ustanovu. Dalje, između ostalog, tvrdi da je ozbiljan čovjek, mentalno zdrav i da kod njega vrijedi pravilo „red, rad i poštenje“, a da se njegova bivša supruga bavi krađama. Zatim, tvrdi da mu je određen psihosocijalni tretman bez ikakvih dokaza da se radi o bolesnom licu. Navodi da „treće dijete stranaka“ - malodobni E. i dalje živi s njim i da je dao izjavu Centru za socijali rad i policiji, te da nije potvrdio navode Policijske uprave i Centra za socijalni rad. Ističe da je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj 20-0-P- 022-532-17-I- od 10. februara 2018. godine (koje je dostavio uz apelaciju - u daljnjem tekstu: rješenje od 10. februara 2018. godine) kojim je naloženo majci njegovih mldb. kćerki, kao i svim trećem licima da ih predaju apelantu. Tvrdi da je odvajanje njegovih mldb. kćerki i njihova predaja majci suprotno interesu djece.

b) Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud - predsjednica suda navodi da smatra da svako lice kojem se stavlja bilo kakva optužba na teret ima pravo da bude izvedeno pred sud, što u konkretnom predmetu nije slučaj, iz čega proizlazi da određene odredbe navedenog zakona nisu u skladu s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine i smatra da u ovom predmetu Ustavni sud o tome treba zauzeti stav. Smatra da je prvostepeni sud imao obavezu, te da je za to imao i zakonsku mogućnost da prije donošenja rješenja pozove apelanta i omogući mu iznošenje odbrane na okolnosti protivpravnih radnji koje mu se stavljaju na teret jer je sud morao imati u vidu da su pravomoćnom odlukom suda malodobna djeca povjerena apelantu kao njihovom ocu, da navedena odluka nije stavljena van snage, dakle da i dalje, prema pravomoćnoj odluci, roditeljsko staranje obavlja osumnjičeni. Također smatra da je rješenje tog suda arbitrarno, u razlozima svog rješenja nije odgovorio na odlučne žalbene prigovore, već je samo izveo zaključak da žalba nije uspjela dovesti u pitanje činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda. Shodno tome, smatra da je apelacija osnovana.

12. Općinski sud navodi da je osporena odluka tog suda u potpunosti donesena u skladu s osnovnim načelima kako Zakona o zaštiti od nasilja tako i Zakona o prekršajima. Pri tome, ističe da je osporenim rješenjem Centar za socijalni rad obavezan da prati izvršenje zaštitnih mjera izrečenih u konkretnom slučaju, te da u tom smislu, osim njihovog produženja ili zamjene drugom mjerom, može predložiti i prekid predmetnih mjera ukoliko ustanovi da njihova egzistencija više nije neophodna.

13. Centar za mentalno zdravlje je naveo da je nakon pravomoćnosti rješenja na teren uputio službena lica kako bi apelanta obavijestili o obaveznom prihosocijalnom tretmanu, ali da apelant odbija taj tretman, zbog čega ovaj centar nije u mogućnosti preduzeti mjere radi otklanjanja uzroka nasilničkog ponašanja.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 20/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Značenje izraza Nasilna osoba u smislu ovog zakona je član porodice koji vrši radnje nasilja iz člana 7. ovog zakona.

Žrtva nasilja u smislu ovog zakona je svaki član porodice koji je izložen radnjama nasilja u porodici iz člana 7. ovog zakona.

[…] Član 7.

Pojam nasilja u porodici U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoje osnove sumnje da su učinjene radnje kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice.

Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, u smislu stava 1. ovog člana, su:

1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice, 2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju, 3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom, 4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila fizička povreda ili nije, 5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice, […] 10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju, […] Član 9.

Vrste zaštitnih mjera Učiniocima nasilja u porodici izriču se sljedeće zaštitne mjere:

[…] 2) zabrana približavanja žrtvi nasilja, […] 4.) obavezan psihosocijalni tretman, […] Član 10.

Svrha zaštitnih mjera Svrha zaštitnih mjera je osiguravanje nužne zaštite zdravlja i sigurnosti osoba izloženih nasilju, sprečavanje nasilja u porodici, te poduzimanje efikasnih mjera preodgoja i liječenja nasilnih osoba.

Član 12.

Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici može se izreći osobi koja je učinila nasilje u porodici.

[…] Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, izuzev ako sud odluči da je duži vremenski period u interesu žrtve nasilja.

Član 14.

Obavezan psihosocijalni tretman Zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana može se izreći nasilnoj osobi radi otklanjanja uzroka njenog nasilničkog ponašanja ili ako postoji opasnost da ta osoba nasilje ponovi.

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od šest mjeseci kontinuirano niti duže od dvije godine.

Propis o načinu i mjestu provođenja mjere iz stava 1. ovog člana donosi federalni ministar rada i socijalne politike, uz saglasnost federalnog ministra zdravstva. Član 19. stav 4.

Rokovi za izricanje zaštitne mjere, način izricanja i pravni lijekovi […] Prilikom izricanja zaštitne mjere nadležni sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. ovog zakona, kao i posljedicama koje su nastupile.

[…]

15. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. stav 3.

Zaštitne mjere Zakonima koji propisuju prekršaje mogu se odrediti dodatne vrste zaštitnih mjera, s tim da svaka zaštitna mjera koja nije predmet izravnoga izvršenja od tijela vlasti mora biti uvjetovana dragovoljnim pristankom okrivljenika na takvu zaštitnu mjeru.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

17. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

18. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Ustavnog suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 2754/14 od 6. novembra 2014. godine i AP 2813/13 od 12. februara 2014. godine, tačka 20), postupak izricanja zaštitnih mjera u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje. Stoga se u takvim okolnostima, iz kojih, dakle, proizlazi da u predmetnom postupku nisu primjenjive garancije prava na pravično suđenje, pokazuju irelevantnim navodi iz odgovora Kantonalnog suda vezani za odredbe Zakona o zaštiti od nasilja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje (kako je to navedeno u tački 17. Odluke Ustavnog suda broj AP 2813/13 od 12. februara 2014. godine) da u ovim postupcima sud ima veliku slobodu u odlučivanju o izricanju zaštitne mjere, koja je opravdana ciljem, odnosno činjenicom da je suština izricanja zaštitne mjere sprečavanje nasilja, a ne sankcioniranje počinioca.

19. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, također, radi o postupku u kojem su apelantu, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od nasilja, izrečene zaštitne mjere, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na porodičan život

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 20 0 Pr 048842 17 Pžp od 14. decembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 17. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

25. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

26. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

27. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li veza apelanta i njegovih mldb. kćerki predstavlja „porodični život“ u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog apelantovog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza apelanta i njegovih mldb. kćerki ubraja u domen porodičnog života. Ustavni sud, također, smatra da je nesumnjivo da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života jer su redovni sudovi donijeli odluku kojom su apelantu kao nasilnom licu izrečene mjere zabrane približavanja mldb. kćerkama kao žrtvama nasilja u porodici i mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana.

28. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je „miješanje“ u apelantovo pravo na poštovanje „porodičnog života“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, ono i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 2. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisano značenje izraza „nasilno lice“ i „žrtva nasilja“, a odredbama člana 7. istog zakona značenje pojma „nasilje u porodici“, dok je odredbama člana 9. tač. 2. i 4. predmetnog zakona propisano izricanje zaštitnih mjera učiniocima nasilja u porodici, i to: zabrana približavanja žrtvi nasilja i obavezan psihosocijalni tretman. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama čl. 12. i 14. predmetnog zakona preciziran obim navedenih zaštitnih mjera, kao i da je odredbama člana 19. stav 4. predmetnog zakona propisano da prilikom izricanja zaštitne mjere nadležni sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. ovog zakona, kao i posljedicama koje su nastupile. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, primjenom svih navedenih odredaba predmetnog zakona (iako se nisu eksplicitno pozvali na odredbu člana 19. stav 4. predmetnog zakona), donijeli odluku kojom su apelantu kao nasilnom licu izrečene zaštitne mjere u trajanju od 12 mjeseci od dana donošenja prvostepenog rješenja, i to: mjera zabrane približavanja mldb. kćerkama kao žrtvama nasilja u porodici i mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana. Pri tome, u vezi s apelantovim navodima iz kojih proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom postupku trebali imati u vidu i postupiti u skladu s pravomoćnom presudom Općinskog suda 6. juna 2013. godine (kojom su mldb. kćerke povjerene njemu na čuvanje, odgoj i vaspitanje), te kojima ukazuje na rješenje od 10. februara 2018. godine (o izvršenju te presude), Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je navedena presuda donesena znatno prije osporenih rješenja, a da je navedeno rješenje o izvršenju doneseno nakon donošenja osporenih odluka u posebnom postupku koji nije predmet ove apelacije, i to povodom apelantovog zahtjeva za izvršenje navedene presude. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da, shodno obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, iz izjava mldb. apelantovih kćerki, na kojima se, između ostalog, zasnivaju osporena rješenja, proizlazi da su ranije, zbog upućenih im prijetnji od strane apelanta, lagale radnicima Centra za socijalni rad. Pored toga, u odnosu na apelantovu tvrdnju da mu je određen psihosocijalni tretman bez ikakvih dokaza da se radi o bolesnom licu, Ustavni sud primjećuje da iz relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od nasilja proizlazi da se predmetna mjera izriče nasilnom licu, a iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je ta činjenica utvrđena u konkretnom slučaju. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života izvršeno na osnovu „zakona“ koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.

30. Dalje, Ustavni sud smatra da odluka suda o izricanju zaštitnih mjera, koja se donosi radi osiguravanja nužne zaštite zdravlja i sigurnosti lica izloženih nasilju, te sprečavanja nasilja u porodici nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite žrtve nasilja i sprečavanja i suzbijanja daljeg nasilja nad žrtvom, koja je, pri tome, i malodobno dijete.

31. Ustavni sud ukazuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama brinu o sebi, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i njihova budućnost pojedinačno, ali i društva u cjelini. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 3. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine propisuju: „U svim aktivnostima koje se tiču djece od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.“ Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da su iz razmotrenih dokaza, a prije svega iz iskaza mldb. kćerki, a u vezi s drugim dokazima, prepoznali nasilje u porodici koje nad žrtvama nasilja – mldb. kćerkama duži period vrši apelant kao njihov otac i da su izrekli predmetne zaštitne mjere jer su utvrdili da postoji realna bojazan da bi apelant mogao ponovo učiniti nasilje u porodici, odnosno nastaviti da fizički i psihički zlostavlja žrtve nasilja, dajući jasno i logično obrazloženje u tom smislu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da osporenim odlukama, mldb. kćerke nisu povjerene majci na čuvanje, odgoj i vaspitanje, kako to apelant tvrdi u apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali standarde propisane Konvencijom o pravima djeteta i da su osporene odluke donijeli u najboljem interesu djece kao žrtava nasilja. Shodno tome, javni interes da se dijete zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o zaštitnim mjerama donese odluka u njegovom najboljem interesu, bez sumnje preteže nad apelantovim pravom na porodični život. Štaviše, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi imali mogućnost da izreknu duže trajanje mjera od izrečenih, tj. dvije godine, ali su smatrali da će apelantu i vrijeme od 12 mjeseci pomoći da razmisli o svojim postupcima i preispita vlastiti odnos prema kćerkama. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušeno načelo proporcionalnosti između apelantovog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na porodični život zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a to je zaštita žrtava od nasilja i sprečavanje daljeg nasilja nad žrtvama, koje su pri tome i malodobna djeca, pri čemu nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

34. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-345/18 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio