Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1001/17 (Š. T.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1001/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-1001/17, rješavajući zahtjev Šefika Trožića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Šefika Trožića za donošenje privremene mjere.

1. Šefik Trožić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je, 20. marta 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv zaključka Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 Ip 027235 13 Ip od 3. marta 2017. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da zastane sa provođenjem svih radnji u izvršnom postupku koji se pred tim sudom vodi pod brojem 22 0 Ip 027235 13 Ip, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dostavio i dopunu apelacije od 10. maja 2017. godine.

2. Ustavni sud je donio odluku broj AP-1001/17 od 19. aprila 2017. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelant je ponovno 12. februara 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere uz koji je dostavio i, u međuvremenu doneseno, rješenje Općinskog suda broj 22 0 Ip 027235 13 Ip od 18. januara 2018. godine.

4. „Sparkasse“ Bank dd Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) i „TIIM“ d.o.o Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik) zaključili su pred apelantom kao notarom, 23. aprila 2010. godine Ugovor o zasnivanju založnog prava (hipoteka) a nakon toga 6. maja 2011. godine i Anex navedenog ugovora kojim su, po osnovu Ugovora o okvirnom plasmanu kredita i reprogramima plasmana preciziranih u ugovorima, kao instrumente obezbjeđenja za otplatu istih od strane izvršenika označene nekretnine precizirane u ugovor a među kojima je i nekretnina upisana u Pl.br. 5327 KO Sanski Most na zemljišnim parcelama označenim kao kč.br. 3037/2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) čiji je posjednik izvršenik, procijenjene vrijednosti na 287.982,00 KM i u vezi koje se izvršenik obavezao da u daljnjem roku od šest mjeseci osigura uknjižbu hipoteke temeljem ove notarski obrađene isprave i na ovoj nekrentini za koju se više ne vodi posjedovni list u Službi za katastar nekretnina op. Sanski Most nakon što je za nju uspostavljen zk uložak.

5. Apelant i izvršenik su 29. novembra 2013. godine zaključili ugovor o prenosu prava, obaveza i vlasništva na predmetnim nekretninama kojim je apelant od izvršenika kupio predmetne nekretnine za iznos od 200.000,00 KM.

6. Obzirom da izvršenik nije izvršavao obaveze iz navedenih kredita tražilac izvršenja je 26. decembra 2013. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje odnosno realizaciju hipoteke, između ostalog i na predmentim nekretninama. Općinski sud je donio rješenje broj 22 o Ip 027235 13 IP od 24. marta 2014. godine kojim je dozvolio traženo izvršenje.

7. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je podnio prigovor koji je rješenjem Općinskog suda broj 22 0 Ip 027235 13 Ip od 15. oktobra 2014. godine kojim je u cjelosti odbio prigovor izvršenika kao neosnovan, navedeno rješenje o izvršenju ostavio na snazi u cjelosti te nastavio izvršni postupak daljnjim provođenjem izvršnih radnji do njegovor okončanja.

8. Protiv navedenog rješenja o izvršenju od 24. marta 2014. godine progovor je podnio i apelant kao treće lice navodeći da su predmetne nekretnine njegovo vlasništvo te da stoga na njima izvršenje ne može biti provedeno. Općinski sud je donio zaključak broj 22 0 Ip 027235 13 IP od 3. marta 2017. godine kojim je apelanta uputio na parnični postupak radi dokazivanja da je nedopušteno izvršnje na predmetnim nekretninama jer su te nekretnine njegovo vlasništvo uz navođenje da upućivanje apelanta na parnični postupak ne spriječava provedbu izvršenja niti ostvarivanja potraživanja tražioca izvršenja.

9. Općinski sud je donio rješenje broj 22 0 Ip 027235 13 Ip od 18. januara 2018. godine kojim je odbio apelantov zahtjev da mu se prizna status umješača na strani izvršenika uz obrazloženje da Zakon o izvršnom postupku ne poznaje status umješača u izvršnom postupku već samo status trećeg lica koji je ranije i priznat apelantu a koji položaj .

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju te pravo iz člana

14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da predmetne nekretnine nikada nisu bile obuhvaćene hipotekom niti su služile kao obezbjeđenje spornih kredita te da nisu bile ni vlasništvo izvršenika jer ih je apelant kupio od njega a da mu pri tom postojanje nekog založnog prava na tim nekretninama nije bilo poznato. Apelant smatra da ga redovni sud nije mogao uputiti na parnicu nego sam u izvršnom postupku riješiti pitanje vlasništva na predmetnim nekretninama i postojanja založnog prava na njima. Zbog navedenog apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu da zastane sa provođenjem svih radnji u predmetnom izvršnom postupku do donošenja odluke o apelaciji. U dopuni apelacije i novom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ponavlja navode iz apelacije i prethodnog zahtjeva za donošenje privremene mjere te ističe da je ovakvim postupanjem redovnog suda diskriminiran u odnosu na ostale stranke u ovakvim i sličnim postupcima jer je nesporno da se ne može voditi izvršni postupak protiv izvršenika koji nije vlasnik nekretnina koje su predmet izvršenja.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud, nadalje, ponovno podsjeća, da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o pravosnažnoj i izvršnoj sudskog odluci nego o izvršnoj notarskoj ispravi. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 90. Zakona o notarima („Službene novine FBiH“ broj 45/02) propisano da su isprave notara izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene o nekom pravu potraživanja, koje ima za predmet plaćanje neke određene sume novca ili davanje određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja, da se na temelju notarske isprave na temelju koje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini, može u svrhu plaćanja obezbijeđenog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvroniku na ovo izričito pristao te da izvršnost ovakvih isprava nije potrebna nikakva daljnja aktivnost izvršnog suda. Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja u ovakvim slučajevima, kao i u slučajevima postojanja izvršne i pravosnažne sudske odluke, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, kao i u prethodnom zahtjevu koji je odbijen odlukom Ustavnog suda broj AP- 1001/17 od 19. aprila 2017. godine traži od Ustavnog suda da naloži Općinskom sudu da obustavi izvršni postupak po notarskoj ispravi čiji su predmet između ostalog i predmetne nekretnine, do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na navodima o kršenju ustavnih prava tokom predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda u izvršnom postupku. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1001/17 (Š. T.) | Sudska praksa | Aktio