Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4414/15 (N. K. iz Gračanice)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)
Predmeti (1)
AP-4414/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4414/15, rješavajući apelacije Nasmera Karića i „Nasko“ d.o.o. Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Nasmera Karića i „Nasko“ d.o.o. Gračanica podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 009921 15 Kž od 30. juna 2015. godine i S1 2 K 009921 14 K od 2. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nasmer Karić iz Gračanice (u daljnjem tekstu: apelant Karić) podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 009921 15 Kž od 30. juna 2015. godine i S1 2 K 009921 14 K od 2. aprila 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4414/15.
2. Apelant Karić je 12. maja 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje pravosnažne Presude Suda BiH broj S1 2 K 009921 14 K od 2. aprila 2015. godine" do donošenja odluke o apelaciji.
3. „Nasko“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant „Nasko“), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2015. godine apelaciju protiv presuda Suda BiH br. S1 2 K 009921 15 Kž od 30. juna 2015. godine i S1 2 K 009921 14 K od 2. aprila 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4422/15.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4414/15 od 7. juna 2016. godine odbio zahtjev apelanta Karića za donošenje privremene mjere.
5. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 4414/15 i AP 4422/15 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 4414/15.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 14. i 15. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelacije.
7. Sud BiH je odgovore dostavio 21. marta 2017. godine, a Tužilaštvo BiH 23. marta 2017. godine.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Prekršajni postupak
9. Uprava za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO) 19. aprila 2012. godine izdala je prekršajni nalog apelantu „Nasko“, te prekršajni nalog apelantu Kariću, kao odgovornom licu kod apelanta „Nasko“, zbog prekršaja iz člana 67. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 32. i članom 67. stav 3. u vezi sa članom 38. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV). Apelantu „Nasko“ i apelantu Kariću izrečene su novčane kazne u iznosu od po 200.000,00 KM. Oba apelanta uložila su zahtjev za sudsko odlučivanje.
10. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Rješenjem broj 32 0 Pr 123980 12 Pr od 6. decembra 2013. godine, koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Pr 123980 14 Pžp od 28. aprila 2014. godine, obustavio je postupak protiv apelanata na osnovu člana 54. stav 1. tačka 12) Zakona o prekršajima FBiH zbog postojanja okolnosti koje isključuju vođenje prekršajnog postupka po osnovu prekršajnih naloga o kojim su apelanti tražili sudsko odlučivanje. Navedenim rješenjima izdati prekršajni nalozi su stavljeni van snage.
11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu “Nasko” i apelantu Kariću, kao odgovornom licu, izdatim prekršajnim nalozima činjenično stavljeno na teret da „zapisnikom o izvršenoj kontroli broj 04/5-3/11-17-UP-I-28-7-3/11 od 15.12. 2011. godine, kao i rješenjem od 7.2.2012. godine utvrđeno je da je 'Nasko' d.o.o. koristio ulazni PDV od firmi 'Atina' i 'Balkan Expres' koje nisu bile PDV obveznici, i to u periodu 2/09 'Balkan E.' i 11-12/2010 'Atina', u ukupnom iznosu 131.166,49 KM, što je suprotno članu 32. stav 9. Zakona o PDV. Osim toga, iskazao je ulazni PDV od firme 'J&TI Company' u periodu 9/09 -11/10 suprotno članu 32. a vezano za čl. 64-66. Zakona o PDV u ukupnom iznosu od 393.355,01 KM. U periodu 10/6 - 12/10 'Nasko' d.o.o. je manje obračunao izlaznog PDV u ukupnom iznosu od 16.836,00 KM, što je suprotno čl. 38. stav 2. i čl. 39. Zakona o PDV, i ovaj prekršaj pravno cijeni kao prekršaj iz člana 67. stav 1. tač. 5. i 3. i stav 2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost“.
12. Općinski sud je na temelju uvida u zapisnik o kontroli UIO broj 04/5-3/II-17-UP-I-28-7-3/11 od 15.decembra 2011. godine, koji je označen u samom činjeničnom opisu prekršaja, utvrdio da je apelant “Nasko” uložio prigovor, pa da zapisnik nije stekao dokaznu snagu javne isprave (član 94. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja) i Rješenja UIO broj 04/5-3/11-17-UP-I-28-7-4/11 od 7. februara 2012. godine kojim je utvrđen razrez indirektnih poreza za obveznika-apelanta “Nasko“, što je naznačeno i u prekršajnom nalogu u samom činjeničnom opisu prekršaja, na koji zapisnik je apelant “Nasko” uložio prigovor, pa u tom smislu zapisnik nije stekao dokaznu snagu javne isprave (član 94. Zakona o PDV). Također, apelant „Nasko“ je uložio žalbu i na rješenje od 7. februara 2012. godine, koje se, također, navodi u činjeničnom opisu prekršaja, kojim je utvrđen razrez indirektnih poreza, a koje je poništeno rješenjem UIO Banja Luka od 16. oktobra 2012. godine. Shodno navedenom, zaključeno je da nije potvrđen iznos PDV obaveze koji je utvrđen u prvobitnom postupku, nego je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, što ukazuje na činjenicu da ovo rješenje nije još uvijek konačno u upravnom postupku. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da su prekršajni nalozi izdati prije donošenja konačnog rješenja o razrezu poreza.
13. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je u daljnjem postupku ponovno provedena kontrola kod apelanta “Nasko” kada je sačinjen zapisnik od 10. decembra 2012. godine na koji je porezni obveznik uložio prigovor, a nakon toga 7. januara 2013. godine UIO donijela je rješenje kojim se utvrđuje razrez indirektnih poreza na koje je apelant “Nasko”, kao porezni obveznik, uložio žalbu. Žalba je odbijena kao neosnovana rješenjem šefa Grupe za kontrolu velikih poreznih obveznika Tuzla od 5. marta 2013. godine na koje je apelant, kao porezni obveznik, uložio žalbu i predmet se sada nalazi kod drugostepenog organa koji još uvijek nije odlučio po žalbi, što je potvrdila na usmenom pretresu i ovlaštena predstavnica UIO.
14. S obzirom na to da od iznosa utvrđene porezne obaveze zavisi visina novčane kazne 50% od pogrešno obračunatog iznosa ulaznog poreza, odnosno 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa PDV, a da se apelantima izdatim prekršajnim nalozima stavlja na teret prekršaj iz člana 67. stav 1. tač. 5. i 3. i stav 2. Zakona o PDV, koji čini porezni obveznik ako ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. Zakona o PDV (član 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV), odnosno ako pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa Glavom X ovog zakona (član 67. stav 1. tačka 5. Zakona o PDV), Općinski sud je, imajući u vidu činjenicu da se prekršajni nalozi temelje na utvrđenoj obavezi PDV koja nije konačna u upravnom postupku, a da je predstavnik UIO, i pored ove činjenice, na usmenom pretresu ostao kod izdatih prekršajnih naloga, pa kako sud svoju odluku donosi u okviru postavljenog zahtjeva za sudsko odlučivanje apelanta po izdatom prekršajnom nalogu, te ne može odlučivati ni mimo ni preko postavljenog zahtjeva, kod ovakvog stanja stvari, donio odluku primjenom člana 54. stav 1. tačka 12) Zakona o prekršajima FBiH, jer sve navedene okolnosti isključuju vođenje prekršajnog postupka po osnovu prekršajnih naloga izdatih od UIO 19. aprila 2012. godine, pa se ovi prekršajni nalozi donošenjem ovog rješenja stavljaju van snage.
15. Općinski sud nije uvažio prijedlog ovlaštenog predstavnika UIO da postupi u smislu člana
20. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) a u vezi sa članom 9. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH. U vezi s tim je ukazano da je obaveza PDV još uvijek sporna, da UIO nije predočila valjan dokaz koji bi sud ocijenio po odredbama koje važe za prekršajni postupak, te mogao utvrditi da li postoji obaveza PDV i u kom iznosu, ili ne postoji obaveza PDV, a što je u konkretnom slučaju odlučna činjenica.
Krivični postupak
16. Optužnicom Tužilaštva BiH od 2. jula 2014. godine pred Sudom BiH je pokrenut krivični postupak protiv apelanta.
17. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009921 14 K od 2. aprila 2015. godine apelanta Karića (kao direktora i odgovorno lice kod apelanta "Nasko") proglasio krivim za produženo krivično djelo porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 4. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Za navedeno krivično djelo apelant Karić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Također, istom presudom apelant "Nasko" proglašen je odgovornim za produženo krivično djelo porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 4. u vezi sa čl. 54. i 124. KZBiH. Za navedeno krivično djelo apelantu "Nasko" izrečena je novčana kazna u iznosu od 40.000,00 KM, te određeno da mu se, na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH, oduzima imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 511.209,00 KM.
18. Apelant Karić proglašen je krivim što je: „kao direktor i odgovorno lice u pravnom licu 'Nasko' d.o.o. i porezni obveznik u smislu čl. 12. i 13. Zakona o PDV, u namjeri da izbjegne tačan obračun i prijavu PDV, odnosno ostvari pravo na povrat PDV, u svojim poslovnim knjigama prikazao fiktivan promet, nabavku robe - član 64. Zakona o PDV za porezni period od 1. 9. 2009. godine u pravnom licu 'Nasko' d.o.o., evidentirao nabavku robe, uglavnom kafe i šećera u vrijednosti od 3.007.123 KM sa ulaznim PDV od 511.209.,00 KM od pravnih lica koja nisu dostupna 'Atina' d.o.o. Bijeljina i 'J&TI Company' d.o.o. Bijeljina, na koji način je takva roba 'dobila papire' i na osnovu koje je korišten ulazni PDV kao odbitna stavka, mada isti nije fakturisan, niti plaćen, odnosno nisu ostvareni uvjeti za ostvarivanje prava na odbitak PDV iz člana 32. stav 1. Zakona o PDV, tj. optuženi je davao lažne podatke o ostvarenom prometu u mjesečnim PDV prijavama za sporni period, iskazao ulazni PDV u većem iznosu za 511.209 KM i manju obavezu za PDV u istom iznosu, i to: u poreznim periodima 11. i 12. 2010. godine iskazao fiktivne nabavke od privrednog društva 'Atina' d.o.o. Bijeljina po 16 faktura u ukupnom iznosu od 693.270 KM, po kom osnovu je neosnovano iskazao ulazni PDV u iznosu od 117.855 KM i manju obavezu za PDV u istom iznosu; u poreznim periodima od 1. septembra 2009. godine do 30. novembra 2010. godine iskazao fiktivne nabavke od privrednog društva 'J&TI Company' d.o.o. Bijeljina po 51 fakturi, u ukupnom iznosu od 2.323.853 KM, po kom osnovu je neosnovano iskazao ulazni PDV u iznosu od 393.354 KM i manju obavezu PDV u istom iznosu, od čega se na porezne periode od 1. septembra do 31. decembra 2009. godine odnosi 39.341 KM, a na porezne periode od 1. januara do 30. novembra 2010. godine 354.013 KM, pa je tako za iznos od 511.209 KM oštetio Budžet BiH, dakle, izbjegao plaćanje davanja propisanih zakonodavstvom BiH, dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 200.000 KM.“
19. Apelant „Nasko“ proglašen je odgovornim što je „raspolagao protivpravno ostvarenom imovinskom koristi u ukupnom iznosu od 511.209 KM, koju je Nasmer Karić, u svojstvu direktora i odgovornog lica 'Nasko' d.o.o. ostvario na način opisan u tački 1. izreke presude“.
20. Iz obrazloženja presude proizlazi da je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor da je povrijeđeno načelo ne bis idem. Sud BiH je uvidom u rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta, utvrdio da je prekršajni postupak obustavljen jer obaveza, odnosno utvrđivanje visine porezne obaveze nije bila konačna u upravnom postupku, a što je osnov za odlučivanje u prekršajnom postupku. Slijedom navedenog, zaključeno je da apelanti nisu procesuirani za djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret, te da nisu pravosnažno proglašeni odgovornim u prekršajnom postupku.
21. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je bilo nesporno da je apelant Karić bio direktor i odgovorno lice kod apelanta „Nasko“, te da je u poslovnim knjigama apelanta „Nasko“ evidentirao nabavku robe-uglavnom šećera i kafe označene vrijednosti sa ulaznim PDV 511.209 KM, kao i da je apelant „Nasko“ spornu robu stvarno nabavio i dalje prometovao trećim licima. Međutim, sporno je bilo da je označenu robu nabavio od pravnih lica „Atina“ i „J&TI Company“.
22. Na temelju detaljno interpretiranog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, saglasnih iskaza svjedoka, te sadržaja materijalne dokumentacije, Sud BiH je zaključio da nije bilo stvarnog prometa između apelanta „Nasko“ i pravnih lica „Atina“ i „J&TI Company“, odnosno da apelant „Nasko“ od ovih pravnih lica nije izvršio nabavku robe (kafa i šećer), te da je apelant Karić pribavio fiktivne fakture o nabavci robe od ovih pravnih lica na osnovu kojih je neosnovano odbio ulazni PDV, odnosno iskazao manju obavezu za PDV. Sud BiH je utvrdio da u inkriminiranom periodu pravno lice „Atina“ nije obavljalo promet, da je u junu 2009. godine Osnovni sud u Bijeljini završio postupak likvidacije, te da je u maju 2010. godine UIO utvrdila prestanak registracije ovog pravnog lica i brisanje iz jedinstvenog registra obveznika indirektnih poreza. Također, utvrđeno je i da se navedeno preduzeće nikad nije ni bavilo prometom kafe, šećera i sirovog mesa, kako je to navedeno u računima i otpremnicama, već samo i isključivo trgovinom HTZ opremom, a što je potvrdila u svom iskazu svjedok S.Đ. Ovaj svjedok je potvrdila i da otpremnice i računi ni po izgledu, ni po sadržaju nisu otpremnice i računi koje je izdavalo pravno lice „Atina“, te da pečat koji se nalazi na njima, također, nije pečat koji je koristilo ovo pravno lice. Nadalje, na temelju uvida u PDV prijave pravnog lica „Atina“, utvrđeno je da su u inkriminiranom periodu popunjene sa „0“ a što, također, potkrepljuje zaključak da pravno lice „Atina“ nije isporučilo spornu robu pravnom licu „Nasko“. Također, svjedok S.Đ., te svjedok M.K., koji je u to vrijeme radio knjigovodstvene poslove za pravno lice „Atina“, potvrdili su da nije bilo poslovnih odnosa sa apelantom „Nasko“. Nadalje, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da se pravno lice „J&TI Company“ nije nalazilo na prijavljenoj adresi, da je račun prijavljen UIO u inkriminiranom periodu bio neaktivan, te da su sve PDV prijave bile popunjene sa „0“. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je i da su sva potraživanja između ovih pravnih lica plaćana putem kompenzacije ili isplatama iz blagajne, u kratkom vremenskom periodu, što predstavlja neuobičajeni način plaćanja u savremenom platnom prometu, kao i da je apelant „Nasko“ uvijek prodavao ovim pravnim licama robu u istom iznosu za koji je nabavljao robu od ovih pravnih lica, što potkrepljuje zaključak da stvarnog prometa i nije bilo i da sačinjene fakture nisu odražavale, niti pratile stvarni poslovni odnos između ovih pravnih lica. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da stvarnog prometa između apelanta „Nasko“ i pravnih lica „Atina“ i „J&TI Company“ nije bilo, da je roba nabavljana na crnom tržištu od nepoznatih dobavljača a u poslovnim knjigama prikazivan fiktivan promet, odnosno nabavka robe od ovih pravnih lica sa ulaznim PDV na koji način je takva roba „dobijala papire“, te neosnovano odbijan ulazni PDV iako on nije plaćen a na koji način je neosnovano umanjena obaveza PDV.
23. Sud BiH je, ocjenjujući dokaze odbrane (nalaz i mišljenje vještaka A.H., iskaze svjedoka H.T., A.M. i A.H., materijalna dokumentacija uložena u spis), zaključio da se njima potvrđuje činjenica da je apelant „Nasko“ stvarno nabavljao i dalje prometovao spornu robu trećim licima-kupcima, te da je nabavka robe uredno evidentirana u poslovnim knjigama. Međutim, Sud BiH je istakao da navedene činjenice nisu ni bile sporne tokom postupka, niti odlučne prilikom donošenja odluke u ovoj krivičnopravnoj stvari.
24. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009921 15 Kž od 30. juna 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a žalbu Tužilaštva BiH uvažio, te je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji, tako da je apelant Karić osuđen na kaznu zatvora od tri godine, a apelantu „Nasko“ je izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000 KM.
25. Iz obrazloženja presude proizlazi da je kao pravilan ocijenjen zaključak prvostepenog suda da nije prekršen princip ne bis in idem. Sud BiH je istakao da se u ocjeni ovog žalbenog navoda rukovodio stavom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Maresti protiv Hrvatske, prema kom je neophodno odgovoriti na tri pitanja, i to: Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna, da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto i da li je postojala dvostrukost postupka, kao što je to uradilo vijeće i u pobijanoj presudi? Uvidom u dostavljeno rješenje Općinskog i Kantonalnog suda utvrđeno je da prekršajni postupak nije proveden, niti pravosnažno okončan, jer je sud, shodno članu 54. stav 1. tačka 12. Zakona o prekršajima FBiH, donio odluku o obustavljanju prekršajnog postupka, imajući u vidu da utvrđivanje visine porezne obaveze nije bilo konačno u upravnom postupku, a što je osnov za odlučivanje u prekršajnom postupku. Primjenjujući tzv. mjerila Engel na koja bi se trebalo odgovoriti po utvrđenoj praksi Evropskog suda, a to je da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna, Sud BiH je zaključio da konkretni dokazi ukazuju da je prekršajni postupak obustavljen i da apelantima nije izrečena sankcija, zbog obustave prekršajnog postupka. Slijedom navedenog, po ocjeni Suda BiH, za jedan isti delikt nisu se vodila dva postupka, čime nije prekršen princip ne bis in idem.
26. Sud BiH je kao neosnovanu ocijenio tvrdnju da je prekršen princip in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti. S tim u vezi je ukazano da je ovaj navod paušalan, da se ne reflektira niti na jedan primjer kojim bi se ukazalo čime je to u toku glavnog pretresa povrijeđena pretpostavka nevinosti, ili u kojem je dijelu pobijana presuda u suprotnosti sa načelom in dubio pro reo. Također, ukazano je da ocjena dokaza sama po sebi ne predstavlja povredu ovog načela, kao i da činjenica da nije prihvaćena teza odbrane ne predstavlja povredu pretpostavke nevinosti.
27. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da fizičko lice koje ima bilo koje svojstvo u pravnom licu ne može biti porezni obveznik, pa da ne može biti krivično odgovorno. S tim u vezi, ukazano je da je porezni obveznik apelant „Nasko“, a da apelant Karić, kao osnivač i lice ovlašteno za zastupanje, odgovara po osnovu individualne krivične odgovornosti za svoja djela. Apelant Karić se može pojaviti kao izvršilac krivičnog djela porezna utaja iz člana 210. KZBiH, te se njegova krivična odgovornost temelji na radnjama izbjegavanja plaćanja davanja propisanih poreznim zakonima, davanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima preduzetim u ime, za račun i u korist pravnog lica. Dovodeći u vezu navedeno sa činjeničnim opisom krivičnopravnih radnji apelanta Karića, Sud BiH je istakao da jasno proizlazi da je apelant Karić, kao ovlašteno lice za zastupanje svoje firme (apelant „Nasko“), u pravnom prometu lično dao, odnosno naredio i dozvolio davanje lažnih podataka o činjenicama bitnim za utvrđivanje iznosa poreznih obaveza u vezi sa prometom o kojem je riječ, čime su ostvarena obilježja konkretnog krivičnog djela i koje radnje nesumnjivo ulaze u krug radnji koje je apelant Karić kao ovlašten preuzimao u ime i za račun apelanta „Nasko“. Također, ukazano je i na član 125. stav 2. KZBiH kojim je propisano da odgovornost pravnog lica ne isključuje odgovornost fizičkog lica, odnosno odgovornih lica za učinjeno krivično djelo, a što dovodi do zaključka da apelant Karić, kao odgovorno lice u pravnom licu, nezavisno i samostalno odgovara za krivična djela koja je počinio u ime i u korist pravog lica.
28. Kao neosnovane su ocijenjene i tvrdnje da Tužilaštvo BiH nije uspjelo dokazati da predmetna roba nije nabavljana od pravnih lica „Atina“ i „J&TI Company“. S tim u vezi, ukazano je na dokaze, te razloge i obrazloženja na kojim je prvostepeni sud utemeljio zaključak da sporni promet nije obavljan sa navedenim pravnim licima. Također, posebno je ukazano i na rješenje Sektora za porez UIO označenog broja od 10. februara 2012. godine iz kog proizlazi da je uočeno neiskazivanje bilo kakvog prometa u prijavama PDV za „J&TI Company“ i nepostojanje pravnog lica „Atina“ u bazi UIO, kao i da je postupak likvidacije nad pravnim licem „Atina“ okončan 18. juna 2009. godine, te da „J&TI Company“ nije obavljao isporuke za koje su prezentirane fakture kod apelanta „Nasko“, jer po navedenim fakturama nije bilo prometa, pa se ni ulazni PDV ne može odbiti pri obračunu ulaznog poreza.
29. Sud BiH je zaključio i da je neosnovana tvrdnja da prvostepeni sud nije ocijenio dokaze koje je predočila odbrana. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud naveo koje dokaze je uložila odbrana, da su bili usmjereni na dokazivanje činjenice da je apelant „Nasko“ stvarno nabavio spornu robu i dalje je prometovao trećim licima, koji je uredno evidentirao u poslovnim knjigama. Sve navedeno nije bilo sporno, već je sporno bilo od koga je roba dobavljena, a prema provedenim dokazima, van razumne sumnje je utvrđeno da ona nije nabavljena od pravnih lica „Atina“ i „J&TI Company“. Također, uredne poslovne knjige same za sebe nisu dokaz o postojanju stvarnog prometa, jer se lica koja se bave ovom vrstom kriminaliteta upravo trude da formiraju fiktivnu dokumentaciju, a što je i u konkretnom slučaju, koja prati fiktivni promet i stvara privid stvarnog prometa.
30. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da su svi svjedoci optužbe, naročito svjedok S.Đ., direktor pravnog lica „Atina“, davali neistinite iskaze, kao i da je nalaz vještaka E.B., kog je angažiralo Tužilaštvo BiH, sačinjen na osnovu selektivne finansijske dokumentacije. Sud BiH je, pored ostalog, istakao da je iskaz svjedoka S.Đ. potkrijepljen iskazom svjedoka M.K., čija firma je vodila knjigovodstvene poslove za pravno lice „Atina“, a prema kom je poslovne odnose sa firmom „Atina“ održavao posredstvom S.Đ., kao odgovornog lica, koja je potpisivala i ovjeravala dokumentaciju, te da nikad nije vidio niti jedan dokument o pravnom odnosu sa apelantom „Nasko“. U vezi s nalazom i mišljenjem vještaka, ukazao je da iz njih proizlazi da su sačinjeni na temelju analize cjelokupne dokumentacije iz relevantnog perioda, kao i da apelantima nije bila uskraćena mogućnost da na glavnom pretresu unakrsno ispituju vještaka i osporavaju njegov nalaz.
31. U vezi sa navodima iz žalbe da apelant “Nasko” nije bio dužan znati kakav je status drugog društva sa kojim posluje, Sud BiH se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je apelant Karić postupao sa direktnim umišljajem, te na taj način počinio krivično djelo porezna utaja za koje je i proglašen krivim.
32. Najzad, Sud BiH je zaključio da je Tužilaštvo BiH osnovano ukazalo da prvostepeni sud nije pravilno vrednovao sve okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud dao prevelik značaj olakšavajućim okolnostima koje nemaju neke posebne funkcionalne veze sa izvršenjem krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, a zanemario je veći broj otežavajućih okolnosti koje suštinski označavaju kriminalnu količinu i stepen opasnosti i štetnosti krivičnog djela iz člana 210. stav 4. KZBiH, kao i stepen apelantove krivične odgovornosti. Sud BiH je ukazao na način izvršenja krivičnog djela, tj. da je apelant Karić djelo ponavljao više puta u vidu produženog krivičnog djela, da je bio svjestan, odnosno znao da posluje sa fiktivnim firmama, te da je sačinjavao finansijsku dokumentaciju kojom se prikriva fiktivni, a prikazuje stvarni promet robe koga nije bilo. Navedeno ukazuje na prevarno postupanje i potvrđuje postojanje visokog stepena krivice apelanta Karića, kao i određenog stepena upornosti u njegovom vršenju, što je prvostepeni sud propustio ocijeniti kao okolnosti koje su značajne pri odmjeravanju kazne. Također, ukazao je i na stepen povrede zaštićenog dobra, odnosno težinu prouzrokovane posljedice i štete za budžet BiH, koja znatno prelazi granicu kvalifikatorne okolnosti kod oblika djela iz člana 210. stav 4. KZBiH.
33. Po ocjeni Suda BiH, sličan propust učinjen je i u odnosu na apelanta “Nasko” pri odmjeravanju kazne. S tim u vezi je ukazano na visinu protivpravne imovinske koristi kojom je ovo pravno lice raspolagalo, te da je u nekim drugim sličnim slučajevima izricana novčana kazna u visini i do 50% iznosa utajenog poreza, odnosno protivpravne imovinske koristi koju je u određenom vremenskom periodu pravno lice koristilo i na taj način narušavalo pravilno odvijanje privrednog poslovanja. Također, ukazano je i da je prvostepeni sud zanemario odredbe koje se odnose na odmjeravanje novčane kazne pravnim licima, prvenstveno čl. 132. i 135. stav 1. KZBiH, prema kojoj se pri odmjeravanju kazne pravnom licu, pored općih pravila za odmjeravanje kazne iz člana 48. KZBiH, također, uzima u obzir i ekonomska moć pravnog lica.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelant Karić tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
35. Apelant „Nasko“ tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
36. U prilog tvrdnji o povredi prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, oba apelanta su u opširnim navodima, u suštini, istakla da je za iste radnje protiv njih vođen prekršajni postupak, da odluka prekršajnog suda o obustavi postupka ima karakter res judicata, da se pravilo ne bis in idem odnosi i na “suđenje”, a ne samo na „kažnjavanje“, da je relevantno postojanje pravosnažne odluke, a da nije relevantno kako je i okončan postupak iz kog je odluka proistekla. Apelant Karić je istakao i da je UIO izdala prekršajni nalog kojim je utvrdila da je počinjen prekršaj i da su i njemu i apelantu „Nasko“ izrečene novčane kazne. S obzirom na to da su rješenjima o obustavi prekršajnog postupka prekršajni nalozi stavljeni van snage, on smatra i da su ona imala karakter „oslobađajuće“ odluke. Apelanti, također, ukazuju da ZKPBiH u članu 4. propisuje da niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. S obzirom na to da se navedenom odredbom zahtijeva samo da je sudska odluka pravomoćna, apelanti smatraju da domaće pravo pruža i širi obim zaštite od člana 4. Protokola broj 7, koji propisuje da se nikom ne može suditi i da ne može biti kažnjen za djelo za koje je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom države koja je u pitanju. Stoga, smatraju da je pogrešan stav Suda BiH da se jedino u slučaju kada je određeno lice proglašeno prekršajno odgovornim i kažnjeno za određeni prekršaj, radi o presuđenoj stvari, te da u tom slučaju to lice ne može biti ponovo osuđeno u krivičnom postupku, odnosno stav prema kom se, zbog činjenice da je prekršajni postupak protiv apelanta obustavljen, nisu vodila dva postupka za jedan te isti delikt, pa da nije prekršen princip ne bis in idem. U prilog svojim tvrdnjama pozvali su se na predmet Muslija protiv BiH, stav Suda BiH u predmetu Wang Nan i privredno društvo Emerald Investment d.o.o., te na odluke Ustavnog suda br. AP 381/11, AP 2028/11, AP 4407/11 i AP 3555/13.
37. Apelant „Nasko“ tvrdi da je Sud BiH, prihvaćajući žalbu Tužilaštva BiH, postupao arbitrarno zbog toga što je ona bila proizvoljna, odnosno bez navođenja bilo kakvih novih okolnosti i činjenica koje bi opravdale izricanje strožijih kazni apelantima. Također, tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se u radnjama apelanta Karića i njegovim stječu obilježja krivičnog djela porezna utaja. S tim u vezi, ističe da je apelant Karić proglašen krivično odgovornim, jer je bio direktor i odgovorno lice, pa da ga sud tretira kao poreznog obveznika, a što shodno Zakonu o PDV ne može biti, jer je obveznik PDV isključivo pravno lice. U prilog ovoj tvrdnji ukazuje i na nalaz i mišljenje vještaka A.H., koje, kako tvrdi, redovni sudovi nisu ni ocijenili. Također, tvrdi da nije utvrđeno ni postojanje umišljaja bez kojeg ovog krivičnog djela nema. Najzad, u ovom dijelu je ukazao i na stav iz Presude Suda BiH broj X-KŽ-06/306 od 20. marta 2009. godine prema kom je obaveza Tužilaštva bila da dokaže da je apelant Karić lično dao, ili naredio, ili dozvolio i sl. davanje lažnih podataka o činjenicama bitnim za utvrđenje iznosa porezne obaveze, a što Tužilaštvo, po njegovom mišljenju, nije dokazalo. S obzirom na to da ovakav pristup nije primijenjen i u odnosu na apelanta Karića, apelant “Nasko” smatra da je apelant Karić diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, odnosno da je povrijeđen član 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije na štetu apelanta Karića. U prilog navedenom ističe i da je isto pravno lice ,,Nasko“ sastavilo i dostavilo porezne prijave i evidentiralo privredni promet u svojim poslovnim knjigama koji je sporan. Po njegom mišljenju, nije dokazano da se apelantu Kariću mogu staviti na teret radnje da je “...u svojim poslovnim knjigama prikazao fiktivan promet ...evidentirao nabavke robe ...davao lažne podatke o ostvarenom prometu...”, već da se ove radnje eventualno mogu staviti na teret pravnom licu „Nasko“, koje i jeste porezni obveznik.
38. Nadalje, apelant “Nasko” tvrdi i da Tužilaštvo nije dokazalo da sporna roba nije nabavljana od pravnih lica „Atina“ i „J&T Company“. S tim u vezi, ističe da su sudovi u cijelosti poklonili vjeru iskazima svjedoka Tužilaštva i vještaka finansijske struke bez dovođenja ovih dokaza u vezu sa dokazima odbrane, jer su oni, navodno, saglasni sa činjenicama koje proizlaze iz materijalnih dokaza optužbe, a koji, zapravo, kako tvrdi, dokazuju njegovu i nevinost apelanta Karića. On tvrdi da su privredna društva „Atina“ i „J&T Company“ postojala kao privredni subjekti u vrijeme kada je poslovao s njima, tokom 2009. i 2010. godine, a to što su se ona učinila nedostupnim kasnije, kada je nadležna porezna inspekcija pokušala da ih pronađe i obavi kontrolu (i to u 2011. godini), ne može se retroaktivno primijeniti i reći da su ta društva bila nedostupna. U opširnim navodima apelant „Nasko“ je iznio analizu dokaza koji su provedeni u postupku pred redovnim sudovima, posebno poklanjajući pažnju iskazu svjedoka S.Đ., kom se, po njegovom mišljenju, nije mogla pokloniti vjera, a u prilog zaključku da je prekršen princip in dubio pro reo. Pozivajući se na dokaze koje je predložio i proveo u toku postupka pred redovnim sudovima, smatra da iz njih nedvosmisleno proizlazi da je poslovao u skladu sa zakonom, te da je za radnje koje mu se stavljaju na teret trebalo da budu procesuirana preduzeća „Atina“ d.o.o. i „J&T Company“.
b) Odgovor na apelaciju
39. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u drugostepenoj presudi, te da smatra da ni u kom slučaju nije prekršen član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
40. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su neosnovane tvrdnje apelanata da je prekršen princip ne bis in idem. S tim u vezi je ukazano da je odlukama Općinskog i Kantonalnog suda prekršajni postupak obustavljen, jer utvrđivanje porezne obaveze nije bilo konačno u upravnom postupku, a što je osnov za odlučivanje u prekršajnom postupku. Prema stavu Tužilaštva BiH, slijedom navedenog, prekršajni postupak nije proveden, niti pravosnažno okončan, odnosno apelanti nisu procesuirani, niti su vođena dva postupka za jedan isti delikt. Također, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanta „Nasko“ da je prekršen princip in dubio pro reo.
V. Relevantni propisi
41. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:
Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
(...)
Granice odgovornosti pravne osobe za krivično djelo Član 125.
(1) Uz uvjete iz člana 124. (Osnovi odgovornosti pravne osobe) ovog zakona, pravna osoba je odgovorna za krivično djelo i kada učinilac za učinjeno krivično djelo nije kriv.
(2) Odgovornost pravne osobe ne isključuje krivicu fizičkih, odnosno odgovornih osoba za učinjeno krivično djelo.
(3) Za krivična djela učinjena iz nehata, pravna osoba može biti odgovorna pod uvjetima iz člana 124. tačke d) ovog zakona, i u tom se slučaju pravna osoba može blaže kazniti.
(4) Kada u pravnoj osobi osim učinioca nema druge osobe ili organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati učinioca, pravna osoba odgovara za učinjeno krivično djelo u granicama učiniočeve odgovornosti.
Odmjeravanje kazne pravnoj osobi Član 135.
(1) Pri odmjeravanju kazne pravnoj osobi uzima se u obzir pored općih pravila za odmjeravanje kazne iz člana 48. (Opća pravila za odmjeravanje kazne) ovog zakona također i ekonomska moć pravne osobe.
(2) Pri odmjeravanju novčane kazne za krivična djela za koja se uz novčanu kaznu izriče i kazna oduzimanja imovine, izrečena kazna ne smije preći polovinu imovine pravne osobe.
Porezna utaja ili prevara Član 210.
(1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Kaznom iz stava (1) ovog člana kaznit će se i onaj ko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovu indirektnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit indirektnih poreza koji prelazi 10.000 KM. (…) (4) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
42. Zakon o porezu na dodatnu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 67.
Prekršaji Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:
(…) 2. ne obračuna i ne plati PDV na osnovicu u skladu s članom 20. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neobračunatog ili neplaćenog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM;
(…) 5. pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu s Poglavljem X. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti;
Ovlašteno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice kako je propisano prethodnim stavom.
43. Zakon o prekršajima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 31/06 i 37/10), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Rješenje o prekršaju (1) Prekršajni postupak završava se donošenjem rješenja o prekršaju.
(2) Rješenjem o prekršaju sud će odlučiti:
1) da se prekršajni postupak obustavlja, 2) da je okrivljeni odgovoran zbog propuštanja, ili 3) da se okrivljeni oglašava odgovornim za prekršaj.
(…) Član 54.
Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:
1) radnja koja se okrivljenom stavlja na teret nije prekršaj;
2) sud nije nadležan za odlučivanje;
3) postupak je vođen bez zahtjeva ovlaštenog organa;
4) okrivljeni je zbog istog prekršaja pravomoćno osuđen u drugom prekršajnom postupku;
5) okrivljeni je u krivičnom postupku pravomoćno oglašen krivim za djelo koje obuhvata i obilježja prekršaja;
6) okrivljeni ima imunitet;
7) nastupila je zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka;
8) okrivljeni je u toku prekršajnog postupka obolio od trajnog duševnog oboljenja, ili umro;
9) podnosilac je odustao od zahtjeva prije donošenja rješenja o prekršaju;
10) postoje druge okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj;
11) nije dokazano da je okrivljeni počinio prekršaj ili 12) postoje drugi razlozi predviđeni zakonom.
Član 56.
Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava odgovornim Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni oglašava odgovornim za prekršaj bit će doneseno kada ne postoji niti jedan od razloga utvrđenih u članu 54. ovog Zakona i kad je okrivljeni odgovoran za prekršaj.
Član 57.
Izjavljivanje žalbe Okrivljeni i ovlašteni organ mogu izjaviti žalbu na rješenje o prekršaju. Oštećeni može izjaviti žalbu na rješenje o prekršaju samo u pogledu imovinsko-pravnog zahtjeva. Član 58.
Rokovi za podnošenje žalbe (1) Žalba se može izjaviti u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja o prekršaju. (2) U složenim predmetima sud može na zahtjev bilo koje strane produžiti rok za izjavljivanje žalbe za maksimalno osam dana.
44. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 283.
Presuda kojom se optužba odbija Presudu kojom se optužba odbija, Sud će izreći:
(…)
d) ako je optuženi za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavljanju postupka iz člana 326 . ovog zakona, Član 298.
Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
(…)
c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, (…)
VI. Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 009921 15 Kž od 30. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. augusta 2015. godine a apelacije su podnesene 28. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
1 (1) Ako je izvan slučajeva iz člana 325. ovog zakona krivični postupak pravomoćno obustavljen prije početka glavnog pretresa, na zahtjev tužitelja može se dozvoliti ponavljanje krivičnog postupka ako se podnesu novi dokazi na osnovu kojih se Sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje krivičnog postupka.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
49. Apelant Karić tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
50. Apelant „Nasko“ tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
52. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
53. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
54. Iz navoda apelanta „Nasko“, u suštini, proizlazi da smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te, s tim u vezi, da je prekršen princip in dubio pro reo.
55. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
56. Ustavni sud se, dakle, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
57. Apelant „Nasko“ smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer je pogrešan zaključak redovnih sudova da se u njegovim i radnjama apelanta Karića stječu obilježja krivičnog djela porezna utaja, da je Sud BiH apelanta Karića pogrešno tretirao kao obveznika PDV, da nije utvrđeno umišljajno postupanje bez kojeg nema ovog krivičnog djela. Pozivajući se na praksu Suda BiH, apelant „Nasko“ smatra i da je apelant Karić diskriminiran u ostvarivanju prava na pravično suđenje, jer nije dokazano da se apelantu Kariću mogu staviti na teret radnje da je “...u svojim poslovnim knjigama prikazao fiktivan promet ...evidentirao nabavke robe ...davao lažne podatke o ostvarenom prometu...”, već da se ove radnje eventualno mogu staviti na teret njemu, kao poreznom obvezniku. Najzad, apelant „Nasko“ tvrdi i da u žalbi Tužilaštva BiH nisu iznesene nove okolnosti ili činjenice koje bi opravdale izricanje strožije kazne obojici apelanata.
58. U vezi sa ovim tvrdnjama apelanta „Nasko“, Ustavni sud najprije zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama zaključio da je porezni obveznik apelant „Nasko“, a da apelant Karić, kao osnivač i lice ovlašteno za zastupanje, odgovara po osnovu individualne krivične odgovornosti za svoja djela. Nadalje, Sud BiH je zaključio da se apelant Karić može pojaviti kao izvršilac krivičnog djela porezna utaja iz člana 210. KZBiH, te da se njegova krivična odgovornost temelji na radnjama izbjegavanja plaćanja davanja propisanih poreznim zakonima, davanja lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima preduzetim u ime, za račun i u korist pravnog lica. Nadalje, dovodeći u vezu navedeno sa činjeničnim opisom krivičnopravnih radnji apelanta Karića, Sud BiH je istakao da jasno proizlazi da je apelant Karić, kao ovlašteno lice za zastupanje svoje firme (apelant „Nasko“), u pravnom prometu lično dao, odnosno naredio i dozvolio davanje lažnih podataka o činjenicama bitnim za utvrđivanje iznosa poreznih obaveza u vezi sa prometom o kojem je riječ, a čime su ostvarena obilježja konkretnog krivičnog djela, i koje radnje nesumnjivo ulaze u krug radnji koje je apelant Karić kao ovlašten preuzimao u ime i za račun apelanta „Nasko“. Također, ukazano je i na član 125. stav 2. KZBiH kojim je propisano da odgovornost pravnog lica ne isključuje odgovornost fizičkog lica, odnosno odgovornih lica za učinjeno krivično djelo, a što dovodi do zaključka da apelant Karić kao odgovorno lice u pravnom licu, nezavisno i samostalno, odgovara za krivična djela koja je počinio u ime i u korist pravog lica. Najzad, apelant Karić je proglašen krivim da je konkretno opisanim radnjama prikazao fiktivni promet sa navedenim pravnim licima s namjerom da izbjegne plaćanje davanja propisanih zakonodavstvom BiH, dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima, a što čini obilježje krivičnog djela porezna utaja za koje su apelanti proglašeni krivim. Nadalje, a suprotno tvrdnjama apelanta „Nasko“, iz osporenih presuda proizlazi da je na temelju provedenih dokaza zaključeno da je apelant Karić postupao sa direktnim umišljajem. Najzad, u osporenoj drugostepenoj presudi dati su jasni razlozi i obrazloženja zbog kojih je, primjenom relevantnih odredaba KZBiH na koje je i izričito ukazano, uvažena žalba Tužilaštva BiH i preinačena odluka o krivičnopravnoj sankciji obojici apelanata. Slijedom navedenog, tvrdnje apelanta „Nasko“ u ovom dijelu su neosnovane.
59. Nadalje, iz navoda apelanta „Nasko“ proizlazi da smatra i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te, s tim u vezi, i da je prekršen princip in dubio pro reo. U ovom dijelu apelant „Nasko“ je istakao da je Sud BiH poklonio vjeru dokazima Tužilaštva BiH, posebno ističući iskaz svjedoka S.Đ., kojem se, po njegovom mišljenju, nije mogla pokloniti vjera.
60. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Nadalje, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. februara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
61. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako dokaza optužbe, tako i dokaza koje su apelanti predočili u postupku. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su ovako provedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, pa da je na temelju ovakve ocjene zasnovan zaključak o postojanju činjenica koje su bile odlučne za utvrđivanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Nadalje, ni iz apelantovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da osporava validnost dokaza Tužilaštva BiH i da im se suprotstavlja. U vezi sa tvrdnjama da se svjedoku S.Đ. nije mogla pokloniti vjera, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je iskaz svjedoka S.Đ. potkrijepljen iskazom svjedoka M.K., čija je firma vodila knjigovodstvene poslove za pravno lice „Atina“, a prema kojem je poslovne odnose sa firmom „Atina“ održavao posredstvom S.Đ., kao odgovornog lica, koja je potpisivala i ovjeravala dokumentaciju, te da nikad nije vidio niti jedan dokument o pravnom odnosu sa apelantom „Nasko“. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da je u konkretnom slučaju izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na temelju kojih su redovni sudovi utvrdili odlučne činjenice, odnosno da su redovni sudovi pri ocjeni dokaza i utvrđivanju odlučnih činjenica doveli u pitanje princip in dubio pro reo.
62. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na temelju brižljive i savjesne ocjene dokaza utvrdili odlučne činjenice, ne dovodeći u pitanje princip in dubio pro reo, te da na tako utvrđeno činjenično stanje nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
63. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu
64. Apelanti tvrde da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
65. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kog je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.
3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.
66. Apelanti, u suštini, tvrde da je Sud BiH zanemario i da nije ocijenio da je u povodu istog činjeničnog osnova protiv njih vođen prekršajni postupak koji je obustavljen rješenjem Općinskog i Kantonalnog suda, da je Sud BiH zanemario da ova rješenja imaju svojstvo res judicata i „oslobađajuće odluke“, da za primjenu člana 4. Protokola broj 7 nije relevantno kakav je bio ishod postupka, jer je, shodno navedenom članu, zabranjeno i suđenje, a ne samo kažnjavanje.
67. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su tvrdnje apelanata o povredi prava iz člana
4. Protokola broj 7 ocijenjene neosnovanim. Sud BiH je istakao da član 4. ZKPBiH (ne bis in idem) zahtijeva da su kumulativno ispunjena dva uvjeta: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno djelo i, drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Sud BiH se, također, pozvao i na praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske u kojoj je izneseno: Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna, da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto i da li je postojala dvostrukost postupka? Nadalje, na temelju uvida u rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, Sud BiH je utvrdio da prekršajni postupak nije proveden, niti pravosnažno okončan, jer su navedene odluke zasnovane na članu 54. stav 1. tačka 12. Zakona o prekršajima FBiH, tj. postupak je obustavljen pošto utvrđivanje visine porezne obaveze nije bilo konačno u upravnom postupku, a što je bilo osnova za odlučivanje u prekršajnom postupku. Na temelju navedenih rješenja iz prekršajnog postupka, a primjenjujući kriterije Engel, Sud BiH je zaključio da apelantima nije izrečena sankcija, jer je prekršajni postupak obustavljen. Slijedom navedenog, zaključeno je da se nisu vodila dva postupka za jedan isti delikt.
68. U prilog svojim tvrdnjama apelanti su se pozvali, pored ostalih, i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3555/13. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3555/13 od 9. decembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio (tačka 77) da nema povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer pravosnažna presuda kojom je, zbog stvarne (ne) nadležnosti suda, optužba protiv apelantice odbijena nije sadržavala odluku o „oslobađanju“, odnosno „osudi“ apelantice. U ovom predmetu presudom nadležnog suda krivična optužba protiv apelantice je odbijena, jer je nadležni sud, nakon otvaranja glavnog pretresa, zaključio da nije stvarno nadležan da postupa. Nakon toga je protiv apelantice podignuta krivična optužba pred stvarno nadležnim sudom zbog istog djela i u ovom postupku je apelantica proglašena krivom i osuđena. Ustavni sud je istakao (tačka 70) „da je za primjenjivost člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju potrebno da postoji krivični postupak okončan pravosnažnom presudom, da postoji drugi postupak i da postoji pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Dakle, za primjenljivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća“. Nadalje, Ustavni sud je istakao (tačka 72) da ZKP predviđa dvije vrste odluka - procesne i materijalne, te da odluka kojom se optužnica odbija zbog nenadležnosti suda spada u procesne odluke. Najzad, Ustavni sud je istakao i da (tačka 73) iz opisa presude kojom se optužnica odbija ne proizlazi niti jedna činjenica koja upućuje na to da je na bilo koji način utvrđivana apelanticina krivična odgovornost. Čak i restriktivnim tumačenjem presude Općinskog suda kojom se odbija optužba Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je u pitanju „oslobađajuća“ ili „osuđujuća“ pravosnažna presuda, odnosno da je ona riješila pitanje konačnog oslobađanja ili osude apelantice nakon ocjenjivanja činjenica predmeta i utvrđivanja apelanticine krivične odgovornosti (ili nevinosti).
69. Ustavni sud zapaža da je članom 50. Zakona o prekršajima FBiH, koji se primjenjivao u vrijeme vođenja prekršajnog postupka protiv apelanata, određeno da se prekršajni postupak završava donošenjem rješenja o prekršaju. Istim članom je bilo određeno da će rješenjem o prekršaju sud odlučiti: da se prekršajni postupak obustavlja, da je okrivljeni odgovoran zbog propuštanja, da se okrivljeni proglašava odgovornim za prekršaj. Najzad, članom 54. Zakona o prekršajima taksativno su pobrojane situacije u kojim sud donosi rješenje o obustavi postupka kao jedno od rješenja kojim se završava prekršajni postupak. Citiranim članom u tački 12. određeno je da će se prekršajni postupak obustaviti i kad postoje drugi razlozi predviđeni zakonom.
70. U konkretnom slučaju iz rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, a kako je zaključio i Sud BiH, proizlazi da je prekršajni postupak obustavljen na temelju člana 54. stav 1. tačka 12. Zakona o prekršajima FBiH, jer utvrđivanje visine porezne obaveze, kao odlučne činjenice, nije bilo konačno u upravnom postupku, a što je bilo osnova za odlučivanje u prekršajnom postupku, te su izdati prekršajni nalozi stavljeni van snage. Slijedom navedenog, a rukovodeći se već citiranim odredbama Zakona o prekršajima FBiH i stavom iz Odluke broj AP 3555/13, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su odluke iz prekršajnog postupka stekle svojstvo „oslobađajuće“ ili „osuđujuće“ pravosnažne odluke, odnosno da su riješila pitanje konačnog oslobađanja ili osude apelanata nakon ocjenjivanja činjenica predmeta i utvrđivanja prekršajne odgovornosti (ili nevinosti) apelanata.
71. Stoga, Ustavni sud smatra da u trenutku kada je pokrenut krivični postupak protiv apelanata, suprotno njihovim tvrdnjama, nije postojala „oslobađajuća“ ili „osuđujuća“ pravosnažna odluka koja se ticala prekršaja i njihove odgovornosti, te eventualne sankcije zbog neobračunavanja i neplaćanja PDV, odnosno pogrešnog obračuna ulaznog PDV, a koja bi predstavljala prepreku da se protiv apelanata pokrene i vodi krivični postupak koji se ticao izbjegavanja plaćanja PDV nepružanjem zahtijevanih podataka, ili pružanjem lažnih podataka o stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa obaveza. Stoga, neosnovano je pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda br. AP 381/11 i AP 2028/11 (u oba predmeta apelanti su pravosnažnom odlukom u prekršajnom postupku proglašeni odgovornim i izrečena im je sankcija, a nakon toga su, zbog istog ponašanja, protiv njih pokrenuti i vođeni krivični postupci zbog istog ponašanja u kojim su proglašeni krivim i izrečene su im kazne) u kojim je utvrđeno da je prekršeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7. Isto vrijedi i za pozivanje apelanata na odluke br. AP 2028/11 i AP 4407/11 (apelanti su tvrdili da su za ponašanje zbog kojeg je protiv njih pokrenut i vođen krivični postupak u kom su proglašeni krivim i kažnjeni već odgovarali po osnovu izdatih prekršajnih naloga, ali su propustili da ih predoče kao dokaz u krivičnom postupku) u kojim je Ustavni sud zaključio da nije prekršeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7.
72. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da je prekršeno njihovo pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
73. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, na temelju brižljive i savjesne ocjene dokaza, utvrdili odlučne činjenice ne dovodeći u pitanje princip in dubio pro reo, te kada na tako utvrđeno činjenično stanje nije bilo proizvoljnosti u primjeni relevantnog materijalnog prava.
74. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 4. Protokola broj 7 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja odluke iz prekršajnog postupka, koji je prethodio krivičnom postupku, nisu stekle svojstvo „oslobađajuće“ ili „osuđujuće“ pravosnažne odluke, odnosno nisu riješile pitanje konačnog oslobađanja ili osude apelanata nakon ocjenjivanja činjenica predmeta i utvrđivanja prekršajne odgovornosti (ili nevinosti) apelanata, a zbog čega nije postojala prepreka da se protiv apelanata pokrene i vodi krivični postupak.
75. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman