Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3302/15 (B. V.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na odbranu
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Ratni zločin
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3302/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3302/15, rješavajući apelaciju Branka Vlače, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Vlače podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 007121 14 Krž 9 od 25. februara 2015. godine i S1 1 K 007121 12 Krl od 7. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Vlačo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 007121 14 Krž 9 od 25. februara 2015. godine i S1 1 K 007121 12 Krl od 7. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 007121 12 Krl od 7. jula 2014. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je, na način detaljno opisan u izreci presude (tač. I i II), u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva opštine Vogošća i drugih opština Grada Sarajeva, znajući za takav napad i da njegove radnje čine dio tog napada, radi progona cjelokupnog bošnjačkog stanovništva na nacionalnom i vjerskom osnovu, počinio i pomagao u progonu, ubistvu, prisilnom nestanku lica, zatvaranju i drugom teškom oduzimanju fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava i drugim nečovječnim djelima učinjenim s namjerom da se nanese velika patnja ili ozbiljne fizičke, psihičke povrede ili narušavanje zdravlja, čime je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi sa tač. a), c), e), i) i k), sve u vezi sa članom 180 stav 1, članom 29 i članom 31 Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Istom presudom apelant je oslobođen dijela optužnice, čime bi počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a), c) i
k) KZ, sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZ, dok je u jednom dijelu optužba odbijena, čime bi počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a), g) i i) KZ, te u vezi sa članom 180 stav 1 KZ.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da se optužnicom Tužilaštva (koja je potvrđena) apelant teretio da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi sa tač. a), c), e), k), g), i) i f), sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZ, pri kojoj je Tužilaštvo ostalo tokom cijelog postupka. Apelant je naveo da se ne osjeća krivim, te je u završnoj riječi osporio actus reus elemenat udruženog zločinačkog poduhvata (u daljnjem tekstu: UZP), ističući da je Tužilaštvo bilo obavezno da dokaže UZP kao takav. Dalje, odbrana je osporavala napad na civilno stanovništvo, te, između ostalog, i nadležnosti koje je imao apelant, odnosno ovlašćenja, kao i iskaze svjedoka. Dalje, Sud BiH se bavi razmatranjem relevantnog prava od 32. strane navedene presude, odnosno razmatra opšta obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, a u tački 53 Sud BiH navodi da se optužnicom apelant tereti da je kao učesnik u UZP s ciljem progona počinio krivična djela iz optužnice, pri čemu se tereti za individualnu odgovornost prema članu 180 stav 1 KZ. Međutim, Sud BiH nije ustanovio da je apelant odgovoran po osnovu učešća u UZP kao proširenom obliku saizvršilaštva, nego je u odnosu na sve tačke osuđujućeg dijela presude Sud BiH utvrdio da je apelant lično i individualno odgovoran za djela za koja je osuđen. Za sve tačke iz izreke presude utvrđena je apelantova odgovornost u svojstvu izvršioca, saizvršioca ili pomagača, pa je Sud BiH u obrazloženju dao pojedinačnu argumentaciju za svaku tačku izreke osuđujućeg dijela presude u pogledu apelantove krivične odgovornosti. Nakon što je detaljno elaborirao opšte elemente krivičnog djela zločini protiv čovječnosti (postojanje širokog i sistematičnog napada, da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva i da je apelant kao optuženi znao za napad i da su njegova djela dio napada, od tač. 57 do 148 presude), u tački 148 Sud BiH je zaključio van razumne sumnje da je optuženi u periodu od početka maja do kraja oktobra 1992. godine u okviru širokog i sistematičnog napada vojske, policije i paravojnih formacija jedinica Srpske Republike BiH, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva opština Vogošća, Ilijaš i drugih sarajevskih opština, znajući za takav napad, te da njegove radnje čine dio tog napada, na poziciji upravnika logora, vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti na političkom, nacionalnom i vjerskom osnovu, lišavanjem drugih lica života (ubistvima), nezakonitim zatvaranjem, nanošenjem povreda tjelesnog integriteta i zdravlja, omogućavanjem korišćenja zatvorenika za prisilne radove i drugim nečovječnim djelima, čime je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti. Sud BiH, dalje, navodi da je optužnicom apelantu stavljeno na teret da je sve radnje preduzimao kao svjesni učesnik UZP, čiji je bio član, u svojstvu upravnika logora za civile „Bunker“ (Sonja), „Nakina garaža“ i „Planjina kuća“. Međutim, Sud BiH nije mogao da utvrdi van razumne sumnje da je apelant radnje koje mu se stavljaju na teret optužnicom izvršio kao učesnik UZP, koji su, osim njega, činili Tintor, Vuković, Poplašen i drugi, te Sud BiH nije prihvatio teoriju primjene UZP u konkretnom predmetu, što je detaljno objasnio, nakon što je razmotrio i primjenu doktrine UZP (od tač. 163 do 172).
7. Sud BiH, dalje, navodi pojedinačne inkriminacije u osnovu zločina protiv čovječnosti, odnosno obrazlaže ispunjenost ovih elemenata djela u osnovu zločina iz tačke
h) – progon - u vezi sa tač. a), c), e), i) i k) istog člana. Sud BiH daje zakonsku definiciju progona, te zaključuje da iz navedenog proizlazi da djelo progona može da se učini svim radnjama koje u cjelini predstavljaju namjerno i teško uskraćivanje osnovnih prava, suprotno međunarodnom pravu, zbog pripadnosti grupi ljudi ili zajednici. Pri tome, pozivajući se na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Sud BiH navodi da diskriminacija, odnosno diskriminatorni osnov predstavlja jedan od osnovnih elemenata koji je potrebno utvrditi za dokazivanje počinjenja krivičnog djela progon. Sud BiH zaključuje da je apelant u konkretnom slučaju vršio progon civilnog nesrpskog stanovništva ubistvima, odvođenjem u ropstvo, omogućavanjem korišćenja zatvorenika za prisilni rad, protivpravnim zatvaranjem civila i njihovim teškim oduzimanjem fizičke slobode u logorima za civile, gdje su držani u nehumanim uslovima i bili periodično zlostavljani i premlaćivani, kao i drugim nečovječnim postupanjem, što, onda, detaljno objašnjava od tačke 180 odluke do 195, navodeći tačke presude na koje se pojedine radnje odnose, kao i zaključak suda u vezi s tim (generalno). Sud BiH, dalje, ističe da se apelant prema optužnici tereti da je inkriminisane radnje izvršio u periodu od početka maja do kraja oktobra 1992. godine u svojstvu upravnika logora za civile „Bunker“, „Nakina garaža“ i „Planjina kuća“. Ovaj zaključak sud je izveo iz mnogobrojne dokumentacije koju je priložilo Tužilaštvo, ali i iz iskaza svjedoka koji su identično iskazivali da je apelant „glavni“, upravnik, te je sud naveo iskaz svjedoka koji odbrana nije sporila, a koji je naveo da su sva mjesta prinudnog zatočenja bila pod apelantovom jedinstvenom upravom.
8. Sud BiH je, dalje, po tačkama presude utvrdio radnje kojim je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, navodeći eventualne izmjene u presudi u odnosu na optužnicu (npr. tačka 361 presude u kojoj je izbačen dio „čiji upravnik je od 14. jula 1992. godine postao [apelant]“ kao irelevantan), zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme i na način bliže opisan u osuđujućem dijelu presude inkriminisane radnje preduzimao samostalno (tačka II4), kao izvršilac sa drugim licima (tač. I1, I2, II1, II2, II3 i II5) i kao pomagač (tač. I3, I4 i I5), pri čemu je sud ustanovio da je odgovoran u skladu sa članom 180 stav 1 i čl. 29 i 31 KZ. Sud BiH je, takođe, pozivajući se na član 3 stav 2 i čl. 4 i 4.a KZ, kao i na Evropsku konvenciju, ukazao da je krivično djelo izvršeno u vrijeme važenja KZSFRJ, ali tim zakonom nije bilo propisano kao takvo djelo. Međutim, ono je propisano u KZ, te je naveo da je princip primjene blažeg zakona isključen u procesuiranju onih krivičnih djela koja su u vrijeme izvršenja bila potpuno predvidiva i opštepoznata kao protivna pravilima međunarodnog prava.
9. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 007121 1 4 Krž 9 od 25. februara 2015. godine kojom je žalbu Tužilaštva odbio kao neosnovanu, a apelantovu žalbu djelimično uvažio, pa je osporenu presudu u osuđujućem dijelu preinačio u pogledu pravne ocjene djela na način da se apelantove radnje navedene u osuđujućem dijelu pobijane presude kvalifikuju kao krivično djelo zločini protiv čovječnosti (progonom) iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi sa članom 180 stav 1 „ZKP“ i u pogledu odluke o kazni tako što se apelant za navedeno krivično djelo uz primjenu relevantnih odredbi KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala nepromijenjena.
10. U obrazloženju presude, između ostalog, Sud BiH ističe da je apelant u žalbi naveo da je došlo do povrede prava na odbranu (član 297 stav 1 tačka d) ZKP), jer se apelant u toku postupka nije branio od odgovornosti za koju je osuđen (kao izvršilac, saizvršilac i pomagač) budući da mu je optužnicom stavljeno na teret da je bio član UZP, čime je došlo do povrede prava na odbranu, jer apelant nije upoznat s pravnim i činjeničnim optužbama. Sud BiH je naveo da su u optužnici, u činjeničnom dijelu, navedene sve optužbe koje se apelantu stavljaju na teret, tako da je on bio upoznat sa činjeničnim dijelom, bez obzira na pravnu kvalifikaciju oblika apelantovog učešća konkretno navedenog u činjeničnom opisu optužnog akta. Dalje, pozivajući se na član 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, Sud BiH navodi da je u optužnom aktu navedeno šta se apelantu stavlja na teret, te je on prilikom izjašnjenja o krivici i poslije, na statusnoj konferenciji prije početka glavnog pretresa, potvrdio da je primio i razumio optužnicu zbog čega je sud zaključio da nema povrede člana 6 stav 3 Evropske konvencije, kao i da je od momenta potvrđivanja optužnice apelant upoznat sa svim inkriminacijama koje su mu stavljene na teret.
11. Sud BiH je ispitao žalbeni navod da je optužba prekoračena (član 297 stav 1 tačka j) ZKP), jer je prekvalifikacijom optužbe sa apelantovog učešća u UZP na saizvršilaštvo (što je, prema mišljenju odbrane, znatno teži vid učešća) počinjena navedena povreda i jer je navodni apelantov doprinos krivičnom djelu proglašen odlučujućim, a umišljaj direktnim, čime mu je dodata znatna kriminalna količina. Sud BiH se pozvao na naredbu člana 280 ZKP - vezanost presude za optužbu i to u smislu da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo, kao i na djelo koje je predmet optužbe. Sud BiH je ukazao na to da je neophodan identitet presude i optužbe, koji se ogleda u identitetu obima i sadržaja, dok sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela. Objektivni identitet optužbe i presude obuhvata u tom smislu sve pravno relevantne činjenice iz kojih proizlaze subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela, a to znači pravnu kvalifikaciju aktivnosti. U konkretnom slučaju presuda se zasniva na činjenicama iz optužnog akta, što ukazuje da nije došlo do prekoračenja optužbe, ali je vijeće u pobijanoj presudi ustanovilo da optuženi u radnjama koje mu se stavljaju na teret nije učestvovao kao član UZP, već kao saizvršilac. Sud BiH je istakao da je članom 227 stav (1) tačka c) ZKP jasno propisano da optužnica mora da sadrži opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, te ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi. Sve ovo predstavlja činjenični osnov optužnice kojim se određuje predmet krivičnog postupka, odnosno predmet glavnog pretresa. Činjenični osnov optužbe određuje predmet suđenja i on je temelj za presudu. Obaveza da se iznese kratak pregled činjeničnog stanja mora da se tumači u svjetlu prava optuženog zagarantovanih odredbama člana 7 stav 3 ZKP i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kojima se propisuje da prilikom utvrđivanja optužbi protiv određenog lica optuženi ima sljedeća konkretna prava: 1) da bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbi protiv njega, 2) pravo na pošteno suđenje, 3) pravo na adekvatno zastupanje, te 4) pravo da pripremi svoju odbranu. Sud BiH, takođe, navodi da je odredbom člana 227 stav 1 tačka d) ZKP propisano da optužnica sadrži zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe Krivičnog zakona. Zakonski naziv krivičnog djela je naziv djela prema KZ uz navođenje zakonske odredbe koja odgovara tom krivičnom djelu, njegovom osnovnom ili kvalifikovanom obliku, obliku odgovornosti ili neke druge odredbe materijalnopravnog karaktera koja se može primijeniti u konkretnom slučaju. Prigovor odbrane da je prekvalifikacijom apelantovog učešća u UZP u saizvršilaštvo došlo do prekoračenja optužbe jer je saizvršilaštvo, prema ocjeni odbrane, znatno teži vid učešća u izvršenju krivičnog djela od UZP, Sud BiH smatra neosnovanim i pri tome obrazlaže da su elementi neophodni za dokazivanje odgovornosti u okviru osnovnog oblika UZP pluralitet lica, zajednički plan ili cilj da se izvrši krivično djelo i učešće ili pridruživanje optuženog u izvršenju tog plana ili cilja, učesnici učestvuju u zajedničkoj radnji, njihov doprinos je značajan, te samim tim učešće u UZP obuhvata širi obim odgovornosti. Sud BiH je, imajući u vidu navedeno, zaključio da pri pravilnoj primjeni zakona na utvrđeno činjenično stanje oblik apelantovog učešća ukazuje na pravilan oblik odgovornosti iz člana 180 stav 1 KZ, a ne, kako se navodi u pobijanoj presudi, član 180 stav 1 i član 29 i član 31 KZ, zbog čega je Apelaciono vijeće preinačilo prvostepenu presudu i pravilno primijenilo odredbe materijalnog zakona u vezi s apelantovom krivičnom odgovornosti o čemu se još naknadno izjasnilo u dijelu koji se odnosi na povrede krivičnog zakona.
12. Apelant je ukazivao u žalbi da je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKP učinjena i time što iz činjeničnog opisa ne proizlazi jasna radnja svakog saizvršioca i kojim radnjama su učestvovali u izvršenju djela, čime je izreka presude protivrječna razlozima presude. Prema navodima odbrane, brisanjem činjeničnog dijela koji se odnosi na UZP u činjeničnom dijelu su izostali podaci o saizvršiocima i radnjama saizvršilaca, tako da obrazloženje presude ne korespondira sa izrekom presude. Sud BiH je naveo da apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka u skladu sa članom 297 stav 1 tačka k) ZKP postoji kad prvostepena presuda, kao formalni sudski akt, sadrži određene nedostatke u izreci i obrazloženju, koji su po svojoj prirodi takvi da onemogućavaju ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti. Nakon što je detaljno i s dužnom pažnjom analiziralo pobijanu presudu sa aspekta postojanja nedostataka koji bi mogli da predstavljaju bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, Apelaciono vijeće je zaključilo da presuda ne sadrži manjkavosti koje su navedene u tački k), kako je to u žalbi paušalno navedeno, te je, stoga, prigovore iz žalbe odbilo kao neosnovane. Sud BiH navodi da je ovaj žalbeni prigovor odbrane direktno povezan s prigovorom odbrane kojim se ističe povreda prava na odbranu zbog proglašavanja optuženog krivim za pojedine radnje kao saizvršioca i zbog navodnog prekoračenja optužbe. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, u činjeničnom opisu nije bilo neophodno konkretno navesti s kim je apelant učestvovao u radnji izvršenja, zato što član 180 stav 1 KZ obuhvata sve oblike krivične odgovornosti (direktni izvršilac, saizvršilac, pomagač), pa, stoga, svaki apelantov actus reus ili radnja izvršenja odgovara oblicima krivične odgovornosti navedenim u članu 180 stav 1 KZBiH jer se u konkretnom slučaju radi o djelima koja imaju sistemski karakter i radnje optuženog se međusobno prepliću a u njihovo izvršenje je uključen veći broj lica. Stoga, prema ocjeni Apelacionog vijeća, izreka presude nije protivrječna razlozima presude. Apelaciono vijeće je ustanovilo da je apelant krivično odgovoran po osnovu individualne krivične odgovornosti iz člana 180 stav 1 KZ, čija se primjena ograničava na krivična djela zločini protiv čovječnosti i djela suprotna međunarodnom pravu u čl. od 171 do 179 (izuzev člana 176). On, takođe, predviđa dodatne oblike odgovornosti, koji su zasebni i konkretniji od onih koji su navedeni u opštem dijelu KZ u čl. 21, 29, 30, 31 u vezi sa čl. 33, 34 i 35 KZ, tako što je propisano da je za krivično djelo odgovorno ono lice koje planira, pokrene, naredi, učini, podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremi ili učinjenju krivičnih djela koja su pobrojana.
13. Dalje, Sud BiH je ispitao navode odbrane o bitnoj povredi postupka koja je, navodno, učinjena time što iz obrazloženja ne proizlazi da je napad bio usmjeren protiv hrvatskog stanovništva, dok se u izreci navodi da je napad bio usmjeren protiv civilnog nesrpskog stanovništva, što Sud BiH objašnjava, kao i navodnu nesaglasnost u navođenju opština sa kojih je izvršen progon i na kojima je postojao napad. Sud BiH je takođe ispitao navod odbrane o protivrječnosti presude u odnosu na nabrojane logore za civile jer je u uvodnom dijelu izostavljena „Sonja“, a u obrazloženju „Bunker“, a pominje se objekat „Kontiki“. Sud BiH navodi da je iz same izreke presude očigledno da su objekti „Kontiki“ i „Sonja“ povezani i da se radi o dijelovima istog ugostiteljskog objekta, odnosno zatočeničkom objektu. Takođe, u uvodnom dijelu izreke u dva navrata pominju se logori za civile, i to prvo da je apelant bio upravnik logora „Bunker“, „Nakina garaža“, „Planjina kuća“, a u drugom dijelu uvoda izreke presude da je učestvovao u uspostavljanju i organizovanju logora za civile „Bunker“, „Sonja“, „Nakina garaža“ i „Planjina kuća“. Stoga je vijeće zaključilo da izreka nije nerazumljiva, te da se kroz obrazloženje presude, kako u svojoj žalbi i sam apelant navodi, objekti „Sonja“ i „Kontiki“ pominju u kontekstu istog objekta. Sud BiH ističe da se i u činjeničnom opisu tačke I osuđujuće presude navodi da su u sastavu logora za civile „Bunker“ bile i prostorije ugostiteljskog objekta „Kontiki“ - „Sonja“ i pomoćne prostorije, te samim tim što su u uvodnom dijelu izreke presude u jednom dijelu izostavljeni objekti ,,Sonja“ i „Kontiki“, a u drugom dijelu samo objekat ,,Sonja“ u kontekstu činjenice da je apelant bio njihov upravnik ne predstavlja smetnju, jer se radilo o jednom istom objektu. Takođe, kao mjesto izvršenja protivpravnih radnji u podtačkama tačke I navodi se samo objekat ,,Bunker“ o čemu je u presudi dato adekvatno obrazloženje. Sud BiH u tačkama od 60 do 71 ispituje navod odbrane da li se radi o civilima za šta daje konkretna obrazloženja imajući u vidu i dokaze koje je odbrana ponudila kako bi osporila status civila određenim licima.
14. Takođe, između ostalih navoda koje je apelant isticao u žalbi, Sud BiH je ispitao i navod da je došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKP usljed nedostatka obrazloženja, odnosno brisanja činjenica kada je osnovano odjeljenje zatvora Kula, čiji je upravnik bio apelant. Navod odbrane da je izostavljanje činjenice iz izreke presude koja se odnosi na status apelanta kao upravnika odjeljenja zatvora Kula od 14. jula 1992. godine dovelo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka Apelaciono vijeće smatra neosnovanim. Apelaciono vijeće je navelo da je u pobijanoj presudi utvrđen apelantov status pri čemu je iz izreke izbačena samo vremenska odrednica od kojeg datuma je apelant stekao status upravnika, ali ostao je dio koji se odnosi na status i da je apelant upravljao objektima u kojima su bili zatvoreni civili. Sud BiH je naveo da je to pitanje riješeno u prvostepenoj presudi. Sud BiH navodi da činjenica da su se izmijenili apelantov status i naziv objekta, te kojeg se datuma to desilo nije uticala na osnov zatvaranja, status i tretman zatvorenih civila u „Planjinoj kući“, „Nakinoj garaži“ i „Bunkeru“, odjeljenju zatvora Kula, smještenom u Vogošći, jer su sve vrijeme trajanja zatočeništva civili bili zatvoreni bez pravnog osnova. Sud BiH ukazuje da je, kako se navodi u pobijanoj presudi, Tužilaštvo van razumne sumnje dokazalo da je zatvaranje civila u navedenim objektima bilo nezakonito i bez pravnog osnova, tako da datum kada je apelant tačno postao upravnik odjeljenja zatvora Kula u Vogošći nije od presudnog značaja za utvrđenje njegove odgovornosti. U pobijanoj presudi je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant bio upravnik objekata u kojima su civili držani nezakonito i bez pravnog osnova, te se sud pozvao na izjave svjedoka, kao i materijalne dokaze.
15. Sud BiH je takođe ispitao navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 290 st. 3 i 4 u vezi sa članom 285 ZKP, jer izreka presude ne sadrži činjenicu za koje krivično djelo je apelant proglašen krivim. Za tačku I ne postoji pravna kvalifikacija, niti je ima u obrazloženju. Apelaciono vijeće je istaklo (uvidom u izreku presude) da je očigledno da dio koji se odnosi na pravnu kvalifikaciju nije preciziran u odnosu na svaku tačku za koju je apelant proglašen krivim, već je, u smislu člana 285 ZKP, apelant proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a), c), e), i) i k), sve u vezi sa članom 180 stav 1, članom 29 i članom 31 KZBiH. Apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ, koje može u skladu sa zakonskom definicijom biti izvršeno ,,u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine“, ali djelo progona je osnovna kvalifikacija. Sud BiH navodi da je tačno da u izreci pobijane presude nije, u odnosu na svaku tačku optužnice, precizirano kojim radnjama je optuženi počinio progon, da progon može da bude izvršen u vezi s bilo kojim krivičnim djelom, ali progon ostaje osnovna kvalifikacija. Suprotno žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je zaključilo da nije neophodno za svaku pojedinu tačku izreke presude navesti u kojem krivičnom djelu ili stavu je definisana radnja kojom je izvršen progon. U kontekstu navedenog Sud BiH ukazuje na prihvaćeno stanovište iz predmeta Bundalo X- KRŽ-07/419 od 28. januara 2011. godine da progon predstavlja samostalno djelo i osnov inkriminacije i pravne kvalifikacije jesu zločini protiv čovječnosti progonom. Stoga, u pogledu jasnoće i preciznosti izreke dovoljno je i ujedno pravilno pozivanje na član 172 stav 1 tačka h) KZBiH uz opisno definisanje kako je taj progon učinjen. Zato je Apelaciono vijeće preinačilo prvostepenu presudu na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude uz opisno definisanje kako je učinjen progon, ali bez podvođenja pod tačke člana 172 stav 1a), c), e), i) i k). U odnosu na navode odbrane da za tačku I pravna kvalifikacija nije vidljiva ni u obrazloženju, niti u izreci, Sud BiH se pozvao na član 280 stav 2 ZKP, te je, imajući u vidu činjenični opis tačke I, zaključio da se radi o uvodnom dijelu za podtačke I1-I5 u kojima su apelantove radnje konkretizovane.
16. Sud BiH je takođe ispitao navod odbrane da nije riješen predmet optužbe (član 297 stav 1 tačka h) jer je sud vremenski period naveden u optužnici („do 31. oktobra 1992. godine“) skratio na 21. oktobar, te je i za taj period trebalo donijeti odluku ili navesti da se radi o presuđenoj stvari. Odbrana je takođe tvrdila da problem predstavlja navođenje različitih vremenskih perioda u obrazloženju presude (negdje „do kraja oktobra“, negdje „do oktobra“). Sud BiH je ukazao da preciziranje vremena izvršenja djela u pobijanoj presudi nije rezultiralo promjenom pravne kvalifikacije djela, nego da su se i po izmijenjenoj optužnici u radnjama koje su stavljene na teret apelantu ostvarila obilježja istog krivičnog djela, ali za kraći vremenski period, te, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nije bilo potrebe da se donese oslobađajuća presuda. Pri tome su navedene intervencije u činjeničnom opisu optužnice izvršene u apelantovu korist. Sud BiH je ukazao da, pošto je predmet presude krivično djelo sadržano u izmijenjenoj optužnici, nije osnovan žalbeni prigovor da pobijanom presudom nije u potpunosti riješen predmet optužbe, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka h) ZKP. Sud BiH se, takođe, veoma detaljno bavio pitanjem pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je u ovom dijelu, između ostalog, Sud BiH ispitao navode o postojanju širokog i sistematičnog napada, napada na području opštine Vogošća (tačka 136) na kojoj su se desile apelantove radnje. Sud BiH je takođe razmotrio pitanje da li je apelant znao za napad. U tom dijelu Sud BiH navodi zaključke prvostepene presude u prilog tome da je apelant znao za napad o čemu govori sam status apelanta za kojeg je bez sumnje utvrđeno da je bio upravnik logora u Vogošći, kao i uloga u pregovorima s predstavnicima „muslimana“, kada im je apelant postavio ultimatum da predaju oružje uz obećanje da će biti odvedeni na slobodnu teritoriju, a on je već u maju postavljen za upravnika logora u kojima su bili zatvoreni civili u nehumanim uslovima, što, prema ocjeni suda, sveukupno govori u prilog činjenici da je apelant znao da muslimansko stanovništvo neće biti pušteno na slobodnu teritoriju i da će masovnom hapšenju prethoditi napad na okolna sela opštine Vogošća. Takođe, u okviru apelantove diskriminatorne namjere (tačka 141) Sud BiH ističe da je apelantu bila poznata nacionalna, vjerska i etnička pripadnost žrtava napada, kao i da navedene radnje nije preduzimao prema pripadnicima srpskog naroda. Dalje, Sud BiH je ocijenio kao neosnovane navode odbrane koja je osporavala apelantovo prisustvo u inkriminisano vrijeme u zatočeničkim objektima (u odnosu na tač. I4, I5, II1, II2, II5), odnosno osporavala utvrđenja da je apelant izdavao odobrenja za izvođenje zatvorenika, te da nije imao stvarnu kontrolu da spriječi čuvare da zlostavljaju zatvorenike (u odnosu na tač. I2, I3, II2), što je obrazloženo u presudi s posebnim akcentom na ulogu apelanta kao upravnika objekata u kojim su bili zatočeni civili (tačka 146). U tom dijelu Sud BiH navodi da je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant bio upravnik objekata u kojima su bili zatočeni civili, koji su kasnije postali sastavni dio KPD Butmir - Ilidža, a sam apelant je na mjesto upravnika Odjeljenja za pritvor Kazneno- popravnog doma Butmir - Ilidža (u Vogošći) postavljen aktom Ministarstva pravosuđa Srpske Republike BiH 21. jula 1992. godine sa početkom primjene od 14. jula 1992. godine. Apelant je obavljao funkciju upravnika objekta u kojem su bili zatočeni civili, a od 14. jula 1992. godine i formalnopravno, u uobičajenom značenju, ta funkcija je podrazumijevala nadzor nad svim što se u objektu dešava. Iz dokaza proizlazi da je apelant dobrovoljno prihvatio funkciju vršioca dužnosti upravnika, te nema dokaza koji ukazuju da je apelant pokušao da odbije da preuzme tu funkciju, ili da nakon izvjesnog vremena odstupi s nje. Prilikom preuzimanja navedene uloge apelant je potpuno bio svjestan da su civili protivzakonito zatočeni samo zbog svoje nacionalne pripadnosti. Činjenica na koju je odbrana ukazivala u žalbi - da je apelant pokušavao da popravi uslove u objektima zatočenja, prema mišljenju Suda BiH, ukazuje da je apelant imao i određeni uticaj i ovlašćenja. Takođe, nema dokaza da je apelant nekad pokušao da odbije da primi zatvorenike civile, koji su tu držani protivpravno, niti da je, nakon što je čuo za stradanje civila koji su izvođeni na radove, odbio da ubuduće „izdaje“ zatvorenike, tako da je on znao da njegova djela doprinose ostvarivanju djela glavnih izvršilaca. Dalje, Sud BiH navodi u čemu se sastoje radnje apelanta kao pomagača, odnosno kao saizvršioca, pri čemu je istakao da navodi odbrane da apelant nije imao kontrolu nad čuvarima, niti vojnicima koji su preduzimali nedozvoljene radnje, da je postupao isključivo po naređenjima Vojne komande ni na koji način ne oslobađaju apelanta odgovornosti da, kao upravnik zatočeničkog objekta, pokuša da preduzme neku radnju da spriječi, ili da se usprotivi, već se ponašanjem na opisani način on saglašavao s nedozvoljenim postupanjem.
17. U nastavku odluke Sud BiH je detaljno ispitao žalbene prigovore u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje po tačkama izreke presude (od tačke 150 do 203). Sud BiH je takođe odgovorio na navode o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, odnosno KZ (iz 2003. godine), ukazujući na presudu Evropskog suda u predmetu Šimšić, ali i na relevantne odredbe KZ i na međunarodno običajno pravo, te obrazložio zašto navodi iz žalbe ni u ovom dijelu nisu osnovani. Prilikom odmjeravanja kazne zatvora Apelaciono vijeće je imalo u vidu sve okolnosti koje mogu biti od uticaja da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen apelantove krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, te apelantove lične prilike, što je, kako je navedeno u drugostepenoj presudi, prvostepeno vijeće samo djelimično cijenilo prilikom odmjeravanja kazne, tako da je drugostepeni sud utvrdio da je izrečena kazna prestrogo odmjerena, te je ocijenio da je adekvatna kazna zatvora u trajanju od 13 godina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana 7 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije. U odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost i pravo na pravično suđenje, apelant ukazuje da prilikom inicijalnog lišavanja slobode nije bio obaviješten o razlozima hapšenja. Nakon toga apelant je, kako navodi, selektivno obaviješten o razlozima određivanja/produženja pritvora. U tom pravcu apelant ukazuje na vrijeme koje je proveo u ekstradicionom pritvoru (od 27. avgusta 2011. godine) do trenutka kada je prvi put saslušan kod tužioca (7. marta 2012. godine), što je bilo dovoljno da Tužilaštvo sprovede istragu i odmah obavijesti apelanta o krivičnom djelu i osnovima sumnje protiv njega. Apelant u tom pravcu navodi da su mu tada predočeni osnovi sumnje za pet pojedinačnih inkriminacija. Dalje, apelant ukazuje da je čekao šest mjeseci u pritvoru da mu se saopšte preostalih 12 tačaka optužbe, a pod izgovorom Suda BiH da to nije nužno ako se time dovodi u pitanje istraga. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, došlo do povrede člana 5 stav 2 i člana 6 stav 3d) Evropske konvencije, odnosno apelant nije odmah u pritvoru obaviješten o razlozima hapšenja i svim tačkama optužbe. Dalje, apelant veoma detaljno ukazuje za koje je krivično djelo podignuta i potvrđena optužnica, navodeći da se radilo o pojedinačnim inkriminacijama koje mogu da egzistiraju kao samostalno krivično djelo iz tač. a), c), f), g), i) i k) stava 1 člana 172 KZ, bez progona kao samostalnog krivičnog djela. Apelant upućuje na to da je pravosnažnom presudom osuđen za progon kao samostalno krivično djelo. Pri tome apelant ukazuje, odnosno problematizuje kako je drugostepeni sud to uradio, i to po apelantovoj žalbi, iako ni odbrana ni Tužilaštvo u žalbama nisu ukazivali na čisti progon. Apelant navodi da je u ovom dijelu došlo do bitnih povreda postupka, da je tačka I ostala bez pravne kvalifikacije, kao i da izreka presude (prvostepene) ne sadrži činjenice za koje je krivično djelo apelant proglašen krivim. Apelant ovo tumači kao „neprimjereno spašavanje optužbe“, čime je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Apelant ukazuje na predmet Bundalo, ali ukazuje i na razlike između konkretnog predmeta i predmeta Bundalo. Pozivajući se na član 6 Evropske konvencije, kao i na identitet optužnice i presude, apelant ukazuje da se ni na jednom mjestu nije nalazio činjenični opis za koji bi Tužilaštvo tvrdilo da ga je apelant počinio progonom kao samostalnim djelom, te se apelant tokom postupka od ovoga nije ni branio. Apelant ukazuje da je žalba odbrane bila usmjerena na utvrđivanje činjenica da „nisu utvrđeni elementi krivičnog djela progona, pa ni elementi (osnovni) krivičnog djela zločini protiv čovječnosti“, odnosno da se eventualno može raditi o krivičnom djelu iz člana 175 KZ, da nije postojala diskriminatorna namjera i da napad nije bio usmjeren protiv civilnog stanovništva. Apelant tvrdi da je postupanjem drugostepenog suda povrijeđen princip reformatio in peius. Sve navedeno ukazuje na povrede odredaba ZKP, kao i nemogućnost da se apelant žali (u skladu sa članom 317a ZKP). Apelant, takođe, navodi da je došlo i do proširenja optužbe kada jedna pravna kvalifikacija koja može da egzistira kao samostalno krivično djelo postane opšti uvodni dio, bez pravne kvalifikacije, jer se radi o izmijenjenom činjeničnom stanju za koje je apelant trebalo da pripremi odbranu. Osim toga, u drugostepenoj presudi je izostalo preciziranje radnje progona za svaku tačku optužnice, što je suprotno praksi MKSJ. Dalje, apelant ukazuje da sud nije riješio pitanje 10 dana (u optužnici je navedeno do 31. oktobra, a u presudi do 21. oktobra), te osporava stanovište drugostepene presude u ovom dijelu. Na ovaj način apelant se stavlja u „sivu zonu“ nesigurnosti, odnosno mogućnosti nove optužbe za još neko djelo u ovom periodu. Takođe, apelant problematizuje što nije određen datum početka sukoba na 2. maj 1992. godine (umjesto „početak maja“), koji dovodi u vezu s apelantovim (ne)znanjem da je počeo napad, tvrdeći da se radi o stvarima od krucijalne važnosti za apelanta. Takođe, apelant ukazuje da je arbitrarno izbačeno iz prvostepene presude da je apelant postao upravnik zatvora Kula 14. jula 1992. godine, a što je važno za apelanta u kontekstu nadležnosti, odnosno apelantovih ovlašćenja i postojanja zatvora „Planjina kuća“ čiji je upravnik bio apelant u periodu navedenom u presudi, odnosno da su se lica iz „Nakine garaže“ u objektu nalazila nakon 14. jula 1992. godine, kada je apelant postao upravnik. Apelant, takođe, veoma opširno osporava „diskriminatornu namjeru“ navodeći da sudovi nisu obrazložili, odnosno da je ovo obrazloženje nedovoljno, netačno (da je apelant živio u Vogošći) i ostavlja utisak proizvoljnosti. U tom pravcu apelant ukazuje na zaključak prvostepene presude da je apelant spriječio nastupanje daleko većih i težih posljedica po zatvorenike, da nikada nije vrijeđao i omalovažavao zarobljene Bošnjake, da im je pružao medicinsku pomoć, da je u jednom momentu spasio živote svih zatvorenika u „Bunkeru“ i drugo, što nije konstatovano, ili je prošlo neopaženo, te nije obrazloženo u presudama. Apelant ukazuje na određene zaključke u predmetu Milanović, gdje je utvrđeno da je apelant sprečavao određene radnje za koje je apelant sada osuđen (tačka I5 izreke presude). Takođe, apelant ukazuje da nema dokaza da je mogao da odbije postavljenje, prijem zatvorenika, odvođenje na radove, a sve inkriminacije, prema apelantovom mišljenju, proizlaze samo iz njegovog statusa. Apelant ukazuje da presude ne razmatraju ovu argumentaciju bar u kontekstu odluke o kazni. Apelant, takođe, ukazuje na povredu člana 7 KZ zbog primjene KZ iz 2003. godine i povrede principa nullum crimen sine lege. Apelant tvrdi da, iako mu je kazna izrečena u okviru kazne propisane i prema KZSFRJ, pozivajući se na član 38 ranije važećeg KZ, ovo pitanje je ostalo neriješeno (od Evropskog suda i Ustavnog suda BiH), te ukazuje da je Sud BiH odredio apelantu malo veću kaznu od minimuma (prema KZ), dok bi prema KZSFRJ ovo predstavljalo maksimum kazne. Takođe, apelant ukazuje da nije imao pravo na efikasan pravni lijek, što obrazlaže činjenicom da drugostepeni sud nije razmatrao navode žalbe. Prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud je, umjesto da prvostepenu presudu ukine zbog apsolutno bitnih povreda postupka, odbio žalbene navode ne dajući konkretno obrazloženje za takvo postupanje.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana. U odgovoru Sud BiH, takođe, navodi da je apelant iste navode isticao u žalbi o čemu je Sud BiH dao detaljno obrazloženje, posebno ukazujući na pravnu kvalifikaciju djela, kao i na činjenicu da nije vezan prijedlogom Tužilaštva u odnosu na navedeno. Sud BiH, takođe, navodi da je neosnovan navod da apelant prilikom prvog saslušanja nije bio upoznat sa optužnicom (sa progonom kao samostalnim krivičnim djelom), jer je apelant upoznat sa krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret uz navođenje zakonskih obilježja krivičnog djela, vremena i mjesta izvršenja i drugih okolnosti kako bi se krivično djelo što preciznije odredilo. Sud BiH, takođe, ukazuje na neosnovanost navoda o povredi prava na efikasan lijek, što je, opet, apelant vezao za pravnu ocjenu djela o čemu se sud već izjasnio. Sud BiH ukazuje da je utvrđena apelantova diskriminatorna namjera, te zašto izostavljanje određenih dijelova (iz optužbe) nije na apelantovu štetu, kao i da je sud naveo argumentaciju u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, te je u tom dijelu djelimično usvojena žalba.
20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je apelant prilikom prvog saslušanja obaviješten koje djelo mu se stavlja na teret, te da je daljnjom istragom proširen obim optužbi na koje se apelant izjasnio prije podizanja optužnice. U pogledu kvalifikacije djela (iz drugostepene presude), Tužilaštvo je navelo da je sud dao obrazloženje koje je uspostavila praksa.
V. Relevantni propisi
21. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15 ), u relevantnom dijelu, koji je primijenjen u konkretnom predmetu glasi:
Individualna krivična odgovornost Član 180. stav 1.
Osoba koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171.
(Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177.
(Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, individualno je odgovorna za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg okrivljenog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivične odgovornosti niti utječe na ublažavanje kazne.
Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1)Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a)lišenje druge osobe života (ubistvo);
[...]
c) odvođenje u ropstvo,
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
f) mučenje;
[...]
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
i) prisilni nestanak osoba;
[...]
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
(2) U smislu stava 1. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:
[...]
g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.
[...]
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je (kako je navedeno na presudi) „otpremljena“ 27. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6, 7 i 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a)da bez odlaganja, (…) bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da nije odmah, prilikom prvog saslušanja, bio obaviješten o svim tačkama optužbe, a da je takvo stanje ostalo do donošenja pravosnažne presude usljed prekvalifikacije krivičnog djela „na čist progon“ koju je izvršio drugostepeni sud, kao i nedostatka kvalifikacija za pojedine tačke presude (konkretno tačka I) za koje je osuđen. Takođe, apelant ukazuje na povredu identiteta optužbe i presude, da u određenim dijelovima sud nije u cijelosti ispitao optužbu, da su činjenice (u vezi sa apelantovim statusom, kao i zatvorima koji se pominju) netačno utvrđene, da je sud izveo pogrešne zaključke o postojanju apelantove diskriminatorne namjere, da je odluka bez obrazloženja, kao i da se radilo o spašavanju optužbe od strane suda, što je sve uticalo na (ne)pravičnost postupka.
31. Ustavni sud podsjeća da u krivičnim predmetima garancije „pravičnog suđenja“ moraju da se sagledaju zajedno sa ostalim specifičnim garancijama propisanim u st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije. Opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije, on može da bude razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
32. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati ove navode.
33. Dakle, Ustavni sud primjećuje da navodi o povredi prava na pravično suđenje mogu da se podvedu pod navod o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, navod o pogrešnoj ocjeni dokaza koja je rezultirala arbitrarnom presudom, kao i navod o povredi prava na odbranu usljed prekoračenja optužnice i pravne prekvalifikacije u drugostepenoj presudi za nešto za šta apelant nije bio optužen.
34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
36. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, u postupku po žalbi, i da je Sud BiH dao odgovore na apelantove navode, ali da apelant očigledno nije zadovoljan donesenim presudama koje je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, apelant je u toku postupka osporio utvrđeno činjenično stanje o čemu je drugostepeni sud odlučio po žalbi, dajući pri tome obrazloženje iz kojeg ne može da se zaključi da su apelantovi apelacioni navodi u ovome dijelu osnovani. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je u kontekstu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u apelaciji apelant ukazao da je u presudi bez ikakvog obrazloženja (osim pukog navođenja da nije relevantna) izbrisano (jer je stajalo u optužnici) da je apelant 14. jula 1992. godine postao upravnik odjeljenja KPZ Kula, a radi se o činjenici koja je zasluživala obrazloženje. Apelant je, naime, isticao da je ovaj datum još više suzio njegova ovlašćenja, koja su i ranije bila neznatna, te se apelant pita kako onda nisu reagovali Lalić, Škiljević i Mandić, kojima je apelant bio podređen. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH, koji je ispitao ove navode iznesene i u žalbi, utvrdio je da su oni neosnovani i da izostavljanjem ove činjenice (datuma 14. jul 1992. godine) nije došlo do bitne povrede postupka. Naime, Sud BiH je ukazao da je utvrđen apelantov status, da je izbrisana vremenska odrednica kada je apelant stekao svojstvo upravnika, ali da je ostao dio koji se odnosi na apelantov status i da je on upravljao logorima u kojima su bili civili. Prema stanovištu Suda BiH, datum kada je apelant tačno postao upravnik Odjeljenja zatvora Kula Vogošća nije od presudnog značaja za utvrđivanje njegove odgovornosti jer je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant bio upravnik objekata u kojima su civili držani nezakonito i bez pravnog osnova. Takođe, apelant u ovom dijelu problematizuje, a to isto je učinio i pred redovnim sudom, kad je koji logor uspostavljen ili kad je funkcionisao i njihovu vezu sa apelantom. Međutim, redovni sud je ispitao i ove apelantove navode, pozivajući se, uglavnom, na izjave svjedoka, te je dao svoje zaključke. Iako apelant problematizuje, ipak, ukazuje da je Sud BiH „našao interesantnim“ da je odbrana navela da se uvijek radilo o jednom mjestu koje je mijenjalo mjesto i naziv, te apelant ukazuje da je istakao u žalbi da je mijenjao mjesto i „nadležnost“. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se redovni sud detaljno bavio svim navodima koje apelant ističe u apelaciji, da je dao obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da nema ništa što ukazuje da je u ovom dijelu došlo do kršenja prava na pravičnost postupka.
38. U vezi s apelantovim navodima o arbitrarnoj odluci koji prožimaju cijelu apelaciju i koji su u vezi sa svime što apelant osporava, Ustavni sud, ipak, primjećuje da su u jednom dijelu apelacije ovi navodi posebno istaknuti, i to u dijelu u kojem apelant ukazuje da nisu pravilno ocijenjeni dokazi koji idu u prilog navodima odbrane da apelant nije imao diskriminatornu namjeru. S tim u vezi, apelant ukazuje na izjave svjedoka, kao i zaključke samog suda, poredi ih sa drugim predmetom sa istim činjenicama, te upućuje da navedenom nije poklonjena dovoljna pažnja, odnosno da su presude izostavile ove navode, što ostavlja utisak proizvoljnosti, odnosno ukazuje da nema obrazloženja o odlučnim činjenicama. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je najprije prvostepeni sud veoma detaljno utvrdio diskriminatornu namjeru, te da je u prvostepenoj presudi od tačke 139 do 148 ukazao na diskriminatornu namjeru prema civilima bošnjačke nacionalnosti, zaključujući da je apelant svojim radnjama učestvovao u progonu Bošnjaka pri čemu je, vršeći diskriminatorna djela ili propuste, imao i diskriminatornu namjeru prema Bošnjacima prema nacionalnom, vjerskom i etničkom osnovu, a svojim djelima i propustima je uskratio i narušio osnovna prava Bošnjaka. Diskriminatornu namjeru je ispitao i drugostepeni sud, u tački 141 drugostepene presude, te je ukazano da je apelantu bila poznata vjerska, nacionalna i etnička pripadnost žrtava, kao i da apelant ove radnje nije preduzimao prema licima srpske nacionalnosti. Dakle, drugostepeni sud je ukratko razmotrio i ovaj navod, te bez obzira na to što je apelant nezadovoljan načinom na koji je o tome odlučeno i što svakom navodu iz žalbe nije posvećena pažnja na način kako bi to apelant smatrao da treba, a pogotovo da sud to nije ocijenio na način kako to odgovara apelantu, Ustavni sud ne nalazi da to pokreće pitanje pravičnosti postupka i obrazložene presude. Osim toga, navođenje pojedinačnih slučajeva, kako je apelant istakao u apelaciji, ne dovodi u pitanje postojanje diskriminatorne namjere, što je sud imao u vidu i pojasnio u odnosu na cjelokupan događaj, te je i u odluci o kazni naveo da činjenica da je u nekoliko navrata apelant pomogao nekim od zatvorenih civila nije ocijenjena kao olakšavajuća okolnost, odnosno kao uobičajeni obrazac ponašanja apelanta, već upravo ova činjenica pokazuje da je mogao znatno da utiče na sudbinu civila u zatočeničkim objektima.
39. Dakle, iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe. Osim toga, apelant je izjavio žalbu koju je Sud BiH detaljno ispitao. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga o tome kako je i na osnovu kojih dokaza i činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena izrečena kazna od trinaest godina (drugostepenom odlukom je smanjena prvobitno izrečena kazna, dakle, drugostepeni sud je imao u vidu olakšavajuće okolnosti u širem obimu, kako je navedeno u drugostepenoj presudi), odnosno dovoljno razloga zbog kojih je osporenom odlukom podržano stanovište i zaključak prvostepenog vijeća. Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što, u načelu, i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza, niti vidi bilo kakvu arbitrarnost u datom obrazloženju. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredaba KZ, međunarodnog prava i procesnog prava, izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u presudi, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu.
40. Dalje, apelant ukazuje da tokom cijelog postupka nije znao za šta se tereti, da nije odmah obaviješten o razlozima hapšenja i optužbama, te u tom pravcu ukazuje na optužbe sa kojima je bio upoznat prilikom prvog saslušanja u Tužilaštvu, zatim, da je u pritvoru zadržan šest mjeseci kada je upoznat sa ostatkom optužbi (još 12 tačaka), te navodi da je drugostepeni sud promijenio pravnu kvalifikaciju na „čist progon“ od koje se apelant uopšte nije branio, niti je Tužilaštvo to navelo. U određenom dijelu (koji se tiče obavještenja o optužbama u pritvoru) apelant ukazuje na povredu prava iz člana 5 st. 2 i 4 Evropske konvencije i člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda o uskoj vezi člana 5 stav 2 Evropske konvencije sa članom 5 stav 4 Evropske konvencije, odnosno o pravu osumnjičenog lica koje je lišeno slobode da dobije informacije o razlozima lišavanja slobode i „o svakoj optužnici protiv nje/njega“. Međutim, Evropski sud je usvojio stanovište da informacija koja se traži prema članu 5 stav 2 Evropske konvencije ne mora biti formulisana u određenom obliku, čak ne mora biti ni u pisanoj formi. Suština ovog prava je da lice lišeno slobode jasno i nedvosmisleno bude obaviješteno a sve u svrhu daljnje realizacije i zaštite prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, odnosno da se licu lišenom slobode pruži elementarna zaštita kako bi moglo da preduzme korake u vezi sa zakonitošću svog pritvaranja što je prije moguće. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se obaveza iz člana 5 stav 2 Evropske konvencije na određeni način podudara sa obavezom iz člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju prema cilju koji se njima želi ostvariti. Dok je svrha člana 5 stav 2 da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza da se obavijesti uhapšeni o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5 stav 2 Evropske konvencije prema svom obimu više ograničena (uža nego ona iz člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije), pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora.
41. Dovodeći navedena stanovišta u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi koje apelant iznosi, koji se, u suštini, odnose na činjenicu da je, dok je predmet još bio u fazi istrage, apelant čekao šest mjeseci (od prvog ispitivanja do sljedećeg) da sazna sve inkriminacije koje su mu stavljene na teret, čime je prekršeno njegovo pravo da odmah bude „obaviješten o razlozima hapšenja i svim optužbama“. Naime, iz dostavljenih zapisnika o saslušanju apelanta pred Tužilaštvom proizlazi da je apelant u dva navrata ispitan u svojstvu osumnjičenog, da mu je već prilikom prvog ispitivanja stavljeno na teret krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a), e), i) i k) KZ, te da je upoznat sa konkretnim radnjama za koje se tereti (pet tačaka prilikom prvog ispitivanja). Prilikom ispitivanja apelanta 10. septembra 2012. godine za isto krivično djelo apelantu je stavljeno na teret 12 tačaka, koje su kasnije sadržane i u optužnici. Dakle, apelant je bio upoznat sa krivičnim djelom za koje se tereti, te činjenica da je kao rezultat istrage povećan broj inkriminacija, o čemu je apelant obaviješten prilikom „drugog“ ispitivanja (10. septembra 2012. godine), te da se izjasnio prije podizanja optužnice, ne dovodi u pitanje kršenje navedenog prava.
42. Dalje, apelantovi navodi (nakon potvrđivanja optužnice) odnose se na činjenicu da je izmijenjena pravna kvalifikacija krivičnog djela, kao i da prvostepena presuda nije pratila optužnicu (određeni datumi su izbačeni ili skraćeno vrijeme), zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na odbranu. Ustavni sud ukazuje da, prema stanovištu Evropskog suda, poštovanje člana 6 stav 3a) Evropske konvencije nameće državi obavezu da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Optuženi mora biti obaviješten odmah i detaljno o razlozima optužbe, što podrazumijeva činjenice koje su protiv njega i koje čine osnov optužbe, te o prirodi optužbi, što podrazumijeva pravnu kvalifikaciju činjenica na kojim se zasniva optužba. Prema stanovištu Evropskog suda, potpuno i detaljno obavještavanje o optužbi u krivičnom postupku predstavlja preduslov za pravičnost postupka kao cjeline (vidi Evropski sud, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], aplikacija broj 25444/94, st. 51-52, ECHR 1999-II). Mjera u kojoj obavještavanje o optužbama mora da bude detaljno zavisi od okolnosti konkretnog slučaja, ali u svakom slučaju optuženom mora biti dato dovoljno informacija da bi u potpunosti mogao da razumije obim optužbi kako bi pripremio odgovarajuću odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, stav 60).
43. Ustavni sud ukazuje da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je izmijenjena pravna kvalifikacija djela, dok je još u prvostepenoj presudi izmijenjen oblik odgovornosti po kom je apelant proglašen krivim. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je optužnicom apelantu stavljeno na teret krivično djelo iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ, počinjeno radnjama opisanim u svakoj tački optužnice (ubistvo, zatvaranje i drugo teško oduzimanje fizičke slobode, odvođenje u ropstvo i ostalo precizirano u optužbi), a prvostepenom presudom je apelant osuđen da je prema određenim tačkama izreke presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ u vezi sa tač. a), c), e), i) i k) ovog člana KZ. Drugostepeni sud je preinačio presudu u pogledu pravne ocjene djela na način da su apelantove radnje pravno kvalifikovane kao zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav 1 tačka h) KZ. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je ova izmjena rezultat apelantove žalbe, a što apelant osporava ukazujući da žalba nije to potencirala. U detaljnom obrazloženju drugostepene presude ukazano je da krivično djelo progon može biti izvršeno u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, ili bilo kojim drugim krivičnim djelom, ali je djelo progona osnovna kvalifikacija. Drugostepeni sud je naveo da je tačno da u izreci prvostepene presude nije navedeno u odnosu na svaku tačku optužnice kojim radnjama je apelant počinio progon, ali progon ostaje kao osnovna kvalifikacija i može biti izvršen u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom. Stoga je Apelaciono vijeće smatralo da nije neophodno da za svaku tačku presude navede u kojem krivičnom djelu ili stavu je definisana radnja kojom je izvršen progon, jer je progon samostalno djelo, i u pogledu jasnoće i preciznosti izreke dovoljno je pozivanje na član 172 stav 1 tačka h) uz opisno definisanje kako je progon učinjen. Takođe, Sud BiH navodi (odgovarajući na navode žalbe) da za tačku I pravna kvalifikacija nije vidljiva, ali da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom Tužilaštva, kao i da je ova tačka uopšteni uvodni dio koji prethodi konkretizaciji radnji izvršenja apelanta u narednim tačkama (I1-I5) za koju je Tužilaštvo „vezalo“ pravnu kvalifikaciju protivzakonito zatvaranje. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje riješeno u predmetu broj AP 2143/11, odluka od 24. aprila 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Iako se apelant poziva na ovu odluku, on pravi određene distinkcije u odnosu na navedenu praksu Ustavnog suda sa konkretnim predmetom, (između ostalog) apostrofirajući da se u konkretnom predmetu Tužilaštvo nije žalilo na navedeno, kao i da je žalba odbrane ukazivala da nisu utvrđeni bitni elementi krivičnog djela progon, pa ni osnovni elementi krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, te da je žalba uvažena, radilo bi se o krivičnom djelu iz člana 175, 173 ili eventualno člana 172, ali bez tačke h) KZ. Međutim, Ustavni sud ne nalazi razloge da odstupi od utvrđenja iz svoje prethodne odluke, niti u argumentaciji koju je dao apelant nalazi da postoji razlika između ova dva predmeta zbog koje drugostepeni sud ne bi mogao da izmijeni pravnu kvalifikaciju na način kako je to učinjeno. Naime, Ustavni sud primjećuje da u optužnici i u prvostepenoj presudi jeste u osnovu krivično djelo progon. U odnosu na navode iz žalbe koji su upućivali na povredu člana 290 st. 3 i 4 u vezi sa članom 285 ZKP (da izreka presude ne sadrži činjenice za koje je djelo osuđen apelant), bez obzira na to šta je bila intencija odbrane, Sud BiH je preinačio prvostepenu presudu na način da je krivično djelo pravno kvalifikovao kao zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav 1 tačka h) uz opisno definisanje, između ostalog, kako je progon učinjen radnjama ubistva, odvođenjem u ropstvo (i ostalim radnjama navedenim u presudi kojim može biti počinjen progon u vezi sa ovim ili drugim krivičnom djelom sa kojim progon može biti počinjen), ali bez podvođenja pod odgovarajuće tačke. U kontekstu razmatranja apelantove žalbe - da za svaku tačku optužnice nije precizirano kojim radnjama je apelant počinio progon, kao i da tački I nedostaje pravna kvalifikacija - Sud BiH je, takođe, ukazao da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom Tužilaštva, kao i da tačka I predstavlja uopšteni dio koji prethodi konkretizaciji apelantovih radnji na tačkama od I1 do I5 za koju je Tužilaštvo vezalo protivpravno zatvaranje, a prvostepena presuda je dala pravnu kvalifikaciju svake tačke posebno. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da izmjene pravne kvalifikacije u okolnostima konkretnog slučaja nisu imale učinak da onemoguće apelanta da se upozna sa činjeničnim i pravnim osnovom optužbe na način koji bi doveo u pitanje potpuno i detaljno obavještenje o optužbama, odnosno da su apelantu bile uskraćene informacije na način koji bi mu onemogućio da pripremi odgovarajuću odbranu. Naime, kako je rečeno, progon je jasno definisan kao osnov i u optužnici i u prvostepenoj presudi, te je drugostepeni sud naveo da je dovoljno (u pogledu preciznosti i jasnoće izreke) pozvati se na član 172 stav 1 tačka h) KZ uz opisno definisanje kako je progon učinjen. Takođe, Ustavni sud ne nalazi ništa sporno u činjenici da presuda nije riješila pitanje od 10 dana (presudom je „skraćen“ period na 21. oktobar u odnosu na optužnicu koja je definisala „31. oktobar“) za šta je dato jasno obrazloženje u drugostepenoj presudi, koje navodima iz apelacije nije dovedeno u pitanje, osim što apelant postavlja mogućnost da opet bude procesuiran za navedeni period. Međutim, radi se samo o apelantovoj pretpostavci, a za konkretno postupanje u presudi dato je valjano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti ukazuje na bilo kakvu povredu prava na pravično suđenje. Takođe, apelant problematizuje i datume o početku sukoba (odnosno činjenicu da se u presudi navodi „početkom maja“), ukazujući da je to pokušaj da se izbjegne dokazivanje postojanja „znanja apelanta o napadu“. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u kontekstu opštih (osnovnih elemenata) krivičnog djela zločini protiv čovječnosti dato detaljno i jasno obrazloženje, koje uključuje i apelantovo znanje o napadu, što je detaljno objašnjeno u osporenim presudama, pa apelantovo insistiranje na tačno određenom datumu ne dovodi navedeno u sumnju, niti ukazuje na bilo kakve povrede, imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da su redovni sudovi ponudili detaljne razloge i obrazloženja na osnovu čega je utvrđeno da je apelant znao za napad.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
45. Imajući u vidu da je Ustavni sud ispitao pravičnost postupka, te da nije ustanovio kršenje ovog prava, kao i činjenicu da je apelant ukazao na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije (koji je doveo u vezi sa povredom prava na pravičan postupak), što je očito posljedica apelantovog nezadovoljstva odlukom koja je donesena povodom njegove žalbe koju je Sud BiH ispitao, te čak preinačio odluku o kazni u apelantovu korist, Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi neosnovani.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
46. Apelant je osporio primjenu KZ iz 2003. godine, pa će Ustavni sud ispitati taj navod u okviru garancija iz člana 7 Evropske konvencije jer apelant tvrdi da je primijenjen zakon koji je za njega nepovoljniji i koji nije bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
47. Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.
48. U vezi sa apelacionim prigovorima o primjeni KZ u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka, počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. Identično stanovište Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi npr. odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, takođe dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetno stanovište korespondira sa stanovištem Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine), koji je, takođe, razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7 Evropske konvencije.
49. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003. godine, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj 95 (I) o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: osporavana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, već citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani.
50. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić, na šta je, uostalom, ukazao i Sud BiH. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 KZ, a radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo u periodu od početka maja do oktobra 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločini protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu Ustavni sud smatra da primjena KZ iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7 Evropske konvencije jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno. U ovom dijelu apelant problematizuje visinu kazne na koju je osuđen u vezi sa primjenom „blažeg“ zakona, pozivajući se na član 38 KZSFRJ, imajući u vidu raspone kazne u ranije važećem i važećem zakonu, kao i „matematičkim“ prikazom kazne na koju je apelant osuđen (13 godina). Ustavni sud podsjeća da je vrlo slične navode već ranije ispitivao (nerijetko) u svojim odlukama, te je u tom pravcu utvrdio da - kada je krivično djelo (zločini protiv čovječnosti) učinjeno u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločini protiv čovječnosti, ali su radnje osuđenog predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja, “s obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela, tako i kazne mogao da primijeni jedino KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo pošto KZSFRJ, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo“ (vidi AP 1659/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, jedini primjenjiv zakon je KZ iz 2003. godine, što je utvrdio i Evropski sud 18. jula 2013. godine u presudi Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatovao da su neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine, pa sudovi nemaju nikakvu drugu mogućnost nego da u takvim predmetima primjenjuju KZBiH iz 2003. godine.
51. Stoga, kako je Ustavni sud naveo u predmetu broj AP 3091/13 od 17. marta 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije obezbijeđena djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7 Evropske konvencije.
52. Ustavni sud, dakle, smatra da konkretna situacija nema kao rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne uz relevantno pozivanje na međunarodno i domaće pravo, te uz pravilnu primjenu procesnih normi i kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak, pogotovo da apelant nije imao sve potrebne informacije o optužbama za koje je osuđen, kao i da je bio spriječen da iznosi svoju odbranu.
54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije koji je doveo u vezu s povredom prava na pravičan postupak jer je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu, te je žalba ispitana i odluka o kazni izmijenjena u apelantovu korist, a apelantovo nezadovoljstvo odlukom suda o žalbi ne pokreće pitanje povrede ovog prava.
55. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja člana 7 Evropske konvencije kada je primijenjen KZ kojim su zločini protiv čovječnosti propisani kao krivično djelo i kada je propisana kazna za njegovo izvršenje iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2 člana 7 Evropske konvencije, odnosno član 4a KZ, dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili civilizovani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije.
56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman