Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-974/17 (Z. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 48
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 48
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 48
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-974/17
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 974/17, rješavajući apelaciju Zorana Bandura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Bandura podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. septembra 2016. godine i S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Bandur (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017854 15 Kž od 21. septembra 2016. godine i S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izdržavanje kazne zatvora. Apelant je 9. avgusta 2017. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 974/17 od 30. aprila 2017. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine kojom je apelanta i ostale osobe navedene u presudi (šest osoba) proglasio krivima (pod II), i to apelanta što je radnjama opisanim u izreci presude pod tačkom 1 počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine (i izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta apelantu). Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant je, zajedno sa ostalim optuženim, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka čija visina će biti određena posebnim rješenjem. Istom presudom (pod I) optužene osobe (među kojim nije apelant) oslobođene su optužbe da su radnjama opisanim u tač. 1. i 2. počinile krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. u vezi s krivičnim djelom neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.
7. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su u periodu od decembra 2013. do februara 2014. godine saoptuženi S.P. i N.K. bili organizatori, a apelant i druga četiri saoptužena lica, zajedno sa drugim njima poznatim osobama, pripadnici grupe za organizovani kriminal u smislu člana 1. stav 20. KZBiH. Utvrđeno je da je ta grupa organizovana radi kupovine, prevoza i prenosa, te dalje preprodaje, slanja i isporuke opojne droge Cannabis sativa (marihuana) sa područja Republike Crne Gore (u daljnjem tekstu: Crna Gora) na područje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i dalje, na područje Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska). Nadalje, utvrđeno je, između ostalog, da je saoptuženi M.D., radi dalje prodaje marihuane na području Hrvatske, angažovao pripadnike grupe - apelanta i saoptuženog J.R. kako bi učestvovali u radnjama prevoženja i sakrivanja opojne droge na područje Hrvatske. Utvrđeno je da je apelant, na način opisan u toj tački, stupio u kontakt sa svojim poznanikom D.Dž., uposlenikom Granične policije Hrvatske raspoređenim na GP Metkovići, koji je vršio dužnost kontrole graničnih prelaza, te ga angažovao da 19. februara 2014. godine preko ovog graničnog prelaza u Hrvatsku preveze opojnu drogu i preda je T.M. iz Zagreba da je dalje preveze i preda njima poznatoj osobi, što je D.Dž. i učinio u Opuzenu u Hrvatskoj, da bi u Zagrebu dalji promet drogom spriječila policija iz Hrvatske, koja je od kupca V. V. oduzela 21.570,20 kg opojne droge marihuana koju je T.M. prethodno dovezla.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka. Nadalje, Sud BiH je naveo da su odbrane svih optuženih u toku postupka u više navrata osporavale zakonitost pojedinih dokaza optužbe, te je Sud BiH ispitao njihove prigovore, „i to onih dokaza koje je vijeće ocijenilo prilikom donošenja svoje odluke u osuđujućem dijelu presude“. Kada su u pitanju dokazi koji potkrepljuju tač. 2. i 3. optužnice, Sud BH nije ocijenio prigovore zakonitosti navedenih dokaza izuzev prigovora koji se odnose na opojnu drogu i vještačenje droge, jer su, zbog usvajanja tih prigovora, optuženi oslobođeni optužbe u tim dijelovima, što je zatim u presudi detaljno obrazloženo.
9. U pogledu prigovora da naredbe Suda BiH o određivanju posebnih istražnih radnji nisu zakonite, Sud BiH je istakao da je iz uvida u naredbe broj S1 2 K 014482 13 Krn od 4. i 30. decembra 2013. godine, te od 14. i 29. januara, 6, 13. i 14. februara 2014. godine ustanovio da je tim naredbama naloženo provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija) prema osumnjičenim licima označenim u naredbi, te naznačenim periodom u kojem će se naredba provoditi. Pritom su naznačeni osnovi sumnje da osumnjičeni vrše krivično djelo iz člana 250. KZBiH u vezi sa krivičnim djelima iz člana 195. KZBiH, odnosno dokazni materijal na osnovu kojeg je sudija za prethodni postupak izveo takav zaključak, te kratko obrazloženje osnova sumnje o počinjenju predmetnog krivičnog djela. Kada je u pitanju navođenje razloga zbog kojih se na drugi način, osim primjenom posebnih istražnih radnji, ne mogu pribaviti dokazi o načinu organizovanja i vršenja ovog krivičnog djela, Sud BiH je utvrdio da, osim zakonske terminologije, navedeno nije posebno obrazloženo. Međutim, uvidom u naredbe izdate u periodu od 12. marta do 5. juna 2014. godine Sud BiH je utvrdio da u njima postoje osvrt i određeno obrazloženje i u pogledu poteškoća u pribavljanju dokaza na drugi način, čime je i taj drugi segment upotpunjen.
10. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragojević protiv Hrvatske u kojem je utvrđena povreda člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer naredba suda u tom predmetu nije bila obrazložena ni u pogledu navoda o osnovama sumnje, ni razloga o nemogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način. Prema stavu Suda BiH, ova odluka nije primjenjiva na konkretan slučaj zbog toga što je, kako je navedeno, u tim naredbama pravilno i jasno obrazloženo postojanje osnova sumnje da su osumnjičena lica iz naredbi učestvovala u počinjenju predmetnog krivičnog djela analizom navoda iz prijedloga tužilaštva i dostavljenih priloga, odnosno izvještaja policijskih organa. S obzirom na to da je u naredbama navedeno da se radi o organizovanoj grupi, koja se bavi trgovinom opojne droge marihuana i koju nabavlja u Crnoj Gori i prenosi preko ilegalnih prelaza, a potom dio rastura po BiH, a dio isporučuje na područje Hrvatske, uzevši u obzir i sve druge specifične okolnosti datog predmeta i radnji izvršenja, prema stavu Suda BiH, sam izostanak posebnog obrazloženja u pogledu nemogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način ili sa nesrazmjernim poteškoćama ne čini odlučnim elementom da se predmetne naredbe proglase nezakonitim. Naime, kako je dalje Sud BiH naveo, sasvim je jasno da se radi o specifičnom predmetu sa velikim brojem saizvršilaca dobro komunikacijski povezanih, a pri tome vrlo svjesnih da se radi o teškim krivičnim djelima, koji su u svom kretanju, komunikacijama i sl. postupali vrlo oprezno (prilikom međusobnog komuniciranja koristili su šifrovane riječi). Izdavanje predmetnih naredbi sudije za prethodni postupak, u skladu sa članom 116. stav 1. ZKPBiH, svakako govori u prilog tome da je sud imao u vidu specifičnosti navedenog predmeta. Stoga je Sud BiH zaključio da su naredbe izdate u skladu sa zakonom, te da je upotreba takvih mjera u navedenom periodu bila nužna i proporcionalna datim okolnostima.
11. Nadalje, kada je u pitanju prigovor zakonitosti naredbi za primjenu posebnih istražnih radnji koje je izdao istražni sudija Županijskog suda u Splitu (u daljnjem tekstu: Županijski sud) od 8. maja, 11, 25. i 30. aprila, 21. i 26. marta, te 19. i 26. februara 2014. godine kojima se određuju ili produžavaju posebne istražne radnje, između ostalog i prema apelantu i drugim licima (stranice 7- 22. dijela spisa dostavljenog od organa gonjenja Hrvatske, dokaz T-123), Sud BiH je istakao da nema nadležnost da procjenjuje i preispituje zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji po naredbama organa strane države, u skladu sa procesnim zakonom te države. Neovisno od toga, Sud BiH je istakao da iz uvida u te naredbe proizlazi da se radi o naredbama koje je izdao istražni sudija Odjeljenja za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala Županijskog suda u postupku po zahtjevu Ureda za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala (USKOK-a), u skladu sa relevantnim odredbama ZKP Hrvatske, navedenim u uvodnom dijelu naredbi. Pri tome su u samim naredbama naznačene radnja koja se provodi, osoba prema kojoj se provodi posebna istražna radnja, kao i trajanje te radnje, organi koji je provode, te je sadržano i obrazloženje razloga koji opravdavaju određivanje/produženje takve mjere.
12. Sud BiH je ispitao i osnovanost navoda o nezakonitostima prilikom otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta. S tim u vezi, Sud BiH je prvo ukazao na slijed radnji nakon izvršenog pretresanja, i to u odnosu na lica koja su obuhvaćena osuđujućim dijelom presude. U tom smislu, kako je Sud BiH naveo, u zapisnicima o pretresanju i potvrdama o oduzimanju predmeta (u kojima su tačno individualizirani predmeti koji su pronađeni prilikom pretresa) je navedeno da su za oduzete predmete izdate potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, koje se imaju smatrati sastavnim dijelom zapisnika, a u kojima su taksativno numerisani i tačno individualizirani predmeti koji su privremeno oduzeti od tada osumnjičenih i drugih lica, što su oni i potvrdili svojim vlastoručnim potpisom. Pri tome je navedeno u potvrdama da će privremeno oduzeti predmeti biti dostavljeni Sudu BiH, što je i učinjeno. O privremenom oduzimanju predmeta ovlaštena službena lica koja su vršila pretresanje su sastavila i izvještaje o realizaciji označenih naredbi Suda BiH u kojim su taksativno numerisani predmeti koji su oduzeti od tada osumnjičenih i drugih lica, te su potom u zbirnom izvještaju naznačenu dokumentaciju zajedno sa oduzetim predmetima dostavili Sudu BiH. U daljem toku postupka, kako to proizlazi nakon izvršenog uvida u dokaze, Sud BiH je svojim dopisima od 17. juna 2014. godine (dokazi T-94 i T-108) dostavio Tužilaštvu, odnosno postupajućem tužiocu, izvještaje o izvršenim pretresima sa prilozima navedenim u njima, odnosno originalnu dokumentaciju i oduzete predmete. Dakle, predmete privremeno oduzete od optuženih i drugih deset imenovanih lica (koji su pritom jasno individualizirani u prethodnom toku postupka), nakon dostavljanja organa koji su vršili pretresanje, Sud BiH je dostavio Tužilaštvu, kao organu koji je vodio istragu u ovom predmetu. Nakon toga je Tužilaštvo, kako je Sud BiH utvrdio iz uvida u zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta (dokaz T-197), provelo obaveznu radnju otvaranja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, u skladu sa članom 71. ZKPBiH. Sud BiH je uvidom u istražni dio spisa (S1 2 K 014482 13 Krn) ustanovio da je Tužilaštvo BiH svojim dopisom od 4. jula 2014. godine obavijestilo sudiju za prethodni postupak o provedenom otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta uz naznaku da su putem telefona o navedenom obaviješteni branioci osumnjičenih koji se nalaze u pritvoru, te osumnjičeni koji se brane sa slobode.
13. Također, ukazano je da iz uvida u zapisnik o privremenom otvaranju i pregledu predmeta oduzetih od apelanta proizlazi da je njemu prisustvovao njegov branilac, advokat D. Z., što je branilac potvrdio i na glavnom pretresu. Kod takvog stanja stvari, uvidom u materijalne dokaze optužbe, prije svega zapisnike o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (tada osumnjičenih lica, a sada optuženih i ostalih lica), te potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, kada se dovedu u vezu sa sadržajem nalaza i mišljenja vještaka i stručnih lica koji su vještačili oduzete predmete, zaključeno je da se oni u pogledu ključnih karakteristika oduzetih predmeta u cijelosti podudaraju. Konačno, kada se navedenom doda fotodokumentacija o izvršenim pretresima, koja je pratila pomenute zapisnike o pretresanju, te fotodokumentacija o spornim tragovima, te kada je evidentno postupak otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta proveden na način propisan članom 71. ZKPBiH, može se zaključiti da se autentičnost oduzetih predmeta ne može dovesti u pitanje, zbog čega je sud utvrdio da su neosnovani prigovori u pogledu zakonitosti provedenih dokaza.
14. Nadalje, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo dokazalo postojanje osnovnih elemenata grupe za organizirani kriminal u kojoj su saoptuženi S.P. i N.K. organizovali neovlaštenu međunarodnu kupovinu, prodaju, prevoz i prenos opojnih droga, te pripadničku ulogu apelanta i ostalih optuženih koji su prihvatili ciljeve i organizacijske elemente navedene grupe, te da je ta grupa u kontinuitetu djelovala u periodu od decembra 2013. do februara 2014. godine. U odnosu na tačku 1. osuđujućeg dijela presude, Sud BiH je činjenično stanje utvrdio najprije iz presretnutih telefonskih komunikacija nastalih provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama Suda BiH, koje su na pretresu prezentirali policijski službenici, ali i drugih provedenih dokaza. Sud BiH je najprije opisao kako je prevezena droga iz Crne Gore do područja Čapljine, te na temelju čega je to zaključio. Sud BiH je naveo komunikaciju između N.K. i D.M., te iako su optuženi „govorili šifriranim rječnikom“, zaključio da se radi o narudžbi 22 kg opojne droge. Sud BiH opisuje kako je, gdje i kada došlo do susreta, kao i do primopredaje opojne droge, na temelju čega to zaključuje (izvještaj MUP-a Republike Srpske od 18. februara 2014. godine sačinjen povodom provođenja aktivnosti tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba po naredbi suda o čemu je svjedočio svjedok
- na okolnost sačinjavanja izvještaja i tajnog praćenja u predmetu „Šetač“). Sud BiH je utvrdio da nema nikakve sumnje da je na regionalnom pravcu Stolac - Čapljina, tačnije u mjestu Domanovići, na sporednom magistralnom putu 16. februara 2014. godine došlo do primopredaje oko 22 kg opojne droge marihuana između saoptuženih N.K. i D. M. u čemu je sudjelovao apelant radi daljnjeg prebacivanja u Hrvatsku i prodaje droge. Da su apelant, D.M. i J.R. međusobno bili uključeni u organiziranje i daljnju prodaju opojne droge marihuane u Hrvatsku, Sud je zaključio i iz komunikacije prije predmetnog događaja i izvještaja o tajnom praćenju. Da je i apelant bio upoznat sa navedenim, Sud BiH je izveo zaključak iz opisane komunikacije (br. 140 i 202) u kojoj apelant razgovara sa saoptuženim J.R. i D.M.
15. Sud BiH je naveo da je opojna droga na način poznat optuženim D.M., J.R. i apelantu prebačena iz porodične kuće J.R. do mjesta gdje je nastanjen apelant, te da je posredstvom osobe D. Dž., kojeg je apelant angažirao, prebačena na područje Opuzena, odakle je dalje prebačena ( T.M. ju je prebacila) u Zagreb kupcu M.J. sa kojim je apelant ranije dogovorio isporuku, te iz kojih dokaza proizlazi ovakav zaključak suda (presretnuta komunikacija optuženih D.M., J.R. i apelanta i drugih osoba, izjave svjedoka i materijalna dokumentacija - dio istražnog spisa Državnog odvjetništva USKOK-a u predmetu protiv M.J., M. T. i V. V.). Sud BiH je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da su predmet istražnih radnji (pored osumnjičenih osoba iz Hrvatske) bili apelant i saoptuženi J.R., te D.M. zbog osnova sumnje da su se sa osumnjičenim osobama bavili neovlaštenim međunarodnim prometom opojnih droga. Kada je u pitanju zapljena opojne droge marihuane, Sud BiH je ukazao da iz spisa proizlazi da su u Zagrebu lišeni slobode M.J., M.T. i V.V. kada je u gepeku automobila V.V. pronađeno 21.570 grama zeljaste materije za koju je naknadnim vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi marihuana sa više od 0,3 THC. Sud BiH je ukazao na komunikaciju apelanta sa D.M. i J.R. koji očigledno nisu znali da je M.J. uhapšen i da je droga pronađena i oduzeta. Također, Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o isporuci 22 kg opojne droge između S.P., N.K. i D.M., a da je kod D.M. pronađeno 490,15 grama, što je dovelo sud do zaključka da D.M. nije isporučivao sve na teritoriju Hrvatske, nego da je dio zadržavao za sebe, a iz presretnutih razgovora proizlazi da je to bilo u svrhu daljnje prodaje.
16. Nadalje, Sud BiH je naveo da je posebno ocijenio izjavu svjedoka D.Dž., koji je u ključnim dijelovima izmijenio svoj iskaz na glavnom pretresu (u odnosu na iskaz iz istrage). Međutim, prema ocjeni Suda BiH, za navedenu izmjenu iskaza svjedok nije pružio uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje, već je, naprotiv, njegovo obrazloženje za izmjenu iskaza bilo kontradiktorno, te je sadržavalo logičke manjkavosti, što je Sud opredijelilo da prihvati iskaz ovog svjedoka dat u istrazi, zbog prethodno opisanih razloga. Prema ocjeni suda, izjava ovog svjedoka u kojoj je on naveo da je po apelantovim uputama prevezao opojnu drogu preko granice i predao je T.M. u Opuzenu u Hrvatskoj je u saglasnosti sa ostalim provedenim dokazima, posebno presretnutim razgovorima i materijalnim dokazima. Naime, u izjavi koju je dao u svojstvu svjedoka 1. decembra 2014. pred Županijskim sudom po zamolnici Tužilaštva svjedok D.Dž. je izjavio da je zaposlen kao policajac u Graničnoj policiji Metković, te da poznaje apelanta niz godina. Svjedok je potvrdio da je 19. februara 2014. godine svojim automobilom otišao u Opuzen, gdje je na apelantovo traženje prebacio dvije vreće sa drogom marihuana i predao ih jednoj ženskoj osobi čijeg se imena ni izgleda nije mogao sjetiti. Svjedok je izjavio da je dugovao 3.000 eura apelantu, te da je prilikom dogovora da svjedok preveze drogu apelant svjedoku rekao da će mu oprostiti taj dug. Ovim navodima svjedoka sud je u cijelosti poklonio vjeru, nasuprot njegovom iskazu na glavnom pretresu, koji sud nije mogao da prihvati kao istinit, u kojem je rekao da ga je prisilio USKOK da tako kaže i da mu je naloženo šta da govori na zapisnik, da je time uslovljeno njegovo puštanje iz pritvora, te da on nikada nije učestvovao u radnjama koje su opisane u predmetnoj izjavi. Pritom Sud smatra da je takvo kazivanje svjedoka u određenoj mjeri motivirano i činjenicom da se svjedok nalazi u nepovoljnom položaju s obzirom na to da je svjedok blizak prijatelj sa apelantom i njegovom porodicom, da je isto tako u dobrim odnosima sa saoptuženim J.R. i D.M., te da očigledno ima i određeni strah od apelanta, a sve te okolnosti govore o motivaciji svjedoka da izmijeni svoj iskaz dat u istrazi i time prikaže drugačije stanje stvari.
17. Nadalje, kako je navedeno, iz izjave T.M. pročitane na glavnom pretresu proizlazi da je ona opojnu drogu preuzela u Opuzenu i prevezla je u Zagreb, te da ju je za navedeno angažovao M.J. iz Zagreba. Naime, u izjavi koju je svjedok T.M. dala 20. avgusta 2014. pred Županijskim sudom u Zagrebu po zamolnici Tužilaštva BiH (T-24) svjedok je opisala način prevoženja opojne droge iz Opuzena u Zagreb. Izjavi ovog svjedoka sud je poklonio vjeru (osim u dijelu da ona nije poznavala druga lica s obzirom na to da je utvrđeno da je komunicirala i imala sastanke i sa apelantom) s obzirom na to da je ova izjava potkrijepljena i drugim izvedenim dokazima, posebno presretnutim komunikacijama, te činjenicama koje proizlaze iz spisa koji su dostavili istražni organi Hrvatske. Sud BiH je naveo da iz materijalnih dokaza dostavljenih iz Hrvatske proizlazi sa kojim licima je kontaktirala T.M., kojom trasom se kretala kada je preuzela drogu, te okolnosti na kojem mjestu i od koga je oduzeta opojna droga ukupne količine od 21,570 kg, te da je izvršeno njeno vještačenje. Naime, dokaz T-123 predstavlja dio istražnog spisa USKOK-a u predmetu protiv M.J. i drugih osumnjičenih lica za koje se sumnja da su učestvovali u krivičnopravnim radnjama u vezi sa predmetnim događajem prebacivanja opojne droge marihuana iz BiH u Hrvatsku, tačnije Zagreb, 19. februara 2014. godine a koji je putem međunarodno pravne pomoći dostavljen Tužilaštvu. Također, u navedenom spisu USKOK-a sud je ocijenio i uloženi dokaz Evidencija vozila nad kojim je provedena granična kontrola iz koje proizlazi da je vozilo opisane identifikacije 19. februara 2014. godine, u ranim jutarnjim satima (5.23 sata) prešlo granični prelaz Metković i ušlo u Hrvatsku, a za koje je dostavljen dokaz da je njegov vlasnik D.Dž., što je i sam svjedok u svojoj izjavi potvrdio (strana 126-136. spisa). Navedeni dokaz potkrepljujuće prirode, kada se dovede u vezu sa ostalim dokazima, presretnutim razgovorima i izjavom svjedoka D.Dž., upravo govori u prilog činjenici da je svjedok D.Dž. u ranim jutarnjim satima prevezao navedenu opojnu drogu preko graničnog prelaza u Hrvatsku i predao je svjedoku M.T. u Opuzenu.
18. Nadalje, u predmetnom spisu sud je izvršio uvid i u analize telefonskih izlista o M.T. (str. 498-507. spisa) iz kojih proizlazi da je M.T. u periodu do 19. februara 2014. godine imala veoma česte komunikacije sa M.J. i apelantom. S obzirom na to da su nakon pronalaska opojne droge u Zagrebu lišeni slobode kupac M.J., te V.V. u čijem vozilu je droga pronađena, te svjedok M.T. koja je drogu prethodno dovezla, u vremenskom periodu od hapšenja M.J., odnosno od 19. do 26. februara 2014. godine, zadokumentovano je da je apelant više od 80 puta pozivao M.J., koji nisu ostvareni s obzirom na navedene okolnosti. U tom smislu sud je ocijenio i sadržaj komunikacija između apelanta i saoptuženih D.M., J.R. i svjedoka D.Dž. u periodu od 21. do 25. februara 2014. godine. Naime, iz navedenih razgovora proizlazi da oni, ustvari, nisu znali da je kupac M.J. uhapšen i da je droga pronađena i oduzeta, te su tim putem nagađali gdje bi se on mogao nalaziti (nije u stanu), da je možda otišao vani ili na skijanje (da je možda „narokan i leži“), te pošto se i dalje nije javljao, njihove sumnje i strah su bili sve veći. Stoga je apelant odlučio da lično ode u Zagreb i da provjeri šta se dešava, na čemu je posebno insistirao saoptuženi J.R., te rekao da će ih „uvaliti u probleme“ i da treba zovnuti njih (Bilećane) (dokaz T-81).
19. Sud BiH je nadalje naveo pronađene i oduzete telefone od optuženih, te da je vještačenje izvršila Jelena Kecman, koja je dala nalaz i mišljenje kao svjedok - stručna osoba. Dakle, s obzirom na to da su od optuženih (apelant, D.M. i J.R.) oduzeti mobilni aparati i SIM kartice, koji su potom vještačeni i kojim putem je utvrđeno i o kojim pretplatničkim brojevima je riječ, Sud BiH je izveo jasan i logičan zaključak da su upravo optuženi učesnici spornih presretnutih telefonskih komunikacija, odnosno da se radi o brojevima koje su u inkriminiranom razdoblju koristili. Nadalje, Sud BiH je obrazložio zašto nije prihvatio dokaz odbrane - optužnicu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu u kojoj se ne spominju apelant i ostali, niti navodi da je droga prebačena iz BiH, smatrajući da provedenim dokazom odbrane nisu dovele u pitanje iznesena utvrđenja suda.
20. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. septembra 2016. godine žalbe apelanta i ostalih optuženih, kao i žalbu Tužilaštva protiv oslobađajućeg dijela presude (tačka I izreke prvostepene presude) odbilo kao neosnovane i u tom dijelu presudu potvrdilo, dok je žalbu Tužilaštva izjavljenu protiv osuđujućeg dijela uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u odluci o krivičnopravnoj sankciji u odnosu na apelanta i ostalih šest optuženih, tako da je konkretno apelanta za počinjeno krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi s krivičnim djelom neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ osudilo na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
21. Analizirajući činjenični opis osuđujućeg dijela izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće je istaklo da je jasno da je apelant preduzimao radnje kojim je doprinio da se opojna droga preveze krajnjim kupcima u Hrvatsku, a činjenica da se u jednom dijelu izreke navodi da je u dogovoru sa saoptuženim N.K. i S.P. i apelant kupac zajedno sa D.M. ne dovodi u pitanje njegovu ulogu koja je posrednička i koja je kao takva i opisana u izreci presude. Naime, iz izreke presude, koja predstavlja osuđujući dio za sve optužene, proizlazi da je saoptuženi S.P. dogovorio preuzimanje 80 kg opojne droge marihuana iz Crne Gore, ali da su saoptuženom D.M. predali njima poznate količine opojne droge marihuana, dakle, iz izreke ne proizlazi da je predata količina od 80 kg, te je dalje vrlo jasno i decidirano opisano na koji način je tekao promet opojne droge prema Hrvatskoj. Količina droge koja je oduzeta u Hrvatskoj iznosi 21.570,20 gr, a dio droge (490,015 gr) pronađen je kod saoptuženog D.M., koja, kako proizlazi iz izvedenih dokaza, također potječe iz međunarodne trgovine. Dakle, u odnosu na količinu prometovane droge u Hrvatsku, u obrazloženju presude prvostepeni sud je iznio adekvatne zaključke, koji nisu u suprotnosti sa izrekom presude, zbog čega su suprotni žalbeni prigovori odbijeni kao neosnovani.
22. Nadalje, Apelaciono vijeće je ispitalo žalbu optuženih S. P. i drugih navedenih, ali je u dijelu koji se odnosi na povredu člana 71. ZKP izvelo isti zaključak za sve optužene. S tim u vezi, i Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud, odgovarajući na isti prigovor u pobijanoj presudi (tač. 72-78), svestrano analizirao slijed radnji nakon izvršenog pretresanja, oduzimanja predmeta, te, konačno, njihovog otvaranja i pregleda od tužioca, te je ukazalo na obrazloženje pobijane presude iz kojeg proizlazi da su u sadržaju zapisnika o pretresanju i potvrdama o oduzimanju predmeta tačno navedeni predmeti, što su svojeručno potpisala lica od kojih su oni oduzeti. Kada se ima u vidu navedeno, kao i sadržaj Odluke Ustavnog suda broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, Apelaciono vijeće je zaključilo da su žalbeni prigovori odbrane kojima se osporava zakonitost pribavljenih dokaza neosnovani i da nemaju uporište u činjeničnom utvrđenju konkretnog slučaja. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud svoju odluku u vezi sa činjenicom da je otvaranje i pregled oduzete dokumentacije provelo Tužilaštvo prioritetno zasnovalo na dokazu koji je izvela optužba (T 197) u toku glavnog pretresa, te s obzirom na činjenicu da je jedan od branilaca osumnjičenih (apelantov branitelj) i prisustvovao otvaranju predmeta, što je i potvrdio na glavnom pretresu, i za Apelaciono vijeće predstavlja dovoljan pokazatelj da su i ostali branioci i osumnjičeni obaviješteni. Nadalje, ocijenjeni su kao neosnovani i navodi o „manjkavosti“ naredbi za posebne istražne radnje. Naime, uvidom u izdate naredbe Apelaciono vijeće je konstatovalo da naredbe sadrže potrebno obrazloženje u pogledu osnova sumnje zbog kojih se izdaju prema osumnjičenim licima, a što je u skladu sa odredbom člana 118. stav 1. i člana 116. ZKPBiH, te je ukazano da je u tač. 41 - 48. prvostepene presude tačno navedeno na koji način su ocijenjene pojedinačne naredbe, te njihov sadržaj u skladu sa zakonskim normama koje propisuju njihovo izdavanje sa kojim obrazloženjem se složilo i Apelaciono vijeće.
23. Kao neosnovan ocijenjen je i navod da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučnu činjenicu da je, navodno, apelant angažovao D.Dž. radi prevoza opojne droge iz BiH u Hrvatsku, a pobijana presuda je zasnovana i na nezakonitom iskazu koji je svjedok D.Dž. dao 1. decembra 2014. godine pred Županijskim sudom. Prvostepeni sud je, razmatrajući identičan prigovor, na ispravan i valjan način ocijenio sadržaj navedenog zapisnika, te utvrdio da iz njega ne proizlazi da se do iskaza ovog svjedoka došlo upotrebom sile, prijetnjom, prevarom, prinudom, obećanjem, varkom ili primjenom nekog drugog zabranjenog postupka prema osobi koja učestvuje u postupku, niti da je ovaj svjedok na glavnom pretresu osnovano ukazao na takvo ponašanje prisutnih lica prilikom uzimanja izjave, već, naprotiv, da isti iskaz svjedoka predstavlja rezultat zakonito provedene radnje. Kada je u pitanju činjenično utvrđenje u vezi sa okolnostima da je apelant angažovao D.Dž. radi prevoza opojne droge iz BiH u Hrvatsku, Apelaciono vijeće je ustanovilo da iz sadržaja pobijane presude (tač. 215-223) proizlazi na koji način je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze upravo na ove okolnosti. U tom kontekstu Apelaciono vijeće smatra da se radi o valjanom obrazloženju koje se temelji na izvedenim dokazima, posebno na sadržaju presretnutih razgovora apelanta sa D.Dž., što suprotne žalbene prigovore čini neosnovanim.
24. U pogledu novog dokaza koji je apelant dostavio uz žalbu, to jest Rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske - Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale - Služba za disciplinska sudovanja - Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split broj 511-01-158-ST- UP/I-3653/16-14 od 30. marta 2016. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje od 30. marta 2016. godine), Apelaciono vijeće je istaklo da tim dokazom odbrana želi dokazati da apelant nije počinio radnje zbog kojih je osuđen. Naime, radi se o odluci koju je donio disciplinski sud MUP-a u Splitu u kojoj se utvrđuje da D. Dž. kao policijski službenik nije odgovoran za radnje koje su mu stavljene na teret i kojima bi počinio težu povredu službene dužnosti. Dakle, svjedok D.Dž. u konkretnom predmetu, čiji iskaz je ocijenio prvostepeni sud, nije disciplinski kažnjen jer nije utvrđeno na osnovu iskaza M.T. da je on u njeno vozilo stavio dvije PVC vreće u kojima se nalazila sporna droga koja je i predmet ovog krivičnog postupka. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, okolnosti koje su ocijenjene u disciplinskom postupku nemaju značaj za optužene u ovom predmetu, niti on može dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje, koje se ne temelji isključivo i jedino na iskazu svjedoka D.Dž. Činjenica da svjedok D.DŽ. nije disciplinski odgovarao u postupku koji se vodio protiv njega i koji je segmentirano posmatrao disciplinski sud u Splitu u odnosu na navodne radnje svjedoka D.Dž., gdje je jedino ocijenjen iskaz M.T. bez provođenja drugih dokaza, ni u čemu ne može dovesti u pitanje sve ono što je utvrđeno u ovom krivičnom postupku, a tiče se krivice ovih optuženih lica, te dokaza koji su izvedeni i ocijenjeni u odnosu na svakog od njih.
25. Konačno, Apelaciono vijeće je, ocjenjujući žalbu Tužilaštva kojom osporava prvostepenu presudu u dijelu o izrečenim kaznama, zaključilo da prvostepeni sud nije pravilno odmjerio krivičnu sankciju s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazne budu veće ili manje, odnosno nije dovoljno ocijenio otežavajuće okolnosti koje su se stekle na strani optuženih. Naime, Apelaciono vijeće je u odnosu na sve optužene ocijenilo otežavajuće okolnosti koje se odnose na značaj dobra zaštićenog zakonom, u ovom slučaju zdravlja ljudi, te stepena društvene opasnosti zbog konstantnog i učestalog vršenja ove vrste krivičnih djela na području BiH. Olakšavajuće okolnosti su ocijenjene u kontekstu porodičnih prilika optuženih, te njihovog korektnog odnosa u toku suđenja, ali da one nemaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti, zbog čega je bilo potrebno preinačiti odluku prvostepenog suda u odnosu na kazne zatvora koje su izrečene prvostepenom presudom. Povećane kazne zatvora, po ocjeni Apelacionog vijeća, u predmetnom slučaju u svemu odgovaraju ličnosti učinilaca, težini djela, okolnostima pod kojim je učinjeno i svim drugim okolnostima iz člana 48. KZBiH koje su od značaja za odmjeravanje krivične sankcije. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, odmjerenim pojedinačnim kaznama zatvora izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog krivičnog djela, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine krivična djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine krivična djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da su osporene presude utemeljene „u odlučnoj mjeri“ na nezakonitim dokazima, da u postupku nisu istinito i potpuno utvrđene činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, te da sud nije sa jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje apelanta terete i one koje mu idu u korist i da je drugostepeni sud prilikom preinačenja krivičnopravne sankcije postupio arbitrarno. Također, apelant prigovara ocjeni dokaza. Apelant naročito ukazuje na kršenje čl. 116. i 71. ZKPBiH i na nezakonitost provedenih dokaza, te je u tom kontekstu ukazao i na presudu Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske i Odluku Ustavnog suda broj AP 3364/10. Apelant je ukazao i na druge nezakonitosti u postupku koje su, prema njegovim navodima, počinjene. Apelant ističe da su u postupku korištena dva seta nezakonitih dokaza. Prvi set se tiče dokaza proizašlih iz posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH, na osnovu kojih su se snimali njegovi telefonski razgovori i sačinjavali njihovi transkripti. Apelant smatra da naredbe za preduzimanje tih radnji nisu bile sačinjene u skladu sa odredbama člana 116. ZKP„RS“, odnosno nisu sadržavale: konkretizirane osnove sumnje, a osobito nisu sadržavale i razloge za njihovo preduzimanje, što je obligatorni sadržaj takvih naredbi. Drugi set nezakonitih dokaza odnosi se na radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije iz člana 71. ZKPBiH i dokaza koji su izvedeni u vezi sa ovom radnjom, jer o navedenoj radnji nije obaviješten apelant lično, mada je bio u pritvoru. Budući da apelant nije bio obaviješten o preduzetoj radnji otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, kako to nalaže član 71. stav 2. ZKPBiH, apelant smatra da su zapisnici o otvaranju privremeno oduzetih predmeta (dokaz Tužilaštva T-197) na kojima je zasnovana prvostepena presuda nezakoniti dokazi. Slijedom toga, nezakoniti su i svi mobilni telefoni, telefonske kartice (koje sadrže brojeve telefona) i svi drugi predmeti oduzeti od apelanta (dokaz Tužilaštva T-183), a nezakonito je i vještačenje mobilnih telefona koje je izvršio vještak Jelena Kecman (dokaz Tužilaštva T-73), a na temelju tih dokaza zasnovane su presude protiv apelanta. Apelant smatra da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2079/13. Nadalje, apelant ukazuje da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa bitnim elementom krivičnog djela neovlašteno stavljanje u međunarodni promet opojnih droga. U tom kontekstu apelant tvrdi da je u žalbenom postupku iznio novi dokaz, to jest Rješenje od 30. marta 2016. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da policijski službenik D.Dž. nije odgovoran da je „dana 19. februara 2014. godine u jutarnjim satima, […] u mjestu Opuzen, […] u prtljažnik vozila, […] kojim se dovezla M.T., […] stavio dvije PVC vreće u kojima se nalazilo ukupno 21,570 grama opojne droge marihuane, […] a radi daljeg prijevoza do Zagreba“. Apelaciono vijeće Suda BiH je formalnopravno prihvatilo da razmatra ovaj dokaz, jer su za to postojale sve zakonske pretpostavke, ali je ocjena navedenog odlučnog dokaza bila paušalna i očigledno proizvoljna na apelantovu štetu. Naime, svestranom analizom dokaza u disciplinskom postupku policijski organi u Hrvatskoj su zaključili da je bilo fizički nemoguće da se odigra događaj navodne predaje droge od D.Dž. M.T., a samim tim posredno je isključena ta mogućnost opisana u izreci prvostepene presude kojom je apelant proglašen krivim. Ovaj dokaz se morao dovesti u vezu sa ranije izvedenim dokazom apelantove odbrane - optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-491/14 od 3. aprila 2014. godine, koji je označen kao DO-VI-2 a koji Apelaciono vijeće uopće nije ocijenilo. Navedenom optužnicom, zbog krivičnog djela iz člana 190. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Hrvatske, optuženi su izvjesni M.J., V.V. i M.T. Konačno, apelant prigovara da je Apelaciono vijeće odlučilo „po neobrazloženoj žalbi Tužilaštva BiH“ i osudilo ga na „dvostruko težu kaznu zatvora“. U tom kontekstu apelant ističe da je Tužilaštvo svoju žalbu uložilo i na odluku o krivičnopravnoj sankciji u odnosu na osuđujući dio prvostepene presude, „predlažući izricanje strožije sankcije za sve optužene koji su osuđeni u tom dijelu“. Pri tome Tužiteljstvo BiH, obrazlažući svoju žalbu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, „niti jednom riječju“ nije spomenulo apelanta, što znači da u odnosu na apelanta žalba nije sadržavala jedan od obligatornih elemenata koji mora sadržavati, a to je njeno obrazloženje. Apelant je u dopuni apelacije naveo da je, nakon podnošenja apelacije, Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske - Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale - Služba disciplinskog sudovanja
- Drugostupanjski disciplinski sud donio Rješenje UR broj 511-01-158-17-4 kojim je odbijena žalba načelnika PU dubrovačko - neretvanske na Rješenje od 30. marta 2016. godine kao neosnovana. Stoga, budući da se „o ključnom dokazu“ koji ukazuje da je Sud BiH očigledno proizvoljno utvrđivao činjenično stanje na apelantovu štetu, apelant predlaže Ustavnom sudu da taj „dokaz uzme u razmatranje prilikom donošenja svoje odluke“.
II.Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH je istakao da su svi prigovori iz apelacije isticani tokom cjelokupnog postupka, te da su ih razmatrala i ocijenila oba sudska vijeća, a o njihovoj nesnovanosti su dati valjani razlozi u obrazloženju osporavane odluke broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. septembra 2016. godine. Na apelantove prigovore o navodnoj nezakonitosti dokaza u vezi sa sadržajem naredbi za izdavanje posebnih istražnih radnji odgovoreno je u drugostepenoj presudi Suda BiH, oni su obrazloženi u paragrafima od broja 31 do 35 drugostepene presude. Istaknuto je da je o neosnovanosti navoda u vezi sa nezakonitošću prilikom otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužioca Tužilaštva BiH prvostepeni sud u pobijanoj presudi, od paragrafa 72 do 78, dato valjano obrazloženje koje prihvata i Apelaciono vijeće. S obzirom na to da se kroz istaknute navode iz apelacije na posredan način nastoji dovesti u pitanje i utvrđeno činjenično stanje, ukazano je da je sud brižljivo i savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, vodeći pri tome računa o načelu zakonitosti dokaza, ali i načelu slobodne ocjene dokaza u okviru opštih pravila ljudskog mišljenja i iskustva. Kada je u pitanju činjenično utvrđenje u vezi sa okolnostima da je apelant angažovao D.Dž. radi prevoza opojne droge iz BiH u Hrvatsku, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz sadržaja prvostepene presude, naime, od paragrafa 215 do 223, proizlazi na koji način je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze upravo na ove okolnosti. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Apelaciono vijeće je, ocjenjujući žalbene prigovore Tužilaštva, i odmjerilo krivičnopravnu sankciju za apelanta, nalazeći da povećana kazna zatvora u predmetnom slučaju u svemu odgovara ličnosti učinioca, težini djela, okolnostima pod kojim je učinjeno i svim drugim okolnostima iz člana 48. KZBiH koje su od značaja za odmjeravanje krivične sankcije, zbog čega su i prigovori u smislu arbitrarnog postupanja prilikom odlučivanja o kazni neosnovani.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Organizirani kriminal Član 250. stav (2) (2) Ko kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 6/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje. [...] Član 68.
Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda. (2)Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti. [...] Član 70.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u Sudu ili Sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Član 71.st.(1) i (2) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.
(2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.
Član 116. stav (1) i stav (2) tačka a) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, Član 118. stav (1) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1)Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1.
ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Član 296.
Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:
[...]
d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, [...] Član 300.
Odluke o krivičnopravnoj sankciji, [...] (1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali Sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja [...] VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Suda BiH od 21. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 15. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog korištenja nezakonitih dokaza, pogrešne primjene propisa (materijalnih i procesnih) i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja. Pošto je apelant prvenstveno ukazao na povredu procedure iz čl. 71. i 116. ZKP, Ustavni sud će najprije ispitati ove navode.
39. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
40. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštivana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
41. U pogledu apelantovih navoda da su naredbe Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji nezakonite, jer nisu donesene u skladu sa članom 118. stav 1. ZKPBiH u vezi sa članom 116. ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelantove istaknute tvrdnje ispitali na način da su izvršili uvid u osporene naredbe, koje su, zatim, doveli u vezu sa relevantnim odredbama ZKPBiH i stavovima iz odluke Evropskog suda Dragojević protiv Hrvatske, te dali obrazloženje zašto su istaknuti prigovori neosnovani, a koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Prema stavu Suda BiH, odluka Dragojević protiv Hrvatske nije primjenjiva na konkretan slučaj zbog toga što je, kako je navedeno, u predmetnim naredbama navedeno da se radi o organizovanoj grupi, koja se bavi trgovinom opojne droge marihuana koju nabavlja u Crnoj Gori i prenosi preko ilegalnih prelaza, a potom dio rastura po BiH, a dio isporučuje na područje Hrvatske, te sve druge specifične okolnosti datog predmeta i radnji izvršenja, sam izostanak posebnog obrazloženja u pogledu nemogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način ili sa nesrazmjernim poteškoćama, po ocjeni Suda BiH, ne čini odlučnim elementom da se predmetne naredbe proglase nezakonitim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu i okolnosti da se radi o specifičnom predmetu sa velikim brojem saizvršilaca, dobro komunikacijski povezanih, a pri tome vrlo svjesnih da se radi o teškim krivičnim djelima, koji su u svom kretanju, komunikacijama i sl. postupali vrlo oprezno (prilikom međusobnog komuniciranja su koristili šifrovane riječi) koje okolnosti, u skladu sa članom 116. stav 1. ZKPBiH, govore zbog čega je provođenje posebnih istražnih radnji bilo sasvim opravdano. Stoga je Sud BiH zaključio da su naredbe izdate u skladu sa zakonom, te da je upotreba takvih mjera u navedenom periodu bila nužna i proporcionalna datim okolnostima.
42. Nadalje, apelant navodi da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta nisu bili u skladu sa članom 71. ZKPBiH, jer on osobno nije pozvan na ročište za otvaranje i pregled oduzetih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, kako je i Evropski sud naveo, a koju praksu slijedi i Ustavni sud, čak i korištenje nezakonitog dokaza ne utječe samo po sebi a priori na (ne)pravičnost suđenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenoj presudi naveo slijed radnji nakon izvršenog pretresanja u odnosu na optužene (koji su proglašeni krivim, između kojih su i apelanti). Sud BiH je ukazao na zapisnike o pretresanju i potvrde o oduzimanju predmeta koje su potpisivale osobe od kojih su ti predmeti oduzeti a u kojim su taksativno numerisani i tačno individualizirani predmeti koji su privremeno oduzeti od tada osumnjičenih i drugih lica, što su oni lično potvrdili svojeručnim potpisima. Zatim, sačinjen je izvještaj o realizaciji naredbi Suda BiH o privremenom oduzimanju predmeta, koji je dostavljen Sudu BiH, a nakon toga Tužilaštvu (od Suda BiH) sa pratećom dokumentacijom. Sud BiH je ukazao i na postojanje fotodokumentacije koja je pratila zapisnike o pretresanju, kao i nalaze vještakā iz kojih proizlazi da se predmeti koji su oduzeti, u pogledu ključnih karakteristika u cijelosti podudaraju sa predmetima koji su bili predmet vještačenja. Također, Sud BiH je izvršio uvid u uložene zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta (dokaz T-197) iz kojih je zaključio da je Tužilaštvo provelo obaveznu radnju otvaranja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, u skladu sa članom 71. ZKPBiH. Sud BiH je naveo u prvostepenoj presudi da je „uvidom istražni dio spisa ustanovio da je Tužilaštvo svojim dopisom od 4. jula 2014. godine obavijestilo sudiju za prethodni postupak o provedenom otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, uz naznaku da su putem telefona o navedenom obavijestili branioce osumnjičenih koji se nalaze u pritvoru, te osumnjičene koji se brane sa slobode“.
43. Iako je drugostepeni sud smatrao da je ova tvrdnja neprihvatljiva, jer sud donosi zaključke samo na osnovu dokaza provedenih na pretresu, Apelaciono vijeće je zaključilo da je zaključak o zakonitom otvaranju predmeta zasnovan na dokazu izvedenom na pretresu (T-197), te imajući u vidu prisustvo apelantovog branioca, Sud BiH je zaključio da je to dovoljan pokazatelj da su i ostali branioci obaviješteni. Pored toga, Sud BiH je, odlučujući o žalbama, ukazao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 2079/13, te je naveo, imajući u vidu sadržaj navedene odluke, da nije došlo do kršenja prava na koje su se optuženi pozivali. Ustavni sud je imao u vidu Odluku broj AP 3364/10 na koju se apelant poziva, ali kako je svaki predmet slučaj za sebe, te kako o okolnostima svakog konkretnog slučaja ovisi i odlučenje Ustavnog suda, Ustavni sud ne može da uporedi ova dva predmeta, niti odluka na koju se apelant poziva može u konkretnom predmetu utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda.
44. Suprotno apelantovom stavu Sud BiH je iznio stav o zakonitosti provedene radnje, ukazujući na okolnosti cjelokupnog slučaja, pozivajući se na zapisnik i činjenicu da je apelantov branilac prisustvovao. Stoga, Ustavni sud primjećuje da ovako sadržana jedna uopćena apelantova primjedba, kojoj je suprotstavljen obrazložen stav Suda BiH, ni na koji način ne upućuje na povredu pravičnosti suđenja u cjelini. Za ocjenu pravičnosti suđenja bitno je da je dokaz (nezakonit) o kojemu je riječ bio relevantan i važan, jedini direktni dokaz. Evropski sud je, također, jasno naveo da nije njegovo da utvrđuje da li bi i bez tog dokaza lice bilo osuđeno ili ne, odnosno kakav bi bio ishod postupka da „nezakonit“ dokaz nije korišten. Imajući u vidu navedeno, kao i navode apelacije, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene, a zatim drugostepene presude proizlazi da je Sud BiH zaključak o apelantovoj krivici zasnovao na mnogobrojnim dokazima, uključujući presretnute telefonske razgovore i iskaze svjedoka D.DŽ. i M.T., te dokaze koji su Tužilaštvu dostavljeni u postupku pružanja međunarodne pomoći od nadležnih organa Hrvatske.
45. Ustavni sud nadalje ukazuje da je u izreci same presude, kao i u njenom obrazloženju, naveden opis radnji koje se apelantu i ostalim stavljaju na teret, a iz kojih proizlazi biće krivičnog djela za koje je utvrđena njihova krivica, da je opojna droga na opisan način nabavljena iz Crne Gore, preuzeta, prebačena u BiH, prevezena u Čapljinu, radi daljnje prodaje kupcima na području Ljubuškog i radi daljnje prodaje kupcima u Hrvatskoj, te je dalje prebačena u Ljubuški, a nakon toga je dogovorena isporuka droge u Zagreb, gdje je daljnji promet spriječila hrvatska policija. Sud BiH, dakle, jasno ukazuje da su apelant, D.M. i J.R. (iako se na prvi pogled čini da predstavljaju zasebnu skupinu) sudjelovali u daljnjem prometu opojne droge, odnosno svaki ponaosob dali svoj doprinos da se droga preveze krajnjim kupcima u Zagreb. Također, iz izreke i obrazloženja presude jasno je da je ovu opojnu drogu, u čijem prometu je sudjelovao apelant, u Hrvatskoj zaplijenio USKOK. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo u obrazloženju da zaključak da je apelant imao veze s radnjama koje se isključivo odnose na prenošenje droge s područja Ljubuškog do Zagreba proizlazi iz provođenja posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i snimanja, te analize sadržaja presretnutih komunikacija između optuženih J.R., D.M. i apelanta i izjava svjedoka D.DŽ. i J. M.
46. Također, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u svojoj presudi (tač. 215-223) izvršio analizu iskaza svjedoka D.DŽ. kojeg je apelant angažovao radi prevoza opojne droge iz BiH u Hrvatsku, te je naveo zašto je poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka koji je dao Županijskom sudu tokom istrage i u kojem je opisao način na koji ga je apelant angažovao, te radnje koje je preduzeo, nasuprot njegovom iskazu na glavnom pretresu, koji sud nije mogao da prihvati kao istinit, u kojem govori da je on bio prisiljen od USKOK-a da tako kaže i da mu je naloženo šta da govori na zapisnik, te da je time uslovljeno njegovo puštanje iz pritvora i da on nikada nije učestvovao u radnjama koje su opisane u predmetnoj izjavi. Sud ovakav iskaz nije prihvatio zbog toga što je takav iskaz kontradiktoran sa njegovim iskazom iz istrage i ostalim provedenim dokazima, te je jasno primjetno njegovo nastojanje da izbjegne davanje direktnih i inkriminirajućih odgovora na postavljena pitanja, nastojeći da na taj način u najmanjoj mogućoj mjeri implicira sebe i apelanta, posebno zbog toga što je ovlašteno službeno lice Granične policije Hrvatske koje, s obzirom na navedene okolnosti, zasigurno ni pod kojim uslovima nije moglo biti prisiljeno na takvo davanje izjave. Apelantove navode je dodatno ispitalo Apelaciono vijeće i zaključilo da je prvostepeno vijeće dalo valjane razloge za ocjenu iskaza ovog svjedoka.
47. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće ocijenilo i novi dokaz koji je apelant dostavio uz žalbu, te da je dalo razloge zašto taj dokaz ne može utjecati na drugačiju odluku i zašto nema značaj koji mu pridaje apelant, o čemu je dalo obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Dakle, Apelaciono vijeće je ocijenilo kao novi dokaz Rješenje od 30. marta 2016. godine kojim se utvrđuje da D.Dž. nije odgovoran kao policijski službenik za radnje koje su mu se stavljale na teret i kojima bi počinio težu povredu službene dužnosti. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, okolnosti koje su ocijenjene u disciplinskom postupku nemaju značaj za optužene u ovom predmetu, niti on može dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje, koje se ne temelji isključivo i jedino na iskazu svjedoka D.Dž. Činjenica da on nije disciplinski odgovarao u postupku koji se vodio protiv njega i koji je segmentirano posmatran od disciplinskog suda u Splitu u odnosu na navodne radnje svjedoka D.Dž., gdje je jedino ocijenjen iskaz M.T. bez provođenja drugih dokaza, ni u čemu ne može dovesti u pitanje sve ono što je utvrđeno u ovom krivičnom postupku a tiče se krivice ovih optuženih lica, te dokaza koji su izvedeni i ocijenjeni u odnosu na svakog od njih. Dakle, ono što je, zapravo, utvrđeno u disciplinskom postupku ne utječe, niti može dovesti u pitanje činjenična utvrđenja u krivičnom postupku, kao i nesumnjivo utvrđenu krivicu optuženih za radnje za koje su proglašeni krivim.
48. Konačno, u pogledu apelantovih navoda kojima problematizira visinu kazne koju mu je izreklo Apelaciono vijeće, Ustavni sud iz uvida u žalbu Tužilaštva zapaža da je žalba izjavljena zbog „bitne povrede odredaba krivičnog postupka i odluke o krivičnopravnoj sankciji“. Nadalje, iz navedene žalbe proizlazi da je Tužilaštvo tražilo izricanje strožije sankcije za sve optužene u okviru kazni propisanih zakonom za to krivično djelo. Ustavni sud zapaža da je tačno da apelant nije posebno imenovan, ali budući da je tražena strožija sankcija za sve optužene, među kojim je nesporno i apelant, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odluci Apelacionog vijeća kojom je preinačilo ožalbenu odluku u dijelu koji se tiče visine sankcije. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u odnosu na sve optužene ocijenilo otežavajuće okolnosti koje se odnose na značaj dobra zaštićenog zakonom, u ovom slučaju zdravlja ljudi, te stepena društvene opasnosti zbog konstantnog i učestalog vršenja ove vrste krivičnih djela na području BiH. Olakšavajuće okolnosti su ocijenjene u kontekstu porodičnih prilika optuženih, te njihovog korektnog odnosa u toku suđenja, ali da one nemaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti, zbog čega je bilo potrebno preinačiti odluku prvostepenog suda i u odnosu na kazne zatvora koje su izrečene prvostepenom presudom. Povećane kazne zatvora, prema ocjeni Apelacionog vijeća, u predmetnom slučaju u svemu odgovaraju ličnosti učinilaca, težini djela, okolnostima pod kojim je učinjeno i svim drugim okolnostima iz člana 48. KZBiH koje su od značaja za odmjeravanje krivične sankcije. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i ove apelantove navode.
49. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda kojim osporava ocjenu dokaza, primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene, a zatim drugostepene presude proizlazi da je Sud BiH zaključak o apelantovoj krivici utemeljio prvenstveno na presretnutim telefonskim razgovorima. Osim navedenog, zaključak o apelantovoj krivici je posljedica provedenog postupka za koji je Ustavni sud, kako je navedeno, zaključio da su poštivani svi standardi pravičnog suđenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelant nije pružio dovoljno jasne i jake argumente kojim dovodi u pitanje pravičnost cjelokupnog postupka, odnosno da je eventualna nezakonitost utjecala na konačan ishod presude u odnosu na apelanta, te kada bez bilo kakve konkretizacije paušalno ukazuje na ostale povrede koje su utjecale na pravičnost postupka, a što ne proizlazi iz pobijanih presuda.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman